|
|
|
|
|
|
|
Posle
izbora nove vlade
Čekanja
i očekivanja
Nastavlja
se veliki simulakrum koncipiran
tako da sve izgleda drugačije
a suštinski ostaje isto. Čak
i kada je izgledalo da ne može
da se pogreši i da je društvena
dinamika postigla nivo sa koga,
jednostavno mora da se zakorači
napred, otvarali su se neki
tajanstveni prolazi, kroz koje
su, oni koji su zauvek trebalo
da odu, ponovo dolazili i ostajali
do današnjih dana.
Izabrali su
novu vladu. Bivša je, prema
procenama stručnjaka, političara
i građana radila loše. Nova
će, prema procenama istih kategorija,
raditi još lošije. Sa političke
scene su otišli oni koji se
smatraju odgovornim za svekukupnu
tešku situaciju u kojoj se nalazi
država i njeni građani. Došli
su novi, koji zapravo to nisu,
a mnogi iz stare vlade su ostali,
praveći se da su novi i da nisu
učesvovali u sveopštoj propasti.
Bivši sadašnji, večiti sadašnji
i novi obećavaju velike promene,
kao i oni koji su otišli, kao
i koji su prividno otišli.
Nastavlja se veliki simulakrum
koncipiran tako da sve izgleda
drugačije a suštinski ostaje
isto. Čak i kada je izgledalo
da ne može da se pogreši i da
je društvena dinamika postigla
nivo sa koga jednostavno mora
da se zakorači napred, otvarali
su se neki tajanstveni prolazi,
kroz koje su, oni koji su zauvek
trebalo da odu, ponovo dolazili
i ostajali do današnjih dana,
tokom kojih ponovo obećavaju
i objašnjavaju kako će od ovog
trenutka, kada su se oni od
bivših premetnuli u sadašnje,
sve poprimiti nove obrise i
sadržaje.
Hapšenja
kao pučka zabava
Večiti sadašnji
opisuju stvarnost kao veoma
komplikovanu i tešku, ali anticipiraju
budućnost punu novog svetla
i optimističkih sadržaja. I
bivši sadašnji i bivši bivši
govorili su isto, a kada je
budućnost ponovo postala ružna
sadašnjost, iznova su svi sadašnji
obećali da će se obračunati
sa bivšima koji su građanima
oteli očekivane sadržaje budućnosti.
Sadašnji iz svih vremenskih
kategorija obećavaju da će se
obračunati sa svim oblicima
društvene
patologije. Kažu da će
hapsiti i „pred lice pravde”
izvesti sve koji su položaje
na društvenoj lestvici
koristili da sebi i svojima
obezbede lagodnu sadašnjost
i sigurnu budućnost. Već
su neke i uhapsili, jer
takve predstave, tokom
kojih svi mediji na naslovnim
stranama i udarnim vestima,
detaljno prenose sadržaje
performansa od trenutka
kada je „osumnjičeni”
priveden, do podrobnih
sadržaja koliko je zarađivao
i koliki je „bonus” za
dobar rad primao. Reditelji
rimejka sa radnim naslovom
„hapšenja", očekuju
da će tako zabaviti građane,
odvratiti im privremeno
pažnju od teskobne svakodnevice
i potvrditi im da su data
obećanja sadašnjih ozbiljna.
Hapšenja služe da građani
privremeno poveruju da
postoje pravda i ljudi
koji su zaduženi da se
ona poštuje. Bivši i sadašnji
ministar policije i sadašnji
premijer zna da građani
vole da vide kako neko,
ko je verovao da je značajan,
jednostavno postaje „osumnjičeno
lice” čija prošlost i
sadašnjost postaju vlasništvo
medija da ih po želji
oblikuju i što više detalja
plasiraju javnosti.
Bivši i sadašnji ministar
i premijer zna
|
|
|
Biserka
Rajčić:
Kolaži
|
|
da su mu
ovakve javne predstave donele
značajnu popularnost, zbog čega
će nastaviti da ih uspešno režira
i promoviše. Zna i da ih ispravno
dozira i ponudi ih javnosti
u pravo vreme. Ono što građani
ne znaju ili samo naslućuju,
a premijer odlično zna, odnosi
se na one koji neće biti uhapšeni
ma koliko se „lice pravde” crvenelo
zbog njihovih dela. Osobe pred
kojima pravda okreće glavu na
drugu stranu poznate su ministru
dok je bio bivši, poznate su
i drugim bivšima i sadašnjima.
One ne igraju u „komadima sa
pevanjem i pucanjem” upriličenim
za zabavu naroda. Njihove igre
su drugačijeg kvaliteta i nivoa.
Ispleli su i dalje pletu mreže
u koje su se upleli svi relevantni
društveni činioci.
U tim mrežama
svako je istovremeno i pauk
i muva. Po utvrđenim i razrađenim
pravilima zna se kada koji pauk
može da ulovi koju muvu. Ni
jedan od paukova ne odlučuje
samostalno koga će uloviti i
ni jedna muva ne sme samostalno
da odleti. Oni ne služe za „narodna
veselja” već da upotrebe ili
zloupotrebe narod, kako bi očuvali
i ojačali mrežu. Ako i odluče
da nekoga iz mreže žrtvuju,
to će učiniti na način kojim
će „žrtva” samo privremeno biti
„targetovana” . Čim medijima
ponude novi događaj u usmere
ih da im privuče pažnju, bivša
žrtva će postati cenjeni bogati
građanin nekog egzotičnog predela
naše planete.
Svako ko je pokušao da rasplete
patološke konce mreže zaustavljen
je, tako da više nema ozbiljnih,
odgovornih i organizovanih ljudi
koji bi radili na izgradnji
novog društvenog sistema. Ostali
su samo „spasioci” koji jeftinim
trikovima održavaju još jeftiniju
populističku i nacionalističku
priču.
Krilatica bivšeg predsednika
„i Kosovo i Evropa” ma koliko
besmisleno zvučala i bila neprimenjljiva,
ostaje stožer spoljne politike.
Kosovo kao apoteoza svih promašaja,
pogrešnih odluka i tragičnih
postupaka, održava se kao aporija,
kako bi se zadržao privid ozbiljnog
angažovanja.
Takav privid kao i privid o
„sto srpskih olimpijskih medalja"
potvrđuje da se nastavlja prividna
politika prividne države čiji
čelnici previđaju da se realnost
odvija izvan njihovih konstrukcija.
Nespremni da se sa njom suoče,
kupuju vreme rasturanjem lokalnih
samouprava kako bi ih „upodobili"
sa slikom republičkog parlamenta.
Ovaj jezički arhaizam koji je
lansirao večiti sadašnji, trenutno
u ulozi premijera, ima cilj
da na svim nivoima neutrališe
uticaj bivših, kako jednoga
dane ne bi ponovo postali budući.
Borba
protiv korupcije kao mantra
Otvoreni
sukob bivših i večitih sadašnjih
ne treba očekivati jer su svi
oni integrativni deo patološkog
parazitskog tkiva koji se održavaju
jednostavnim mehanizmima. Svako
poseduje dovoljno kompromitujućeg
materijala o svakome. Namera
da neko od njih ugrozi dobro
pozicionirano mesto drugog,
biće osujećena optužbama za
zloupotrebu službenog položaja
ili korupciju. Pošto su bivši
korupciju implementirali u svaki
segment društva, tako da ona
nije samo oblik socijalne patologije
već način razmišljanja ugrađen
u mentalnu matricu većine stanovnika,
veoma je jednostavno da se u
borbu protiv korupcije podvede
hapšenje nekog neopreznog lekara,
policajca ili sudije. Takvim
akcijama, čuvena floskula „borba
protiv korupcije”, koju kao
mantru upotrebljavaju i bivši
i sadašnji, dobiće konkretno
značenje. Potvrdiće javnosti
da se „ozbiljno radi” na iskorenjavanju
društvene pošasti, a niko od
generatora i pokretača ove pojave
neće biti ugrožen.
U periodu priprema za „velike
i važne” poslove novo-stari
i staro-novi nosioci državnih
funkcija razmeštaju svoje poslušnike
i zaslužne članove na nova,
zaštićena radna mesta. Usput
su zagrejali građane sjajem
olimpijskih medalja i pokazali
im kako umeju da se razvesele
uz trube, pivo i svadbarski
kupus na „svetski” čuvenom festivalu
u Guči.
Stiglo se do nivoa koji zahteva
da se demontira državni sistem
koji ne može da opstane po postojećem
modelu. Očekivanja da će isti
ljudi koji su kreirali i održavali
ovakvu socijalnu i ekonomsku
dinamiku, učestvovati u njihovoj
promeni, prelaze granice logičkog
mišljenja. Ako su očekivanja
nelogična, ostaje čekanje, kao
obeležje neminovnog protoka
vremena i neizvesnost kao metafizička
odrednica karakteristična za
stanovnike ove države. Oni mogu
da čekaju predstojeću jesen
i zimu i očekuju da će nekako
da prežive.
|
|
Dragica Stanojlović |
|
|
|
|
| | | | | |