Srozao se Dobrica Ćosić na nivo jedne, a ne jedine, Ljiljane Bulatović i izjednačio sa njenom duhovnom i moralnom golotinjom. I sa ovom posljednjom knjigom Bosanski rat doživio je svoj književni, ljudski i moralni sunovrat. Treba li opet spaljivati Ćosića i protiv svih civilizovanih pravila? Svakako ne! Ali ovu knjigu će čitalac, duhovno svjež i moralno čist, sam ignorisati kao duhovno smeće, jer ista nudi samo uvrede. Sam Ćosić je stigao od idola (Daleko je sunce) do pomračenja. Jad i bijeda jednog pisca.
Bosna i Hercegovina je moja otadžbina i moja domovina. Lijepa kao biserna ogrlica, a Ćosić ju nazvao „DRŽAVA-NAKAZA”. Tako što mogla je da izgovori samo jedna ljudska nakaza. Ovo nije uvreda već konstatacija. Pogledaj svoju Srbiju, Ćosiću!
A kao juče, a već daleke 1952. godine, pojavilo se nešto novo na jugoslovenskom književnom prostoru. Pojavilo se sjajno djelo Daleko je sunce, roman Dobrice Ćosića. Dah svježine i istine. Čitali su ga svi pismeni Jugosloveni. Nepismenim smo čitali mi, tek školovani, mladi učitelji. Po selima i kućama uveče smo okupljali nepismeni svijet i čitali najljepše stranice toga romana. Svakome se javljala suza u oku. Bila je to partizanska saga Dobrice Ćosića,

došli romani Koreni, Deobe, Vreme smrti, Vreme zla i Vreme vlasti. Sve velika djela po kome će ga evropski kritičari uporediti sa Šolohovom. Između toga Ćosić je pisao i djela koja su sve više mirisala na naciošovinizam. Zbog toga će mu neke knjige biti i zabranjene, pa i javno spaljivane (Moć i strepnje). Tako se počeo topiti Dobrica, pisac i partizan koga smo svi voljeli. Topio se Ćosić koga smo poštovali. Nestajao je i pisac, i čovjek sa javne i političke scene. Onaj koji nam je bio idol. Sve je bio dalje od nas Jugoslovena.
Ćosić, a Dobrica se, već sedamdesetih javno, a negativno, izjasnio o Kosovu. Tako je, konačno, sišao sa političke scene i otišao u disidente. Dao je javnu podršku Šešelju, Izetbegoviću i sličnim protivnicima socijalizma. Tako je upao u živo blato naciošovinizma iz koga se više neće izvući. Sve je više tonuo.
Bilo je to drugo lice jednog političara i pisca. Zbogom Ćosiću!
Dobrica Ćosić postaje javni zagovornik i nosilac naciošovinizma sa primjesom neofašizma. Piše i dalje. Sve sramnije i sve odvratnije. Dolazi Milošević. Ćosić podržava njega i predlaže mu HUMANO PRESELJENJE NARODA. Ta suluda ideja donijeće stotine hiljada prognanih, raseljenih, ranjenih, mrtvih u pet izgubljenih ratova koje je vodio Milošević uz suludu Ćosićevu podršku. Dobrica je otac nacije.Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman su se složili u monstruoznom zaključku „...da je Bosna i Hercegovina država-nakaza koju je stvorio Tito i dao joj državnu egzistenciju” /.../Tako se treće lice jednog pisca pokazuje u svoj svojoj nakaznosti. Jer, je opsjednut vječitom idejom da se „stvara prva srpska država preko Drine”
A i danas Vasilije Kačavenda, vladika zvorničko-tuzlanski u Bijeljini, priznaje jedinu srpsku državu Republiku Srpsku, dok je njegov pajtaš Mile Dodik naziva Srpska zauvijek.
Jad i bijeda i pisca, koji se spustio na nivo Ljiljane Bulatović, koja ne priznaje da se desila Srebrenica, i inih političara zadojenih idejom Velike Srbije, naciošivinizmom i neofašizmom. Treće lice jednog pisca je i „...treća prilika u ovom vijeku da se Srbi okupe u jednoj državi...”
Dobrica Ćosić je svjesno i sa predumišljajem postao i učesnik i saučesnik, i otac i krivac za naš, bosanskohercegovački, vjersko-zvjerski pokolj, paljenja, pljačke, silovanja, progone, etničko čišćenje, Srebrenicu. On je dokazao da je čovjek najveća divlja zvijer među životinjama. Na žalost čovjeka srpski izrodi tu prednjače. A Dobrica Ćosić, za ovakvo pisanje najmanje što može učiniti treba da se stidi. Jer, kad god su se Ćosić i Ćosići brinuli za nas Srbe preko Drine plivali smo u krvi. Zato, pustite nas da živimo i ne brinite o nama.
Tako je Ćosić, od sjajnog romana Daleko je sunce, sa svojom duhovnom golotinjom stigao do pomračenja. Jer, on je prvi svjedok, učesnik i otac srpske strane zla.
Dobrica Ćosić, nekada naš Šolohov, u posljednjoj knjizi Bosanski rat sam sebe je ukopao i sahranio u živo blato iz koga se nikada neće izvući.