|
|
|
 |
 |
| |
 |
|
Iz
obrazloženja Nagrade
za mir Centra za mir i razvoj demokratije
Za udžbenike
istorije u službi mira
Upravni odbor Centra za mir i razvoj demokratije
- u sastavu: Vesna Pešić, Ivan Janković,
Milica Lučić, Vesna Petrović i Ruža Rosandić
- doneo je odluku da Nagradu za mir dodeli
Dubravki Stojanović, našoj uglednoj istoričarki,
za njen dalekosežan mirovni angažman, započet
još davne - i ratne - 1993. godine, u saradnji
sa Centrom za antiratnu akciju.
Kao istoričarka, svome gradu se odužila,
između ostalog, monografijom Kaldrma
i asfalt (2008), kojom je osvetlila
tokove urbanizacije i evropeizacije Beograda
od 1890. do 1914. godine. I u drugim svojim
radovima zanimala se za procese modernizacije
srpskog društva i recepciju evropskih političkih
i kulturnih ustanova i vrednosti u Srbiji
-- da pomenemo samo njenu studiju „zlatnog
doba srpske demokratije": Srbija
i demokratija 1903-1914 (2003).
Vrlo rano je pokazala interes za rat i ratnu
politiku, paje magistrirala s tezom o odnosu
socijaldemokratije prema ratnom programu
Srbije od 1912. do 1918 (Iskušavanje
načela, 1994).
Tema rata joj se kasnije nametnula ne samo
kao istoričarki nego i kao savremenici jugoslovenskih
ratova, 1991-1999. Na ovaj izazov je Dubravka
Stojanović odgovorila intelektualnim angažmanom
rasne istoričarke: rešila je da izuči kako
udžbenici istorije đacima prikazuju ratove
i njihove uzroke i kakve poruke im šalju
o sopstvenom i drugim narodima. Ovaj njen
poduhvat je nerazdvojno vezan za naš Centar,
koji je sa grupom Most 1993. godine pokrenuo
projekat istraživanja udžbenika za osnovne
škole u Srbiji. Cilj projekta je bio da
utvrdi kakvu sliku đaci dobijaju o patriotizmu,
ratu i miru i o muškim i ženskim ulogama
u društvu. Poseban deo projekta je činila
studija Dubravke Stojanović o udžbenicima
istorije. Ona je pokazala kako ti udžbenici
ideologizuju i instrumentalizuju prošlost,
i to u službi opravdavanja ratne politike
koju je Srbija tada vodila. Oni đacima nameću
hipertrofiranu istorijsku ulogu sopstvene
nacije, koja je uvek u pravu: mi smo ispravni
i dobri, ali drugi to nisu i zato smo permanentno
žrtve tragičnih događaja i, naročito, istorijskih
nepravdi. Tako se, zaključila je Stojanović,
udaraju temelji nacionalnom misticizmu i
onemogućava suočavanje sa samim sobom i
kritički pogled na društvo i nacionalnu
istoriju uopšte. Tako formirane ličnosti
će, psihološki, uvek biti sklonije ratu
nego miru. Rezultati istraživanja su objavljeni
na srpskom i engleskom u zborniku Ratništvo,
patriotizam, patrijarhalnost (1994,
izdanje Centra).
Kako se posle pokazalo, udžbenici istorije
su ostali trajna - i plodna - preokupacija
Dubravke Stojanović i taj njen rad žiri
ocenjuje kao značajan dopinos miru, što
je čini prirodnim
|
kandidatom za
ovu nagradu. Ali, pre nego što kažemo
nešto više o tome, treba spomenuti
i druge njene preokupacije i ostvarenja.
kako se ne bi stekao pogrešan utisak
o nekoj jednodimenzinalnoj Dubravki,
s nosem zauvek zabodenim u školske
udženike. U te druge preokupacije
spada njeno bavljenje savremenom
istorijom. tačnije savremenim trenutkom
srpskog društva. Iz ove oblasti
treba izdvojiti zbirku njenih ogleda,
Ulje na vodi (2010), a
iz nje posebno studiju pod naslovom
„Steeplechase: Politička kultura
kao prepreka modernizaciji Srbije".
Tu svakako spada i Dubravkin
|
|
|
|
Nagradu
za mir Dubravki Stojanović uručio
je Nebojša Popov
|
 |
pionirski poduhvat: politička biografija
Biblioteke XX vek, koju već četrdeset godina
uređuje i izdaje njen životni partner, Ivan
Čolović (Noga u vratima, 2011).
Potpunosti radi, trebalo bi pomenuti i njen
doprinos istoričarskoj struci (na primer,
u redakcijama vodećih časopisa Godišnjak
za društvenu istoriju - Tokovi istorije)
i nastavi istorije (ne samo na Univerzitetu
nego i u „alternativnim školama" u
okviru Centra za ženske studije, Centra
za mirovne studije i drugde).
No, vratimo se sada udžbenicima istorije,
jer je to oblast koja više od svih drugih
preporučuje Dubravku Stojanović za nagradu
našeg Centra. To je projekat solunskog Centra
za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj
Evropi pod nazivom Zajednička istorija,
u kome učestvuju sve zemlje regiona,
od Slovenije do Turske, a Dubravka Stojanović
je podpredsednica njegovog Komiteta za obrazovanje
u oblasti istorije. Projekat je otpočeo
1999. godine jednim komparativnim istraživanjem
udžbenika iz celog regiona, koja je pokazala
naslage govora mržnje s kojim se učenici
susreću kroz nastavu. Time se otvara mogućnost
debate o legitimnosti tuđih - ali i sopstvenih
- pogleda na zajedničke istorijske događaje.
Projekat traje i dalje, s tim što
je sada na redu najnovija istorija, uključujući
vreme posle pada Berlinskog zida, a Dubravka
Stojanović u njemu učestvuje kao član jednog
konsultativnog tela. Pomenimo da je metodologija
ovog projekta privukla pažnju istoričara
i u nekim vanevropskim državama, kao što
su Kina, Japan i Južna Koreja, jer im daje
nadu da se na ovakav način i tamo može uticati
na mirno razrešenje istorijskih sukoba i
omraza.
Suviše dugo deca uče daje njihov narod osobito
dobar, a da njegovi susedi nisu uvek takvi,
da je njihov narod žrtva nepravdi i da su
za njegove nedaće uvek krivi drugi a nikad
on sam. Sve dok se to uči na času istorije,
sve dok se sopstvena nacija mistifikuje
a izazivaju neprijateljstvo i mržnja prema
drugim narodima, u ovom regionu neće biti
mira i pomirenja. Dubravka Stojanović je
doprinela i doprinosi da se ovakvo stanje
promeni i zbog toga joj, u znak zahvalnosti,
Centar za mir i razvoj demokratije danas
dodeljuje ovu - nažalost, skromnu i više
simboličnu - nagradu.
 |
| |
Beograd, 2. decembar
2011. |
 |
 |
|
Dubravka
Stojanović:
Želim vam svetliju
prošlost sa nadom
da će nas odvesti
u bolju budućnost
|
 |
| Zahvaljujući se
na dodeljenoj nagradi
koju joj je uručio
Nebojša Popov, Dubravka
Stojanović se obratila
rečima:
„Nikad nisam dobila
nagradu ovakve vrste
tako da je uzbuđenje
maksimalno, ali sam
se poslednjih godina
često sećala onoga
što je rekla Srbijanka
Turajlić primajući
nagradu za osvajanje
slobode, kada je rekla
da je apsurdno biti
nagrađen za bitku
koju niste dobili.
Moja situacija je
delimično slična Srbijankinoj
samo što bih dodala
da je još apsurdnija
jer se ja nisam borila
za bolju budućnost
nego za bolju prošlost,
i to možda samo zvuči
apsurdno, ali zapravo
to je bolno tačno
pre svega zbog toga
što su sve naše vlasti
legimitet svoje politike
nalazile u prošlosti,
i to danas i dalje
rade počevši od pitanja
legalizacije četnika,
do naravno kosovskog
pitanja. Zbog toga
što se politika ovde
legitimiše u prošlosti
zbog toga se prošlost
često menja, volela
bih i ja da se setim
Stojana Cerovića koji
je u jednom svom tekstu
napisao da je 'Srbija
zemlja u kojoj je
prošlost mnogo neizvesnija
nego budućnost'. Mislim
da je to tačno a ja
sam se kao istoričarka
sa tim problemom srela
pre svega zahvaljujući
Centru za antiratne
akcije i zahvaljujući Vesni Pešić i Ružici
Rosandić koje su me
pozvale 1993. za taj
prvi projekat, kada
su prvi put promenjeni
udžbenici, kada su
one uočile taj problem
i kada je objavljena
ova knjiga o kojoj
je govorio Ivan Janković.
Stalno sam obećavala
da se više neću baviti
udžbenicima i da to
ispada neki moj lični
problem, i da samo
ja uviđam taj problem
i stalno to obećavam
međutim ta prošlost
se i dalje menja i
stalno nova vlast
ili neka nova situacija
ima potrebu da nešto
promeni u toj prošlosti
da bi sebi našla istorijskog
brata ili istorijskog
dedu u zavisnosti
o kojoj je generaciji
reč, tako da mene
ta tema ne pušta sve
ove godine. Zahvaljujući
tom prvom projektu
Centra za antiratne
akcije ja sam i došla
do ovog regionalnog
projekta koji je pokrenut
u Solunu u Centru
za demokratiju i pomirenje
u jugoistočnoj Evropi
koji priprema knjige
i kao što ste i čuli
sada kreće zajednički
da radi knjige posvećene
devedesetim godinama.
Taj projekat me je
ponovo odveo u vrlo
ekstravagantne situacije.
Janković je pomenuo
jednu od njih. To
je bila situacija
kada smo mi balkanski
istoričari išli da
mirimo japanske, kineske
i južnokorejske istoričare
koji su imali isti
problem pa smo im
mi objašnjavali kako
to može i mi smo užasno
ponosni što mi balkanci
iznalazimo mir, do
situacije kada smo
do Vlade Vojislava
Koštunice, da ja pomenem
taj slučaj, držali
ilegalne seminare
po Srbiji zbog toga
što je Ministarstvo
prosvete tada bilo
gotovo zabranilo naše
knjige i mi smo vikendima
putovali kombijem,
pozivali tajno profesore
koji su anonimno dolazili
da ocenjuju kako smo
radili, tako da umesto
da ja lepo završim
sa jednim finim zanimanjem
i sedim u biblioteci
na fakultetu, pokazalo
se da je to jedan
aktivistički rad.
Ova nagrada mi mnogo
znači, znači mi što
sam dobila od Centra
koji me je zapravo
i prvi uvukao u sve
ovo, zato što sam
je dobila od Nebojše
Popova sa kojim sam
takođe jedan od prvih
projekata to je projekat
projektu Srpske strane
rata koji je takođe
započet krajem 1993.
godine i drago mi
je što smo tu i dalje
zajedno i evo meni
na kraju ostaje da
vam poželim svetliju
prošlost sa nadom
da će nas ona odvesti u bolju budućnost.“ |
 |
|
|
|
|
 |
| |
| | | | | |