Početna stana
 
 
 
   

Iz obrazloženja Nagrade za mir Centra za mir i razvoj demokratije

Za udžbenike istorije u službi mira

Upravni odbor Centra za mir i razvoj demokratije - u sastavu: Vesna Pešić, Ivan Janković, Milica Lučić, Vesna Petrović i Ruža Rosandić - doneo je odluku da Nagradu za mir dodeli Dubravki Stojanović, našoj uglednoj istoričarki, za njen dalekosežan mirovni angažman, započet još davne - i ratne - 1993. godine, u saradnji sa Centrom za antiratnu akciju.
Kao istoričarka, svome gradu se odužila, između ostalog, monografijom Kaldrma i asfalt (2008), kojom je osvetlila tokove urbanizacije i evropeizacije Beograda od 1890. do 1914. godine. I u drugim svojim radovima zanimala se za procese modernizacije srpskog društva i recepciju evropskih političkih i kulturnih ustanova i vrednosti u Srbiji -- da pomenemo samo njenu studiju „zlatnog doba srpske demokratije": Srbija i demokratija 1903-1914 (2003). Vrlo rano je pokazala interes za rat i ratnu politiku, paje magistrirala s tezom o odnosu socijaldemokratije prema ratnom programu Srbije od 1912. do 1918 (Iskušavanje načela, 1994).
Tema rata joj se kasnije nametnula ne samo kao istoričarki nego i kao savremenici jugoslovenskih ratova, 1991-1999. Na ovaj izazov je Dubravka Stojanović odgovorila intelektualnim angažmanom rasne istoričarke: rešila je da izuči kako udžbenici istorije đacima prikazuju ratove i njihove uzroke i kakve poruke im šalju o sopstvenom i drugim narodima. Ovaj njen poduhvat je nerazdvojno vezan za naš Centar, koji je sa grupom Most 1993. godine pokrenuo projekat istraživanja udžbenika za osnovne škole u Srbiji. Cilj projekta je bio da utvrdi kakvu sliku đaci dobijaju o patriotizmu, ratu i miru i o muškim i ženskim ulogama u društvu. Poseban deo projekta je činila studija Dubravke Stojanović o udžbenicima istorije. Ona je pokazala kako ti udžbenici ideologizuju i instrumentalizuju prošlost, i to u službi opravdavanja ratne politike koju je Srbija tada vodila. Oni đacima nameću hipertrofiranu istorijsku ulogu sopstvene nacije, koja je uvek u pravu: mi smo ispravni i dobri, ali drugi to nisu i zato smo permanentno žrtve tragičnih događaja i, naročito, istorijskih nepravdi. Tako se, zaključila je Stojanović, udaraju temelji nacionalnom misticizmu i onemogućava suočavanje sa samim sobom i kritički pogled na društvo i nacionalnu istoriju uopšte. Tako formirane ličnosti će, psihološki, uvek biti sklonije ratu nego miru. Rezultati istraživanja su objavljeni na srpskom i engleskom u zborniku Ratništvo, patriotizam, patrijarhalnost (1994, izdanje Centra).
Kako se posle pokazalo, udžbenici istorije su ostali trajna - i plodna - preokupacija Dubravke Stojanović i taj njen rad žiri ocenjuje kao značajan dopinos miru, što je čini prirodnim
kandidatom za ovu nagradu. Ali, pre nego što kažemo nešto više o tome, treba spomenuti i druge njene preokupacije i ostvarenja. kako se ne bi stekao pogrešan utisak o nekoj jednodimenzinalnoj Dubravki, s nosem zauvek zabodenim u školske udženike. U te druge preokupacije spada njeno bavljenje savremenom istorijom. tačnije savremenim trenutkom srpskog društva. Iz ove oblasti treba izdvojiti zbirku njenih ogleda, Ulje na vodi (2010), a iz nje posebno studiju pod naslovom „Steeplechase: Politička kultura kao prepreka modernizaciji Srbije". Tu svakako spada i Dubravkin
 
Nagradu za mir Dubravki Stojanović uručio je Nebojša Popov
pionirski poduhvat: politička biografija Biblioteke XX vek, koju već četrdeset godina uređuje i izdaje njen životni partner, Ivan Čolović (Noga u vratima, 2011). Potpunosti radi, trebalo bi pomenuti i njen doprinos istoričarskoj struci (na primer, u redakcijama vodećih časopisa Godišnjak za društvenu istoriju - Tokovi istorije) i nastavi istorije (ne samo na Univerzitetu nego i u „alternativnim školama" u okviru Centra za ženske studije, Centra za mirovne studije i drugde).
No, vratimo se sada udžbenicima istorije, jer je to oblast koja više od svih drugih preporučuje Dubravku Stojanović za nagradu našeg Centra. To je projekat solunskog Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi pod nazivom Zajednička istorija, u kome učestvuju sve zemlje regiona, od Slovenije do Turske, a Dubravka Stojanović je podpredsednica njegovog Komiteta za obrazovanje u oblasti istorije. Projekat je otpočeo 1999. godine jednim komparativnim istraživanjem udžbenika iz celog regiona, koja je pokazala naslage govora mržnje s kojim se učenici susreću kroz nastavu. Time se otvara mogućnost debate o legitimnosti tuđih - ali i sopstvenih - pogleda na zajedničke istorijske događaje. Projekat traje i dalje, s tim što je sada na redu najnovija istorija, uključujući vreme posle pada Berlinskog zida, a Dubravka Stojanović u njemu učestvuje kao član jednog konsultativnog tela. Pomenimo da je metodologija ovog projekta privukla pažnju istoričara i u nekim vanevropskim državama, kao što su Kina, Japan i Južna Koreja, jer im daje nadu da se na ovakav način i tamo može uticati na mirno razrešenje istorijskih sukoba i omraza.
Suviše dugo deca uče daje njihov narod osobito dobar, a da njegovi susedi nisu uvek takvi, da je njihov narod žrtva nepravdi i da su za njegove nedaće uvek krivi drugi a nikad on sam. Sve dok se to uči na času istorije, sve dok se sopstvena nacija mistifikuje a izazivaju neprijateljstvo i mržnja prema drugim narodima, u ovom regionu neće biti mira i pomirenja. Dubravka Stojanović je doprinela i doprinosi da se ovakvo stanje promeni i zbog toga joj, u znak zahvalnosti, Centar za mir i razvoj demokratije danas dodeljuje ovu - nažalost, skromnu i više simboličnu - nagradu.
  Beograd, 2. decembar 2011.
Dubravka Stojanović: Želim vam svetliju prošlost sa nadom da će nas odvesti u bolju budućnost
Zahvaljujući se na dodeljenoj nagradi koju joj je uručio Nebojša Popov, Dubravka Stojanović se obratila rečima:
„Nikad nisam dobila nagradu ovakve vrste tako da je uzbuđenje maksimalno, ali sam se poslednjih godina često sećala onoga što je rekla Srbijanka Turajlić primajući nagradu za osvajanje slobode, kada je rekla da je apsurdno biti nagrađen za bitku koju niste dobili. Moja situacija je delimično slična Srbijankinoj samo što bih dodala da je još apsurdnija jer se ja nisam borila za bolju budućnost nego za bolju prošlost, i to možda samo zvuči apsurdno, ali zapravo to je bolno tačno pre svega zbog toga što su sve naše vlasti legimitet svoje politike nalazile u prošlosti, i to danas i dalje rade počevši od pitanja legalizacije četnika, do naravno kosovskog pitanja. Zbog toga što se politika ovde legitimiše u prošlosti zbog toga se prošlost često menja, volela bih i ja da se setim Stojana Cerovića koji je u jednom svom tekstu napisao da je 'Srbija zemlja u kojoj je prošlost mnogo neizvesnija nego budućnost'. Mislim da je to tačno a ja sam se kao istoričarka sa tim problemom srela pre svega zahvaljujući Centru za antiratne akcije i zahvaljujući Vesni Pešić i Ružici Rosandić koje su me pozvale 1993. za taj prvi projekat, kada su prvi put promenjeni udžbenici, kada su one uočile taj problem i kada je objavljena ova knjiga o kojoj je govorio Ivan Janković. Stalno sam obećavala da se više neću baviti udžbenicima i da to ispada neki moj lični problem, i da samo ja uviđam taj problem i stalno to obećavam međutim ta prošlost se i dalje menja i stalno nova vlast ili neka nova situacija ima potrebu da nešto promeni u toj prošlosti da bi sebi našla istorijskog brata ili istorijskog dedu u zavisnosti o kojoj je generaciji reč, tako da mene ta tema ne pušta sve ove godine. Zahvaljujući tom prvom projektu Centra za antiratne akcije ja sam i došla do ovog regionalnog projekta koji je pokrenut u Solunu u Centru za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi koji priprema knjige i kao što ste i čuli sada kreće zajednički da radi knjige posvećene devedesetim godinama. Taj projekat me je ponovo odveo u vrlo ekstravagantne situacije. Janković je pomenuo jednu od njih. To je bila situacija kada smo mi balkanski istoričari išli da mirimo japanske, kineske i južnokorejske istoričare koji su imali isti problem pa smo im mi objašnjavali kako to može i mi smo užasno ponosni što mi balkanci iznalazimo mir, do situacije kada smo do Vlade Vojislava Koštunice, da ja pomenem taj slučaj, držali ilegalne seminare po Srbiji zbog toga što je Ministarstvo prosvete tada bilo gotovo zabranilo naše knjige i mi smo vikendima putovali kombijem, pozivali tajno profesore koji su anonimno dolazili da ocenjuju kako smo radili, tako da umesto da ja lepo završim sa jednim finim zanimanjem i sedim u biblioteci na fakultetu, pokazalo se da je to jedan aktivistički rad. Ova nagrada mi mnogo znači, znači mi što sam dobila od Centra koji me je zapravo i prvi uvukao u sve ovo, zato što sam je dobila od Nebojše Popova sa kojim sam takođe jedan od prvih projekata to je projekat projektu Srpske strane rata koji je takođe započet krajem 1993. godine i drago mi je što smo tu i dalje zajedno i evo meni na kraju ostaje da vam poželim svetliju prošlost sa nadom da će nas ona odvesti u bolju budućnost.“
 
Praksis i antipraksis
1. 1. -29. 2. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012