Početna stana
 
 
 
     

 

Činija

»Svaki sud od pečene zemlje ili porculana strane izrade«, kako to sažeto obaveštavaju enciklopedije i rečnici. Navode se i sinonimi: kalenica, zd(j)ela, tanjur, čanak. Ovim imenom se dugo nazivao – i kod nas – i sam porculan (najfinija vrsta keramike, tzv. belo zlato). Zašto?
Reč je posredstvom Turaka stigla iz perzijskog u kojem prid. činiznači kineski, odnosno porculan budući da je on prvobitno i zadugo stizao isključivo iz Kine, koja se na perzijskom zove Čin. A Kina je, kako se zna, domovina porculana (u upotrebi je i oblik porcelan), čija se proizvodnja vezuje za dinastiju Tang (618–906), da bi kasnije bio preuzet, i usavršen, i u Japanu.
Proizvodi od kineskog porculana stižu u Evropu od XIII, a tek od XVII veka počinju redovno da ga uvoze holandski trgovci. Taj je porculan u Evropi bio neobično cenjen i skup. Prvi pokušaji vlastite proizvodnje datiraju od samog početka XVI veka (Venecija, Ferara, Firenca – tzv. Mediči porculan). Budući da su Kinezi držali način proizvodnje porculana u strogoj tajnosti ovim se pokušajima dobijao tek neki surogat. Pa će tako tek Nemcu, apotekaru i alhemičaru J. F. Betgeru (Boettger) iz Drezdena, u saradnji sa fizičarem, mineralogom i matematičarem E. W. von Čirnhausenom (Tschirnhaus), poći za rukom da otkrije tajnu proizvodnje porculana da bi već sledeće godine (1710) bila osnovana prva evropska manufaktura u Majsnu (Meissen). Nastaju manufakture porculana – većinom kao dvorska preduzeća – i u drugim evropskim zemljama. Porculan na velika vrata ulazi u modu u doba baroka i rokokoa, kada se izrađuju sve vrste posuđa, oplata za zidove i sitna plastika (figure i grupe, pastoralni i galantni motivi). A pojavom čaja, kafe i čokolade stvaraju se i mnogobrojni novi oblici posuđa; javlja se pojam servis kao celine.
Opšta proizvodnja porculana oživljava potkraj XIX veka u svim glavnim manufakturama, koje zadržavaju tradicionalne oblike i ukrase, pri tom se proizvodnja industrijalizuje. Tako porculan od luksuznog predmeta postaje proizvod široke potrošnje.
U Osmanskom carstvu pod imenom činipretežno se podrazumevala domaća keramika, sa centrom u Izniku (kasnije i u Kjutahji), koja je u velikoj meri koristila kinesko i perzijsko iskustvo na području grnčarije. Za potrebe dvora i visokih dostojanstvenika, međutim, u znatnoj meri uvozio se i originalni kineski porculan, koji se i danas može videti izložen u prostorijama nekadašnje carske kuhinje dvorca Topkapi saraja u Istanbulu. Po broju kineskih eksponata (10.700) ovaj muzej nalazi se na trećem mestu u svetu (iza prekinškog i drezdenskog).
Polazeći od osmanskih, odnosno turskih rečnika, čini znači kineski, kineski porculan, porculan uopšte (šolja, tanjir i sl.), kalj; a danas: keramička pločica (za oblaganje), fajans, porculan, od keramičkih pločica, popločan, porculisan (čini soba – kaljeva peć).
Osmanlije su, zaista, u velikoj meri koristile keramičke pločice za dekorisanje ne samo sakralnih (džamija, turbe) nego i svetovnih građevina (u mnogim odajama carskog harema, uz poznati Činili kešk – fajansni paviljon, na primer). Zbog prelepih keramičkih pločica svoje ime dobila je i čuvena Plava džamija (nasuprot Aja-Sofiji).
Inače, osmanska keramika je danas među najcenjenijima u svetu, naročito ona na zidnim pločicama velikih dimenzija s cvetnim ukrasima po ugledu na kineske primere. A neke male džamije, kao Mehmed-paše Sokolovića (1571) ili Rustem-paše (oko 1550), pravi su muzeji keramičkih pločica.
Nama je činija (ja je uobičajeni domaći nastavak koji se dodaje tuđicama) svakako stigla s turskih prostora. Za nju zna i narodna pesma: »Sprema kralju od zlata tepsiju, a na njojzi dvanaest činija«. Na Beogradskoj tvrđavi nađeni su ulomci i kineskog porculana (uz dosta turske keramike, pa i one iz Iznika). Nabrajajući sofransko (stono) suđe i posuđe za saldisanje (serviranje) poznati Bosanski kuhar A. Lakišića pominje i »porculansko suđe, koje se naziva činija (velika i mala činija)«, dok ćasa ili čorbaluk označava zdelu za žitka jela i može biti od bakra, porculana ili zemlje. Shodno arhivskim vestima turski i drugi orijentalni keramički proizvodi bili su, u XVI i XVII veku, korišćeni u starom Dubrovniku. Tu se pominju i turske činije od bakra. U Vojvodini se pod činijom podrazumeva, ponajpre, »posuda za serviranje supe« (supentop, supšisla). Bilo ih je, međutim, i od stakla i srebra i to raznih veličina, oblika i namene. Ponegde se pod činijom podrazumevalo i posuđe izrađeno od drveta, uz ono od metala.
Kao termin koristi se i u arheologiji (neolitske/vinčanske činije).
Postoje i oblici činij(i)ca, činiče.
Keramičke pločice su, kao i na zapadu, i kod nas u znatnoj meri korišćene za oblaganje peći (kaljevi).
Za samu Kinu vezan je i izraz Činu-Mačin, što znači vrlo daleko, predaleko, neki daleki kraj, na kraj sveta. U običnom govoru, na primer, otišao je u Činu-Mačin (Kina i Mongolija). Izraz je književnog porekla (iz divanske poezije), i vezan je (čini se) samo za Bosnu i Hercegovinu.
Danas su Kinezi naši sugrađani, a već odavno imamo i nove činije – od plastike. Uz pravo obilje i onih, baš kineskih.

  Olga Zirojević
 
1-30. 04. 2008.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2008