Lepeza
Najkraće:
ručna naprava za rashlađivanje odnosno
mahalica,
hladilica,
mahač.
Ovaj balkanski turcizam iz terminologije nošnje
izveden je metatezom od
elpeza,
elpeze (»Nosi l’ Hanka od zlata e l p
e z u«). Tačnije, od tur. reči
yel (vetar)
i pers. reči
baz (prez. osn.
od inf.
bahten – igrati, koji
igra); znači,
onaj koji igra s vetrom, koji
pravi vetar, koji raspiruje.
Rane predstave lepeza poznate su iz starog Egipta;
nisu bile ručne već velike mahalice i pokrećući
ih sluge su tako rashlađivale svoje gospodare.
U Kini se oko lepeza čak razvila posebna kultura.
Od najstarijih vremena zajedno sa smenom dinastija
menjala se i lepeza. Prvobitno, ona je tu služila
da odvrati poglede, ali i za zaštitu od sunčevih
zraka i vetra, kao i da rashladi. Kasnije su se
na lepezi pisale pesme i ukrašavana je slikama.
U vreme dinastija Sui (589–618) i Tang (618–907),
kada dolazi do ujedinjenja severne i južne Kine
i procvata kulture, i lepeze su veoma elegantne
i bilo ih je puno varijanti; od svile, perja i
papira. Jedan od vladara iz dinastije Tang – poznati
kaligraf – lično ih je ispisivao i darivao svojim
najvišim zvaničnicima.
Na Orijentu je lepeza pravljena od palminog lišća,
paunovih i nojevih pera, bila je velika i od najstarijih
vremena znak je kraljevskog dostojanstva služeći,
istovremeno, i za rasterivanje dosadnih insekata,
ali i kao zaštita od toplote sunca, odnosno za
rashlađivanje mahanjem kroz vazduh.
Lepeza je ovekovečena i na starogrčkim vazama.
Od Grkinja će je preuzeti i Rimljanke, a potom
će naći svoje mesto i u hrišćanskoj liturgiji
(ripida); i to već u Vizantiji.
U srednjem veku lepeza je deo damske toalete,
naročito u Italiji i Španiji, i ima oblik zastavice.
U 16. veku stigla je, sa Dalekog istoka, lepeza
koja se sklapa; najpre je bila od papira i otvorena,
u obliku polukruga. I dok su ih u Evropi bezmalo
isključivo koristile žene, u Aziji lepeze, do
danas, koriste oba pola. U Osmanskom carstvu njima
su se rashlađivali i janjičari; oni su imali posebne
lepeze sa oznakama svojih orti (odreda).
Ukrašavane dijamantima i dragim kamenjem, uz eleganciju,
svedočile su i o bogatstvu svog vlasnika, odnosno
bile su statusni simbol, kako se to danas kaže.
Inače, bilo ih je raznih vrsti: od pletene slame
(isticale su se one od trske u raznim bojama);
od slonove kosti i kornjačevine; od tkanine; od
čipke (najviše je cenjena briselska); od ptičjeg
perja (posebno je bilo na ceni nojevo); od papira
ukrašene raznobojnim slikama.
Shodno jednom turskom cenovniku (iz 1640. godine)
mogle su biti sa ogledalom i bez ogledala, od
čapljinog, jastrebovog i orlovog repa, odnosno
od perja belog i crnog noja, kao i od krila neke
ptice. Drška je mogla biti od drena, abonosa ili
kosti, bogato rezbarena, a cene su se kretale
od 350 do 25 akči (poređenja radi, crvene kožne
čizme koštale su 135 akči).
Muzej Topkapi saraja u Istanbulu poseduje bogatu
zbirku najlepših i najskupocenijih lepeza.
U 19. veku lepeza više nije luksuzni proizvod
namenjen otmenom svetu već sve više postaje industrijski
proizvod jednostavnije izrade. Prva fabrika lepeza
podignuta je u Beču. Ali, i dalje se uvoze jeftine
kineske i japanske lepeze (u ovoj zemlji one su
i danas obavezni rekvizit u tradicionalnim igrama)
od papira i svile.
Znamo da su potkraj istog veka beogradske dame
nosile »lepeze od pravog nojevog perja, pravih
čipaka, gazira i svile sa drškom od slonove kosti
i sedefa«, a u opremu mlade ulazila je bela lepeza
od atlasa i perja, uz beli suncobran i venac od
mirte.
Pa i danas, uz sve uređaje za rashlađivanje, kao
da se ne može bez lepeze.
Najzad, u svakodnevnom govoru pod lepezom se podrazumeva
i
raspon,
dijapazon,
šarolikost,
paleta (
boja,
proizvoda);
kaže se (čak) i
lepeza pitanja,
lepeza problema.
Ima i nekoliko izvedenica – industrijska proizvodnja
pomalo je izbacila iz upotrebe reč
lepezar
(
onaj koji izrađuje i prodaje lepeze)–a
koriste se i dalje gl. im.
lepezanje,
prid.
lepezan,
lepezast,
pril.
lepezasto i gl.
lepezati
(
se).
Lepezan
može, takođe, biti i
vrsta goluba
koji ima lepezast rep,kao što je
lepezar
i
naziv za red sitnih
insekata.