Početna stana
 
 
 
   

Za restrukturisanje Beograda najvažnije je razumevanje pojma modernizacije

Mesto Beograda u globalnom repozicioniranju gradova

Beograd  nekontrolisano raste, bez jasne strategije o najvećoj investiciji koju neka urbana aglomeracija mora da preduze; bez jasnog  javnog koncepta i strukture troškova za metro.
Zadužuju se građani ali i buduće generacije, bez uvida u realne račune i procene o stvarnoj efikasnosti projektovanog i uloženog.

“Čekajući Metroa” – olinjala je pošalica o Beograđanima i metrou, aluzija na Samjuel Beketovo aktivno stanje nečinjenja u iščekivanju. Ali, kako su svojevremeno teoretičari naglasili i aluzija na stanje zlehudog uljuljkivanja kojim pohlepna elita drži populus pasivnim. U pomenutoj vezi sa Beograđanima, to jest i metafora nasledjene strategije vlastodržaca i bajki o skoroj “svetloj budućnosti”. Danas, u sličnom marketinškom podilaženju u predizbornim zamajavanjima, usiljenim optimizmom ( recimo video montažom budućeg metroa), iskazuje se samo nastavak takve mantre. Iluzornističko demagoški se održava žabokrečina u novostvorenoj bari “čekajući Evropu”, odnosno “med i mleko” njenih donacija.

Značenje pojma i modela

Dotle grad, kao kompleksna celina tavori “od danas do sutra” sa gradnjom infrastrukture, ne kao rutinskim odgovornim poslom obaveznog tekućeg održavanja, već pompeznim presecanjem vrpci parcijalnih poduhvata i krpljenja (manjih i većih), a uglavnom finansiranih iz tuđe akumulacije. Zadužuju se građani ali i buduće generacije, bez uvida u realne račune i procene o stvarnoj efikasnosti projektovanog i uloženog. Dakle, Beograd i dalje opstoji, ali i nekontrolisano raste, bez jasne strategije o najvećoj investiciji koju neka urbana aglomeracija mora da preduze; bez jasnog javnog koncepta i strukture troškova za metro. To je ono što bi verovatno omogućilo bolji “rejting” gradu, bolje pozicioniranje na danas sve češće marketinški i razvojno pominjane globalne liste gradova, razvrstavanih od favela do onoga što jesu metropole (odakle i sam naziv metro). Beograđanima je prva linija metroa obećavana još pre nekoliko decenija, a i mnogo pre toga postojali su i nagoveštaji i priželjkivanja. I skorašnje “metropolitenske pretenzije” samozvanog i nabeđenog “lidera u regionu” nikada nisu izostajale (ali poređenja radi, podsetimo se da je u Budimpešti prva linija izgrađena još daleke 1896)! .
Realnost savremenog razumevanja i činjenica da su uspešniji oni gradovi, koji imaju bolju
“infrastrukturnu opremljenost”, podrazumeva i široko elaborirano značenje pojma i modela, kako bi se ta opremljenost postigla, jer mora se misliti i na sposobnost sveukupnog urbanog sistema da se samoreprodukuje, da se obnavlja sopstvenim naporima i resursima. Doduše, jasne definicije nisu usaglašene, te se otvaraju i pitanja šta neku urbanu aglomeraciju može da razlikuje, svrstavajući je bliže faveli ili metropoli. Stoga je implicitno i očigledno, pažnja usredsređena i na sistem društvenih vrednosti i to onih vrednosti, koje omogućavaju i podstiču održivost i samoobnavljanje. U tom kompleksnom i ne baš jasno ekspliciranom procesu
 
Milan Popović, Venecija, kolaž 1994.
formiranja globalne liste, kategorijama neke vrste “brendiranja” gradova, kojima se gradovi upoređuju i rangiraju, nezaobilazan je oslonac na činjenice, a one glase: gradovi su danas u dinamičnom sistemu i u stanju zahuktale globalizacije (sviđalo se to nama ili ne). Ovako široko postavljene i usvojene liste rangiranja gradova, sadrže ipak zajedničko svojstvo, da efikasnije opredeljuju investitore, turiste, migrante i druge namernike pri izboru destinacije; uspešniji gradovi u sve jačoj konkurenciji uslova za obezbeđivanje razvoja, strateški teže da se pomere vrhu liste poželjnosti za življenje, za investiciju, za putovanja ili boravak (kraći ili duži, edukativno studijski, turistički i sl). Kriterijumi za rangiranje naravno danas posebno, uključuju ekonomske perfomanse u konkurentnosti i kompetentnosti za komericijalne i investicione delatnosti, ali se posebno oslanjaju i na jasne i stabilne legalne i političke okvire, na mogućnosti i ulozi u kreiranju znanja, kao i na udobnosti, indeksima “kvaliteta življenja” za svakodnevni život.1

Novoizraženi talas urbanizacije

Novi talasi urbanizacije, dakle, utiču na repozicioniranje gradova globalno i uporedo sa različitim iskazima kapitalističke dinamike u kom su ključu liste rangiranja de facto iskazi potrage investitora i proizvođača&potrošača za lokacionim konfiguracijama, koje bi podržale profitabilnost njihovih poduhvata& tražnji. Ali i kao pratećih stanica društvene i kulturne reprodukcije, samoobnovljive održive ekonomije, utoliko što gradovi danas posebno određuju kritičke osnove za inovacije, kvaliteta življenja visokog stepena diversifikovane civilizacijske kompleksnosti.
Istovremeno evidentno je da je u toku snažan pomak ka novoj “podeli rada” sa velikim uticajima na restratifikaciju urbanog tržišta rada i urbanog društvenog života.Takva nova ekonomska i društvena transformacija očita u velikim urbanim područjima, uzrokuje znatne promene fizičkog miljea i izgradjene forme grada. Oni su potaknuti od procesa tzv. “džentrifikacije” i onoga što nazivamo estetizacijom izgrađenog, pa do intenzifikacije upotrebe urbanog zemljišta. Prateći osnovni kognitivno-kulturni obrasci proizvodnje, koja transforiše ekonomske osnove mnogih metropolietnskih područja u svetu, vezani su za glavne pravce razvoja današnjeg kapitalizma.To nije više ni Mančester u Engleskoj 19-tog veka kojeg je opisao Engels, niti je Čikago i Detroit polovinom 20-tog veka gde se rodio “fordizam”, o čemu je pisao Gramši,2 niti je to Los Anđeles kraja 20-tog veka, sa atributima definisanim kao ”postfordizam”.
Osnovna je karakteristika novih pulsacija vezanih za procese prisutne već u fordizmu iz faze vrhunca ove proizvovdnje i one danas mogu da se vide kao rane anticipacije kasnijeg odlučnog zaokreta ka novoj ekonomiji, sa veoma intenzivnim zahtevima u odnosu na kognitivni i kulturni rad. Dok je klasični fordizam uspostavljen na elektro-mehaničkim tehnologijama velikih razmera, kapiatlizam je danas iskovan na osnovama digitalnih tehnologija (metoda računanja, komunikacije, reprodukovanja i pamćenja), sa difuznim i prefinjenim uticajima na organizaciju proizvodnje i rada, ali i na kulturu i modele življenja i zajednice i pojedinca. Ove tehnologije zamenjuju, dopunjuju i podstiču mnoge forme nerutinskih poslova; podstiču ogromnu ekspanziju poslova koji zahtevaju i nove najrazličitije kognitivne i kulturne sposobnosti i radnika i potrošaća. Zaposlenost radnika vezano sa ovu vrstu novorazvijenog ljudskog kapitala, rapidno je rasla tokom poslednjih dekada u ekonomijama razvijenog sveta. Uporedo s tim, rutinski su poslovi naglo eliminisani iz sistema rada, kako za kancelarijske tako i za fizičke poslove u manufakturnom sektoru. Istovremeno tako i sada blokovi rutinskog rada nastavljaju da se suprotstavljaju asimilaciji u digitalni tehnološki sistem, ali se izguravaju izavan visoko plaćenih profesija i proizvodnjih zona, posebno iz velikih meropolitenskih područja, ka perifernim “radnim depoima”, sa znatno nižim uslovima rada i nivoima plata.U tom kontekstu, počinju da se javljaju i neki ozbiljniji institucionalni promašaji u sadašnjem sistemu neoliberalnog lokalno-globalnog razvoja i prateće urbanizacije, naznačene već od krize fordizma tokom 1970-tih, pa do današnjih kriza, posebno finansijskog kapitalizma, ali i onih dramatičnih u zemljama u razvoju ili pak u tranziciji.

Kognitivno-kulturna ekonomija

Ovi ciklusi danas su okarakterisani atributima-referencama “postfordizam”, ili skorije terminima kao što su “nova ekonomija”, “ekonomija znanja”, “kreativna ekonomija”, “kognitivna ekonomija”, ”kognitivni kapitalizam”, “kognitivno kulturni-kapitalizam” itd.
Njihova pojavnost još uvek je razvijajuća epizoda, vezana pre svega sa velike globalne urbane regione i to ne samo razvijenijeg Severa, nego isto tako i sve više nerazvijenog Juga, iako sve više imamo uvida da i mnogi manji gradovi takodje učestvuju u istoj logici ovih ciklusa, ali na druge načine, koji nagoveštavaju i reformatorske usklađenije procese i promene.
Tako je na primer, u takozvanoj “Trećoj Italiji”, bilo moguće primeniti u brojnim mestima obnovu malih zanatskih industrija, po uzoru na one u “Sunčanom pojasu” u SAD, gde su se pojavljivale brojne visoko-tehnološke industrijske aglomeracije, sa Silikonskom dolinom na čelu, a i “inkubator” - centri ”servisnih ekonomija”, pre svega u glavnim metropolitenkim područjima u ekonomski razvijenijim zemljama. Uporedo se razvijaju teoretska razmatranja i čitav skup povezanih koncepata oko proizvodnje i ekonomske geografije, kao što su na npr. “fleksibilna specijalizacija”, “fleksibilna akumulacija”, i “novi industrijski prostori”, zajedno sa obnovom Maršalovog koncepta “idustrijskog distrikta”.
Ovo su ideje uveliko danas probuđene i, bez ikakve sumnje, pojam post-fordizam odigrao je, generalno govoreći, važnu ulogu i u urbanoj i regionalnoj analizi tokom poslednje tri dekade. Stalnim napredovanjem društveno-prostorne teorije, uvode se termini “kognitivno-kulturni kapitalizam”, ili “kognitivno-kulturna ekonomija”, ili ponekad samo skraćenica “nova ekonomija”, kao način da se obuhvate širi uticaji unosa kapitala sa uticajima na na proces urbanizacije. Malo koji grad, a posebno metropole u svet, ovi procesi zobilaze, pogotovo ne one koji žele da se upuste u globalnu utakmicu. Potreban im je modernizatorski oslonac na inovativne procese i iznad svega zaokret ka kognitivno-kreativnom radu, ali onakvom koji bi angažovao i celokupni obrazovni sistem u preoblikovanju sistema vrednosti ka novim kulturnim obrascima.
Za restrukturisanje Beograda stoga, važno je i razumevanje pojma modernizacije, posebno u tranzicionim okolnostima, ali uvek imajući na umu i opasnosti od zamene teza idejama “moderniteta”. Pre svega iz procesa utemeljenih tridesetih godina dvadesetog veka ( posebno skriveni atributi sa pojavom nacizma i staljinizma), vremenom koji je Hana Arent nazvala “epohom birokratske administracije i anonimnog rada više nego politike i akcije, dominacije elite i manipulacije javnim mnjenjem. To je epoha totalitarnih formi vladavine koje su izrasle kao rezultat institucionalizacije terora i nasilja …. i vreme u kojem su homogenizacija i konformizam zamenili pluralnost i slobode, a izolacija i usamljenost erodirala ljudsku solidarnost i sve spontane forme zajedničkih života.”3
  Milan Prodanović

1 MasterCard Worldwide Centers of Commerce Index for 2008
2 Antonio Gramsci, Selections from the Prison Notebooks, Lawrence and Wishart, 1971,
3 Arendt, Hannah, The Human Condition, and in some of the essays collected in Between Past and Future
 
Isus Hristos u korpi
1. 1. -29. 2. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012