|
|
|
|
|
|
|
Koliko
će to trajati?
Dovoljno
dugo da je možda najbolje da
se počne od početka. A početak
je tamo gde se najviše i istinski
pati, gde je život ugrožen,
gde istinski porobljeni vapiju
za slobodom i spasenjem. Ko
to prepozna, pronaći će put
i obnoviće nadu.
Kako prepoznati
vreme u kojem živimo gledajući
i slušajući razne dnevne vesti
i životne priče, ne samo iz
medija, nego pre svega iz našeg
ličnog životnog okruženja. Šta
se to događa, i šta se to valja
iza brega? Da li u angažovanju
pripadnika opozicionih partija
na javnim komunalnim radovima
(Kuršumlija) videti neke buduće
radne logore za političke protivnike?
Da li u vestima o obnovi i razvoju
takozvane „namenske industrije“,
nabavci novih vojnih aviona
i određivanju mesta za rad vojnih
sveštenika videti uspostavu
militarizma i novog totalitarizma?
Da li se hapšenjima za široke
narodne mase baca prašina u
oči, a istovremeno i koristi
prilika da se uklone oni koji
smetaju? Šta govori izjava A.
Vučića povodom slučaja „Aćif
efendije“ da se u antifašističkoj
Srbiji ne mogu rehabilitovati
nosioci Hitlerovih odlikovanja.
Da li se to odnosi i na sv.
Oca Nikolaja Velimirovića koji
je, kako je to opšte poznato
jedan od prvih nosilaca takvog
odličja? Šta misliti o fotografiji
sa naslovne strane „Politike“
na kojoj dečak od desetak godina
nosi crnu majicu sa likom „đenerala“
Draže i šapku srpskih generala
proslavljenih u genocidnom ubijanju
braće druge vere? Koja je razlika
između onog krezavog, raščupanog
vidovdanskog hodočasnika kojem
je kosovska policija skinula
majicu sa simbolima „Dinarske
četničke divizije“ i sve brojnijih
mlađanih političara, istoričara,
kratko podšišanih, u odelima,
sa kravatama koji na svim nivoima
zauzimaju pozicije u novoj vlasti?
Jedan od strateški
važnih javnih društvenih i kulturnih
događaja koji je instalirala
ondašnja nova vlast 2002. godine
bio je „Beer fest“ - prvi je
održan u zemunskoj Gospodskoj
ulici 26-28. jula u organizaciji
preduzeća „San trejd“ vlasnika
Zorana Anđelkovića (!) a u ime
opštinskih vlasti građane su
„pozvali da uživaju u različitim
ukusima i sortama piva“ član
IO SO Žarko Šakić i direktor
JP „Poslovni prostor“ i predsednik
OO DS Nebojša Simonović. Posle
kraha na prvim sledećim lokalnim
izborima 2004. godine, kad su
se radikali vratili na vlast
u Zemunu, Simonović je nestao,
a za njim još uvek tragaju policija,
prevareni poverioci, mafija,
ostavljena žena... To što se
dogodilo Zemunu 2004. dogodilo
se i celoj Srbiji 2012. godine.
O tome svedoči u „Hronici za
Zemun“ (br.91, 20.XII 2003)
objavljena fotografija Borisa
Tadića sa pomenutim Simonovićem
(i jednim od Ražnatovića) u
šetnji Zemunskim ulicama, posle
nekog predizbornog govora u
decembru 2003. i rečenica iz
teksta koji je to komentarisao:
Posle izbora neki do sada prezauzeti
političari i funkcioneri imaće
vremena na pretek da listajući
stare brojeve „Hronike“ potraže
odgovor na mnoga pitanja koja
će ih posle izbora ostaviti
u čudu. Dogodili su se i ti
izbori, a odgovori na brojna
pitanja se ne naziru. Ali, ovogodišnji
jubilarni „Beer fest“ se toliko
razvio da je na čuvenoj livadi
kod ušća ostvario posetu od
700.000 pristalica, što se može
meriti sa brojevima čuvenog
Mitinga na ovom „kultnom mestu”
obeleženom Mirinim spomenikom
„pobede” nad NATO agresijom
i vojno-policijskim sletovima.
U mraku, prašini, buci i galami,
opijeni raznim sortama i ukusima
piva, poklonici ove vrste događanja
u kojoj je zloupotrebljen koktel
zabave, biznisa, rock and roll-a,
za razliku od početka u Gospodskoj
ulici bili su bezbedno okruženi
vencima bezbrojnih kabina javnih
WC-a. Nove generacije mladih
su tako dobile svoj prostor
za samorealizaciju Slobode,
a opšta ocena svih medija je
da je ovogodišnja manifestacija
najuspešnija. Manifestacija
čega?
I dok široke
narodne mase uživaju u ovakvoj
slobodi, Zdravku Deuriću i Milani
Zlokas, direktorima zrenjaninske
„Jugoremedije“ i „Penpharma“,
akcionarima „Jugoremedije, ovog
vrelog leta oduzeta je elementarna
sloboda i oni čame u zagušljivim
pritvorskim jedinicama suda
u Zrenjaninu.
Vest o hapšenju rukovodilaca
zrenjaninske „Jugoremedije“
početkom avgusta su objavili
svi mediji, ali, informacija
o okruglom stolu održanom u
CZKD u utorak 14. avgusta ovim
povodom, uglavnom je prećutana
(čast izuzecima). Ovaj slučaj
dobija dimenzije apsurda jer
su radnici većinski akcionari,
posle dugogodišnje borbe, započete
upravo one 2002. godine – posle
štrajkova, gladovanja, privođenja...
uspeli sudskom odlukom da vrate
fabriku od kriminalne privatizacije,
da je poslovno osposobe i vrate
u život, sada postali predmet
policijske akcije koja se poziva
na zahteve iz Brisela da se
ispitaju problematične privatizacije.
Prethodno, država je, iako suvlasnik
sa 42 odsto učinila sve da radničko
rukovodstvo („menadžment“) okalja
klevetama, onemogući u poslovanju
i dovede u stečaj. Kada je na
kraju državi uručena tužba i
odštetni zatev na 110 miliona
evra, odgovor na tužbu su bila
hapšenja. Osnovano se može zaključiti
da su motivi odgovornih u vlastima
(i delu medija) ideološki, jer,
nedopustivo je da radnici, kao
vlasnici akcija, budu ravnopravni
sa ostalim vidovima vlasništva
i da uspešno vode svoja preduzeća.
Ova mučna priča u kojoj je najveća
žrtva istina, trajaće još dugo.
Ono što je
nevidljivo za javnost, a što
ima posebnu dimenziju, jeste
sudbina uhapšenog Zdravka Deurića,
lidera radnika i v.d. direktora,
za koga znam da je verujući
čovek, hrišćanin, i koji se
u protekloj deceniji nije borio
za vlast nego za pravdu. Za
razliku od latinoameričkih biskupa
koji su zatvarani zajedno sa
radnicima i gubili živote stajući
na stranu obespravljenih, Zdravkova
Srpska pravoslavna crkva za
ovu vrstu stradanja svojih vernika
nije zainteresovana. Nikada
se nije pojavio sveštenik srpske
pravoslavne crkve među radnicima
koji su štrajkovali glađu, u
romskim, sirotinjskim naseljima,
među korisnicima narodnih kuhinja.
Solidarnost sa poniženima i
uvređenima, kojima je opljačkano
radno mesto kao uslov života,
trebalo bi da bude temelj prepoznavanja
suštine hrišćanske vere i Isusove
žive reči. Daleko su čelnici
i deo sveštenstva SPC od Hrista.
Oni odlikuju ubice, slave ratne
zločince, na mantije prišivaju
vojne činove. I zavode sujeverni
narod koji ne pije pivo svojim
(nacionalnim) opijumom. Toliko
da se mladi fudbaler kad mu
se desi da pogodi gol krsti
besomučno desetak puta, a naizgled
civilizovan svet krsti se u
autobusu koji prolazi pored
crkve. Naravno, mora se napomenuti
da takva politika po principu
spojenih sudova ima svoj ekvivalent
s one strane Razuma, zvanog
Stjepan, koji veliča svoju verziju
fašizma.
Za sudbinu radnika akcionara
„Jugoremedije“ nije zainteresovana
ni partija koja je uzela obavezujući
naziv - Socijaldemokratska.
Udruženje „Ravnopravnost“ nastalo
iz radničke borbe u „Jugoremediji“
bilo je jedan od kolektivnih
osnivača ove partije. Na samom
početku, osnivačkom kongresu
u decembru 2009. godine mogla
se prepoznati budućnost – Zdravku
Deuriću, kao najreprezentativnijem
radničkom i sindikalnom borcu
koji je sa svojim drugovima
uspeo da pobedi pljaškašku privatizaciju,
nije dozvoljeno da govori. Predsednik
ove partije je kasnije davao
izjave da mu je „dosta Jugoremedije“,
da bi posle niza razočarenja
„Ravnopravnost“ kolektivno napustila
SDP. A Rasim Ljajić je zaokružio
svoju političku karijeru još
jednim ministarskim portfeljom.
Prihvatio je da bude mali prst
na levoj ruci nacionalnog tela
u kojem desnica vodi glavnu
reč - setimo se šta mu je portparol
Draže Mihailovića, Vuk D. na
tom kongresu poručio. A, tom
istom prilikom, A. Vučić je
Rasimu predvideo da će „socijaldemokratska
opcija biti odličan saveznik
njegovom nacional-patriotskom
novom („proevropskom”) poretku
kad poraze ‘sestrinsku‘ DS”.
I, ostvarilo im se.
U prepoznavanju
vremena u kojem živimo, u mraku
i prašini pivskog i ostalih
pijanstava, glavobolna je činjenica
da u zemlji Srbiji, u kojoj
su kao evropski prvaci ugled
uživali Socijaldemokrate Dimitrija
Tucovića, danas nema na levici
ni na vidiku udruženja a kamoli
političke partije koja bi davala
makar i najmanju nadu u skore
promene. Postojeća SDP samo
je jedna u nizu političkih instalacija
projektovanih u specijalnim
kabinetima nacionalnih stratega,
nepoznatih i nevidljivih a sa
tako očiglednim rezultatima.
Treba biti svestan i mogućnosti
da sve ovo dugo potraje. Dovoljno
dugo da je možda najbolje da
se počne od početka. A početak
je tamo gde se najviše i istinski
pati, gde je život ugrožen,
gde istinski porobljeni, poniženi,
uvređeni i prezreni vapiju za
slobodom i spasenjem. Ko to
prepozna, pronaći će put i obnoviće
nadu.
|
|
Dragan Stojković |
|
|
|
|
| | | | | |