Sedmog marta u
Beogradu završio se život Mihajla
Mihajlova koji je počeo rođenjem u
ruskoj bolnici u Pančevu, 26. septembra
1934. godine. Roditelji Rusi iz tzv.
bele emigracije koji su došli u Kraljevinu
SHS 1921, otac sa sedamnaest a majka
sa sedam godina, završili su najviše
škole i službovali po čitavoj Jugoslaviji.
Tako je Mihajlov, koji je u Pančevu
proveo samo prva dva dana života,
u ranoj mladosti doživeo pravu jugoslovensku
odiseju: živeo je i školovao se u
Aleksincu, Ražnju, Kruševcu, Vršcu,
Zrenjaninu, Sremskim Karlovcima, Sarajevu...
Gimnaziju je započeo u Sremskim Karlovcima
a završio u Sarajevu gde su mu roditelji
službovali – majka kao profesorka
fizike i matematike u gimnaziji a
otac kao agronom koji je penzionisan
kao direktor Zavoda za poljoprivredna
istraživanja u Sarajevu.
|
|
|
Studije opšte književnosti započeo je u Beogradu
u čuvenoj generaciji u kojoj su bili i Danilo
Kiš, Mirjana Miočinović, Muharem Pervić, Pero
Mužijević, Adem Demaći, a završio u Zagrebu.
Odličan student dobija stipendiju za postdiplomske
studije i nakon odsluženog vojnog roka u Trebinju
1963. i mesto asistenta na Filozofskom fakultetu
zagrebačkog univerziteta, odeljenje u Zadru.
Tu počinje njegova velika slobodarska drama
koja postaje, nakon nekoliko godina, planetarno
poznata.
Među precima Mihajlova na obe strane ima profesionalnih
vojnika. Njegov deda po majci Aleksandar iz
sankt-peterburške porodice nižeg plemstva Danilov
bio je heroj u rusko-japanskom ratu 1904–1905,
zabeležen u ruskoj istoriji. S očeve strane,
iz Ukrajine, njegovi daleki preci pretpostavlja
se da pripadaju kavkaskom narodu Kabardincima
koji su asimilovani ali, kako se tvrdi, »nikad
pokoreni«. Mihajlov je, ponekad, šaljivo govorio
o svom »ratničkom« poreklu, navodeći i da mu
je otac, lojalan građanin Jugoslavije koji je
vojni rok služio u Mostaru i bio mobilisan 1941,
pobegao iz zarobljeništva i 1944. se, kao nekomunista,
priključio partizanima.
Da nije kao većina i u svojoj generaciji videlo
se ubrzo. Njegov prvi odlazak u SSSR, zemlju
porekla i njegovog maternjeg jezika na kojem
je uvek govorio sa sestrom Mašom ali koji zna
i njegov sestrić Šon Ivušić, opredelio je njegovu
veliku intelektualnu radoznalost. Kao postdiplomac
koji se bavi ruskom literaturom i filozofijom
odlazi u goste kolegama u SSSR gde je u zvaničnom
programu kulturne razmene. Nezadovoljan, raspituje
se ima li nešto zanimljivije i kreativnije od
socrealističkih pisaca i njihovih organizacija.
Uspeo je da se sastane sa piscima (Leonov, Erenburg)
koji nisu bili članovi zvaničnih udruženja,
»intelektualnim podzemljem« koje je postojalo
i u vreme Hruščovljeve liberalizacije. Dobija
Okudžavine stihove, njemu do tada potpuno nepoznate
i snima ih na magnetofonske trake. Njegova znatiželja
i uzbuđenje rastu, pa dolazi na dosta opasnu
ideju da uradi intervju sa Nikitom Hruščovom
čije radove o socrealizmu je, ironično, pominjao
u svom tekstu »U tradiciji Pisarjeva«. Inicijativa
je začudo ubrzo »upalila«: ispostavilo se da
Hruščov baš želi da mu dâ intervju. U jugoslovenskoj
ambasadi u Moskvi, koja je trebalo da mu za
to dâ odobrenje, »padaju pod sto« kada su za
to čuli. Jedva se, pričao je Mihajlov, otarasio
Hruščovljevog kabineta koji nije prestajao da
ga juri. Tako pun utisaka i saznanja o postojanju
intelektualnog otpora sistemu vraća se u zemlju.
Podstaknut prepiskom sa Dobricom Ćosićem koji
je s njim raspravljao na »ruske teme«, kod njega
ostavlja svoje tajanstvene trake. Od toga nastaje
knjiga
Leto moskovsko, čiji je jedan
deo štampan u časopisu
Delo i sem kurioziteta
Mihajlovljevih doživljaja u SSSR-u ne bi bilo
ničeg drugog da se pozicija Nikite Hruščova
nije zaljuljala, a u Beograd došao novi sovjetski
ambasador. On protestuje u samom državnom vrhu
SFRJ i Josip Broz Tito, obraćajući se okružnim
tužiocima, pita šta oni rade dok »neki Mihajlov
blati bratski SSSR«. Tužioci su, naravno, odlično
razumeli šta im je trebalo činiti i reagovano
je čim je Titov govor objavljen, pa je Mihajlov
prvi put osuđen 30. aprila 1965. zbog krivičnog
dela iz člana 125 Zakona o štampi (»verbalni
delikt«), na kaznu zatvora od pet meseci, uslovno
na dve godine. I to se desilo zahvaljujući Titovoj
političkoj veštini da pojača ili popusti pritisak
na pravosuđe u zavisnosti od »spoljnopolitičke
orijentacije«. Svetski PEN i njegov predsednik
Artur Miler uslovili su dolazak na godišnji
sastanak, koji je trebalo da se održi na Bledu,
oslobađanjem Mihajlova od izdržavanja kazne
zatvora. Ali, 1966. Mihajlov protestuje protiv
ponovnog utamničenja Milovana Đilasa i piše
Titu: »Svaka jednopartijnost samo je vrsta staljinizma«.
Biva uhapšen ponovo, dva dana pred osnivanje
časopisa
Slobodan glas i proglašenje
Zadarske deklaracije (Leonid Šejka, Danijel
Ivin, Peđa Ristić, Nikola Čolak). Mihajlov i
njegovi prijatelji smatrali su da pozivajući
se pre svega na one odredbe ustava i zakona
koje, makar deklarativno, afirmišu slobodu,
rade na liberalizaciji. Tako je i osnivanje
nezavisnog časopisa našlo razlog u zakonskoj,
formalnoj mogućnosti. Mihajlov je, međutim,
okrivljen za nameru da izazove nepoverenje građana
»u izgradnju socijalističkih društveno-ekonomskih
reformi i sprovođenje privredne reforme«, te
što je napisao i umnožio članke: »Elaborat«,
»Zašto ćutimo« i »Đilas i današnja Jugoslavija«.
Osuđen je na godinu dana zatvora zbog »širenja
lažnih vesti« iz člana 292 KZ.
Po izlasku iz zatvora seli se u Novi Sad gde
su mu živeli roditelji. Sredinom 60-ih Mihajlov
je blizak sa likovnom avangardnom grupom Medijala,
čiji su neki članovi učestvovali i u ponovnom
pokušaju izdavanja časopisa
Slobodan glas,
pohapšeno je nekoliko ljudi, ali je suđeno samo
Mihajlovu, zbog neprijateljske propagande. Suđeno
mu je za članke koje je objavljivao u zemlji
i inostranstvu... Ukupno je osuđen na četiri
i po godine zatvora koje su kasnije snižene
na tri i po. Te godine je proveo u CZ, Zabeli
i Mitrovici. Od toga sedam i po meseci u samici.
»Za mene su to bili možda najvažniji meseci
u životu. I nije bilo strašno. Čovek ostane
apsolutno sam sa sobom, prosto vidi sebe i svoj
život. Zato se kriminalci mnogo više boje samica
nego da ih devetaju panduri«. U požarevačkoj
Zabeli nisu voleli intelektualce, tamo je Mihajlov
radio na izradi naftarica, kraj ogromnih peći,
»pekao emajl«. Tu počinje i njegova borba za
prava političkih osuđenika. Smeštaju ga u samicu,
tzv. ledaru. »Prozori na samici ne postoje,
samo rešetke, tako da sneg i led upadaju unutra.
Pod je potpuno zaleđen. »Zatim odlučuje da štrajkuje
glađu. Razboljeva se od upale pluća i šalju
ga u mitrovački zatvor. Na očevu sahranu 1968,
iako je imao pravo, nije mu dozvoljeno da ode.
Milovan Đilas, u pismu Titu, traži da režim
odustane od progona Mihajlova...
Po izlasku iz zatvora, 1970, živi u Novom Sadu,
a njegovoj majci koja kreće kod kćerke u Vašington,
pred ulazak u avion oduzimaju pasoš. Žalila
se čak i Jovanki Broz, ali nije vredelo. Nešto
kasnije iste godine uspela je da prebegne u
Italiju i ode u Vašington.
Mihajlov u
Njujork tajmsu objavljuje
članak »Umetnik kao neprijatelj«, Okružni sud
u Novom Sadu ga tri puta osuđuje zbog tog i
drugih članaka, u kojima upozorava da će odsustvo
liberalizacije uništiti projekat Jugoslavije,
na po mesec dana zatvora i zabranu javnih nastupanja.
To se, međutim, ne izvršava zbog svetske javnosti
u kojoj je već bio poznat. Ni u Ljubljani mu
ne dopuštaju da odbrani davno napisanu doktorsku
tezu o motivaciji likova u romanima Dostojevskog,
ali s njegovom univerzitetskom karijerom u SFRJ
je već odavno gotovo.
Nakon serije burnih događaja u Jugoslaviji početkom
70-ih (i Barski kongres) Mihajlov biva ponovo
uhapšen u svom novosadskom stanu gde mu neki
mladi udbaši, kako je rekao, govore da će sada,
nažalost, dobiti sedam godina robije. Sudi mu
se pred Okružnim sudom u Novom Sadu gde, zaista,
biva osuđen na sedam godina zatvora zbog toga
što je »autor političkih pamfleta protiv Jugoslavije«.
Advokatske komore čak pokreću postupke i protiv
njegovih branilaca Jovana Barovića i Veljka
Kovačevića zbog »zloupotrebe sudnice«. Nije
se žalio na presudu. Njegovo oslobađanje traže
mnogi svetski intelektualci i političari (Bertrand
Rasel, Robert Bob Dol). Na Raselovo pismo, nedavno
je objavljeno iz Titove arhive, Tito stavlja
komentar – ne odgovarati, suviše je drsko.
Odlazi na izdržavanje kazne u KPD Sremska Mitrovica.
Tamo je proveo tri godine i dva meseca, kada
mu u posetu dolaze »drugovi« sa pitanjem da
li bi želeo da putuje u inostranstvo (iako mu
je pasoš oduzet). Donose mu i pasoš sa sve fotografijom
i tako ga »izbacuju« iz zatvora mimo zakona.
On ubrzo odlazi kod porodice u Vašington, a
postupak protiv njega u SFRJ se ponovo pokreće
ne bi li mu se onemogućio povratak.
Razlog je jednostavan: konferenciju KEBS 1978.
godine Tito ne sme dočekati dok je Mihajlov
u zatvoru. A njegov poslednji boravak na robiji
izazvao je ogroman publicitet na Zapadu, ali
i na Istoku: Andrej Saharov ga 1975. predlaže
za Nobelovu nagradu za mir. On je već autor
koji je svuda poznat, ali i neko ko je osuđen
zbog objavljivanja tekstova u stranoj štampi
– stvar nepojmljiva u demokratskom svetu. Njegovo
oslobađanje pozdravlja i predsednik SAD Džimi
Karter.
Dvadeset godina provodi uglavnom u SAD, najviše
u Vašingtonu. Predaje na Jejlu, državnim univerzitetima
Ohajo i Virdžinija, u Velikoj Britaniji, Nemačkoj,
piše za »Slobodnu Evropu«. Kada je stigao u
SAD saznaje da je ponovo kandidovan za Nobela,
ali da se razmišlja da i Tito, zajedno s njim,
dobije nagradu. U praksi Nobelovog komiteta
je i to da se suprotstavljenim stranama koje
pronađu neko rešenje za svoje odnose dâ zajednički
Nobel za mir. Mihajlov pretpostavlja da je Tito
odbio takvu nagradu jer on nije (pitali su ga
da li bi odbio). Dobija, međutim, važno priznanje
od Međunarodne lige za ljudska prava, u rangu
Nobela.
Predaje po Evropi, gde ga u goste više puta
poziva princ Čarls, s kojim ima i ličnu prepisku.
Učestvuje u svim važnijim događajima, akcijama
i razgovorima o demokratizaciji Istočne Evrope
i Jugoslavije. Potpredsednik je Demokratske
internacionale. Polemiše sa Solženjicinom, zastupajući
demokratsko disidentstvo. Njegova glavna dela,
pored
Leta moskovskog,
Ruske teme,
Planetarna svest i
Nenaučne misli
prvo su štampana u inostranstvu i doživela su
izdanja ne samo na poznatim svetskim jezicima
već i na mnogim malim ili »egzotičnim«. Čitali
su ga kako u SAD tako i u Japanu. Iako, na primer,
na Harvardu ne može da predaje jer je, kako
mu je objašnjeno, »politička figura«, svi slavisti
koriste njegove studije
Povratak inkvizitora
i
Niče i ruski neoidealizam.
U Beogradu mu 1990. prvi put izlazi integralno
jugoslovensko izdanje
Leta moskovskog,
a 1994. i zbirka tekstova
Domovina je sloboda.
Devedesetih počinje da dolazi u Beograd gde
u
Borbi i
Našoj Borbi ima
kolumnu. Na izborima 1992. godine Građanski
savez ga kandiduje za narodnog poslanika. Mihajlov,
koji tada radi na jednom institutu za procese
tranzicije u jugoistočnoj Evropi Univerziteta
Džordž Vašington, razmišlja da se vrati u Jugoslaviju.
U Beogradu je i 1998. na protestima zbog gašenja
Dnevnog telegrafa i pritisaka na medije,
gde u intervjuima govori o potrebi »civilnog
pokreta otpora«.
Posle pada Miloševića donosi odluku da se preseli,
kupi stan i bude »ovde gde nikad nije dosadno«.
U zimu 2000–2001. predaje na Univerzitetu Lomonosov
u Moskvi, odakle se vraća »kući u Beograd«.
Pristaje da 2003. na izborima bude na listi
koalicije Tolerancija iako nije član nijedne
partije. Pojavljuje se u javnosti, piše, komentariše,
putuje. Svake godine odlazi u SAD gde mu je
sestra sa porodicom, prijatelji i obaveze iz
njegovog drugog, američkog državljanstva. Ali,
godine robije i nemarnost prema zdravlju, nakon
jednog puta na konferenciju u Viljnusu, drastično
mu pogoršavaju zdravlje. Leči se, ali odbija
da se odrekne prava da sam odluči kako će živeti.
Uvek nepokoran a do kraja povezan sa porodicom
i prijateljima u Srbiji i širom sveta, komunicirajući
neprekidno koliko god je to mogao, umire u svom
stanu na Obilićevom vencu.