Početna stana
 
 
 
   

Pitanje prošlosti, sadašnjosti ali i budućnosti

Protiv zakona o rehabilitaciji kolaboracionista

Kao što se Dunav, na vrhuncu svoje snage, razliva u Crno more u stotinama rukavaca, tako se i ova vertikala danas, na vrhuncu svoje moći, razlila po celom srpskom društvu, po svim njegovim institucijama i oblicima života, po skoro svim političkim partijama i brojnim organizacijama tipa Obraza, Dveri i sličnih. 

 Bilo bi dobro da se, u kontekstu kompleksa starih i novonajavljenih rehabilitacija, šira javnost upozna sa dokumentarnim filmom „Pitanje percepcije“ mladog autora Ivana Mandića. To nije samo svedočanstvo o onome što se dogodilo i što je završeno, nije samo svedočanstvo o prošlosti već i o sadašnjosti srpskog društva a, kako sada stvari stoje, i o njegovoj budućnosti.

Vertikala srpskog desnog ekstremizma

Naime, postoji vrlo jasna vertikala srpskog desnog ekstremizma i srpskog fašizma koja ide od prvih tajnih i zavereničkih udruženja, pa preko Puniše Račića, diktature kralja Aleksandra, Dimitrija Ljotića, Srpskog kulturnog kluba i drugih, da bi svoju kulminaciju doživela u Ravnogorskom pokretu i njegovom projektu Velike Srbije i svoje pravo lice ispoljila u četničkim zločinima. Nakon što je izvesno vreme provela u katakombama i lagumima družeći se sa štakorima, ona ponovo svom silinom izbija na površinu Memorandumom SANU, režimom Milošević-Šešelj i odredima smrti kao što su Tigrovi, Škorpioni, Sivi vukovi, Beli orlovi, Srpska garda i slično da bi se najbrutalnije iskazala u Vukovaru, Srebrenici, Sarajevu i drugim stratištima, a zatim, preko ubistva Ivana Stambolića i Zorana Đinđića, došla do današnjeg trenutka kojeg patološkim fanatizmom u svojim javnim nastupima ilustruje visoki funkcioner SPO Aleksandar Jugović.
Kao što se Dunav, na vrhuncu svoje snage, razliva u Crno more u stotinama rukavaca, tako se i ova vertikala danas, na vrhuncu svoje moći, razlila po celom srpskom društvu, po svim njegovim institucijama i oblicima života, po skoro svim političkim partijama i brojnim organizacijama tipa Obraza, Dveri i sličnih.
Nema nikakve sumnje da je ova vertikala danas hegemona snaga u srpskom društvu koja bitno utiče na odlučivanje o svim društvenim pitanjima, od personalnih do postavljanja barikada. Ona donosi i zakone kojima sebe proglašava za antifašističku snagu, čineći tako nezapamćeno nasilje nad pravom, istorijom i razumom.
A pre nekoliko dana u Skupštini Srbije pojavio se predlog da se po hitnom postupku donese novi zakon o rehabilitaciji. Taj zakon bi predvideo da oni koji su posle II svetskog rata osuđeni iz „ideoloških, verskih ili političkih“ razloga mogu da traže sudsku rehabilitaciju i povraćaj oduzete imovine, pa bi čak imali i pravo na naknadu materijalne i moralne štete i pravo da im se vreme provedeno u zatvoru računa u penzijski staž u dvostrukom trajanju. 

Ideološki razlozi ili prosto – zločin?

Odmah se postavlja pitanje kako mogu sudovi, koji se ne bave ni ideologijom, ni religijom, ni politikom, da odlučuju o tome da li je neko osuđen iz ideoloških, verskih ili političkih razloga? I  uopšte kako se utvrđuje da li je neko osuđen iz tih razloga ili zato što je, recimo, izvršio ubistvo ili neko drugo krivično delo. Na primer, nema nikakve sumnje da je pop Milorad Vukojičić Maca iz Pljevalja, inače od Srpske pravoslavne crkve proglašen za sveca, tokom rata zaklao šest žena. Da li je od strane partizana likvidiran zbog tih ubistava ili iz ideoloških, verskih i političkih razloga?

 O kakvom je ovde nasilju nad pravom reč govori i činjenica da je u svim modernim pravnim sistemima vreme prihvaćeno kao pravni faktor i da protek vremena od pet, deset, ili petnaest godina predstavlja pravnu činjenicu koja definitivno zatvara priču o nečemu. Najduži rok danas iznosi 30 godina, a kod nas 20. Od ovog principa izuzeta su samo krivična dela genocida koja ne zastarevaju.

Pomenuti predlog zakona o rehabilitaciji negira ovaj stub pravnog poretka i predviđa rehabilitaciju za nešto što se dogodilo pre 60 i više godina. Zato se s pravom može postaviti pitanje, ako se već ne priznaje protek vremena kao pravna činjenica, zašto se ne bi omogućila i rehabilitacija osuđenih iz ideoloških i poltičkih razloga od, recimo, Timočke bune, pa na Solunskom procesu..?
Trenutno je ovaj predlog zakona o rehabilitaciji povučen iz skupštinske procedure jer s njim, iz svojih razloga, nije bio zadovoljan ni SPO, ali postoji mogućnost da se ponovo pojavi u još goroj verziji pri čemu će pomenuta vertikala svakako nastojati da obezbedi njegovo usvajanja u čemu je ništa ne može sprečiti kao što ni Kaligulu nije moglo da spreči u imenovanju konja za senatora.
Ako svemu ovome dodamo i činjenicu da će vrlo brzo u Višem sudu u Beogradu biti održano ročište o rehabilitaciji Draže Mihailovića, takođe uz nastojanje vertikale srpske ekstremne desnice i fašizma da se to i ostvari, onda početna konstatacija da film, koji daje presek četničkih zločina i otvara pitanje njihove percepcije, govori i o našoj budučnosti – dobija svoj smisao.
  Aleksandar Sekulović
 
Šta se u stvari desilo u Engleskoj
1. 11. -31. 12. 2011.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2011