Za restrukturisanje
Beograda najvažnije je razumevanje pojma
modernizacije
Mesto Beograda
u globalnom repozicioniranju gradova
Beograd
nekontrolisano raste, bez jasne strategije
o najvećoj investiciji koju neka urbana
aglomeracija mora da preduze; bez jasnog
javnog koncepta i strukture troškova za
metro.
Zadužuju se građani ali i buduće generacije,
bez uvida u realne račune i procene o stvarnoj
efikasnosti projektovanog i uloženog.
“Čekajući Metroa” – olinjala je pošalica
o Beograđanima i metrou, aluzija na Samjuel
Beketovo aktivno stanje nečinjenja u iščekivanju.
Ali, kako su svojevremeno teoretičari naglasili
i aluzija na stanje zlehudog uljuljkivanja
kojim pohlepna elita drži populus pasivnim.
U pomenutoj vezi sa Beograđanima, to jest
i metafora nasledjene strategije vlastodržaca
i bajki o skoroj “svetloj budućnosti”. Danas,
u sličnom marketinškom podilaženju u predizbornim
zamajavanjima, usiljenim optimizmom ( recimo
video montažom budućeg metroa), iskazuje
se samo nastavak takve mantre. Iluzornističko
demagoški se održava žabokrečina u novostvorenoj
bari “čekajući Evropu”, odnosno “med i mleko”
njenih donacija.
Značenje pojma i
modela
Dotle grad, kao kompleksna celina tavori “od
danas do sutra” sa gradnjom infrastrukture,
ne kao rutinskim odgovornim poslom obaveznog
tekućeg održavanja, već pompeznim presecanjem
vrpci parcijalnih poduhvata i krpljenja (manjih
i većih), a uglavnom finansiranih iz tuđe
akumulacije. Zadužuju se građani ali i buduće
generacije, bez uvida u realne račune i procene
o stvarnoj efikasnosti projektovanog i uloženog.
Dakle, Beograd i dalje opstoji, ali i nekontrolisano
raste, bez jasne strategije o najvećoj investiciji
koju neka urbana aglomeracija mora da preduze;
bez jasnog javnog koncepta i strukture troškova
za metro. To je ono što bi verovatno omogućilo
bolji “rejting” gradu, bolje pozicioniranje
na danas sve češće marketinški i razvojno
pominjane globalne liste gradova, razvrstavanih
od favela do onoga što jesu metropole (odakle
i sam naziv metro). Beograđanima je prva linija
metroa obećavana još pre nekoliko decenija,
a i mnogo pre toga postojali su i nagoveštaji
i priželjkivanja. I skorašnje “metropolitenske
pretenzije” samozvanog i nabeđenog “lidera
u regionu” nikada nisu izostajale (ali poređenja
radi, podsetimo se da je u Budimpešti prva
linija izgrađena još daleke 1896)! .
Realnost savremenog razumevanja i činjenica
da su uspešniji oni gradovi, koji imaju bolju
“infrastrukturnu
opremljenost”, podrazumeva i široko
elaborirano značenje pojma i modela,
kako bi se ta opremljenost postigla,
jer mora se misliti i na sposobnost
sveukupnog urbanog sistema da se samoreprodukuje,
da se obnavlja sopstvenim naporima
i resursima. Doduše, jasne definicije
nisu usaglašene, te se otvaraju i
pitanja šta neku urbanu aglomeraciju
može da razlikuje, svrstavajući je
bliže faveli ili metropoli. Stoga
je implicitno i očigledno, pažnja
usredsređena i na sistem društvenih
vrednosti i to onih vrednosti, koje
omogućavaju i podstiču održivost i
samoobnavljanje. U tom kompleksnom
i ne baš jasno ekspliciranom procesu
|
|
|
Milan
Popović, Venecija,
kolaž 1994.
|
|
formiranja globalne liste, kategorijama neke
vrste “brendiranja” gradova, kojima se gradovi
upoređuju i rangiraju, nezaobilazan je oslonac
na činjenice, a one glase: gradovi su danas
u dinamičnom sistemu i u stanju zahuktale
globalizacije (sviđalo se to nama ili ne).
Ovako široko postavljene i usvojene
liste rangiranja gradova, sadrže ipak zajedničko
svojstvo, da efikasnije opredeljuju investitore,
turiste, migrante i druge namernike pri izboru
destinacije; uspešniji gradovi u sve jačoj
konkurenciji uslova za obezbeđivanje razvoja,
strateški teže da se pomere vrhu liste poželjnosti
za življenje, za investiciju, za putovanja
ili boravak (kraći ili duži, edukativno studijski,
turistički i sl). Kriterijumi za rangiranje
naravno danas posebno, uključuju ekonomske
perfomanse u konkurentnosti i kompetentnosti
za komericijalne i investicione delatnosti,
ali se posebno oslanjaju i na jasne i stabilne
legalne i političke okvire, na mogućnosti
i ulozi u kreiranju znanja, kao i na udobnosti,
indeksima “kvaliteta življenja” za svakodnevni
život. 1
Novoizraženi talas
urbanizacije
Novi talasi urbanizacije, dakle, utiču
na repozicioniranje gradova globalno i uporedo
sa različitim iskazima kapitalističke dinamike
u kom su ključu liste rangiranja de
facto iskazi potrage investitora i
proizvođača&potrošača za lokacionim
konfiguracijama, koje bi podržale profitabilnost
njihovih poduhvata& tražnji. Ali i kao
pratećih stanica društvene i kulturne reprodukcije,
samoobnovljive održive ekonomije, utoliko
što gradovi danas posebno određuju kritičke
osnove za inovacije, kvaliteta življenja
visokog stepena diversifikovane civilizacijske
kompleksnosti.
Istovremeno evidentno je da je u toku snažan
pomak ka novoj “podeli rada” sa velikim
uticajima na restratifikaciju urbanog tržišta
rada i urbanog društvenog života.Takva nova
ekonomska i društvena transformacija očita
u velikim urbanim područjima, uzrokuje znatne
promene fizičkog miljea i izgradjene forme
grada. Oni su potaknuti od procesa tzv.
“džentrifikacije” i onoga
što nazivamo estetizacijom izgrađenog, pa
do intenzifikacije upotrebe urbanog zemljišta.
Prateći osnovni kognitivno-kulturni obrasci
proizvodnje, koja transforiše ekonomske
osnove mnogih metropolietnskih područja
u svetu, vezani su za glavne pravce razvoja
današnjeg kapitalizma.To nije više ni Mančester
u Engleskoj 19-tog veka kojeg je opisao
Engels, niti je Čikago i Detroit polovinom
20-tog veka gde se rodio “fordizam”, o čemu
je pisao Gramši,2
niti je to Los Anđeles kraja 20-tog veka,
sa atributima definisanim kao ”postfordizam”.
Osnovna je karakteristika novih pulsacija
vezanih za procese prisutne već u fordizmu
iz faze vrhunca ove proizvovdnje i one danas
mogu da se vide kao rane anticipacije kasnijeg
odlučnog zaokreta ka novoj ekonomiji, sa
veoma intenzivnim zahtevima u odnosu na
kognitivni i kulturni rad. Dok je klasični
fordizam uspostavljen na elektro-mehaničkim
tehnologijama velikih razmera, kapiatlizam
je danas iskovan na osnovama digitalnih
tehnologija (metoda računanja, komunikacije,
reprodukovanja i pamćenja), sa difuznim
i prefinjenim uticajima na organizaciju
proizvodnje i rada, ali i na kulturu i modele
življenja i zajednice i pojedinca. Ove tehnologije
zamenjuju, dopunjuju i podstiču mnoge forme
nerutinskih poslova; podstiču ogromnu ekspanziju
poslova koji zahtevaju i nove najrazličitije
kognitivne i kulturne sposobnosti i radnika
i potrošaća. Zaposlenost radnika vezano
sa ovu vrstu novorazvijenog ljudskog kapitala,
rapidno je rasla tokom poslednjih dekada
u ekonomijama razvijenog sveta. Uporedo
s tim, rutinski su poslovi naglo eliminisani
iz sistema rada, kako za kancelarijske tako
i za fizičke poslove u manufakturnom sektoru.
Istovremeno tako i sada blokovi rutinskog
rada nastavljaju da se suprotstavljaju asimilaciji
u digitalni tehnološki sistem, ali se izguravaju
izavan visoko plaćenih profesija i proizvodnjih
zona, posebno iz velikih meropolitenskih
područja, ka perifernim “radnim depoima”,
sa znatno nižim uslovima rada i nivoima
plata.U tom kontekstu, počinju da se javljaju
i neki ozbiljniji institucionalni promašaji
u sadašnjem sistemu neoliberalnog lokalno-globalnog
razvoja i prateće urbanizacije, naznačene
već od krize fordizma tokom 1970-tih, pa
do današnjih kriza, posebno finansijskog
kapitalizma, ali i onih dramatičnih u zemljama
u razvoju ili pak u tranziciji.
Kognitivno-kulturna
ekonomija
Ovi ciklusi danas su okarakterisani atributima-referencama
“postfordizam”, ili skorije terminima kao
što su “nova ekonomija”, “ekonomija znanja”,
“kreativna ekonomija”, “kognitivna ekonomija”,
”kognitivni kapitalizam”, “kognitivno kulturni-kapitalizam”
itd.
Njihova pojavnost još uvek je razvijajuća
epizoda, vezana pre svega sa velike globalne
urbane regione i to ne samo razvijenijeg Severa,
nego isto tako i sve više nerazvijenog Juga,
iako sve više imamo uvida da i mnogi manji
gradovi takodje učestvuju u istoj logici ovih
ciklusa, ali na druge načine, koji nagoveštavaju
i reformatorske usklađenije procese i promene.
Tako je na primer, u takozvanoj “Trećoj Italiji”,
bilo moguće primeniti u brojnim mestima obnovu
malih zanatskih industrija, po uzoru na one
u “Sunčanom pojasu” u SAD, gde su se pojavljivale
brojne visoko-tehnološke industrijske aglomeracije,
sa Silikonskom dolinom na čelu, a i “inkubator”
- centri ”servisnih ekonomija”, pre svega
u glavnim metropolitenkim područjima u ekonomski
razvijenijim zemljama. Uporedo se razvijaju
teoretska razmatranja i čitav skup povezanih
koncepata oko proizvodnje i ekonomske geografije,
kao što su na npr. “fleksibilna specijalizacija”,
“fleksibilna akumulacija”, i “novi industrijski
prostori”, zajedno sa obnovom Maršalovog koncepta
“idustrijskog distrikta”.
Ovo su ideje uveliko danas probuđene i, bez
ikakve sumnje, pojam post-fordizam odigrao
je, generalno govoreći, važnu ulogu i u urbanoj
i regionalnoj analizi tokom poslednje tri
dekade. Stalnim napredovanjem društveno-prostorne
teorije, uvode se termini “kognitivno-kulturni
kapitalizam”, ili “kognitivno-kulturna ekonomija”,
ili ponekad samo skraćenica “nova ekonomija”,
kao način da se obuhvate širi uticaji unosa
kapitala sa uticajima na na proces urbanizacije.
Malo koji grad, a posebno metropole u svet,
ovi procesi zobilaze, pogotovo ne one koji
žele da se upuste u globalnu utakmicu. Potreban
im je modernizatorski oslonac na inovativne
procese i iznad svega zaokret ka kognitivno-kreativnom
radu, ali onakvom koji bi angažovao i celokupni
obrazovni sistem u preoblikovanju sistema
vrednosti ka novim kulturnim obrascima.
Za restrukturisanje Beograda stoga, važno
je i razumevanje pojma modernizacije, posebno
u tranzicionim okolnostima, ali uvek imajući
na umu i opasnosti od zamene teza idejama
“moderniteta”. Pre svega iz procesa utemeljenih
tridesetih godina dvadesetog veka ( posebno
skriveni atributi sa pojavom nacizma i staljinizma),
vremenom koji je Hana Arent nazvala “epohom
birokratske administracije i anonimnog rada
više nego politike i akcije, dominacije elite
i manipulacije javnim mnjenjem. To je epoha
totalitarnih formi vladavine koje su izrasle
kao rezultat institucionalizacije terora i
nasilja …. i vreme u kojem su homogenizacija
i konformizam zamenili pluralnost i slobode,
a izolacija i usamljenost erodirala ljudsku
solidarnost i sve spontane forme zajedničkih
života.” 3
|
|
Milan Prodanović |
|
1
MasterCard Worldwide Centers of Commerce
Index for 2008
2
Antonio Gramsci, Selections from the
Prison Notebooks, Lawrence and Wishart,
1971,
3
Arendt, Hannah, The Human Condition,
and in some of the essays collected in
Between Past and Future
|