Prva asocijacija koja se javlja na zbornik koji su pisale žene 21. stoljeća (najstarija od njih ušla je u decenij koji traje s jedva trideset navršenih godina života, a najmlađa nije imala ni punih 14 godina), a koji je posvećen pokušaju odgovora na pitanje kakav je utjecaj izvršio feminizam na žene 21. stoljeća, jest prva rektorica Sveučilišta u Zagrebu. Naime, od obnove najstarijeg univerziteta u južnoslavenskim krajevima 1874. pa sve do početka trećeg milenija na njegovom su čelu stajali isključivo muškarci. Kada je konačno došao red na jednu ženu, a bila je riječ o uglednoj profesorici biotehničkih znanosti (koja je, usput budi rečeno, u svoja dva mandata veoma mnogo učinila na planu unapređenja rodne ravnopravnosti u sferi visokog obrazovanja), ona je osjetila potrebu da u drugoj ili trećoj rečenici svoje prve javne izjave nakon izbora na rektorsku funkciju ustvrdi: »Ja nisam feministkinja!« Kakve veze ima ta izjava s ovim zbornikom? Ima, jednostavno rečeno: urednica Adriana Zaharijević sretala se s takvim izjavama na raznim mjestima, a čini se da je predrasudnost koja je u njima sadržana motivacijski utjecala na oblikovanje ideje o jednom takvom zborniku; s druge pak strane, spomenuta rektorica vjerojatno ne bi dala onu izjavu da je imala prilike imati u rukama jedno djelo poput zbornika pod naslovom Neko je rekao feminizam?
Naime, zbornik, između ostalog, demantira niz predrasuda koje se iz neznanja ili, veoma često, iz zlih namjera, šire u vezi sa smislom i značenjem pojma feminizam. Prvo, iz zbornika veoma jasno i jednoznačno proizlazi da feminizam nije ništa što bi se smjelo označiti kao homogeno li monističko, budući da je raspon feminizama (u pluralu!) što ga autorice zastupaju veoma širok. Drugo, a to je veoma važno, valja naglasiti da je u pluralističkoj perspektivi koja obilježava zbornik jedan od zajedničkih i objedinjujućih momenata odbacivanje svake vrste esencijalizma, odbacivanje, dakle, svakog tipa metafizičkog utemeljenja neke feminističke koncepcije. To odbacivanje gotovo je uvijek implicitnog karaktera: autorice, očigledno, ne doživljavaju esencijalizam kao relevantan problem, niti kao teorijski, aktivistički ili emotivni problem. Za njih je esencijalizam nešto bitno prevladano, nešto na što se ne isplati trošiti ni intelektualnu ni bilo kakvu drugu energiju. Za žene 21. stoljeća, teoretičarke i aktivistkinje, a velika većina autorica uspješno povezuje teoriju s aktivizmom (što znači da su na najboljem putu da pošavši od najboljeg dijela zatečenog nasljeđa obilježenoga uspješnim povezivanjem teorijskog i praktičkog angažmana za koju godinu obilježe akademski i civilno-politički život svoje zemlje i šire regije), feminizam nije jedan niti jedinstven, ali to ne znači da se one prepuštaju razornom relativizmu.
Umjesto toga, one – uspješno, a mnoge od njih i veoma uspješno – povezuju teoriju sa svakodnevicom, te ukidaju shematsku razdvojenost javne od privatne sfere: i ta je iz tradicije preuzeta dihotomija prepuštena arhiviranju u muzej mrtvih ideja. One nastoje odgovoriti na pitanje što se to dogodilo u proteklih stotinu, pedeset i dvadeset godina, na koji je način feminizam, postavši globalnim pokretom i globalnim oblikom svijesti, utjecao na sve kulture i na svaku sredinu, svim njihovim međusobnim razlikama unatoč, kako bi pokazale da danas nema nijednog aspekta života koji nije zahvaćen (ili makar na neki način obilježen) feminizmom. Impresionira širina tema posredstvom kojih su autorice demonstrirale valjanost te postavke: od prava glasa, prava na obrazovanje, na razvod i općenito bračno zakonodavstvo, od reproduktivnih prava i prava na zdravlje, preko pitanja religije, prostitucije, seksualnog izbora (lezbijske egzistencije), manjinskog statusa (život Romkinja), rase i roda, jezika, medija, popularne kulture, pa sve do pitanja umjetnosti, književnosti, mirovne politike, globalizacije, antropologije, psihologije ili historije. U svakom od ovih područja ili problemskih sklopova autorice su, uglavnom uspješno i konzekventno, kroz historijsko-problematski pristup pokazale zbog čega se feminizam ne može reducirati na neku beživotnu teoriju, ali ni na besprincipijelnu praksu, a ponajmanje na neku dogmu ili metafizičku konstrukciju. Iako se može primijetiti da obuhvatnost nije apsolutna (npr. među umjetnostima nema muzike, nema niti, primjerice, arhitekture itd., a nisu u eksplicitnom obliku zastupljene ni sve najvažnije humanističke i društvene discipline), ipak ovaj zbornik svojom obuhvatnošću zadivljuje i može se smatrati egzemplarnim.
Posebna je vrijednost dodataka, među kojima se ističe dodatak br. 7 (autorica je Adriana Zaharijević) koji predstavlja izvrsnu i veoma preglednu topografiju feminističkih teorija, koncepcija i pozicija i koji jednoznačno demonstrira pluralan karakter feminizma, i u dijakronijskom i u sinkronijskom smislu, objedinjenoga htijenjem da »ne budemo iste«, kako glasi srž posljednje rečenice u glavnom dijelu zbornika.
U svakom se slučaju, da zaključimo, radi o veoma važnom djelu, iznimno vrijednom prilogu samoosvješćivanju jedne generacije koja po svojim misaonim dosezima i po demonstriranoj sistematičnosti pristupa legitimno smije pretendirati na preuzimanje intelektualnog i emancipacijsko-praktičkog vodstva u svojoj sredini. I, konačno, sasvim je opravdan zahtjev da se ovaj zbornik uvrsti ne samo među priručnike, već i među glavne udžbenike na rodnim i sličnim studijima, a s obzirom na pristupačnost stila (koja nimalo ne šteti kvalitativnoj dimenziji radova od kojih se zbornik sastoji) mogao bi biti upotrebljiv i u završnim razredima srednjih škola.