Početna stana
 
 
 
     

 

Lepeza

Najkraće: ručna naprava za rashlađivanje odnosno mahalica, hladilica, mahač.
Ovaj balkanski turcizam iz terminologije nošnje izveden je metatezom od elpeza, elpeze (»Nosi l’ Hanka od zlata e l p e z u«). Tačnije, od tur. reči yel (vetar) i pers. reči baz (prez. osn. od inf. bahten – igrati, koji igra); znači, onaj koji igra s vetrom, koji pravi vetar, koji raspiruje.
Rane predstave lepeza poznate su iz starog Egipta; nisu bile ručne već velike mahalice i pokrećući ih sluge su tako rashlađivale svoje gospodare.
U Kini se oko lepeza čak razvila posebna kultura. Od najstarijih vremena zajedno sa smenom dinastija menjala se i lepeza. Prvobitno, ona je tu služila da odvrati poglede, ali i za zaštitu od sunčevih zraka i vetra, kao i da rashladi. Kasnije su se na lepezi pisale pesme i ukrašavana je slikama. U vreme dinastija Sui (589–618) i Tang (618–907), kada dolazi do ujedinjenja severne i južne Kine i procvata kulture, i lepeze su veoma elegantne i bilo ih je puno varijanti; od svile, perja i papira. Jedan od vladara iz dinastije Tang – poznati kaligraf – lično ih je ispisivao i darivao svojim najvišim zvaničnicima.
Na Orijentu je lepeza pravljena od palminog lišća, paunovih i nojevih pera, bila je velika i od najstarijih vremena znak je kraljevskog dostojanstva služeći, istovremeno, i za rasterivanje dosadnih insekata, ali i kao zaštita od toplote sunca, odnosno za rashlađivanje mahanjem kroz vazduh.
Lepeza je ovekovečena i na starogrčkim vazama. Od Grkinja će je preuzeti i Rimljanke, a potom će naći svoje mesto i u hrišćanskoj liturgiji (ripida); i to već u Vizantiji.
U srednjem veku lepeza je deo damske toalete, naročito u Italiji i Španiji, i ima oblik zastavice.
U 16. veku stigla je, sa Dalekog istoka, lepeza koja se sklapa; najpre je bila od papira i otvorena, u obliku polukruga. I dok su ih u Evropi bezmalo isključivo koristile žene, u Aziji lepeze, do danas, koriste oba pola. U Osmanskom carstvu njima su se rashlađivali i janjičari; oni su imali posebne lepeze sa oznakama svojih orti (odreda).
Ukrašavane dijamantima i dragim kamenjem, uz eleganciju, svedočile su i o bogatstvu svog vlasnika, odnosno bile su statusni simbol, kako se to danas kaže.
Inače, bilo ih je raznih vrsti: od pletene slame (isticale su se one od trske u raznim bojama); od slonove kosti i kornjačevine; od tkanine; od čipke (najviše je cenjena briselska); od ptičjeg perja (posebno je bilo na ceni nojevo); od papira ukrašene raznobojnim slikama.
Shodno jednom turskom cenovniku (iz 1640. godine) mogle su biti sa ogledalom i bez ogledala, od čapljinog, jastrebovog i orlovog repa, odnosno od perja belog i crnog noja, kao i od krila neke ptice. Drška je mogla biti od drena, abonosa ili kosti, bogato rezbarena, a cene su se kretale od 350 do 25 akči (poređenja radi, crvene kožne čizme koštale su 135 akči).
Muzej Topkapi saraja u Istanbulu poseduje bogatu zbirku najlepših i najskupocenijih lepeza.
U 19. veku lepeza više nije luksuzni proizvod namenjen otmenom svetu već sve više postaje industrijski proizvod jednostavnije izrade. Prva fabrika lepeza podignuta je u Beču. Ali, i dalje se uvoze jeftine kineske i japanske lepeze (u ovoj zemlji one su i danas obavezni rekvizit u tradicionalnim igrama) od papira i svile.
Znamo da su potkraj istog veka beogradske dame nosile »lepeze od pravog nojevog perja, pravih čipaka, gazira i svile sa drškom od slonove kosti i sedefa«, a u opremu mlade ulazila je bela lepeza od atlasa i perja, uz beli suncobran i venac od mirte.
Pa i danas, uz sve uređaje za rashlađivanje, kao da se ne može bez lepeze.
Najzad, u svakodnevnom govoru pod lepezom se podrazumeva i raspon, dijapazon, šarolikost, paleta (boja, proizvoda); kaže se (čak) i lepeza pitanja, lepeza problema.
Ima i nekoliko izvedenica – industrijska proizvodnja pomalo je izbacila iz upotrebe reč lepezar (onaj koji izrađuje i prodaje lepeze)–a koriste se i dalje gl. im. lepezanje, prid. lepezan, lepezast, pril. lepezasto i gl. lepezati (se). Lepezan može, takođe, biti i vrsta goluba koji ima lepezast rep,kao što je lepezar i naziv za red sitnih insekata.
  Olga Zirojević
 
»Ne želim živjeti u neistini«
1 - 31. 10. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009