Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Nakon Međunarodne konferencije posvećene revalorizaciji baštine Korčulanske škole

Korčulanska ljetna škola i časopis Praxis danas

Ove je jeseni u Korčuli u organizaciji njemačke fondacije Rosa Luxemburg održana međunarodna konferencija posvećena revalorizaciji baštine Korčulanske škole i filozofskog pokreta okupljenoga oko časopisa Praxis. Izvještaj o toj – i po mom sudu veoma uspješnoj konferenciji – objavljen je u Republici, ali čini se da njezina tematika zaslužuje i više pozornosti. Istina je, doduše, da je u novije vrijeme bilo više (heterogeno motiviranih i još heterogenije konotiranih) pokušaja kritičke revalorizacije te baštine i da se bilježi pojačan interes javnosti za tu minulu epohu, posebno među onima kojima ona nije poznata iz izravnog iskustva. Među ostalime taj je interes rezultirao i nizom tribina u beogradskom Domu omladine, koji je dokumentiran i zbornikom što ga je pod naslovom Filozofija prakse priredio Nenad Daković (Dom omladine, Beograd 2011.).

I upravo bi zbog brojnih nejasnoća (koje dijelom poprimaju i karakteristike pojmovne zbrke) što prati taj interes i pojedine forme njegova očitovanja vrijedilo precizirati pojedine probleme i razriješiti neka otvorena (zbiljska ili konstruirana) otvorena pitanja – ili bar ta pitanja postaviti u primjerenim okvirima, s onu stranu svih mogućih mistifikacija, bile one apologetskog ili negatorskog karaktera. Neke se stvari, kao što se to s dobrim razlozima čini, nužno moraju ponavljati, kako radi razjašnjavanja nužnih okvira rasprave o historijskom i povijesnom značaju Korčulanske ljetne škole i Praxisa, tako i u svrhu suzbijanja onih mistifikacija koje temeljito onemogućuju čak i elementarno razumijevanje toga što se uistinu u ta vremena, dakle pedesetih, te posebno šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zbivalo na sceni filozofije, društvenih znanosti i kulture tadašnje Jugoslavije. Konačno, i radi valjana otvaranja pitanja o današnjem značenju i mogućoj aktualnosti toga filozofskog pokreta.

Prvo preciziranje: Praxis nije okupljao istomišljenike, niti je to bio slučaj s Korčulanskom školom. To se ne odnosi samo na autore i na podnositelje referata (ni na malobrojne autorice/referentice), već i na članove uredništva i članove upravnog odbora škole. Raznovrsnost je, dakako, bila izraženija u onoj prvoj kategoriji, ali nije bila bitno manja ni u ovoj drugoj skupini “praksisovaca” (iako to iz daljine možda i ne mora biti evidentno). Kada je riječ o autorima i sudionicima, heterogenost je sasvim jasna, tako da i ne zahtijeva neku dublju argumentaciju. Izlaganjima su na Korčulanskoj ljetnoj školi primjerice sudjelovali jedan ortodoksni zastupnik “dijalektičkog i historijskog materijalizma” (prevedeno na današnjima razumljiv jezik: dogmatskog marksizma sovjetske provenijencije) Živojin Denić, jedan neotomist, profesor na Papinskom univerztetu Gregoriana u Rimu Gustav Wetter, jedan “građanski filozof”, preciznije “hajdegerijanac” Eugen Fink (i nije bio jedini koji bi se jednoznačno mogao kategorizirati upravo na taj način, koliko god svođenje orijentacija u filozofiji na etikete i ladice bilo problematično). U redakcijskom savjetu časopisa Praxis također je očigledno orijentacijsko šarenilo, posebno među inozemnim (nejugoslavenskim) članovima savjeta (među njima doduše nema neotomista, ali ima fenomenologa, analitičara, itd – u svakom slučaju “nemarksističkih filozofa”, kako se to tada imenovalo).

Međutim, ni članovi redakcije (a to znači redakcije domaćeg izdanja Praxisa, koje je Hrvatsko filozofsko društvo objavljivalo od 1964. do 1974. te redakcije međunarodnog izdanja od 1966. do 1974. čiji su suizdavači bili Hrvatsko filozofsko društvo i Jugoslavensko udruženje za

filozofiju) nisu bili filozofijski istomišljenici. Netko će primijetiti: kako nisu bili istomišljenici, kad su svi oni bili marksisti. I ta je konstatacija formalno istinita. Svi su se oni, u naglašenijem ili manje naglašenom obliku, doista deklarirali kao marksisti. No, stvari su kompleksnije. Ponajprije, treba vidjeti što to znači “biti marksist”. Kao što sam još 1987. argumentirao u članku pod naslovom “O lažnosti jedne lažne dileme” (potom i u knjizi Horizont metafizike, HFD, Zagreb, 1988.), pojam marksizam je tipičan primjer višeznačne i zapravo prazne riječi, etikete koja je lišena bilo kakva bitnog značenja. Istina je, mnogi su pokušavali nametnuti jednoznačnost te riječi, posebno u okviru autoritarnih pokreta i poredaka koji su sebe legitimirali marksizmom. No, upravo ti pokušaji obavezujućeg definiranja marksizma (zajedno s Marxovim indigniranim opovrgavanjem smisla te kovanice: “Ne, ja nisam marksist!”) jasno upućuju na njegovu konceptualnu prazninu. Naime, razlike između različitih po samorazumijevanju ortodoksnih verzija marksizma (one koju je
		Milan Popović, Panteon, kolaž

formulirao Karl Kautsky, potom Lenjinove, Staljinove, Maove...) su takve da se zajednički nazivnik na koji bi se one mogle svesti iskazuje kao tek djelomice konzistentan. A pridodaju li se na listu marksističkih filozofija i teorija i koncepcije koje odbacuju svaki dogmatizam, te one koje idu i korak dalje pa odbacuju i ideju ortodoksnosti, pa još i različiti tipovi “revizionizma”, postat će jasno da je u sadržajnom pogledu marksizam približno bogat koliko i npr. pojam “kršćanska umjetnost”. Što je zajedničko svim mogućim formama kršćanske umjetnosti osim činjenice da se njezini autori legitimiraju svojom kršćanskom inspiracijom ili se pak deklariraju kao kršćani, a da pri tom uopće nije nužno da budu vjernici ili da prihvaćaju bilo koju kršćansku ortodoksiju? Retorički karakter ovoga pitanja upućuje i na ključan argument u prilog teze o besadržajnosti pojma marksizam.

Istina jest, članovi redakcije (u obje varijante) Praxisa uglavnom su se deklarirali kao marksisti (s važnim dodatkom: stvaralački ili nedogmatski marksizam!), ali taj podatak treba interpretirati u historijskom kontekstu. Ako bismo zanemarili taj kontekst, a riječ je o vremenima u kojima je marksističko autolegitimiranje isprva bilo nužan uvjet opstanka na javnoj sceni a kasnije bar poželjna prednost za afirmaciju na akademskom planu, onda bismo učinili jednaku pogrešku kao što je čine oni mlađi istraživači i istraživačice koji sadržaj pojma marksizam izvlače iz marskističkih udžbenika autora poput Danila Ž. Markovića, te na temelju toga dospijevaju do raznovrsnih – u odnosu na pretpostavke razumijevanja filozofije kakva se razvijala u okružju Praxisa i Korčulanske ljetne škole površnih i uglavnom posve neutemeljenih – ocjena i zaključaka. Takav je, primjerice, zaključak prema kojemu bi djela svakoga od filozofa i sociologa iz kruga Praxisa trebalo interpretirati u ključu dogmatskih udžbenika spomenute vrste, jer da se tu radi samo o nijansama u pogledu stupnja sofisticiranosti, a ne o nekim temeljnim razlikama i korjenitim suprotnostima. Proizašlo bi da je istina (u smislu otkrivenosti, razotkrivenosti) “marksizma” (pa stoga i “praksisovskog marksizma”) sadržana u dogmatskim apologetskim udžbenicima, kakvi su se nakon konzervativnog zaokreta (koji se očitovao među ostalime i u zahtjevu za “povratkom marksizma i škole i na univerzitete”) posebno revno objavljivali u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te Makedoniji (a djelomično i u Hrvatskoj, posebno na nekim tehničkim fakultetima).
Danas slične tendencije uvođenja apologetskog dogmatizma u sferu obrazovanja možemo sresti u udžbenicima vjeronauka (pri čemu se hrvatski udžbenici vjeronauka – pa donekle i srednjoškolske etike – ne mogu pohvaliti bilo kakvom intelektualnom ili didaktičkom nadmoćnošću u odnosu na ekvivalentne udžbenike u Srbiji ili Bosni i Hercegovini); no, pitanje vjeronauka u javnim školama posebna je tema koja se ovdje ne može adekvatno problematizirati. Neka bude rečeno, u obliku teze, samo jedno: između onemogućavanja Korčulanske ljetne škole i Praxisa (uključno i progon osmoro nastavnika Beogradskog univerziteta) i uvođenja vjeronauka u škole prostire se jedan gotovo pravocrtan put. Tom tezom ipak nije implicirana jednoznačna kauzalnost, kako bi netko to mogao razumjeti. Relacije su mnogo složenije, ali spomenuti konzervativni zaokret, koji je svoj najsnažniji impuls doživio u tzv. sječi liberala u Srbiji 1972, pokrenuo je procese čiji je konačan rezultat (među svime ostalime) i nadomještanje oficijelne marksističke pravovjernosti jednako tako oficijelnom dogmatskom religioznošću.

Ono što je uistinu obilježavalo najveći dio pripadnika grupacije oko Praxisa bilo je mišljenje na Marxovu tragu (ali ne samo na Marxovu tragu: ovisno o individualnim afinitetima, moglo se u tom krugu naći “hegelomarksista”, “hajdegerijanskih marksista”, “egzistencijalističkih marksista”, a za pojedine bi se autore, primjerice za Branka Bošnjaka, moglo dokazati da je faktički utjecaj Marxa na njih bio marginalne naravi). Nitko u tom krugu nije, međutim, polazio od neupitnosti Marxovih ili bilo kakvih marksističkih postavki, sve je, bar u načelu, bilo

podložno kritičkom preispitivanju. Odbacivanje dogmatizma predstavljalo je emancipaciju filozofije (te, u konzekvenciji, i društvenih znanosti) od ideologijskih okova nametnute marksističko-lenjinističke (zapravo staljinističke i neostaljinističke) pravovjernosti. Afirmacija duha slobode bila je u skladu s vremenima u kojima se razgorijevala nada da svijet – svim evidentiranim gaženjima ljudskog dostojanstva unatoč - može postati jednim boljim i ljudskijim mjestom. Danas su drugačija vremena. Ako je šezdesetih godina
		Milan Popović, Niz vetar protiv istine, bakropis - akvatinta, suva igla, 1990.

(svakako do ključnog događaja na svjetskoj sceni, do sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. – a to je predstavljalo, kako se to činilo jednom tadašnjem gimnazijalcu i budućem studentu filozofije, potpisniku ovih redaka, smrtnu presudu “realnom socijalizmu”) dominirala nada, danas dominiraju osjećaji tjeskobe i zebnje, osjećaji koje na akademskom planu prigušuje reproduciranje samosvrhovite repetitivne filozofije a na javnom planu sistematsko nametanje trošenja isprazne zabave i kiča kao pravog sadržaja obesmišljenoga života. U našim današnjim vremenima intelektualno stvaralaštvo koje se očitovalo na Korčulanskoj ljetnoj školi i koje je oblikovano u djelima aktera Praxisa ne može predstavljati adekvatan odgovor na dominantnu krizu. No, u metodskom smislu imalo bi se što učiti iz te baštine: od umijeća razotkrivanja ideologijskih obmana pa do moći uspravna hoda (kako je to formulirao jedan od najznamenitijih sudionika Korčulanske škole Ernst Bloch). Činjenica da su pojedini akteri Korčulanske ljetne škole ljudski zakazali u vremenima što su uslijedila ništa ne mijenja u pogledu metodske uporabljivosti praksisovske baštine.
A ovojesenska konferencija pokazala je da među mladim istraživačima i istraživačicama ima i onih koji su u stanju da iz te baštine izvuku optimalnu korist: bez apologetike minulih vremena, ali i bez tupoglave kritike zasnovane na pomodnim koncepcijama repetitivne filozofije oni/e misle primjereno sadašnjim vremenima, ali ne tako da bi se mirili s dominantnom logikom autodestrukcije ili racionalizirali navodne neumitnosti te logike, već da bi afirmirali kritički pristup svemu što jest i da bi tragali za alternativama rastućem beznađu. Možda je upravo to objelodanjivanje kreativne kritičnosti mlade generacije i najveća vrijednost te konferencije.