Početna stana
 
 
 
   

Koliko će to trajati?

Dovoljno dugo da je možda najbolje da se počne od početka. A početak je tamo gde se najviše i istinski pati, gde je život ugrožen, gde istinski porobljeni vapiju za slobodom i spasenjem. Ko to prepozna, pronaći će put i obnoviće nadu.

Kako prepoznati vreme u kojem živimo gledajući i slušajući razne dnevne vesti i životne priče, ne samo iz medija, nego pre svega iz našeg ličnog životnog okruženja. Šta se to događa, i šta se to valja iza brega? Da li u angažovanju pripadnika opozicionih partija na javnim komunalnim radovima (Kuršumlija) videti neke buduće radne logore za političke protivnike? Da li u vestima o obnovi i razvoju takozvane „namenske industrije“, nabavci novih vojnih aviona i određivanju mesta za rad vojnih sveštenika videti uspostavu militarizma i novog totalitarizma? Da li se hapšenjima za široke narodne mase baca prašina u oči, a istovremeno i koristi prilika da se uklone oni koji smetaju? Šta govori izjava A. Vučića povodom slučaja „Aćif efendije“ da se u antifašističkoj Srbiji ne mogu rehabilitovati nosioci Hitlerovih odlikovanja. Da li se to odnosi i na sv. Oca Nikolaja Velimirovića koji je, kako je to opšte poznato jedan od prvih nosilaca takvog odličja? Šta misliti o fotografiji sa naslovne strane „Politike“ na kojoj dečak od desetak godina nosi crnu majicu sa likom „đenerala“ Draže i šapku srpskih generala proslavljenih u genocidnom ubijanju braće druge vere? Koja je razlika između onog krezavog, raščupanog vidovdanskog hodočasnika kojem je kosovska policija skinula majicu sa simbolima „Dinarske četničke divizije“ i sve brojnijih mlađanih političara, istoričara, kratko podšišanih, u odelima, sa kravatama koji na svim nivoima zauzimaju pozicije u novoj vlasti?

Počelo je 2002. godine

Jedan od strateški važnih javnih društvenih i kulturnih događaja koji je instalirala ondašnja nova vlast 2002. godine bio je „Beer fest“ - prvi je održan u zemunskoj Gospodskoj ulici 26-28. jula u organizaciji preduzeća „San trejd“ vlasnika Zorana Anđelkovića (!) a u ime opštinskih vlasti građane su „pozvali da uživaju u različitim ukusima i sortama piva“ član IO SO Žarko Šakić i direktor JP „Poslovni prostor“ i predsednik OO DS Nebojša Simonović. Posle kraha na prvim sledećim lokalnim izborima 2004. godine, kad su se radikali vratili na vlast u Zemunu, Simonović je nestao, a za njim još uvek tragaju policija, prevareni poverioci, mafija, ostavljena žena... To što se dogodilo Zemunu 2004. dogodilo se i celoj Srbiji 2012. godine. O tome svedoči u „Hronici za Zemun“ (br.91, 20.XII 2003) objavljena fotografija Borisa Tadića sa pomenutim Simonovićem (i jednim od Ražnatovića) u šetnji Zemunskim ulicama, posle nekog predizbornog govora u decembru 2003. i rečenica iz teksta koji je to komentarisao: Posle izbora neki do sada prezauzeti političari i funkcioneri imaće vremena na pretek da listajući stare brojeve „Hronike“ potraže odgovor na mnoga pitanja koja će ih posle izbora ostaviti u čudu. Dogodili su se i ti izbori, a odgovori na brojna pitanja se ne naziru. Ali, ovogodišnji jubilarni „Beer fest“ se toliko razvio da je na čuvenoj livadi kod ušća ostvario posetu od 700.000 pristalica, što se može meriti sa brojevima čuvenog Mitinga na ovom „kultnom mestu” obeleženom Mirinim spomenikom „pobede” nad NATO agresijom i vojno-policijskim sletovima. U mraku, prašini, buci i galami, opijeni raznim sortama i ukusima piva, poklonici ove vrste događanja u kojoj je zloupotrebljen koktel zabave, biznisa, rock and roll-a, za razliku od početka u Gospodskoj ulici bili su bezbedno okruženi vencima bezbrojnih kabina javnih WC-a. Nove generacije mladih su tako dobile svoj prostor za samorealizaciju Slobode, a opšta ocena svih medija je da je ovogodišnja manifestacija najuspešnija. Manifestacija čega?

Sloboda je u zatvoru

I dok široke narodne mase uživaju u ovakvoj slobodi, Zdravku Deuriću i Milani Zlokas, direktorima zrenjaninske „Jugoremedije“ i „Penpharma“, akcionarima „Jugoremedije, ovog vrelog leta oduzeta je elementarna sloboda i oni čame u zagušljivim pritvorskim jedinicama suda u Zrenjaninu.
Vest o hapšenju rukovodilaca zrenjaninske „Jugoremedije“ početkom avgusta su objavili svi mediji, ali, informacija o okruglom stolu održanom u CZKD u utorak 14. avgusta ovim povodom, uglavnom je prećutana (čast izuzecima). Ovaj slučaj dobija dimenzije apsurda jer su radnici većinski akcionari, posle dugogodišnje borbe, započete upravo one 2002. godine – posle štrajkova, gladovanja, privođenja... uspeli sudskom odlukom da vrate fabriku od kriminalne privatizacije, da je poslovno osposobe i vrate u život, sada postali predmet policijske akcije koja se poziva na zahteve iz Brisela da se ispitaju problematične privatizacije. Prethodno, država je, iako suvlasnik sa 42 odsto učinila sve da radničko rukovodstvo („menadžment“) okalja klevetama, onemogući u poslovanju i dovede u stečaj. Kada je na kraju državi uručena tužba i odštetni zatev na 110 miliona evra, odgovor na tužbu su bila hapšenja. Osnovano se može zaključiti da su motivi odgovornih u vlastima (i delu medija) ideološki, jer, nedopustivo je da radnici, kao vlasnici akcija, budu ravnopravni sa ostalim vidovima vlasništva i da uspešno vode svoja preduzeća. Ova mučna priča u kojoj je najveća žrtva istina, trajaće još dugo.

Lažno predstavljanje

Ono što je nevidljivo za javnost, a što ima posebnu dimenziju, jeste sudbina uhapšenog Zdravka Deurića, lidera radnika i v.d. direktora, za koga znam da je verujući čovek, hrišćanin, i koji se u protekloj deceniji nije borio za vlast nego za pravdu. Za razliku od latinoameričkih biskupa koji su zatvarani zajedno sa radnicima i gubili živote stajući na stranu obespravljenih, Zdravkova Srpska pravoslavna crkva za ovu vrstu stradanja svojih vernika nije zainteresovana. Nikada se nije pojavio sveštenik srpske pravoslavne crkve među radnicima koji su štrajkovali glađu, u romskim, sirotinjskim naseljima, među korisnicima narodnih kuhinja. Solidarnost sa poniženima i uvređenima, kojima je opljačkano radno mesto kao uslov života, trebalo bi da bude temelj prepoznavanja suštine hrišćanske vere i Isusove žive reči. Daleko su čelnici i deo sveštenstva SPC od Hrista. Oni odlikuju ubice, slave ratne zločince, na mantije prišivaju vojne činove. I zavode sujeverni narod koji ne pije pivo svojim (nacionalnim) opijumom. Toliko da se mladi fudbaler kad mu se desi da pogodi gol krsti besomučno desetak puta, a naizgled civilizovan svet krsti se u autobusu koji prolazi pored crkve. Naravno, mora se napomenuti da takva politika po principu spojenih sudova ima svoj ekvivalent s one strane Razuma, zvanog Stjepan, koji veliča svoju verziju fašizma.
Za sudbinu radnika akcionara „Jugoremedije“ nije zainteresovana ni partija koja je uzela obavezujući naziv - Socijaldemokratska. Udruženje „Ravnopravnost“ nastalo iz radničke borbe u „Jugoremediji“ bilo je jedan od kolektivnih osnivača ove partije. Na samom početku, osnivačkom kongresu u decembru 2009. godine mogla se prepoznati budućnost – Zdravku Deuriću, kao najreprezentativnijem radničkom i sindikalnom borcu koji je sa svojim drugovima uspeo da pobedi pljaškašku privatizaciju, nije dozvoljeno da govori. Predsednik ove partije je kasnije davao izjave da mu je „dosta Jugoremedije“, da bi posle niza razočarenja „Ravnopravnost“ kolektivno napustila SDP. A Rasim Ljajić je zaokružio svoju političku karijeru još jednim ministarskim portfeljom. Prihvatio je da bude mali prst na levoj ruci nacionalnog tela u kojem desnica vodi glavnu reč - setimo se šta mu je portparol Draže Mihailovića, Vuk D. na tom kongresu poručio. A, tom istom prilikom, A. Vučić je Rasimu predvideo da će „socijaldemokratska opcija biti odličan saveznik njegovom nacional-patriotskom novom („proevropskom”) poretku kad poraze ‘sestrinsku‘ DS”. I, ostvarilo im se.

U prepoznavanju vremena u kojem živimo, u mraku i prašini pivskog i ostalih pijanstava, glavobolna je činjenica da u zemlji Srbiji, u kojoj su kao evropski prvaci ugled uživali Socijaldemokrate Dimitrija Tucovića, danas nema na levici ni na vidiku udruženja a kamoli političke partije koja bi davala makar i najmanju nadu u skore promene. Postojeća SDP samo je jedna u nizu političkih instalacija projektovanih u specijalnim kabinetima nacionalnih stratega, nepoznatih i nevidljivih a sa tako očiglednim rezultatima. Treba biti svestan i mogućnosti da sve ovo dugo potraje. Dovoljno dugo da je možda najbolje da se počne od početka. A početak je tamo gde se najviše i istinski pati, gde je život ugrožen, gde istinski porobljeni, poniženi, uvređeni i prezreni vapiju za slobodom i spasenjem. Ko to prepozna, pronaći će put i obnoviće nadu.
  Dragan Stojković
 
Novo u starom
1. 09. -31. 10. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012