Kako formirati univerzalni politički subjekt promjene?

Konteksti ljevice i njezini kritički potencijali*

Trenutni oblici političko-ekonomske formacije nisu održivi, stigli smo do točke kada zajedništvo moramo osmisliti kao solidarno i horizontalno, odozdo i »direktno«, dakle strukturno kad je posrijedi organizacija, izvedba i reprodukcija stvarnoga života

Postojeća koncepcija države, politički instrumentarij, hijerarhijska parlamentarna demokracija, oblici zajednice bez solidarnosti i nedostupne javnosti, simulacija građanstva, kulture i kritike, refleksi sistema dogmi osnovni su elementi modela prema kojem funkcionira suvremeni pogon općenitosti društva i politička praksa. Ako uzmemo u obzir da je Praxis – preko zadanih diskursa i disciplinskog drila svoga vremena – raspravljao o položaju humaniteta, političkom subjektu, da je radikalno-kritički pristupao birokraciji, apologetici socijalizma, tj. sovjetskoga marksizma, odnosno inzistirao na kritici svega postojećega (ali ne u smislu negacije svega), tada nam postaje jasno da »naša« današnja kritika suvremenosti, pa i ova koje ćemo se upravo poduhvatiti, u bitnom smislu ponavlja onu Praxis-a, posebice kad je posrijedi njegova metoda.
Ili kako Vanja Sutlić piše:
...»za stvaralaštvo, protiv postvarenja, za planiranje u službi slobode, a protiv identificiranja slobode i planiranja: za lične slobode, protiv birokracije i tehnokracije, za samoupravljanje, protiv još uvijek u međunarodnom radničkom pokretu dominantnih društveno-političkih tendencija u smislu sad otvorenog, sad prikrivenog, a sad opet konfuznog etatizma i vođenja ljudi, rukovođenja, upravljanja ljudima: za takve organizacije i institucije koje pospješuju rast i cvat kulturnog stvaranja, a protiv onih koje ga koče i priječe.«1
U tom kontekstu, nadalje, možemo istaći sljedeću činjenicu: položaj pojedinca kao bića klase, od 70-ih naovamo se nije popravio bez obzira na uspostavu tzv. parlamentarne demokracije, štoviše otada možemo govoriti o legitimaciji ili formalizaciji poslušnosti koja zahtijeva, kako Kropotkin kaže, »položaj jednakosti u ropstvu« što na koncu, posve paradoksalano, razmatramo kao »pobjedu/dobitak demokracije«. U jedno zasigurno više ne treba sumnjati: trenutni oblici političko-ekonomske formacije nisu održivi, stigli smo do točke kada zajedništvo moramo osmisliti kao solidarno i horizontalno, odozdo i »direktno«, dakle strukturno kad je posrijedi organizacija, izvedba i reprodukcija stvarnoga života. Hoćemo li to sukladno Kropotkinu misliti kao mutualizam, prema Marxu u vidu »neposrednoga pomirenja kao istinske emancipacije«, prema Bakunjinovom razumijevanju kao anarho-komunizam, prema Proudhonu kao antiautoritarizam, prema Rockeru kao anarhosindikalizam, prema Bonnanu kao insurekcionizam, ili pak na pragu Emme Goldman kao nekompromisnu emancipaciju, stvar je tek faze iz koje istupamo kada se krećemo prema ideji slobodnoga dogovora ili direktnoga društvenog ugovora.

Poimanje društva kao »odnosa snaga« koji se ostvaruju i na bazičnoj razini pojedinačnih tijela2 baš kao i na institucionalnoj omogućava analizu nekolicine slučajeva unutar kojih ćemo pokušati raspraviti kritičke potencijale ljevice i njezinu pojavnost. Kada se fokusiramo na konkretno tijelo, tada treba izbjeći interpretaciji biopolitičkih taktika kao onih koje ostaju na punktualnoj razini tijela jedinke i usredotočiti se na neformalnu, anonimnu grupu – stanovništvo – u kojoj je zbir energetskih potencijala jedinki i njezine mjerljivosti od primarnoga značenja za svaku političku ekonomiju. Dakle, valja imati u vidu bazičnu, konkretnu tjelesnost ali sagledavati njezinu efikasnost tek kao statističku ispravnost ili vjerojatnost.
Nejednak odnos snaga, tj. asimetrična pozicija moći je fundamentalni princip koji omogućava društvo. Interese koji motiviraju bilo koji odnos – primarno u dominantnim vertikalnim formacijama i hijerarhijskim strukturiranostima – tretiramo kao potrebe. Svaka potreba, a potom njezino zadovoljenje i stvaranje novih, afirmira nejednake odnose snaga, što je jedna od osnovnih pretpostavki reprodukcije kapitalizma kao »sistema potreba«. U tom smislu se i dominacija – pogotovo ako njezino ostvarenje vidimo nemogućim bez političkoga potčinjavanja – pojavljuje kao antagonizam, još jedan vid dinamike odnosa, ne društvenoga već političkoga koji se ne može ostvariti ako pojedinci ostaju »u ravnini«. Najispravnije, dakle insurekcionističko, pitanje bi u ovom smislu bilo: može li se zajedništvo, dakle, su-kob dogoditi u simuliranom miru, zašto je klasni rat nužan?
Anarhistička borba podrazumijeva obranu slobode, uspostavu federacije ili autonomnih zona, inzistira na ujedinjenju, solidarnosti i političkom djelovanju. (U tom je smislu uputno pratiti i političku antropologiju na liniji Hane Arent ili Tadeuša Kotarabinjskog koji razmatraju čovjeka kao djelatno, autonomno biće prakse). Takvo razumijevanje borbe, istaknimo, nema baš nikakve veze s površnim diskreditacijama političke filozofije anarhizma, u najmanjem stoga jer su njezini vidovi borbe nesvedivi na one klasične državne koji u prvom redu imaju za cilj destruirati upravo slobodu koju anarhija brani, razbijati klasu na pojedinačnosti, kontrolirati pounutrenje društvenoga-radničkog-spolnog/bračnog ugovora i, na koncu, liberalno-demokratski disciplinirati ujedinjenje pluralističkih heterogenh glasova u univerzalno služenje vođama. U tomu leži osnovna razlika anarhističkoga klasnog rata i onih koji se vode u ime države.

Analiza tehnologije odnosa moći mora istovremeno uključivati pitanje o hipostaziranosti, kontingentnosti društveno-simboličke borbe i nužnosti nejednakih odnosa snaga koji uređuju suvremenu ekonomsko-političku stvarnost. Dublja analiza – za koju bi bilo preuzetno misliti da ju je ovdje moguće sustavno izvesti – bi svakako pokušala ući u trag vezama, potporama, učincima moći, »efektima države« i entitetima koji podupiru samorazumljivu prirodnost zatečenoga svijeta svakodnevlja. Drugim riječima, pitamo se je li društvena nejednakost nešto pred-društveno i proto-transcendentalno ili je moguće izvoditi drugačije tehnike moći? Pokušat ćemo to pitanje postaviti kao polazište ljevici, ne bismo li se približili odgovoru na pitanje što bi ljevica danas označavala, krećući se unutar šest problemskih činjenica i pitanja koja iz njih slijede:

1. Raspravljati o suvremenoj ljevici nije moguće u kontekstu onoga što običavamo podrazumjevati pod okvirom juridičke države i njenoga suvereniteta, u horizontu tradicionalne figure nacije-države; zanima nas što označava ljevica – sa svojim vrijednostima – u suvremenom svijetu liberalnoga guvernmentaliteta, neoliberalizma i biopolitike?
2. Što s takvim poimanjem guvernmentaliteta koji prelazi granice jedne nacije-države i stremi obujmu internacionalnoga, međunarodnog, supranacionalnog i transnacionalnih organizacija poput UN-a, SB-a i MMF-a? To nas zanima utoliko jer uzimamo u obzir ideju »globalne solidarnosti« i »globalnih pokreta«.
3. Kako spojiti krajnju ljevičarsku kritiku države i sveprisutnu neoliberalnu fobiju od države – tj., kako je moguće da »anarhiju i Nozicka«, ljevicu i ultra-minimalne desne opcije, smještamo jednu pored druge, i zašto je taj susret toliko osobit kad je posrijedi tendencija dokidanja svih oblika države ili barem njezino minimaliziranje?
4. Kako tumačiti status pobunjenika u kontekstu paradoksa, tj. konačnosti kojom se rukovodimo ako imamo u vidu post-strukturalističko čitanje pobune, tj. borbe – svaki otpor je već upisan u osnovnu verziju društveno-političke raspoloživosti?
5. Kako spojiti pomodnost teze o pluralističkom individualizmu koji odbacuje svaku mogućnost univerzalno usloženog identiteta s nužnošću zbira koji se ostvaruje u pojmu klase ili nekog tipa grupnoga identiteta kojim zastupamo emancipatorske proboje? Tj., postoji li suvremeni politički subjekt? 
6. Koji je doseg suvremene ljevice kad je posrijedi kriticizam? Govorimo li o reformizmu ili revoluciji? Možemo li raspravljati o strategijama ljevice koje djeluju izvan asimetrijskih pozicija moći? Može li se razrješenje nejednakosti misliti bez utopije? Žašto marksistička kritika i praksa djeluju samo unutar Akademije, za razliku od sveprisutne ideologije neoliberalizma?

 I.
Čini se da su se svi Foucaultovi fokusi na teoriju države i tehnike instrumenata kojima se ona materijalizira orijentirali na efekte koje država producira uslijed neoliberalne ideologije i biopolitičke stvarnosti.3 Odrediti što je država danas postaje gotovo neuhvatljim zadatkom, premda je neupitna veza ekonomije i tehnologije države koja kreira socijalno-politički život. Stoga je i njezina (nužna) kritika dvostruko teža. Iako je teorija društvenoga ugovora metapovijesna priča kojom čitamo metodološki uvjetovanu spremnost »prirode« na uspostavu društva, ona nije dovoljni deskripcijski momentum nastanka države. Premda, ona ostaje nezaobilaznom ako želimo ispitati konzekvencije određenih strategijskih postupaka države: 
»'Obećanje', 'pristanak' ili 'ugovor' su prije svega rezultat, a ne uzrok strategijske artikulacije«.4 
Da bismo potpunije opisali funkcije države, politička analiza se mora strukturirati na razini koja ide »ispod« formalne države, ona ispituje njezine tehnike, strategije, učinke i artikulacije u vaninstitucionalnim pojavama.