Činija
»Svaki sud od pečene zemlje ili porculana strane
izrade«, kako to sažeto obaveštavaju enciklopedije
i rečnici. Navode se i sinonimi: kalenica,
zd(j)ela, tanjur, čanak.
Ovim imenom se dugo nazivao – i kod nas – i sam
porculan (najfinija vrsta keramike, tzv. belo
zlato). Zašto?
Reč je posredstvom Turaka stigla iz perzijskog
u kojem prid. činiznači kineski,
odnosno porculan budući da je on prvobitno
i zadugo stizao isključivo iz Kine, koja se na
perzijskom zove Čin.
A Kina je, kako se zna, domovina porculana (u
upotrebi je i oblik porcelan), čija se proizvodnja
vezuje za dinastiju Tang (618–906), da bi kasnije
bio preuzet, i usavršen, i u Japanu.
Proizvodi od kineskog porculana stižu u Evropu
od XIII, a tek od XVII veka počinju redovno da
ga uvoze holandski trgovci. Taj je porculan u
Evropi bio neobično cenjen i skup. Prvi pokušaji
vlastite proizvodnje datiraju od samog početka
XVI veka (Venecija, Ferara, Firenca – tzv. Mediči
porculan). Budući da su Kinezi držali način proizvodnje
porculana u strogoj tajnosti ovim se pokušajima
dobijao tek neki surogat. Pa će tako tek Nemcu,
apotekaru i alhemičaru J. F. Betgeru (Boettger)
iz Drezdena, u saradnji sa fizičarem, mineralogom
i matematičarem E. W. von Čirnhausenom (Tschirnhaus),
poći za rukom da otkrije tajnu proizvodnje porculana
da bi već sledeće godine (1710) bila osnovana
prva evropska manufaktura u Majsnu (Meissen).
Nastaju manufakture porculana – većinom kao dvorska
preduzeća – i u drugim evropskim zemljama. Porculan
na velika vrata ulazi u modu u doba baroka i rokokoa,
kada se izrađuju sve vrste posuđa, oplata za zidove
i sitna plastika (figure i grupe, pastoralni i
galantni motivi). A pojavom čaja, kafe i čokolade
stvaraju se i mnogobrojni novi oblici posuđa;
javlja se pojam servis kao celine.
Opšta proizvodnja porculana oživljava potkraj
XIX veka u svim glavnim manufakturama, koje zadržavaju
tradicionalne oblike i ukrase, pri tom se proizvodnja
industrijalizuje. Tako porculan od luksuznog predmeta
postaje proizvod široke potrošnje.
U Osmanskom carstvu pod imenom činipretežno
se podrazumevala domaća keramika, sa centrom u
Izniku (kasnije i u Kjutahji), koja je u velikoj
meri koristila kinesko i perzijsko iskustvo na
području grnčarije. Za potrebe dvora i visokih
dostojanstvenika, međutim, u znatnoj meri uvozio
se i originalni kineski porculan, koji se i danas
može videti izložen u prostorijama nekadašnje
carske kuhinje dvorca Topkapi saraja u Istanbulu.
Po broju kineskih eksponata (10.700) ovaj muzej
nalazi se na trećem mestu u svetu (iza prekinškog
i drezdenskog).
Polazeći od osmanskih, odnosno turskih rečnika,
čini znači kineski,
kineski porculan, porculan uopšte
(šolja, tanjir i sl.), kalj;
a danas: keramička pločica (za oblaganje),
fajans, porculan, od keramičkih
pločica, popločan, porculisan
(čini soba – kaljeva peć).
Osmanlije su, zaista, u velikoj meri koristile
keramičke pločice za dekorisanje ne samo sakralnih
(džamija, turbe) nego i svetovnih građevina (u
mnogim odajama carskog harema, uz poznati Činili
kešk – fajansni paviljon, na primer). Zbog prelepih
keramičkih pločica svoje ime dobila je i čuvena
Plava džamija (nasuprot Aja-Sofiji).
Inače, osmanska keramika je danas među najcenjenijima
u svetu, naročito ona na zidnim pločicama velikih
dimenzija s cvetnim ukrasima po ugledu na kineske
primere. A neke male džamije, kao Mehmed-paše
Sokolovića (1571) ili Rustem-paše (oko 1550),
pravi su muzeji keramičkih pločica.
Nama je činija (ja je uobičajeni domaći
nastavak koji se dodaje tuđicama) svakako stigla
s turskih prostora. Za nju zna i narodna pesma:
»Sprema kralju od zlata tepsiju, a na njojzi dvanaest
činija«. Na Beogradskoj tvrđavi nađeni su ulomci
i kineskog porculana (uz dosta turske keramike,
pa i one iz Iznika). Nabrajajući sofransko (stono)
suđe i posuđe za saldisanje (serviranje) poznati
Bosanski kuhar A. Lakišića pominje i
»porculansko suđe, koje se naziva činija (velika
i mala činija)«, dok ćasa ili čorbaluk
označava zdelu za žitka jela i može biti
od bakra, porculana ili zemlje. Shodno arhivskim
vestima turski i drugi orijentalni keramički proizvodi
bili su, u XVI i XVII veku, korišćeni u starom
Dubrovniku. Tu se pominju i turske činije od bakra.
U Vojvodini se pod činijom podrazumeva, ponajpre,
»posuda za serviranje supe« (supentop, supšisla).
Bilo ih je, međutim, i od stakla i srebra i to
raznih veličina, oblika i namene. Ponegde se pod
činijom podrazumevalo i posuđe izrađeno od drveta,
uz ono od metala.
Kao termin koristi se i u arheologiji (neolitske/vinčanske
činije).
Postoje i oblici činij(i)ca,
činiče.
Keramičke pločice su, kao i na zapadu, i kod nas
u znatnoj meri korišćene za oblaganje peći (kaljevi).
Za samu Kinu vezan je i izraz Činu-Mačin,
što znači vrlo daleko, predaleko,
neki daleki kraj, na kraj sveta. U
običnom govoru, na primer, otišao je u Činu-Mačin
(Kina i Mongolija). Izraz je književnog porekla
(iz divanske poezije), i vezan je (čini se) samo
za Bosnu i Hercegovinu.
Danas su Kinezi naši sugrađani, a već odavno imamo
i nove činije – od plastike. Uz pravo obilje i
onih, baš kineskih.
|
|
Olga
Zirojević |
|