|
|
 |
 |
|
 |
|
Kriza
kao (trpno) stanje srpskog društva
Danas
imamo situaciju gotovo potpune
nepropusnosti političkog sistema
prema društvu, ono živi kao
samostalan organizam, ali
samo naizgled. Suštinski,
to je tiranski, parazitski
organizam
Pre 14 godina sam se u svome
diplomskom radu bavila, između
ostalog, fenomenom i pojmom krize,
a u svrhu pojašnjavanja urušavanja
Jugoslovenskog društva. Pisala
sam tada da se krizna stanja u
širem smislu reči vezuju za „momente”,
„periode” ograničenog vremena
trajanja, sa tendencijom njegovog
daljeg skraćivanja i zapaženim
uticajem „opšte volje”. Pisala
sam tada da se kriza kao stanje
kod nas modifikovala u krizu kao
našu dugoročnu stvarnost; da su
njena dejstva, uticaji i posledice
u tolikoj meri pogubni da se izlaz
iz lavirinta skoro i ne vidi.
Danas, od svih definicija krize
koje sam tada navodila, najprimerenijom
(obzirom na vremensku distancu
i posledice koje su drustvene
i politicke turbulencije proizvele
u Srbiji) mi se čini ona Karla
V. Dojča, američkog politikologa,
koja kaže, parafraziram, da ukoliko
se
ponašanje
(loše po sistem) nekog
aktera , unutar sistema,
ne promeni u vremenskom
tesnacu, kao posledica
nastupa veliko oštećenje
sistema.
To smo i dobili - ozbiljno
oštećen politički sistem
i njemu primereno, razoreno
društvo. Dakle, nerešavanje
ozbiljnih političkih i
društvenih problema dovelo
nas je ovde, danas. Zašto
je problem nesagledivo
veći i ozbiljniji danas
nego li je to bio pre
deceniju i više? Uzroka
je mnogo, ali bi se uopšteno
moglo reći da danas, kao
proizvod nerešavanja tih
i takvih problema imamo
politički sistem koji
se zasniva na političkoj
moći i volji nekolicine
ljudi, a ne na vladavini
|
|
|
Biserka
Rajčić:
Kolaži
|
 |
zakona. Sa druge strane imamo
izmučeno, iscrpljeno društvo 20-godišnjim
konstantnim osiromašenjem, ne
samo finansijskim, već ako ne
i najvažnijim vrednosno-moralnim
sunovratom, čije ćemo posledice
gledati (ali i trpeti) još dugo.
Na našem primeru se vidi da uvek
može još gore i još dublje.
Ono što posebno fascinira jeste
sposobnost ovog otuđenog političkog
sistema da se reprodukuje (kao
sila , moć i volja) istina u svojoj
negaciji, ali ipak reprodukuje,
i to na štetu društva koje obrnuto
srazmerno tu sposobnost gubi.
Danas imamo situaciju gotovo potpune
nepropusnosti političkog sistema
prema društvu, ono živi kao samostalan
organizam, ali samo naizgled.
Suštinski, to je tiranski, parazitski
organizam, koji raste i hrani
se, u potpunosti na leđima društva
i njegovih obespravljenih građana
(ili pak podanika?). Taj se odnos,
država - društvo zaista može vrlo
plastično objasniti kroz biologistički
pristup i na primeru odnosa parazit-domaćin.
Sličnost odnosa je gotovo frapantna.
Čak bi, taj odnos, zaista mogli
nazvati pravim-obligatnim, permanentnim
odnosom, obzirom na odnos parazita
prema domaćinu (parazit živi u
potpunosti na račun domaćina).
Dužinu trajanja parazitiranja
je kroz ceo životni ciklus. Parazit
uzima od domaćina sve, a ne daje
mu ništa zauzvrat (skoro pa da
je tako!). Skoro sve vrste parazita
imaju veliki i vrlo otporan podmladak.
Da nije tako, paraziti bi se zatrli.
Kao kod životinja i ovde imamo
situaciju da se zbog dugog parazitiranja
(države) narušava zdravstveno
stanje domaćina (društva). Imamo
li bolesno društvo?
U prošlosti, nisam bila pristalica
biologističkih pristupa u objašnjavanju
drustvenih i političkih procesa
i pojava. Međutim , kako se ovaj
srbijanski polit. sistem sve intenzivnije
ogoljeva u svom funkcionisanju
i reprodukovanju, kako se degeneriše
u svom odnosu prema društvu -
više iliči na neku, da prostate,
trihinelu. Tako se i pristup sam
od sebe nametnuo. Da nastavim
sa parazitskim oboljenjima? Ili
da odem sa svojim futurističkim
projekcijama malo dalje u budućnost
…..međ' pacove? Ili pak da konačno
krenemo da se lečimo i trihinelu
držimo pod kontrolom?
 |
|
Nataša Prelević |
 |
|
 |
|
| | | | | |