Projekat
Rusija. Pouke
iz prošlosti, poruke za budućnost, I–III,
izd. Akademija za diplomatiju i bezbednost,
Beograd 2009.
Trotomna antidemokratska
biblija
Prvo što pada u oči jeste da ovaj opsežni triptih
(897 strana) nema autora iako se u predgovoru
i pogovoru pominje nekakva »reč autora«. To
je delo – nešto je ipak dato – »anonimnih ruskih
intelektualaca« nastalo »u ruskim tajnim službama«,
veli u predgovoru urednik srpskog izdanja profesor
dr Nenad Đorđević, i dodaje: »Verujem da će
našim čitaocima to biti korisna literatura za
razmišljanje i razumevanje tokova razvoja srpskog
društva«. Rusi pak naglašavaju da je po ovoj
knjizi »držan kurs u specijalnim školama za
obaveštajne poslove«. »Rusija danas tone u čarima
demokratije«, čitamo u spisu i ovo je knjiga
njene i svetske »poslednje istorije«. Jedna
istoriosofska odrednica je još bolje naglašena
– »Na Rusiji se drži čitav svet«, jer raspolaže
»ogromnom kontinentalnom masom i neverovatno
velikim resursima«. Rusija je »jedina, unikatna
i samobitna imperija« i ona se u protekle četiri
godine »obnovila kao snažno pravoslavno carstvo«.
»Mi smo apsolutno sigurni da će se naša otadžbina
ponovo pretvoriti u najmoćniju državu na svetu.
Tu je Bog, tu su resursi, tu su ljudi. Imamo
sve.« Pomenuti tematski krugovi se odavde lako
odgonetaju: od starih slovenofila do Solženjicina
ili Prohanova i Dugina ovakve ideje decenijama
variraju. U novije vreme sve više ovakvih kompilacija
se nameće sve agresivnije kao neka vrsta neskrivene
policijsko-istoriosofski intonirane ideologije.
Eklekticizam pada u oči i čitaocu koji od takvih
»projekata« još nije umoran ni u Rusiji ni u
Srbiji. Istoriosofska polazišta su nametnuta
kao apodiktički biblijski iskazi – »Sve religije
sveta su nastale na Istoku a sve bezbožne filozofije
na Zapadu«. U tom smislu se ovaj triptih može
čitati po metodološkom ključu dominantnih lajtmotiva
koji koliko god bili naivni zaista igraju ulogu
svojevrsnog ključa. Taj ključ se uostalom napadno
nudi i ponavlja ili kao apologija ruske autokratije
ili pak kao apologija sovjetskog totalitarnog
modela koji se – to je dobro poznato – »urušio«
jer se upravo u tokovima moderne istorije nije
pokazao kao održiv model. Još jedna činjenica
se ne bi smela gubiti iz vida – ovakva istoriosofija
nije odavno zanimljiva u sferi autentične ruske
istorijske i sociološke misli. Obrnuto je u
Srbiji. Izgleda da ono što je anahrono u Rusiji
nalazi odjeka u Srbiji kao večna srpska zavetna
misao – drugim rečima, sve ono što je u savremenoj Rusiji u naučnom smislu periferno, u Srbiji
je deviza takozvane nacionalne intelektualne
elite, čak i kao diplomatski priručnik.
Organicistička shema starog De Mestra je ovde
varirana na mnogo načina, a najčešće kao trijada
o Bogu na nebu, kralju u državi i domaćinu u
kući. Ona je ideološki oblikovana kao nova trijada
o pravoslavlju, samodržavlju i narodu–naciji.
Od starih slovenofila do Solženjicina, ovo su
stajaća mesta u doslovnom smislu reči i to se
eksplicira na sasvim jasan način – »Najbolje
osobine monarhije spajaju se sa najboljim osobinama
sovjetskog sistema«.
Anonimni autori izriču sudove sa dalekosežnim
pretenzijama – »Komunizam je
|
pravoslavlje bez
Boga a kapitalizam je protestantizam
bez Boga«. Citati koji se lako uočavaju
jednostavno nisu obeleženi navodnicima.
Delo vrvi od takvih mesta iz Danilevskog
o Rusiji koja nije i ne sme biti Evropa,
pri čemu sama Evropa ne treba da se
boji svoje ruske sudbine koja je,
navodno, mimoići neće kao ni sve slovenske
narode u njoj. Niko ovde ne mari što
je famozni istoriosofski spis Danilevskog
Rusija i Evropa još V. Solovjov
u enciklopediji nazvao »časnim Kuranom
svih gadova i budala« u Rusiji. Ovde
je Danilevski korifej i klasik s apologetskom
misijom među narodima –
|
|
|
posebnoslovenskog stabla naroda. Ni reči o
Tjutčevu za koga se Rusija prostire »od Nila
do Neve, od Elbe do Volge, od Kine do Eufrata
i od Gangesa do Dunava«, a od reči do reči
se variraju ideje ovog pesnika–ideologa. Autori
ne kriju da im je blizak Leontjev – njegovo
ime ne pominju – koji je još 1885. tvrdio
da »ruski narod posebno i nije stvoren za
demokratiju«, jer je to neka vrsta ne samoizabranog
nego i metafizičkog naroda, sa stalnom a ne
izbornom vlašću – »vlast se ne može birati«.
Tu ne samo da nema mesta za demokratiju nego
je ona najveća opasnost. »Demokratski izbori
mogu se smatrati najmoćnijim sredstvom slabljenja
i rasturanja bilo koje zemlje, posebno velike.«
Razvoj demokratije je »dinamika širenja poroka«
(pederastije i sl.). »Sve je počelo pesmama
o slobodi, a završilo se narkomanijom i pederastijom.«
Nasuprot tome, »penicilin protiv demokratije
je – carstvo«.
Ova se istoriosofska kompilacija ne služi navodima
iz autora ali je precizna u izlaganju »ideja
večne ruske misli«.
Ni najsavesniji istoričar ideja ne bi mogao
tačno da navede broj ovakvih »projekata« koji
su nam decenijama stizali iz Rusije. Neki su
zaista egzemplarni i zaslužuju makar da ih pomenemo,
a u svojim knjigama mi smo ih analizirali –
uključujući i neke oglede u
Republici.
Godine 1860. ruski spahija A. S. Homjakov –
inače čovek odličnog obrazovanja – napisao je
u Ženevi poseban istoriografski spis
Poslanica
Srbima iz Moskve, kao svojevrsni projekat.
On je spis preveo na francuski i na srpski jezik
i uputio ga Srbima u maloj kneževini – da se
čuvaju Zapada i pogubnog papizma te parlamentarne
demokratije. Nadao se, osioni spahija, da će
njegova poslanica imati u Srbiji odjeka, ali
nije tako bilo: malobrojna srpska intelektualna
elita je ovaj spis odbacila. Još je S. Novaković
pokazao kako je u srpskoj publicistici onog
doba tekla ova recepcija neslavnog projekta
A. Homjakova i njegove ideologije koja se nudila
iz Ženeve i Lajpciga kao najbanalnija paternalistička
formula pod vidom večne »ruske ideje«. U ovom
neobičnom istoriosofskom »projektu« sve se to
ponavlja – ko zna koji put.
Drugi je primer takođe istorijski – o njemu
smo pisali u malom ogledu »Ideološki eros«,
objavljenom u
Republici. Godine 1993,
kada se rat već širio na Balkanu, poznati
pravoslavni mislilac doktor V. Jerotić napisao
je jedan spis pod »barokno« raskošnim naslovom
–
Kako zamišljam da bih razgovarao sa
vladikom Velimirovićem danas. Spis je
publikovan u Šapcu kao posebna knjiga. U njemu
je doktor Jerotić naveo stih iz poznate pesme
F. Tjutčeva:
|
|
Umom se Rusija
ne može pojmiti
Zajedničkim aršinom se ne može
izmeriti
– u Rusiju se može samo verovati.
|
|
I ovaj »projekat« se temelji na neodoljivom
nagonu ideološkog erosa – i on nije nauka
i racionalna pedagogija već banalna ideologija.
Kako vele anonimni autori, »idealna varijanta
egzistencije društva jeste dominacija metafizike«,
a na vlasti su »pozvani«, a ne »izabrani«.
»Rusija je poslednja nada sveta. Bog je sa
nama.«