Republika - Glasilo gradjanskog samooslobadjanja

Sovjetska invazija do koje je došlo 20. kolovoza 1968. godine označila je početak kraja Sovjetskog Saveza. Kad je nakon više od dvadeset godina napokon i došlo do pravog sloma, Zapad je ostao u šoku. Već je bio sve zaboravio. No u vrijeme invazije čak je i časopis Time predviđao njegov kraj. Bio je to kraj junačke Rusije, zemlje kojoj su se mnogi divili jer je odvažno ostala sama i izgradila prvo socijalističko društvo, jer je štitila bratstvo socijalističkih zemalja, jer je žrtvovala milijune ljudi kako bi Europu oslobodila fašizma. No svjetska je javnost više je nije smatrala dobroćudnom. Bila je riječ o nasilnoj zemlji koja gazi manje države. Nakon sovjetskog sloma Dubček je napisao da je Sovjetski Savez upropastila jedna temeljna mana: »Sustav je onemogućavao promjene«.
Sam je pad trajao duže nego što su mnogi očekivali. Godine 2002. posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov svojem je dugogodišnjem prijatelju, nekadašnjem dužnosniku u Dučkeovoj vladi, Zdeniku Mlynáou, rekao:

Gušenje Praškog proljeća, koje je bilo pokušaj novog promišljanja socijalizma, izazvalo je i vrlo žestoke reakcije u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do frontalnog napada na sve oblike slobodnog razmišljanja. Moćni ideološki i politički državni aparat krenuo je u odlučnu i beskompromisnu akciju. A to je utjecalo na ukupnu unutarnju i vanjsku politiku, te na ukupan razvoj sovjetskog društva, koje je ušlo u fazu duboke i sveobuhvatne stagnacije.

Dubčekov san, put koji na koncu nije pronašao, znatno se razlikovao od onoga što se na koncu dogodilo – od sloma komunizma. On i mnogi drugi komunisti oduvijek su bili uvjereni da je moguće reformirati sve negativnosti i zloporabe sovjetskog sustava, da komunizam ipak može dobro funkcionirati. Nakon sovjetske invazije u to više nitko nije vjerovao, a bez toga čovjek više nije imao vjerovati ni u što.
Bez toga sna reformama sklonim komunistima nije preostalo drugo nego da se okrenu kapitalizmu, koji je, utvrdili su, neprihvatljivo loš. Upali su u istu pogrešku kao 1968. godine – sad su mislili da će doći do reforme kapitalizma, te da će on poprimiti ljudsko lice.
U Poljskoj su studenti i intelektualci aktivni 1968. godine tijekom osamdesetih napokon naveli radnike da se udruže s njima, te su zajednički svrgnuli komunistički sustav. Jacek Kurón, na rubu suza u jednom razgovoru vođenom 2001. godine, ovako je opisao novi sustav:

Htio sam stvoriti demokratski sustav, no dokaz o tome da nisam sve valjano promislio leži u činjenici da sam smatrao kako se kapitalizam može reformirati, te da je sve, poput radničkog samoupravljanja, moguće ostvariti kasnije. No onda se već stekao dojam da je prekasno. To je dokaz mog velikog sljepila...
Kod komunizma je problem što se centralizacija svodi na diktaturu iz središta i što se to nikako ne može promijeniti. U kapitalizmu vlada diktatura bogatih. Ne znam što učiniti. To se ne može spriječiti središnjim nadzorom. Žalim samo što sam sudjelovao u radu prve (antikomunističke) vlade. Zahvaljujući mojem sudjelovanju, ljudi su lakše prihvatili kapitalizam.
Smatrao sam da će se kapitalizam nekako sam reformirati. Ali to se ne događa. Kapitalizam je sličan Rusiji – nadzire ga jedna malena skupina, budući da je kapitalizmu potreban kapital. Ovdje †u Poljskoj‡ pola stanovništva danas je na rubu gladi, dok druga polovica ima dojam da je uspješna.

izražavanja tadašnje popularne kulture, ostala važna i u životu kasnijih mladih generacija.
Bio je to početak kraja Hladnog rata i osvit novog geopolitičkog poretka. A unutar tog poretka promijenila se i sama priroda politike i vođa. Trudeauovski pristup politici, u kojem pojedinca prepoznaju po stilu, a ne biti i sadržaju, čvrsto se ukorijenio u sustav.
Marshall McLuhan, taj veliki prorok šezdesetih godina, predvidio je: »Političari će se i više nego rado kao stvarni ljudi povući u korist vlastite javne slike, jer će ta slika biti neusporedivo moćnija nego što bi mogao biti sam političar«. Politički vođe iz generacije 1968. godine koji su kasnije došli na vlast, poput Billa Clintona u Sjedinjenim Državama ili Tonyja Blaira u Velikoj Britaniji, pokazali su da se intuitivno izvrsno snalaze u takvom obliku vladanja.
Godine 1968. establišment je često i s mnogo nade govorio da se radikalna mladež tako ponaša upravo jer je riječ o mladim ljudima. S godinama će se svakako »smiriti« i posvetiti stjecanju zarade. Snaga kapitalizma, kao u slučaju meksičkog PRI-a, upravo je u bezgraničnoj vjeri u vlastitu sposobnost potkupljivanja ljudi. No taj je naraštaj zapravo ostao vjeran aktivizmu. (...) *
Dakako, jedna od najvećih pouka 1968. godine glasila je: kad ljudi žele promijeniti svijet, oni koji zbog svojih interesa ne žele nikakve promjene učinit će sve da ih nekako ušutkaju. Godine 1970., za antiratnih prosvjeda na Sveučilištu Kent State ubijeno je četvero studenata.
Ipak, ljudi su širom svijeta uvidjeli da nisu bespomoćni, da mogu izići na ulice, kao što su to ljudi činili 1968. A politički vođe, osobito oni koji su kao pravi plod šezdesetih godina pokazivali genijalni osjećaj za medije, itekako su svjesni da masovne pokrete zanemaruju na vlastitu štetu. Osobe mlađe od dvadeset i pet godina nemaju osobit utjecaj na svijet oko sebe. Sjećate se 1968.? Sredinom devedesetih godina, kada su studenti počeli prosvjedovati u Parizu, Mitterandova im je vlada posvetila pozornost onoliko koliko ih je de Gaulleova vlada zanemarivala sve do zatvaranja čitavih sveučilišta. Mitterand se sjetio 1968. godine, kao i svi dužnosnici njegove vlade. U razdoblju od 29. studenoga do 3. prosinca 1999. godine, kad se konferencija Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu suočavala s velikom masom gnjevnih antiglobalizacijskih prosvjednika, predsjednika Clintona, inače gorljivog zagovornika globalnog gospodarstva, to se toliko dojmilo da sve otada redovito vodi razgovore i rasprave o tom pokretu.
Godina 1968. bila je užasna, ali mnogi za njom ipak nostalgično čeznu. Unatoč tisućama poginulih u Vijetnamu, milijunima koji su u Biafri umrli od gladi, unatoč pogaženim idealima u Poljskoj i Čehoslovačkoj, masakru u Meksiku, okrutnom premlaćivanju neistomišljenika širom svijeta, ubojstvu dvojice Amerikanaca koji su svijetu nudili najviše nade, mnogi su je smatrali godinom velikih mogućnosti, te im stoga nedostaje. Kao što je u Pobunjenom čovjeku napisao Camus, oni koji žude za mirnim vremenima žude »ne za ublažavanjem, nego za potpunim nestankom jada«. U vezi s 1968. najuzbudljivija je bila činjenica što je to bilo vrijeme kad su značajni segmenti populacije širom svijeta odbijali šutjeti o mnogim nepravdama i problemima svijeta. Nije ih bilo moguće ušutkati. Bilo ih je previše, a ako im se nije pružala druga mogućnost, stajali su na ulici i vikali. Svijetu je to ulilo rijetku nadu, osjećaj da će uvijek biti ljudi koji će razotkriti sve što nije u redu i pokušati promijeniti stanje. (...)

Doista sam uvjeren da bi se, kad bi političke vođe našega svijeta Zemlju mogli vidjeti s udaljenosti od, recimo 150.000 kilometara, njihovi stavovi iz temelja promijenili. Te toliko važne granice ne bi se ni vidjele, bučne svađe odjednom bi se stišale. Malena kugla i dalje bi se okretala, spokojno i ne obazirući se na sitne podjele, pokazujući jedinstveno lice koje vapi za jedinstvenim razumijevanjem, za homogenošću i povezanošću svojih stanovnika. Zemlja se mora približiti svome pravome izgledu: biti plava i bijela, ni kapitalistička ni komunistička, plava i bijela, ni bogata ni siromašna, plava i bijela, ni zavidna ni predmet zavisti.

Godina je tako završila poput Danteova putnika koji se napokon vratio iz dubina pakla i podignuo pogled prema zvijezdama.

* Iz: Mark Kurlansky, 1968. Godina koja je uzdrmala svijet, preveo s engleskog Damir Biličić, Naklada Ljevak, Zagreb 2007, str. 458–461, 462–463, 465.