Pojmom osvajači obično označavamo vladare i vojskovođe koji su, upotrebom sile, zauzimali tuđe teritorije, pokoravali njihovo stanovništvo i potčinjavali ga svojim interesima. Puna ih je istorija: Hanibal, Aleksandar Makedonski, Cezar, Džingis-kan, Mehmed II Osvajač, Napoleon i drugi. O njima manje-više znamo sve. Ima ih svuda: u muzejima, arhivima, udžbenicima, knjigama, filmovima, na trgovima. Istorija ih označava kao hrabre, odvažne, neustrašive, istrajne.
Među njima posebno mjesto pripada Džingis-kanu (1162–1227). Američki etnograf i antropolog Džek Vederford za njega kaže: "Bilo da se meri ukupnim brojem pokorenih naroda, pripojenim zemljama ili površinom osvojene teritorije, Džingis Kan je postigao bar dvostruko više od bilo kog drugog čoveka u istoriji." (Džek Vederford: Džingis Kan i stvaranje savremenog sveta; prevod s engleskog Maja Vračarević; Beograd, 2007, str. XVIII). I, kako isti autor primjećuje, svi su imali trgičan završetak: Aleksandar Veliki je umro u trideset trećoj godini u Vavilonu, pod čudnim okolnostima; Julija Cezara su na smrt izboli sopstveni saveznici u odajama rimskog Senata; Napoleon je dočekao smrt na udaljenom i nepristupačnom ostrvu (isto, str. XXI).
Postoji i druga vrsta osvajača: obični, tihi, nenametljivi ljudi koji svojim ponašanjem, blagom prirodom, veselošću, prikladnim ophođenjem, dobronamjernošću i dobročinstvom plijene, osvajaju ljude. Ne pokoravaju, već oslobađaju. Oni su kao ljudi-sjenke iz istoimene pjesme Aleksandra Ivanovića (1911–1965). Za njih pjesnik kaže da su nevini kao cvijet, s bodljama unutra okrenutim, da nikoga nijedna ne ogrebe; u vječnoj vrevi ovoga svijeta, oni nikoga ni laktom ne dodirnu.
Prvi osvajaju teritorije, drugi – prostor za nove vrijednosti. Prvi otimaju, drugi – daruju. Prvi siju smrt, drugi – smijeh. Za prve je čovjek ništa, za druge – drugi je sve. Iza prvih (moćnih i okrutih, bogatih i bahatih) ostaju pustoš, razaranja, tuga, bijeda, plač; iza drugih (blagih i nenametljivih) ostaje raskoš smijeha, radost, bogatstvo susreta, pomjereni horizonti ljudskosti, otvorene perspektive življenja, smisao trajanja; osvajaju lijepim manirom, humanim gestom, dobrom namjerom, iskrenom privrženošću čovjeku; grade, a ništa ne ruše; uspostavljaju  veze među ljudima. O njima uglavnom istorija ne piše, nema ih u njenim udžbenicima.
Vrijeme osvajanja nije prošlo. Ako čovjek još uvijek nije izašao iz predistorije, kako tvrde neki teoretičari, onda osvajanje prostora za nove sadržaje humanizma tek predstoji. Iskustvo koje u tome imaju mirni i nenametljivi ljudi je dragocjeno.