Početna stana
 
 
 
   

Izveštaj sa konferencije Međunarodne unije socijalističke omladine

Evropska socijaldemokratija – naručeno samoubistvo

 Direktan povod za pisanje ovog teksta je autorovo prisustvo javnoj konferenciji pod nazivom Svetska ekonomija i jednakost ( The World Economy and Equality) održanoj u Austriji na IUSY letnjem festivalu. IUSY letnji festival se održava svake druge godine u različitoj zemlji i njemu prisustvuju organizacije članice međunarodne organizacije IUSY – Međunarodne unije socijalističke omladine. IUSY je formalni podmladak SI – Socijalističke internacionale. Članice Socijalističke internacionale su najveće socijaldemokratske i radničke partije iz Britanije, Nemačke, Španije, Austrije, Švedske i oko sto ostalih zemalja sveta.

Na ovoj konferenciji učestovala su dvojica govornika i jedna govornica – Alfred Guzenbauer, Belo Valden i Saskija Sasen - sve troje sa veoma impresivnim biografijama. Guzenbauer je bivši premijer Austrije (od januara 2007. do decembra 2008. godine) iz Socijaldemokratske partije Austrije. Belo Valden je filipinski sociolog i politički aktivista, veliki kritičar neoliberalnog modela ekonomske globalizacije i programa strukturalnog prilagođavanja (kod nas je preveden njegov tekst u zborniku Globalizacija – argumenti protiv). Saskija Sasen je holandsko-američka sociološkinja koja se bavi temama sociologije grada, migracijama i globalizacijom (kod nas je preveden jedan njen tekst u zborniku Urbana sociologija).

Stanje svetske ekonomije neodrživo

Sve troje govornika se složilo da je sadašnje stanje svetske ekonomije neodrživo i da moramo napustiti iluziju o ,,zdravom kapitalizmu“ i stvoriti potpuno drugačiji svetski ekonomski sistem. Saskija Sasen je govorila o razlici između bankarskog sektora – sektora koji trguje sopstvenim novcem – i finansijskog sektora – koji trguje novcem kojim u suštini ne raspolaže. Ona se uglavnom zalagala za afirmaciju mikro-alterglobalističkih inicijativa koje mogu na lokalnom nivou da pruže otpor neoliberalnoj globalizaciji. Belo Valden je zaključio da MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija moraju biti rasformirani, a da Ujedinjene nacije moraju da postanu suštinski demokratska organizacija. Guzenbauer se takođe zalagao za izgradnju alternative svetskoj kapitalističkoj ekonomiji. Kada su došla na red pitanja publike jedan omladinac je rekao da se on uključio u politiku 1998. godine i da je tada budućnost izgledala ružičasto – na vlasti u SAD, Britaniji, Nemačkoj i Španiji bile su socijaldemokratske ili socijal-liberalne stranke (u tom trenutku je od 15 tadašnjih država članica EU 12 je imalo socijaldemokratske vlade) i da je on, s razlogom, očekivao pozitivne promene. Do ovih promena nije došlo, štaviše, u svakoj od ovih zemalja ekonomska nejednakost je samo porasla, a radnička i socijalna prava su gubila na snazi. Zašto se ovo dogodilo?
Dogodilo se plaćeno samoubistvo socijaldemokratije. Sedamdesetih godina dvadesetog veka grupa ekonomsta iz Čikaga predvođena Miltonom Fridmanom i Fridrihom Hajekom (takozvana Čikaška škola) odbacila je dotadašnju ekonomsku formulu po kojoj je funkcionisala politička ekonomija posle Drugog svetskog rata. Ova formula je bila kejnzijanski sistem, najpre primenjen u pojedinačnim državama, a kasnije i na nivou celog sveta kroz formiranje Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Ovaj sistem je bio deo velikog kompromisa socijaldemokrata i socijal-liberala, oko formiranja sistema u kojem će privatni kapital ostati osnovni motor ekonomije, ali u kojem će se kroz državne regulacije, intervencije, subvencije i progresivni poreski sistem doći do pravednije ekonomske raspodele. Ovaj sistem je sproveden čak i u SAD, pod rukodstvom Frenklina Ruzvelta i njegovog ,,Nju dila“, a funkcionisao je sve do kraja šezdesetih godina. Pomoću Maršalovog plana obnovljena je privreda Zapadne Evrope, a Bretonvudskim sporazumom stvorene su MMF i Svetska banka koje je trebalo da pomognu da se obnovi međunarodna trgovina i sprovede modernizacija i industrijalizacija u nerazvijenim državama. Dok su ovakav konsenzus oni sa krajnje levice doživeli kao izdaju pravih socijaldemokratskih ciljeva, dotle su predstavnici Čikaške škole ovo videli kao put u socijalističko ropstvo.

Kobna pobeda Čikaške škole

Učenja Čikaške škole uskoro su postala poznata kao neoliberalizam. Neoliberalizam je u suštini predstavljao neokonzervativnu ideologiju, jer dok se sa jedne strane zalagao za potpuno odsustvo države iz ekonomske sfere i branio pravo privatnog vlasništva, sa druge strane se otvoreno protivio individualnoj slobodi u drugim sferama. Neoliberalizam je implementiran dolaskom na vlast Margaret Tačer u Britaniji i Ronalda Regana u SAD, a njihovi sistemi vladanja popularno su nazvani reganizam i tačerizam. Osim ove političke promene došlo je i do ekonomskih promena. MMF i Svetska banka su postale organizacije globalne eksploatacije i dominacije, a transnacionalne korporacije i transnacionalni finansijski kapital su postali glavni protagonisti svetske ekonomije. Kejnzijanski konsenzus je srušen i usvojen je novi konsenzus- Vašingtonski. Vašingtonski konsenzus, usvojen početkom devedesetih godina dvadesetog veka, sastojao se iz niza mera koja svaka pojedinačna država mora da sprovede da bi postala ekonomski ,,konkurentna“: privatizacija državne imovine, deregulacija (pre svega finansijskog sektora) i liberalizacija tržišta (ukidanje carina i drugih ograničenja slobodnom protoku novca, robe i usluga). Britanski sociolog Entoni Gidens je početkom devedesetih godina dvadesetog veka, kao odgovor na neoliberalni izazov, ponudio ,,treći put“ koji bi bio između posleratne socijaldemokratije i neoliberalizma. ,,Treći put“ u pogledu ekonomske ideologije identičan je projektu ,,socijalne tržišne privrede“ koji su u Zapadnoj Nemačkoj sproveli političari iz Hrišćansko-demokratske unije, a pre svega Konrad Adenauer. U praksi, međutim, treći put (koji su prihvatili ne samo britanski laburisti, već i Gerhard Šreder i SPD Nemačke i ostale socijaldemokratske partije Evrope) značio je privatizaciju kapitalnih preduzeća, razgradnju socijalne države, smanjenje realnih radničkih plata i suštinsko ekonomsko nazadovanje za većinu stanovništva zemalja u kojima je sproveden. Treći put je značio prihvatanje, u potpunosti, Vašingtonskog konsenzusa, a samim tim i osnovih ekonomskih postulata neoliberalizma.

Socijaldemokratija izabrala samoubistvo!
Socijaldemokratija i država blagostanja, koju je ona stvorila, nije odumrla u darvinističkoj borbi gde opstaju samo najsposobniji (u neoliberalnom diskursu to znači najkonkurentniji) već je kao nesrećni lemings izabrala samoubistvo. Istraživanje koje je sproveo Harold Vilenski, američki sociolog, pokazalo je da su države koje su imale veća socijalna davanja u periodu posle drugog svetskog rata, pa sve do početka dvadeset prvog veka, u proseku imale veći ekonomski rast, manju nezaposlenost i inflaciju. Država blagostanja je ekonomski održiva. Pomahnitali turbo ili kazino kapitalizam koji se razvio u poslednje dve decenije je ono što je ekonomski neodrživo. Socijaldemokratske partije su izvršile samoubistvo u trenutku kada su imale vlast. Međutim, ovo samoubistvo je bilo plaćeno. Gerhard Šreder i gore spomenuti učesnik debate Alfred Guzenbauer zarađuju ogromne svote novca od saradnje sa privatnim kompanijama i investicionim fondovima. A gospodin Gidens je za intelektualno uništenje dvovekovnog sna o pravednijoj Evropi nagrađen titulom barona i mestom u Gornjem domu Britanskog parlamenta – takozvanom Domu lordova. Na kraju se nameće zaključak da od ideje o stvaranju drugačijeg svetskog ekonomskog sistema nema ništa dok god sve stranke u Evropi i većini sveta (osim par država Latinske Amerike) predstavljaju samo leve i desne ispostave neoliberalnog (Vašingtonskog) konsenzusa.
  Velizar Mirčov
 
Nema srećnih reformatora
1. 1. -29. 2. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012