|
|
 |
 |
|
 |
|
Pitanje
prošlosti, sadašnjosti
ali i budućnosti
Protiv
zakona o rehabilitaciji kolaboracionista
Kao što se Dunav, na
vrhuncu svoje snage, razliva
u Crno more u stotinama rukavaca,
tako se i ova vertikala danas,
na vrhuncu svoje moći, razlila
po celom srpskom društvu,
po svim njegovim institucijama
i oblicima života, po skoro
svim političkim partijama
i brojnim organizacijama tipa
Obraza, Dveri i sličnih.
Bilo bi dobro da se, u kontekstu
kompleksa starih i novonajavljenih
rehabilitacija, šira javnost
upozna sa dokumentarnim filmom
„Pitanje percepcije“ mladog
autora Ivana Mandića. To nije
samo svedočanstvo o onome
što se dogodilo i što je završeno,
nije samo svedočanstvo o prošlosti
već i o sadašnjosti srpskog
društva a, kako sada stvari
stoje, i o njegovoj budućnosti.
Vertikala
srpskog desnog ekstremizma
Naime, postoji vrlo jasna
vertikala srpskog desnog ekstremizma
i srpskog fašizma koja ide
od prvih tajnih i zavereničkih
udruženja, pa preko Puniše
Račića, diktature kralja Aleksandra,
Dimitrija Ljotića, Srpskog
kulturnog kluba i drugih,
da bi svoju kulminaciju doživela
u Ravnogorskom pokretu i njegovom
projektu Velike Srbije i svoje
pravo lice ispoljila u četničkim
zločinima. Nakon što je izvesno
vreme provela u katakombama
i lagumima družeći se sa štakorima,
ona ponovo svom silinom izbija
na površinu Memorandumom SANU,
režimom Milošević-Šešelj i
odredima smrti kao što su
Tigrovi, Škorpioni, Sivi vukovi,
Beli orlovi, Srpska garda
i slično da bi se najbrutalnije
iskazala u Vukovaru, Srebrenici,
Sarajevu i drugim stratištima,
a zatim, preko ubistva Ivana
Stambolića i Zorana Đinđića,
došla do današnjeg trenutka
kojeg patološkim fanatizmom
u svojim javnim nastupima
ilustruje visoki funkcioner
SPO Aleksandar Jugović.
Kao što se Dunav, na vrhuncu
svoje snage, razliva u Crno
more u stotinama rukavaca,
tako se i ova vertikala danas,
na vrhuncu svoje moći, razlila
po celom srpskom društvu,
po svim njegovim institucijama
i oblicima života, po skoro
svim političkim partijama
i brojnim organizacijama tipa
Obraza, Dveri i sličnih.
Nema nikakve sumnje da je
ova vertikala danas hegemona
snaga u srpskom društvu koja
bitno utiče na odlučivanje
o svim društvenim pitanjima,
od personalnih do postavljanja
barikada. Ona donosi i zakone
kojima sebe proglašava za
antifašističku snagu, čineći
tako nezapamćeno nasilje nad
pravom, istorijom i razumom.
A pre nekoliko dana u Skupštini
Srbije pojavio se predlog
da se po hitnom postupku donese
novi zakon o rehabilitaciji.
Taj zakon bi predvideo da
oni koji su posle II svetskog
rata osuđeni iz „ideoloških,
verskih ili političkih“ razloga
mogu da traže sudsku rehabilitaciju
i povraćaj oduzete imovine,
pa bi čak imali i pravo na
naknadu materijalne i moralne
štete i pravo da im se vreme
provedeno u zatvoru računa
u penzijski staž u dvostrukom
trajanju.
Ideološki
razlozi ili prosto – zločin?
Odmah se postavlja pitanje
kako mogu sudovi, koji se
ne bave ni ideologijom, ni
religijom, ni politikom, da
odlučuju o tome da li je neko
osuđen iz ideoloških, verskih
ili političkih razloga? I
uopšte kako se utvrđuje da
li je neko osuđen iz tih razloga
ili zato što je, recimo, izvršio
ubistvo ili neko drugo krivično
delo. Na primer, nema nikakve
sumnje da je pop Milorad Vukojičić
Maca iz Pljevalja, inače od
Srpske pravoslavne crkve proglašen
za sveca, tokom rata zaklao
šest žena. Da li je od strane
partizana likvidiran zbog
tih ubistava ili iz ideoloških,
verskih i političkih razloga?
O kakvom je ovde nasilju
nad pravom reč govori i činjenica
da je u svim modernim pravnim
sistemima vreme prihvaćeno
kao pravni faktor i da protek
vremena od pet, deset, ili
petnaest godina predstavlja
pravnu činjenicu koja definitivno
zatvara priču o nečemu. Najduži
rok danas iznosi 30 godina,
a kod nas 20. Od ovog principa
izuzeta su samo krivična dela
genocida koja ne zastarevaju.
Pomenuti predlog zakona o rehabilitaciji
negira ovaj stub pravnog poretka
i predviđa rehabilitaciju za
nešto što se dogodilo pre 60
i više godina. Zato se s pravom
može postaviti pitanje, ako
se već ne priznaje protek vremena
kao pravna činjenica, zašto
se ne bi omogućila i rehabilitacija
osuđenih iz ideoloških i poltičkih
razloga od, recimo, Timočke
bune, pa na Solunskom procesu..?
Trenutno je ovaj predlog zakona
o rehabilitaciji povučen iz
skupštinske procedure jer s
njim, iz svojih razloga, nije
bio zadovoljan ni SPO, ali postoji
mogućnost da se ponovo pojavi
u još goroj verziji pri čemu
će pomenuta vertikala svakako
nastojati da obezbedi njegovo
usvajanja u čemu je ništa ne
može sprečiti kao što ni Kaligulu
nije moglo da spreči u imenovanju
konja za senatora.
Ako svemu ovome dodamo i činjenicu
da će vrlo brzo u Višem sudu
u Beogradu biti održano ročište
o rehabilitaciji Draže Mihailovića,
takođe uz nastojanje vertikale
srpske ekstremne desnice i fašizma
da se to i ostvari, onda početna
konstatacija da film, koji daje
presek četničkih zločina i otvara
pitanje njihove percepcije,
govori i o našoj budučnosti
– dobija svoj smisao.
 |
|
Aleksandar Sekulović |
 |
|
 |
|
| | | | | |