|
|
|
 |
 |
| |
 |
|
Da
je pitanje raja isključivo stvar
religije, problematika ne bi bila
tako maligna. Međutim, činjenica
je da u svakoj glavi, u tzv. kolektivno
nesvesnom, postoji ideja o raju
– i svi ljudi, verujući ili ne,
računaju na neki način s njim.
Verovatno najozbiljniji prigovor
koji je moguće uputiti hrišćanskoj doktrini,
njenoj praktično-životnoj strani, jeste
teški defetizam spram nedaća. Ovde ne
ciljam tek na onu, nakon fasovane šamarčine,
poznatu hrišćansku sugestiju “okretanja
i drugog obraza” – koju je, uostalom,
svakodnevni život dezavuisao, koju niko
među hrišćanima i ne shvata ozbiljno
već u najboljem slučaju kao metaforu.
Stvar je dublja. Naime, ma kako život
bio gažen sa svih strana, ma kako bio
ugnjetavan i kinjen, postoji kec u rukavu
mantije: zagrobni tj. onozemaljski život.
Takođe, da je pitanje raja isključivo
stvar religije, problematika ne bi bila
tako maligna. Međutim, činjenica je
da u svakoj glavi, u tzv. kolektivno
nesvesnom, postoji ideja (arhetip) o
raju – i svi ljudi, verujući ili ne,
računaju na neki način s njim. Obrazac
je sledeći: ako život ne ispunjava,
ako tapka u mestu, oči se, makar nesvesno,
okreću ka raju – zemaljskom ili
|
nebeskom,
svejedno. Dakako, ukoliko religijom
obećani raj postoji, tada je
njegovo iščekivanje umnogome
smisleno. Ukoliko, međutim,
raja, boga i tome sličnog nema
(ako su to najobičnije reči
koje tek izgovaramo, obično
strujanje vazduha, nalik podrigivanju),
onda je naše računanje na njega
samoparališuće, defanzivno i,
naprosto – glupavo!
Može mi se prigovoriti da zemaljskih
rajeva uistinu ima. – Pa šta
su Bahami, Sejšeli, Dubai (naročito
ako se posmatraju iza sunčanih
naočara turiste)?! – Šta je,
pobogu, Amerika (čuveni američki
san) ili Evropska unija (naročito
tzv. društva blagostanja na
njenom severu)?! Zar nema tolikih
primera ljudi koji su popakovali
svoje kofere, 'zapalili preko
grane' ili, čak, 'preko bare'
i tamo, naposletku, uspeli?!
Naravno da ima. Međutim, ima
i mnogih koji su takođe otišli
pri čemu nisu zaticali očekivane
edenske dražesti (ili su ih
barem mogli posmatrati jedino
preko visokih ograda ili posredstvom
TV ekrana). Ovde se, ipak, ni
o takvima ne radi. Reč je jedino
o nesrećnicima čije su oči stalno
uprte ka obećanoj zemlji, a
tamo nikako da
|
|
|
|
Željka
Momirov, Skulptura
u prostoru
štampani juvidur - nerđajući
čelik - 82x70x240cm
|
 |
se odluče otići, makar kako bi se oprobali.
Oni su, naprotiv, i dalje u Srbiji gde
prema sopstvenim rečima “kopne”, “tavore”,
gde im je “život uništen”, međutim,
oni niti mrdaju, niti bilo šta drugo
preduzimaju u svojim životima. Arhetip
raja dejstvuje punom parom u takvim
glavama i omogućava im, kroz proces
psihičke kompenzacije, da održe stabilnost.
Takvi, otud, vrlo rigidno i nekritički
brane svoje rajeve – prosto zato što
čuvaju svoju mentalnu uravnoteženost.
Problem je, međutim, što takva mentalna
samoispomoć, ta svojevrsna mentalna
štaka, onemogućuje ljude da prihvate
odgovornost za sopstveni život! Ona
je puki palijativ – ona ne leči boljku,
ona blaži simptome. Ili, ako ćemo pravo,
to je lek koji je intraveniran ili ušmrkan
u prevelikoj dozi te postaje otrov.
Fantazirali o Americi ili “majčici”
Rusiji (komunističkoj, carskoj ili putinovskoj,
svejedno), o Mađarskoj, o Titovoj Jugoslaviji
– zemlja meda i mleka nikada nije baš
ovde, niti postoji baš sada. Naime,
uvek se tu radi o zanemarivanju onog
„ovde i sada“, o defetizmu i rezignaciji,
o paralisanju napora da se postojeće
promeni. Jednako važi za hrišćansku
dembeliju tj. raj (pri čemu nije od
posebnog značaja da li su taj raj izmislili
carevi da bi lakše vladali, ili sami
podanici kako bi se lakše izborili sa
tmurnom svakodnevicom).
Kada neki sirotan, ponižen i nemoćan,
prozbori kako će svi kad-tad biti pravedno
nagrađeni/kažnjeni, kako će sve biti
naplaćeno, jer bog sve vidi, to je više
nego žalosno. Jer, ma kako to nama delovalo
brutalno, i suprotno običnom držanju
svesti koja u svemu voli učitati smisao,
ništa se, naime, ne plaća, niti će sve
biti naplaćeno. Parola „pravda je spora
ali dostižna“, naročito ako se pravda
ne sagledava usko-pravno, obična je
glupost skovana za ućutkivanje puka.
I prema tome valja podešavati svoju
svakodnevnu stvarnost. Baš kao što je
pesnik Bodler tresnuo šamarčinu jednom
odveć servilnom prosjaku – da vidi šta
će ovaj učiniti, jer ako mu ne uzvrati
tada i ne zaslužuje mnogo bolje, ali
ako prosjak uzvrati i izdeveta Bodlera
tada mu je pesnik učinio uslugu povrativši
mu dostojanstvo – tako i mi, sami sebi
i drugima, valja da stanemo lupati otrežnjujuće
šamare.
 |
| |
Ivan Kovač |
 |
|
 |
| |
| | | | | |