Izveštaj
sa konferencije Međunarodne unije
socijalističke omladine
Evropska
socijaldemokratija – naručeno samoubistvo
Direktan
povod za pisanje ovog teksta je autorovo
prisustvo javnoj konferenciji pod nazivom
Svetska ekonomija i jednakost ( The World
Economy and Equality) održanoj u Austriji
na IUSY letnjem festivalu. IUSY letnji
festival se održava svake druge godine
u različitoj zemlji i njemu prisustvuju
organizacije članice međunarodne organizacije
IUSY – Međunarodne unije socijalističke
omladine. IUSY je formalni podmladak SI
– Socijalističke internacionale. Članice
Socijalističke internacionale su najveće
socijaldemokratske i radničke partije
iz Britanije, Nemačke, Španije, Austrije,
Švedske i oko sto ostalih zemalja sveta.
Na ovoj konferenciji učestovala su dvojica
govornika i jedna govornica – Alfred Guzenbauer,
Belo Valden i Saskija Sasen - sve troje
sa veoma impresivnim biografijama. Guzenbauer
je bivši premijer Austrije (od januara
2007. do decembra 2008. godine) iz Socijaldemokratske
partije Austrije. Belo Valden je filipinski
sociolog i politički aktivista, veliki
kritičar neoliberalnog modela ekonomske
globalizacije i programa strukturalnog
prilagođavanja (kod nas je preveden njegov
tekst u zborniku Globalizacija – argumenti
protiv). Saskija Sasen je holandsko-američka
sociološkinja koja se bavi temama sociologije
grada, migracijama i globalizacijom (kod
nas je preveden jedan njen tekst u zborniku
Urbana sociologija).
Stanje svetske
ekonomije neodrživo
Sve troje govornika se složilo da je
sadašnje stanje svetske ekonomije neodrživo
i da moramo napustiti iluziju o ,,zdravom
kapitalizmu“ i stvoriti potpuno drugačiji
svetski ekonomski sistem. Saskija Sasen
je govorila o razlici između bankarskog
sektora – sektora koji trguje sopstvenim
novcem – i finansijskog sektora – koji
trguje novcem kojim u suštini ne raspolaže.
Ona se uglavnom zalagala za afirmaciju
mikro-alterglobalističkih inicijativa
koje mogu na lokalnom nivou da pruže otpor
neoliberalnoj globalizaciji. Belo Valden
je zaključio da MMF, Svetska banka i Svetska
trgovinska organizacija moraju biti rasformirani,
a da Ujedinjene nacije moraju da postanu
suštinski demokratska organizacija. Guzenbauer
se takođe zalagao za izgradnju alternative
svetskoj kapitalističkoj ekonomiji. Kada
su došla na red pitanja publike jedan
omladinac je rekao da se on uključio u
politiku 1998. godine i da je tada budućnost
izgledala ružičasto – na vlasti u SAD,
Britaniji, Nemačkoj i Španiji bile su
socijaldemokratske ili socijal-liberalne
stranke (u tom trenutku je od 15 tadašnjih
država članica EU 12 je imalo socijaldemokratske
vlade) i da je on, s razlogom, očekivao
pozitivne promene. Do ovih promena nije
došlo, štaviše, u svakoj od ovih zemalja
ekonomska nejednakost je samo porasla,
a radnička i socijalna prava su gubila
na snazi. Zašto se ovo dogodilo?
Dogodilo se plaćeno samoubistvo socijaldemokratije.
Sedamdesetih godina dvadesetog veka grupa
ekonomsta iz Čikaga predvođena Miltonom
Fridmanom i Fridrihom Hajekom (takozvana
Čikaška škola) odbacila je dotadašnju
ekonomsku formulu po kojoj je funkcionisala
politička ekonomija posle Drugog svetskog
rata. Ova formula je bila kejnzijanski
sistem, najpre primenjen u pojedinačnim
državama, a kasnije i na nivou celog sveta
kroz formiranje Svetske banke i Međunarodnog
monetarnog fonda. Ovaj sistem je bio deo
velikog kompromisa socijaldemokrata i
socijal-liberala, oko formiranja sistema
u kojem će privatni kapital ostati osnovni
motor ekonomije, ali u kojem će se kroz
državne regulacije, intervencije, subvencije
i progresivni poreski sistem doći do pravednije
ekonomske raspodele. Ovaj sistem je sproveden
čak i u SAD, pod rukodstvom Frenklina
Ruzvelta i njegovog ,,Nju dila“, a funkcionisao
je sve do kraja šezdesetih godina. Pomoću
Maršalovog plana obnovljena je privreda
Zapadne Evrope, a Bretonvudskim sporazumom
stvorene su MMF i Svetska banka koje je
trebalo da pomognu da se obnovi međunarodna
trgovina i sprovede modernizacija i industrijalizacija
u nerazvijenim državama. Dok su ovakav
konsenzus oni sa krajnje levice doživeli
kao izdaju pravih socijaldemokratskih
ciljeva, dotle su predstavnici Čikaške
škole ovo videli kao put u socijalističko
ropstvo.
Kobna pobeda Čikaške
škole
Učenja Čikaške škole uskoro su postala
poznata kao neoliberalizam. Neoliberalizam
je u suštini predstavljao neokonzervativnu
ideologiju, jer dok se sa jedne strane
zalagao za potpuno odsustvo države iz
ekonomske sfere i branio pravo privatnog
vlasništva, sa druge strane se otvoreno
protivio individualnoj slobodi u drugim
sferama. Neoliberalizam je implementiran
dolaskom na vlast Margaret Tačer u Britaniji
i Ronalda Regana u SAD, a njihovi sistemi
vladanja popularno su nazvani reganizam
i tačerizam. Osim ove političke promene
došlo je i do ekonomskih promena. MMF
i Svetska banka su postale organizacije
globalne eksploatacije i dominacije, a
transnacionalne korporacije i transnacionalni
finansijski kapital su postali glavni
protagonisti svetske ekonomije. Kejnzijanski
konsenzus je srušen i usvojen je novi
konsenzus- Vašingtonski. Vašingtonski
konsenzus, usvojen početkom devedesetih
godina dvadesetog veka, sastojao se iz
niza mera koja svaka pojedinačna država
mora da sprovede da bi postala ekonomski
,,konkurentna“: privatizacija državne
imovine, deregulacija (pre svega finansijskog
sektora) i liberalizacija tržišta (ukidanje
carina i drugih ograničenja slobodnom
protoku novca, robe i usluga). Britanski
sociolog Entoni Gidens je početkom devedesetih
godina dvadesetog veka, kao odgovor na
neoliberalni izazov, ponudio ,,treći put“
koji bi bio između posleratne socijaldemokratije
i neoliberalizma. ,,Treći put“ u pogledu
ekonomske ideologije identičan je projektu
,,socijalne tržišne privrede“ koji su
u Zapadnoj Nemačkoj sproveli političari
iz Hrišćansko-demokratske unije, a pre
svega Konrad Adenauer. U praksi, međutim,
treći put (koji su prihvatili ne samo
britanski laburisti, već i Gerhard Šreder
i SPD Nemačke i ostale socijaldemokratske
partije Evrope) značio je privatizaciju
kapitalnih preduzeća, razgradnju socijalne
države, smanjenje realnih radničkih plata
i suštinsko ekonomsko nazadovanje za većinu
stanovništva zemalja u kojima je sproveden.
Treći put je značio prihvatanje, u potpunosti,
Vašingtonskog konsenzusa, a samim tim
i osnovih ekonomskih postulata neoliberalizma.
Socijaldemokratija
izabrala samoubistvo!
Socijaldemokratija i država blagostanja,
koju je ona stvorila, nije odumrla u darvinističkoj
borbi gde opstaju samo najsposobniji (u
neoliberalnom diskursu to znači najkonkurentniji)
već je kao nesrećni lemings izabrala samoubistvo.
Istraživanje koje je sproveo Harold Vilenski,
američki sociolog, pokazalo je da su države
koje su imale veća socijalna davanja u periodu
posle drugog svetskog rata, pa sve do početka
dvadeset prvog veka, u proseku imale veći
ekonomski rast, manju nezaposlenost i inflaciju.
Država blagostanja je ekonomski održiva.
Pomahnitali turbo ili kazino kapitalizam
koji se razvio u poslednje dve decenije
je ono što je ekonomski neodrživo. Socijaldemokratske
partije su izvršile samoubistvo u trenutku
kada su imale vlast. Međutim, ovo samoubistvo
je bilo plaćeno. Gerhard Šreder i gore spomenuti
učesnik debate Alfred Guzenbauer zarađuju
ogromne svote novca od saradnje sa privatnim
kompanijama i investicionim fondovima. A
gospodin Gidens je za intelektualno uništenje
dvovekovnog sna o pravednijoj Evropi nagrađen
titulom barona i mestom u Gornjem domu Britanskog
parlamenta – takozvanom Domu lordova. Na
kraju se nameće zaključak da od ideje o
stvaranju drugačijeg svetskog ekonomskog
sistema nema ništa dok god sve stranke u
Evropi i većini sveta (osim par država Latinske
Amerike) predstavljaju samo leve i desne
ispostave neoliberalnog (Vašingtonskog)
konsenzusa.
|
|
Velizar Mirčov |
|
|