|
|
|
|
|
|
|
Povodom pokušaja
rehabilitacije Draže Mihailovića
Draža
je bio kolaboracionista
Rehabilitacija
bi osim kvarenja odnosa sa Evropskom
unijom i susedima oživela stara
vrenja i stare podele u Srbiji,
vratilo bi je u istorijski ponor
mitske prošlosti
Predsednik Državne komisije za tajne
grobnice streljanih posle drugog svetskog
rata dr Slobodan Marković tvrdi u
„Politici“ 24. marta o.g. kako „nema
dokaza da je general Dragoljub Draža
Mihajlović na bilo koji način i u
bilo koje vreme sarađivao s Nemcima“.
I tu tvrdnju, da ne kažem laž, zasniva
na prilozima nekoliko dokumenata iz
britanske ambasade u Vašingtonu! Drugim
dokumentima o borbenim aktivnostima
četnika ne raspolaže, ali dodaje da
su saznanja njegove komisije da je
ta dokumentacija uništena nakon Brionskog
plenuma kao i većina dokumenata u
vezi sa streljanjem Mihailovića. Međutim,
ništa ne govori o tome šta on i njegova
komisija misle, koji bi mogli da budu
razlozi za uništenje tih dokumenata
o četnicima iz vremena rata. Sa drugom
tezom, da su partuzani i četnici podjednako
činili zločine( Slobodan Homen) dovršava
se smena „antifašizma anti-antifašizmom“
i postiže se da se Draža Mihailović
ne samo rehabilituje već učini i „nacionalnom
ikonom u srpskoj javnosti“ (Zündhausen).
Zapad je priznao
legitimitet suđenja Mihailoviću
Istorijski je verodostojno da zapadne
sile, uprkos okolnostima hladnog rata,
i bez obzira što su imale određene zamerke
na način suđenja, uopšte nisu osporile
legitimnost presude Draži Mihailoviću.
Zapadni svet je očigledno bio upoznat
šta je Draža Mihailović radio tokom
Drugog svetskog rata i uveren da on
treba da bude osuđen za kolaboracionizam
sa okupatorom. I teško da bi ga bilo
koji sud na Zapadu drukčije tretirao.
Istorijski je takođe poznato da je jugoslovenska
vlada u Londonu, na pritisak engleske
vlade i posebno Čerčila,učinila dve
važne stvari: oduzela je resor ministarstva
odbrane Draži, a potom je kralj
Petar naredio
Draži da se njegove oružane
snage stave pod komandu Narodnooslobodilačke
vojske maršala Tita. Draža,
medjutim, nije izvršio kraljevo
naredjenje, već je nastavio
borbu protiv partizana i nove
jugoslovenske vlasti, u nadi
da će Zapad krenuti protiv jugoslovenskog
komunizma. On osuđuje Čerčilovu
i odluku „Velike trojke“ u Teheranu
1943. godine da se prekine svaka
vojna pomoć četnicima i ubuduće
da se ona šalje isključivo partizanima.
Zašto aktuelni pobornici Dražine
rehabilitacije to prećutkuju
ili minimiziraju? Njihove su
ambicije da menjaju svetsku
istoriju, na što zvaničnici
bivše antihitlerovske
|
|
|
Željka
Momirov (bronza - 15x8x12cm)
|
|
koalicije nisu spremni, na čemu se inače
naši istoričari veoma trude.
Doista nije zanemarljiv broj savremenih
srpskih istoričara koji naglašeno ističu
da se izmedju 1941. i 1945. godine vodio
isključivo građanski rat, a ne prevashodno
Narodnooslobodilaćki antifašistički
rat.To im je, čini se, potrebno da bi
zataškali činjenicu da se četnici nisu
borili, već su sarađivali sa okupatorima
(Nemcima, Italijanima, pa i sa ustašama).
Zato smatramo da se Slobodan Marković,
Bojan Dimitrijević i drugi istoričari
ogrešuju o istorijsku nauku kad tvrde
da Draža Mihailović nije uopšte sarađivao
sa nemačkim i drugim okupatorima. Da
su se na Sutjesci i Neretvi i drugde
protiv partizana zajedno borili Nemci
i četnici, opšte je poznato. Tu se dogodio
i vojnički krah četnika od kojeg se
nikad više nisu oporavili. O toj četničkoj
saradnji sa Nemcima mogu i lično da
svedočim. Kada su Nemci osvajali Užičku
republiku 1941. godine, četnici su,
prateći Nemce, fizički čistili teren
od civila simpatizera partizana. Izveli
su i moju majku na streljanje, to prvi
put javno kazujem, zato što je bila
žena poginulog partizana. Spasila ju
je garancija predratnog poslanika Čvrkića
iz Čačka, da neće štetiti četničkom
pokretu ako ostane živa.
Nesporna je činjenica da su četnici
vodili pravi, vrući rat protiv partizana
u saradnji sa Nemcima. Oni to nisu činili
kao profašisti, jer formalno nisu to
bili,već kao ostrašćeni antikomunisti.Tu
je nađen zajednički jezik sa Nemcima,
iako su jedni druge smatrali neprijateljima...
Nijedna respektabilna zapadna istoriografija
ne osporava činjenicu četničke kolaboracije
sa okupatorima. Pa ne moramo citirati
istoričare iz Titovog vremena. Naši
savremeni istoričari „rehabilitaši“,
ako su u stanju da dokažu Dražinu nesaradnju
sa okupatorima, zaslužuju da ih sve
akademije u svetu uključe u svoje članstvo.
Ali smatram da je krajnje vreme da se
naša država oslobodi balasta neočetništva.
Ona ne treba da nosi taj teret na sebi
i da time, uz poslednji međuetnički
rat otežava sebi ulazak u sistem demokratskih
država.
Zar je Dražin
grob državno pitanje?
Postavimo najzad i pitanje: kakve
obaveze može imati aktuelna srpska
država prema četničkom pokretu iz
Drugog svetskog rata? Zašto se traganje
za Dražinim grobom pretvara u „državno
pitanje“? To može da bude dobrovoljna
obaveza privatnih i nevladinih organizacija,
a ne države. Šta znači funkcija predsednika
Državne komisije za tajne grobnice
koju obavlja istoričar Slobodan Marković?
Ko je instalirao „tajne grobnice“.
I može li se neodgovorno tvrditi da
je u njima sahranjeno izmedju 40.000
i 80.000 hiljada posle rata streljanih
žrtava „komunističkog terora“. Partizani
jesu posle rata vršili streljanja
i bez formalnih sudskih procesa. I
to svakako treba ispraviti, ali nikako
na način da se rehabilituju i stvarni
krivci. Medjutim, treba imati u vidu
i činjenicu da su jugoslovenske vlasti,
pisao je o tome Desimir Tošić, bile
mnogo blaže prema saradnicima okupatora,
nego što je bila vlast Šarla De Gola
prema francuskim izdajnicimma.
Da li je prirodno da Slobodan Homen,
državni sekretar za pravosudje, sa
pristrasnošću traga za grobom Draže
Mihailovića, a potom odlazi u Brisel
kao član delegacije gde pregovara
o pristupanju Srbije Evropskoj uniji.O
tome je trebalo da razmisli i doskorašnji
predsednik Boris Tadić kome nije smelo
da bude svejedno ko su mu savetnici
za događanja u bliskoj istorijskoj
prošlosti. Preporučljivo bi bilo da
savetnici budućeg, novoizbaranog predsednika
Srbije za ta pitanja budu antifašisti
u evropskom smislu.
Ima li Srbija
neku obavezu prema četnicima?
Ako Srbija nema obaveze prema drugoj
Jugoslaviji koju je ceo svet ne samo
priznavao već i uvažavao, zašto bi imala
neke obaveze prema četničkom pokretu
Draže Mihailovića? Četnička ideologija
nije ideologija savremene srpske države.
Nova demokratska država koja se rukovodi
ideologijom Evropske unije slobodna
je da uzima od svoje tradicije onoliko
koliko smatra da joj može koristiti
za demokratske reforme. Srbija nije
u stanju da usmerava svoj pogled napred,dok
god je prošlost vuče nazad. Kolaboracija
i antifašizam su dve međusobno suprotstavljene
stvari u savremenoj Evropi, pa ni Srbija
ne treba da je u tom pogledu izuzetak.
Jelko Kacin potpuno je u pravu kad kaže
da je posleratna Evropa izgrađena na
antifašističkim vrednostima, dok rehabilitacija
Draže Mihailovića ide u suprotnom smeru.
Kacin je i te kako u pravu kad kaže
da je u najboljem interesu Srbije „da
gradi mostove prema svojim susedima“,
umesto što stvara „posebno negativne
odnose sa susednim državama koje su
u prošlosti bile žrtve četničke ideologije“
i četnićkih zločina. Rehabilitacija
bi osim kvarenja odnosa sa Evropskom
unijom i susedima oživela stara vrenja
i stare podele u Srbiji, vratilo bi
je u istorijski ponor mitske prošlosti.
|
|
Milenko Marković |
|
|
|
|
| | | | | |