Početna stana
 
 
 
     

 

In memoriam
Mihajlo Mihajlov
1934–2010

O nezamenljivosti slobode

Sedmog marta u Beogradu završio se život Mihajla Mihajlova koji je počeo rođenjem u ruskoj bolnici u Pančevu, 26. septembra 1934. godine. Roditelji Rusi iz tzv. bele emigracije koji su došli u Kraljevinu SHS 1921, otac sa sedamnaest a majka sa sedam godina, završili su najviše škole i službovali po čitavoj Jugoslaviji. Tako je Mihajlov, koji je u Pančevu proveo samo prva dva dana života, u ranoj mladosti doživeo pravu jugoslovensku odiseju: živeo je i školovao se u Aleksincu, Ražnju, Kruševcu, Vršcu, Zrenjaninu, Sremskim Karlovcima, Sarajevu... Gimnaziju je započeo u Sremskim Karlovcima a završio u Sarajevu gde su mu roditelji službovali – majka kao profesorka fizike i matematike u gimnaziji a otac kao agronom koji je penzionisan kao direktor Zavoda za poljoprivredna istraživanja u Sarajevu.
 
Studije opšte književnosti započeo je u Beogradu u čuvenoj generaciji u kojoj su bili i Danilo Kiš, Mirjana Miočinović, Muharem Pervić, Pero Mužijević, Adem Demaći, a završio u Zagrebu. Odličan student dobija stipendiju za postdiplomske studije i nakon odsluženog vojnog roka u Trebinju 1963. i mesto asistenta na Filozofskom fakultetu zagrebačkog univerziteta, odeljenje u Zadru. Tu počinje njegova velika slobodarska drama koja postaje, nakon nekoliko godina, planetarno poznata.
Među precima Mihajlova na obe strane ima profesionalnih vojnika. Njegov deda po majci Aleksandar iz sankt-peterburške porodice nižeg plemstva Danilov bio je heroj u rusko-japanskom ratu 1904–1905, zabeležen u ruskoj istoriji. S očeve strane, iz Ukrajine, njegovi daleki preci pretpostavlja se da pripadaju kavkaskom narodu Kabardincima koji su asimilovani ali, kako se tvrdi, »nikad pokoreni«. Mihajlov je, ponekad, šaljivo govorio o svom »ratničkom« poreklu, navodeći i da mu je otac, lojalan građanin Jugoslavije koji je vojni rok služio u Mostaru i bio mobilisan 1941, pobegao iz zarobljeništva i 1944. se, kao nekomunista, priključio partizanima.
Da nije kao većina i u svojoj generaciji videlo se ubrzo. Njegov prvi odlazak u SSSR, zemlju porekla i njegovog maternjeg jezika na kojem je uvek govorio sa sestrom Mašom ali koji zna i njegov sestrić Šon Ivušić, opredelio je njegovu veliku intelektualnu radoznalost. Kao postdiplomac koji se bavi ruskom literaturom i filozofijom odlazi u goste kolegama u SSSR gde je u zvaničnom programu kulturne razmene. Nezadovoljan, raspituje se ima li nešto zanimljivije i kreativnije od socrealističkih pisaca i njihovih organizacija. Uspeo je da se sastane sa piscima (Leonov, Erenburg) koji nisu bili članovi zvaničnih udruženja, »intelektualnim podzemljem« koje je postojalo i u vreme Hruščovljeve liberalizacije. Dobija Okudžavine stihove, njemu do tada potpuno nepoznate i snima ih na magnetofonske trake. Njegova znatiželja i uzbuđenje rastu, pa dolazi na dosta opasnu ideju da uradi intervju sa Nikitom Hruščovom čije radove o socrealizmu je, ironično, pominjao u svom tekstu »U tradiciji Pisarjeva«. Inicijativa je začudo ubrzo »upalila«: ispostavilo se da Hruščov baš želi da mu dâ intervju. U jugoslovenskoj ambasadi u Moskvi, koja je trebalo da mu za to dâ odobrenje, »padaju pod sto« kada su za to čuli. Jedva se, pričao je Mihajlov, otarasio Hruščovljevog kabineta koji nije prestajao da ga juri. Tako pun utisaka i saznanja o postojanju intelektualnog otpora sistemu vraća se u zemlju. Podstaknut prepiskom sa Dobricom Ćosićem koji je s njim raspravljao na »ruske teme«, kod njega ostavlja svoje tajanstvene trake. Od toga nastaje knjiga Leto moskovsko, čiji je jedan deo štampan u časopisu Delo i sem kurioziteta Mihajlovljevih doživljaja u SSSR-u ne bi bilo ničeg drugog da se pozicija Nikite Hruščova nije zaljuljala, a u Beograd došao novi sovjetski ambasador. On protestuje u samom državnom vrhu SFRJ i Josip Broz Tito, obraćajući se okružnim tužiocima, pita šta oni rade dok »neki Mihajlov blati bratski SSSR«. Tužioci su, naravno, odlično razumeli šta im je trebalo činiti i reagovano je čim je Titov govor objavljen, pa je Mihajlov prvi put osuđen 30. aprila 1965. zbog krivičnog dela iz člana 125 Zakona o štampi (»verbalni delikt«), na kaznu zatvora od pet meseci, uslovno na dve godine. I to se desilo zahvaljujući Titovoj političkoj veštini da pojača ili popusti pritisak na pravosuđe u zavisnosti od »spoljnopolitičke orijentacije«. Svetski PEN i njegov predsednik Artur Miler uslovili su dolazak na godišnji sastanak, koji je trebalo da se održi na Bledu, oslobađanjem Mihajlova od izdržavanja kazne zatvora. Ali, 1966. Mihajlov protestuje protiv ponovnog utamničenja Milovana Đilasa i piše Titu: »Svaka jednopartijnost samo je vrsta staljinizma«. Biva uhapšen ponovo, dva dana pred osnivanje časopisa Slobodan glas i proglašenje Zadarske deklaracije (Leonid Šejka, Danijel Ivin, Peđa Ristić, Nikola Čolak). Mihajlov i njegovi prijatelji smatrali su da pozivajući se pre svega na one odredbe ustava i zakona koje, makar deklarativno, afirmišu slobodu, rade na liberalizaciji. Tako je i osnivanje nezavisnog časopisa našlo razlog u zakonskoj, formalnoj mogućnosti. Mihajlov je, međutim, okrivljen za nameru da izazove nepoverenje građana »u izgradnju socijalističkih društveno-ekonomskih reformi i sprovođenje privredne reforme«, te što je napisao i umnožio članke: »Elaborat«, »Zašto ćutimo« i »Đilas i današnja Jugoslavija«. Osuđen je na godinu dana zatvora zbog »širenja lažnih vesti« iz člana 292 KZ.
Po izlasku iz zatvora seli se u Novi Sad gde su mu živeli roditelji. Sredinom 60-ih Mihajlov je blizak sa likovnom avangardnom grupom Medijala, čiji su neki članovi učestvovali i u ponovnom pokušaju izdavanja časopisa Slobodan glas, pohapšeno je nekoliko ljudi, ali je suđeno samo Mihajlovu, zbog neprijateljske propagande. Suđeno mu je za članke koje je objavljivao u zemlji i inostranstvu... Ukupno je osuđen na četiri i po godine zatvora koje su kasnije snižene na tri i po. Te godine je proveo u CZ, Zabeli i Mitrovici. Od toga sedam i po meseci u samici. »Za mene su to bili možda najvažniji meseci u životu. I nije bilo strašno. Čovek ostane apsolutno sam sa sobom, prosto vidi sebe i svoj život. Zato se kriminalci mnogo više boje samica nego da ih devetaju panduri«. U požarevačkoj Zabeli nisu voleli intelektualce, tamo je Mihajlov radio na izradi naftarica, kraj ogromnih peći, »pekao emajl«. Tu počinje i njegova borba za prava političkih osuđenika. Smeštaju ga u samicu, tzv. ledaru. »Prozori na samici ne postoje, samo rešetke, tako da sneg i led upadaju unutra. Pod je potpuno zaleđen. »Zatim odlučuje da štrajkuje glađu. Razboljeva se od upale pluća i šalju ga u mitrovački zatvor. Na očevu sahranu 1968, iako je imao pravo, nije mu dozvoljeno da ode. Milovan Đilas, u pismu Titu, traži da režim odustane od progona Mihajlova...
Po izlasku iz zatvora, 1970, živi u Novom Sadu, a njegovoj majci koja kreće kod kćerke u Vašington, pred ulazak u avion oduzimaju pasoš. Žalila se čak i Jovanki Broz, ali nije vredelo. Nešto kasnije iste godine uspela je da prebegne u Italiju i ode u Vašington.
Mihajlov u Njujork tajmsu objavljuje članak »Umetnik kao neprijatelj«, Okružni sud u Novom Sadu ga tri puta osuđuje zbog tog i drugih članaka, u kojima upozorava da će odsustvo liberalizacije uništiti projekat Jugoslavije, na po mesec dana zatvora i zabranu javnih nastupanja. To se, međutim, ne izvršava zbog svetske javnosti u kojoj je već bio poznat. Ni u Ljubljani mu ne dopuštaju da odbrani davno napisanu doktorsku tezu o motivaciji likova u romanima Dostojevskog, ali s njegovom univerzitetskom karijerom u SFRJ je već odavno gotovo.
Nakon serije burnih događaja u Jugoslaviji početkom 70-ih (i Barski kongres) Mihajlov biva ponovo uhapšen u svom novosadskom stanu gde mu neki mladi udbaši, kako je rekao, govore da će sada, nažalost, dobiti sedam godina robije. Sudi mu se pred Okružnim sudom u Novom Sadu gde, zaista, biva osuđen na sedam godina zatvora zbog toga što je »autor političkih pamfleta protiv Jugoslavije«. Advokatske komore čak pokreću postupke i protiv njegovih branilaca Jovana Barovića i Veljka Kovačevića zbog »zloupotrebe sudnice«. Nije se žalio na presudu. Njegovo oslobađanje traže mnogi svetski intelektualci i političari (Bertrand Rasel, Robert Bob Dol). Na Raselovo pismo, nedavno je objavljeno iz Titove arhive, Tito stavlja komentar – ne odgovarati, suviše je drsko.
Odlazi na izdržavanje kazne u KPD Sremska Mitrovica. Tamo je proveo tri godine i dva meseca, kada mu u posetu dolaze »drugovi« sa pitanjem da li bi želeo da putuje u inostranstvo (iako mu je pasoš oduzet). Donose mu i pasoš sa sve fotografijom i tako ga »izbacuju« iz zatvora mimo zakona. On ubrzo odlazi kod porodice u Vašington, a postupak protiv njega u SFRJ se ponovo pokreće ne bi li mu se onemogućio povratak.
Razlog je jednostavan: konferenciju KEBS 1978. godine Tito ne sme dočekati dok je Mihajlov u zatvoru. A njegov poslednji boravak na robiji izazvao je ogroman publicitet na Zapadu, ali i na Istoku: Andrej Saharov ga 1975. predlaže za Nobelovu nagradu za mir. On je već autor koji je svuda poznat, ali i neko ko je osuđen zbog objavljivanja tekstova u stranoj štampi – stvar nepojmljiva u demokratskom svetu. Njegovo oslobađanje pozdravlja i predsednik SAD Džimi Karter.
Dvadeset godina provodi uglavnom u SAD, najviše u Vašingtonu. Predaje na Jejlu, državnim univerzitetima Ohajo i Virdžinija, u Velikoj Britaniji, Nemačkoj, piše za »Slobodnu Evropu«. Kada je stigao u SAD saznaje da je ponovo kandidovan za Nobela, ali da se razmišlja da i Tito, zajedno s njim, dobije nagradu. U praksi Nobelovog komiteta je i to da se suprotstavljenim stranama koje pronađu neko rešenje za svoje odnose dâ zajednički Nobel za mir. Mihajlov pretpostavlja da je Tito odbio takvu nagradu jer on nije (pitali su ga da li bi odbio). Dobija, međutim, važno priznanje od Međunarodne lige za ljudska prava, u rangu Nobela.
Predaje po Evropi, gde ga u goste više puta poziva princ Čarls, s kojim ima i ličnu prepisku. Učestvuje u svim važnijim događajima, akcijama i razgovorima o demokratizaciji Istočne Evrope i Jugoslavije. Potpredsednik je Demokratske internacionale. Polemiše sa Solženjicinom, zastupajući demokratsko disidentstvo. Njegova glavna dela, pored Leta moskovskog, Ruske teme, Planetarna svest i Nenaučne misli prvo su štampana u inostranstvu i doživela su izdanja ne samo na poznatim svetskim jezicima već i na mnogim malim ili »egzotičnim«. Čitali su ga kako u SAD tako i u Japanu. Iako, na primer, na Harvardu ne može da predaje jer je, kako mu je objašnjeno, »politička figura«, svi slavisti koriste njegove studije Povratak inkvizitora i Niče i ruski neoidealizam.
U Beogradu mu 1990. prvi put izlazi integralno jugoslovensko izdanje Leta moskovskog, a 1994. i zbirka tekstova Domovina je sloboda.
Devedesetih počinje da dolazi u Beograd gde u Borbi i Našoj Borbi ima kolumnu. Na izborima 1992. godine Građanski savez ga kandiduje za narodnog poslanika. Mihajlov, koji tada radi na jednom institutu za procese tranzicije u jugoistočnoj Evropi Univerziteta Džordž Vašington, razmišlja da se vrati u Jugoslaviju. U Beogradu je i 1998. na protestima zbog gašenja Dnevnog telegrafa i pritisaka na medije, gde u intervjuima govori o potrebi »civilnog pokreta otpora«.
Posle pada Miloševića donosi odluku da se preseli, kupi stan i bude »ovde gde nikad nije dosadno«. U zimu 2000–2001. predaje na Univerzitetu Lomonosov u Moskvi, odakle se vraća »kući u Beograd«. Pristaje da 2003. na izborima bude na listi koalicije Tolerancija iako nije član nijedne partije. Pojavljuje se u javnosti, piše, komentariše, putuje. Svake godine odlazi u SAD gde mu je sestra sa porodicom, prijatelji i obaveze iz njegovog drugog, američkog državljanstva. Ali, godine robije i nemarnost prema zdravlju, nakon jednog puta na konferenciju u Viljnusu, drastično mu pogoršavaju zdravlje. Leči se, ali odbija da se odrekne prava da sam odluči kako će živeti. Uvek nepokoran a do kraja povezan sa porodicom i prijateljima u Srbiji i širom sveta, komunicirajući neprekidno koliko god je to mogao, umire u svom stanu na Obilićevom vencu.
  Nastasja Radović
 
Prisutnost i odsutnost
1-30. 04. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010