Film
Parada je uradak privremenog, ali,
što je ključno, i pravovremenog dejstva
na kolektivnu srpsku svest dobrano protivrečnu
Parada, u dobar čas
Najnoviji
film Srđana Dragojevića kako je to i “protureno”
u spretnoj reklamnoj kampanji, nastojaće
– i makar delimice, nesporno, u tome uspeti
– da nadomesti posledice nesrećne zabrane
ovogodišnje Parade ponosa
Po svemu sudeći, borba za (ne samo seksualno)
oslobođenje koju ovo društvo bije sa samim
sobom, ove godine neće proći uludo, bez “ispaljenog
metka”. Parada je film dramaturški
vešto koncipiran, brižljivo doziran, tako
da ga prosečni, “u razumnoj meri” homofobni
Srbi, koji su njegova ciljna grupa (sva sreća
za film - gotovo čitava Srbija!), mogu glatko
progutati.
Otud scenario eksploatiše sav homofobni, ali
i latentno homoseksualni – uzgred, vrlo zamašan
– potencijal našeg jezika. Stoga je, takođe,
i karakterizacija u filmu naglašeno trivijalizovana
i karikirana (šteta što nije bilo “muda”,
te niko među “pederima” u Paradi
nije razbio stereotip o homoseksualcima kao
uštirkanim mlakonjama; u opreci s tim valja
uputiti na Ang Lijevu Planinu Broukbek
čiji su gej protagonisti punokrvni kauboji).
Otud je i kontroverza Parade zapravo
bez kontroverznosti (tokom čitavog filma od
sveg “pederluka” nema niti jedne istopolne
krnute žvake – dok je, već istaknuta Planina
Broukbek i pored sve svoje kontroverzije,
zbog scena seksa koje su brutalne mešavine
tuče i strasnih zagrljaja, naprosto divan
ljubić). Izdašno koketiranje s homofobijom
predstavlja, međutim, strategiju autora Parade
da u tvrdo konzervativno srce Srbadije prokrijumčari
osnovnu poruku filma – “ i pederi su ljudska
bića”. Jednu, nema sumnje, krajnje primitivnu
(elementarnu) poruku, poruku krajnje skromnih
ambicija. Međutim, u društvu gde „pedere“
naveliko proganjaju i mlate, gde im država
zabranjuje pravo na protestnu šetnju, čini
se da je dramaturgija Parade, filma
namenjenog širim narodnim masama, uistinu
idealno „pogođena“. Parada, stoga, umnogome
nije film za one koji već shvataju neophodnost
prava homoseksualaca, koje ne sablažnjavaju
istopolna guženja, i koje zanima da sagledaju
kako stvari zaista tu stoje. Takvi valja da
smesta zaborave na Dragojevića i konsultuju
autore poput Fasbindera i Pazolinija; čak
i domaći Život i smrt porno bande
Mladena Đorđevića, koji srpske domaćine iz
šumadijskih „vukojebnih“ sela i zaseoka prikazuje
kao besne silovatelje „što muškog, što ženskog“,
i Matanićev Fine mrtve devojke jesu
filmovi gde je obračun sa društvenom zatucanošću,
kroz vizuru različitih parafilija, tretiran
mnogo ozbiljnije i provokativnije.
Film prati beznadežan napor “pederske družine”
da organizuje paradu, odnosno najobičniju
protestnu šetnju. U tome im sticajem okolnosti
pomaže par skorojevića, umnogome paradigmatičan
za srpsko društvo – Nikola Kojo igra Limuna,
nekadašnjeg psa rata, poslednjih godina domestifikovanog
prigodnim privatnim biznisom (njegova agencija
za obezbeđenje između ostalog nasilno evakuiše
Rome iz nehigijenskih naselja da bi se na
tim elitnim beogradskim lokacijama podigle
unosne poslovnice), dok Hristina Popović tumači
njegovu dokonu verenicu, “šušu” širokog srca
(aluzije na pevačicu Karleušu, samozvanu heroinu-apologetkinju
srpske gej zajednice, više su nego očite).
Upravo je lik Limuna težište filma tj. njegovo
dramsko poprište – za njegovu svest (i svih
sličnih u gledalištu) otima se ovaj film!
Ta šarmantna patrijarhalna sirovina sa “razumnom
dozom nacionalizma” startuje uobičajenom,
nekritičkom svešću – on, doduše, ne mrzi homiće
i ne bi ih bez razloga prebijao, ali, “brate,
neka ‘to’ rade u svojoj spavaćoj sobi”. Mnogi
koji su pre desetak godina preporučivali streljačke
vodove, zidove i homoseksualce između njih,
danas predlažu karantin spavaće sobe. A oni
koji su tada “kompromisno” isticali nenadmašne
afrodizijačke prednosti karantina spavaće
sobe, sada preporučuju laki peting na ulici
ili parku (“Nek' se deca vole!” – pre desetak
godina deca su se, izgleda, tek bezosećajno
“jebala”). Kako god, evolucija je očita! Tako
i lik koji tumači Kojo sazreva tokom filma,
a i gledaoci (nadamo se) sa njim. Upravo je
to intencija filma – pospešiti, ubrzati to
sazrevanje (otud značajan prostor u filmu
zauzima problematizovanje odnosa između oca,
patrijarhalne sirovine, i sina, “obećavajućeg
neonaciste”). Dakle, kako da se sin, sličnih
batinaških afiniteta kao i njegov otac u istoj
dobi, opasulji (oslobodi predrasuda i njima
imanentne mržnje), a da pri tom ne mora ići
zaobilazno i svakako s neizvesnim ishodom,
stopama oca! Kako ubrzati u društvu ono što
je, očito, neminovno!
Istovremeno, film insistira na ironiziranju
aktuelnog nonsensa da je “peder” veći nacionalni
neprijatelj od “ustaše” ili “balije”. Tu postaje
jasno da svako vreme “ima” svoje neprijatelje,
i svoje pseudoneprijatelje – dolazi se do
svesti o relativnosti mržnje. Nema arhineprijatelja.
U tom smislu, najefektniji i scenaristički
najpronicljiviji momenat je prizor kada Limun
u “trenucima meditacije” bane u svoju dnevnu
sobu gde je privremeno smešten organizacioni
odbor gej parade, dupke zakrčenu “antidržavnim
elementima” – u prepletu tela tu su kuntali
Hrvat, Bošnjak, Albanac i grupica gejeva.
Prizor je nudio poprečni presek kolektivne
svesti današnjeg Srbina, dobrano protivrečne.
I Limun doživljava konverziju.
Parada je uradak privremenog, ali,
što je ključno, i pravovremenog dejstva. Pa
ipak, scena pred makljažu u kojoj se na svečano-ozbiljan
način, na tragu Obilićeve besede u Šotrinom
“Boju na Kosovu”, iznosi tirada o dve Srbije
– najobičniji je pamflet, dramaturški i idejno
posve izlišan! Parada nipošto nije
kinematografska dragocenost, nije delo koje
će trajati, međutim, to je film koji ima ambiciju
da deluje, da menja, makar malo (koliko to
već može), društvenu svest. U tome valja tražiti
njegovu vrednost. A Paradin je “obol”
seksualnoj (i uopšte duhovnoj) emancipaciji
srpskog društva neupitan.
|
|
Ivan Kovač |
|
|