Kontekstualizacija
blokade nastave na Filozofskom i Filološkom
fakultetu 2011.
Legitimno,
legalno i suvereno
Studenti
su naša deca (ili unučad) od kojih smo „pozajmili“
budućnost i ovu zemlju, pa je naša podrška
njihovoj borbi pitanje elemenetarne građanske
pristojnosti!
Zašto sam gotovo svakog dana (i noći) bivao
sa studentima u njihovim akcijama protiv
Bolonjskog procesa - od Protesta studenata
Beogradskog univerziteta 2006. do Plenuma
tokom nedavno završene Blokade nastave na
Filozofskom i Filološkom fakultetu?
Prvo, znanje je javno dobro, nije roba,
i tiče se svih nas!
Drugo, ja sam se školovao i studirao u,
uz sva ograničenja, sistemu besplatnog i
svima dostupnog obrazovanja!
Treće, studenti su moja deca, naša deca
od kojih smo „pozajmili“ budućnost i ovu
zemlju, pa je red da im barem malo „vratimo“!
Studenti su moji (mladi) prijatelji i red
je da im - svojim znanjem i iskustvom iz
studentskih i disidentskih borbi - pomognem
u njihovom otporu njima nametnutih i suprotstavljenih
sila!
I, najzad, četvrto, njihovu borbu smatram
legitimnom, legalnom i suverenom, a o tome
je u ovom tekstu reč!
Najveći, najbitniji deo argumentacije sam
„posudio“ od svojih prijatelja prof. dr
Rastka Močnika iz Ljubljane i prof. dr Borislava
Mikulića iz Zagreba, ali i od - u to ni
sam još ne mogu da poverujem, jer nisam
njegov fan - francuskog polit-filozofa Alena
Badjua! Da krenem redom!
Radikalizam ciljeva...
Ciljevi nisu ni nešto novo, ni nečuveno,
ni nepoznato - besplatno visokoškolsko obrazovanje
u javnom sektoru postojalo je i u "trulom
socijalizmu", i u zapadnoevropskim
tzv. državama blagostanja, a u velikom broju
evropskih zemalja postoji i danas. Međutim,
sadržaj zahteva studentske inicijative već
samim svojim ponavljanjem izražava nekoliko
momenata koji mu daju karakter radikalno
novog ili zapravo čudesnog, jer pretpostavlja
i/ili, čak, na videlo dana iznosi potrebu
fundamentalne redefinicije društvenih prioriteta,
odnosno reviziju neoliberalističkog karaktera
društva, i time podriva psihološki okvir
"mogućeg", "realnog",
"ostvarivog".
Prvi moment je artikulacija politike obrazovanja
kao politike za sve. To je najradikalniji
novum ove akcije, koji premašuje čak i antikapitalistički
sadržaj. Jer, sve jači "kapitalistički
moment" u obrazovanju - komercijalizaciju
obrazovanja ili izloženost javnog obrazovnog
sektora uslovima tržišta, sa cirkulacijom
novca iz državnog budžeta, iz intelektualnih
usluga koje fakulteti (instituti, centri...)
daju privrednom sektoru i, konačno, iz školarina
studenata (i drugih nameta njima ispostavljenih)
kao primarnih potrošača (i često "iza
scene" skrivenih davalaca) ovih usluga
- treba dovesti u funkciju opštih društvenih
interesa, među kojima je upravo obrazovanje.
Ili, jednostavnije, tajkune treba naterati
da plaćaju poreze na ekstraprofite koje
stiču u našem društvu, jer im upravo ovo
društvo kao specifično jedinstvo partitokratije
i profiterskog preduzetništva i omogućuje
njihove ekstraprofite. Zahtevi studenata,
zapravo, nisu antikapitalistički, nego postavljaju
kapitalizmu pravila igre od kojih je država
odustala.
Dakle, u ovoj akciji nije primarno ili nije
samo reč o antikapitalističkom protestu.
Obrnuto, princip akcije je pozitivan: to
je pravilo “za sve”, dok je država izručila
stara pravila igre na raspolaganje samo
"nekima". To je ponovna artikulacija
univerzalne politike ili politike za sve,
iako se radi o naoko partikularnom sektoru
obrazovanja, i to, još partikularnije, o
visokoškolskom obrazovanju. Reč je, dakle,
o načinu univerzalizacije partikularnog,
i odatle proizlazi i problem metode.
... i direktnost
akcije
Kad je počela ovogodišnja akcija mnogi su
- od rektora, preko dekan(ic)a, pa do pojedinih
profesora i studentskih “zvaničnika” iz Studentskog
parlamenta - tvrdili da su zahtevi legitimni,
ali da način njihovog ostvarivanja nije demokratičan,
štaviše da je siledžijski i kriminalan, jer
njih - zagovornike ove teze - tera da "krše
zakon" time što ne izvršavaju radnu obavezu
nastavnika, odnosno ne pohađaju nastavu. Ovde
je, (i)pak, reč o pseudoargumentu koji sadrži
trik delegitimacije prava na protest pozivanjem
na liberalno načelo da je sloboda ili pravo
svakog pojedinca ograničeno slobodom ili pravom
drugog, što znači da je pravo studenata na
protest ograničeno njihovim pravom, tj. pravom
zagovornika ove teze da ne budu uznemiravani!
Studenti ne mogu praviti "revoluciju",
jer to narušava građanski mir i/ili kućni
red. To nije tek
i samo argument “liberala”, to je
vučji trik pod ovčjom kožom i bio
je šlagvort i smernica dekanici Filozofskog
(i Filološkog) fakulteta i rektoru
Beogradskog univetziteta kako da delegitimiraju
studentsku akciju upornim ponavljanjem
fikcije kako akciju ne podržava "većina
studenata", jer kao plenum bi
bio legitiman samo ako na njemu učestvuje
svih "6.000 upisanih studenata",
i odatle potiču i onih nekoliko "mera"
uprave FF-a da "normalizuje"
nastavu. Njihov cilj je bio samo da
delegitimiraju plenum, što znači da
je pravi trn u oku svima (baš) plenumski
model odlučivanja ili tzv. "direktna
demokratija". Ona je ta koja
|
|
|
Milan
Popović, Beograd
1992, crtež olovkom
|
|
delegitimira reprezentativni (parcipativni,
predstavnički, delegatski ili kakav god) sistem
parlamentarne demokratije koji je ogrezao
u cinizmu ne-politike i otuđenju vlasti od
"svih". Ovde je mesto da parafraziram
Trockog i njegovu kritiku parlamentarne demokratije
iz 1925: Ona ne samo da ne daje previše moći
studentima, nego ih, paradoksalno, ona previše
pasivizira, prepuštajući inicijativu aparatima
državne vlasti, nasuprot plenumu u kojem student
sami sebe direktno mobilišu i vrše "vlast".
Plenum ima svoj protokol, svoje procedure,
sve što je potrebno za njegovo optimalno funkcionisanje.
Ovo što se moglo videti na ovogodišnjem Plenumu
(naravno, i na onim ranijim u Beogradu - zvali
su se tada Zbor - i na zagrebačkom) veoma
je inovativno, ne samo u ovoj regiji, nego
i na svetskom planu, i značajan je korak za
demokratiju u svetu, jer razrešava problem
načina (političkog) suživota različitih grupacija
i aktera na političkoj sceni. Reč je o inovativnosti
(u hegelijanskom smislu) na svetsko-istorijskom
nivou, ne u smislu da li je nešto uvoz ili
je autohtono ("autentično", "domaće",
"naše"...), jer na planetarnom nivou
ta opozicija (svetsko-autohtono) više ne deluje,
tačnije deluje još samo u imperijalno-kolonijalnom
diskursu. Ova praksa inovativna je i u odnosu
na nekadašnje političke prakse socijalne promene,
na primer na sovjete radnika, seljaka i vojnika,
radnička veća i radničke savete, koji se nisu
slagali/usaglašavali sa praksom liberalne
demokratije i bili su oblik neposredne demokratije,
pa i u odnosu na narodno-oslobodilačke odbore
u jugoslovenskoj antifašističkoj borbi. Ova
inicijativa uspela je pronaći formu direktne
demokratije koja nije puko spontanistička,
koja se pridržava pravila koje je sama odredila
i to vrlo refleks(iv)no, ljudi su ozbiljno
shvatili pravila i pridržavaju ih se i to
se pokazalo jako efikasnim. Zato, s jedne
strane, u široj javnosti postoji takva fascinacija
plenumskom akcijom, jer je javnost sita "kurvanjske
politike", a, s druge strane, otpor inicijativi
i od strane političkog establishmenta.
Prema tome, smisao priče o ne-legitimnosti
nije teorijsko pitanje, pitanje tačne ili
netačne interpretacije studentske inicijative,
nego njena subverzivna promena, odnosno blokada
inicijative, u kojoj “ovlašćeni” pervertiraju
Marksovu 11. tezu o Fojerbahu: događaje ne
treba uvek iznova samo interpretirati, radi
se o tome da se oni promene interpretativnom
subverzijom! Perverzan je i odgovor vlasti
- politički establishment pruža "gandijevski",
pasivni otpor studentskoj inicijativi, otpor
ne-delovanjem, ne-vršenjem vlasti, an-arhijom,
što jasno pokazuje da su političari odlično
razumeli poruku inicijative: studentska akcija
svojim autonomnim procedurama pokazuje da
je (i zašto je) stranačka reprezentativna
politika mrtva i zato odgovor na akciju ne-činjenjem
i ne-obraćanjem studentima znači ne-priznavanje
studenata kao političkog subjekta. Ova vlast
i ne može delovati drugačije, jer će izgubiti
ono posljednje što joj je ostalo - političku
kontrolu distribucije javnih sredstava i "raspoređivanje"
drugih stranaka, ona shvata da je plenum izraz
radikalno drug(ačij)e političke subjektivacije.
Legitimiacija par
exellence
U ovoj i ovakvoj subjektivaciji govorimo
o legitimitetu u jakom smislu reči. Naime,
legitimnost je stvorena samom inicijativom
koja formuliše opštu volju ili volju za
sve, a ne volju svih empirijskih pojedinaca.
Artikulacija opšte volje uvek je konstrukcija
opštosti i sadrži moment uzurpacije, jer
nosilac te artikulacije nužno je neko parcijalno
kolektivno telo, a nikad doslovno svi. Neko
može iz raznoraznih razloga ne doći na direktnu
demokratiju, ali plenum neće zbog toga propasti.
Otuda legitimitet nije zagarantovan količinom
"svih", nego procedurom sprovođenja
volje plenumskom demokratijom koja podrazumeva
prisutnost na mestu odlučivanja, a ne delegatsko
odlučivanje. Legitimitet ne dolazi spolja,
osim ako legitimitet ne uzmemo u slabom
smislu, na primer legitimno je tražiti besplatno
obrazovanje u javnom sektoru (argumentacijom
tipa) jer smo ga već imali, jer ono u mnogim
zemljama i dalje postoji, jer je zajemčeno
Deklaracijom UNESCO-a, i Ustavom Republike
Srbije i sličnim.
Dakle, legitimitet Plenumu daje vlastita
praksa. Ovo što se čuje kao kritika inicijative,
da nema lidera, da su subjekti anonimni,
da nema individualnosti i samostalnog istupanja
(u ime drugih), to su uvek bile kvadrature
kruga. Jer, lideri se uvek pojavljuju kao
produkt pritiska socijalne psihologije (pre
svega, masa), idu protiv spontanosti, menjaju
svoj način mišljenja i ponašanja, kontrolišu
i usmeravaju svoje mišljenje i ponašanje,
a u istom rangu su i pokušaji uzurpacije
pokreta od nekih dinamičnijih grup(ic)a.
Današnji studenti su uočili te opasnosti,
zablokirali ih od početka i uspešno rešili
unutar legitimiteta kolektivnog organizovanja.
Kad je reč o "metodi", mora se
reći da ona nije legitimna zato što je opravdana
visokim ciljem, jer metoda nije naprosto
blokada: metoda je direktna demokratija,
a blokada je njen nužni, ali taktički momenat.
Nužnost nije jednako legitimnost, pa se
u pitanju blokade ne radi o problemu legitimnosti
- nijedno sredstvo ne može biti opravdano
svrhom - nego o (uvek riskantnoj) proceni
nužnosti, i/ili primerenosti, i/ili svrhovitosti
nekog od aspekata metode. Riskantna je zbog
toga što razlika između partikularnog problema,
tj. besplatnog visokog obrazovanja u javnom
sektoru, i univerzalizacije tog problema
na nivou opšte zajednice otvara prostor
"nasilja". Taj razmak, odnosno
raskol - biva ukinut tek univerzalizacijom
partikularnog! - možemo proširivati i dubiti
zvocanjem kako u plenumu ne učestvuju svi
upisani studenti, pa zato, navodno, nije
legitiman. Taj cinizam političke pseudoteorije
tipičan je za liberalni Zapad, ali sve više
i u nas, kod naših “liberala”. Možemo gunđati
protiv toga i etički, na primer kako je
svako ustrajavanje na nečemu zapravo egoizam
i nekome izvor patnje koja sprečava put(ovanje)
do istinskog izbavljenja, ali, na kraju,
uvek ispadne "plenumski" odgovor:
stvar do koje nam je stalo postoji samo
onoliko koliko smo joj predani i nema izbavljenja
bez puta izbavljenja, bez putovanja kroz
svet!
Dakle, ono univerzalno nije uopšte sadržano
samo u cilju pod nazivom "besplatno
obrazovanje za sve", nego u pristajanju
na način odlučivanja o tome. Metod je legitiman
zato što je radikalan u koncepciji, a ne
u jednom taktičkom potezu, u jednom momentu.
Taktika je nužna ili nenužna, primerena
ili neprimerena, ali je uvek podložna reviziji
kroz vreme. S njom, pak, ne sme (op)stajati
ili pasti cela "metoda". Metoda
nikad nije "cela", kao ni istina!
"Šezdesetosmaški
argument"
Uzgred (ne samo, i ne baš), bilo je i onih
koji su ovu akciju, kao i prethodne, "spustili"
ispod nivoa '68, ne shvatajući da ova akcija
nije ponavljanje '68, niti to može biti.
Kada me je jedna studentkinja p/r/ozvala
da govorim o svom iskustvu, odgovorio sam
joj: "Iskustvo je ‘priča za malu decu’,
ne igra neku veliku ulogu, jer se čovek
- ako se uopšte uči? - uči na sopstvenom
iskustvu, ne na tuđem, a svaka generacija
(pro)nalazi svoje sadržaje i načine izražavanja
i odlučivanja, oblike i metode borbe. Jedino
gde mogu pomoći jeste u ‘pripremi odgovora’
vlastima, državnim ili univerzitetskim,
svejedno: one uvek na pojavu ‘neovlašćenog
subjekta’ odgovaraju isto - viškom nasilja
i, još više, na njemu zasnovanim manipulacijama
i mistifikacijama događaja ‘događajima’!"
Moram reći, ovovremski beogradski (i zagrebački)
studenti rešili su jedan problem koji je
u našem studentskom pokretu iskrsnuo, prvo,
u Ljubljani 1964. unutar Studentskog zbora
i, zatim, u Beogradu 1968. sa Konventom
(i Akcionim odborom), koji su takođe formirani
kao oblik spontane neposredne demokratije,
problem kvoruma: kako se može odlučivati
kada nema kvoruma i kada se ne može odrediti
šta je većina?! Iako je tadašnja studentska
organizacija vrlo brzo, gotovo odmah stala
na stranu studentskog pokreta, problemi
legitimiteta, uz mnogo izgubljenog vremena
i energije, nikada nisu razrešeni.
Samo rektor zna
da bi...
Jasno artikulisanom studentskom zahtevu nadležne
instance i “ovlašćeni faktori” odgovaraju
"nerazumevanjem" i - već viđenim!
- prokazivanjem studenata (i ono malo pridruženih
profesora) kao idealista, utopista, anarhosindikalista
i/ili, pre svega, marksista i komunista, te
kvalifikovanjem zahteva kao nerazumnog, jer
"ništa nije besplatno". No, zahtev
je sasvim jasan - ne "potpuno javno finansiranje
obrazovanja" nego "potpuno budžetsko
finansiranje javnog obrazovanja"! “Besplatno
obrazovanje” je, znači, obrazovanje bez dodatnih
plaćanja školarina ili participacija u troškovima
studija na univerzitetima iznad svih onih
životnih troškova koji ulaze u troškove studiranja
kao što su stanovanje, odevanje i ishrana,
studijska učila i pomagala, udžbenici i literatura...
i, svakako, učestvovanje u studentskom socijalnom
životu.
Kad neko, kao rektor BU prof. dr Branko Kovačević,
farsira "stav" (jednog od rodonačelnika
neoliberalizma Miltona Fridmana) da "ništa
nije besplatno", taj ili pokušava debilizovati
studente, pa ih proglasi "decom",
ili je najobičniji brbljivac, pa kad, ipak,
shvati da to tamo
nisu deca nego
nešto odraslije i opasnije, onda posegne
za ideološkom diskvalifikacijom i
izjavi da se radi o komunističkim
(levičarskiim) militantima. Pritom,
na Plenumu i tokom Blokade nijedna
grupa se nije identifikovala, pa samo
rektor zna (i odakle zna) "tajne"
angažmane i aranžmane!? To što se
ta "deca" nisu previše uzbudila
zbog tih diskvalifikacija, govori
samo o tome da one potpuno promašuju
studentsku priču.
Naravno, "nerazumevanje"
je (i) ovde lažno, iza njega se krije
moralni stav: neprepoznavanje kao
nepriznavanje, pa se pribegava svođenju
studentskih zahteva za besplatnim
obrazovanjem na tehničko-pravna pitanja
o onome što je tobože jedino moguće
unutar postojećeg zakonskog okvira
i birokratizaciju "rešavanja
problema", sve u pokušaju da
se izvorni politički smisao studentskih
zahteva "izbriše"! Sve se
"opravdava" "demokratizacijom"
i "približavanjem demokratskim
(evropskim) standardima", "tranzicijom"
i "krizom"...
"Zaboravlja" se da demokratije
odavno već nema, da je tek (ne samo
|
|
|
Milan
Popović, / , crtež, 1992.
|
|
ovde) "ukras države" i da su parlamentarne
stranke gotovo otvoreno postale izvršni odbori
pojedinih tajkuna ili tajkunskih grupa, te
da su finansiranje stranaka i finansiranje
crkve poprimili kriminalne elemente - stanje
je naprosto poražavajuće: dok (partije i)
crkvene zajednice, posebno SPC (uz još druge
"p/r/opuste"), dobivaju (i) iz budžeta
baš onoliko koliko im je treba, za budžetiranje
"državnih" univerziteta i fakulteta
i ispunjenje minimalnih zahteva studentskih
inicijativa nema (ni dovoljno) para, a da
o ukidanju školarina i ne govorimo! Ta(kva)
nebriga državnog aparata za sve gore stanje
u (ne samo visokom) obrazovanju postaje, naravno,
groteskno neskladna prema - svedoci smo! -
svakodnevnom razbacivanju budžetskog novca.
Ako tome dodamo i kontinuirano jačanje represije,
kako one "službene" tako i one paradržavne
(posredstvom "Obraza", "Naših"
i sličnih), koju prosečan građanin, zabrinut
za svoje pravo na ne-uznemiravanje, prihvata
bez puno razmišljanja, jasno je kome se obraćao
rektor Kovačević kada je progovorio o vraćanju
u proces nastave "milom ili silom"
- policiji da interveniše protiv narušitelja
javnog reda i mira u kvartu i "zdravim
snagama" da pripomognu!
Istovremeno, rektor je, pokazujući nesposobnost
da vodi univerzitet u trenucima krize, redukovao
"evropski akademski prostor" na
proces nastave u kojem još dominira odavno
prevaziđena jednosmerna komunikacija nastavnik-student,
taj idealni poligon za iživljavanje "profesorskog"
egotripa, a sve ostale nastavničke delatnosti,
kao što su konsultacije sa studentima, praćenje
njihovih istraživanja, pa knjige i drugi resursi,
nova biblioteka itd. - sve to je, eto, zaposela
i uzurpirala tamo neka dečurlija i, još gore,
komunistički militanti i protivnici "izvrsnosti".
Od njega, i njegovih, ništa drugo se nije
ni moglo očekivati! Javnost i kritička kultura
sistematski su i planirano uništene, prvo
krajem 80-ih i početkom 90-ih šovinističkim
divljanjima, a potom "idejnim kampanjama"
neo/liberalne inteligencije i pričom o političkoj
kulturi u kojoj građanski liberali određuju
šta je pristojno, a što devijantno. Kritika
ovog kulturnog (i političkog) standarda, u
kojem stranke i njihovi intelektualni timovi
- (pod)setimo se kako su se partije takmičile
koja će imati više doktora nauka (i profesora
univerziteta) u svojim redovima - monopolizuju
pravo na procese univerzalizacije i subjektivacije,
smatra(la) se hiperkritikom, retro-levičarenjem,
jugonostalgijom, povratkom samoupravljanju
i sličnim.
Sve vreme od zagovornika "nove politike"
jasno artikulisanih argumenata, međutim, nije
bilo. Naprosto reprezentanti neoliberalne
paradigme kao da nisu u stanju argumentovano
artikulisati vlastitu poziciju (sa svim njenim
konsekvencama), nego je utemeljuju u neproblematičnoj,
zdravorazumskoj, reprezentativnoj "normalnosti",
"tradiciji" i "običajnosti".
Čula se gomila "analiza" punih "opštih
mesta", uključujući i ona mizogina (rector
Kovačević: "Filološki fakultet je ženski
fakultet"), o lošoj empiriji na univerzitetu,
o netransparentnom trošenju budžetskog novca,
potrebi za "jačim" kriterijumima
za ovo ili ono, nužnosti ograničavanja upisnih
kvota i prevelikom - "neizdrživom"!
- broju studenata, "alavosti" i
"nerealizmu" studenata, a sve upereno
protiv studentskih inicijativa, koje hoće
da promene upravo tu, i takvu, lošu empiriju.
I, što god bio vladajući sistem, oni su uvek
sa njim, i uz njega, i "gore, na vrhu".
Najzad, o još jednom rektorovom "biseru"!
Filozofski fakultet nije tradicionalno "recolucionaran",
kritička funkcija u njegovoj istoriji uvek
je samo eksces, nešto što se uvek i iznova
mora osvajati, to zavisi od danog trenutka
i odnosa snaga, od moći raz/umnog uveravanja
ili moći intrige. "Ekscesnost" pojave
kritičke kulture proizlazi ipak iz kakve-takve
vernosti umnom zadatku, koja je barem deklarativno
upisana u samorazumevanje humanističkih obrazovnih
institucija. Sve zavisi od toga kada i koliko
će se pojedinci hteti "mešati u svoj
posao" javne upotrebe uma, a ne kalkulantske
pameti, i koliko će se međusobno prepoznati
i solidarisati.
Studenti su (i) ovog puta svoje "mešanje
u svoj posao" obavili i legitimno, i
legalno, i suvereno!
Na kraju, (još) jedna lična primedba. Voleo
bih da studenti - kao što su pronašli svoj
"stil" - pronađu i, posmatrano sa
stanovišta ekonomičnosti i efikasnosti akcije
(možda sam staromodan, ali...), odgovarajući
oblik institucionalizacije svoje borbe!? Borbe
koja će iznova, i opet, re/konstruisati Univerzitet
kao produktivnu zajednicu studenata i profesora
on(akv)og humanističkog naboja kakvog je bila
puna na početku, pre devet vekova!
|
|
Dragomir Olujić Oluja
|
|
|