Pravosuđe i medijska
reforma
Sloboda od mržnje
Govor mržnje
u »privatnosti«, političkoj javnosti ili medijima
zakoni će možda manje ili više uspešno sankcionisati,
ali će ga samo drugačiji uzori i podsećanje na
uzorno nasleđe učiniti zaista nepoželjnim
Na nedavnom razgovoru na temu sankcionisanja
govora mržnje republički ombudsman Saša Janković
je, reagujući na kraju rasprave na ono što se
čulo u prethodna dva-tri sata, rekao: »Postoji
i život izvan prava«. Objasnio je dalje da nešto
što nije eksplicite zabranjeno zakonom ne znači
da je dobro ili prihvatljivo. Tj. da se sve loše,
štetno i neprihvatljivo ne može podvesti pod zakonske
norme, podsetio je na »banalnu istinu«. Povod
mu je bila neposredna diskusija koja je pokazala
neslaganja pravnika i dela medijskih predstavnika
o sadržajima »govora mržnje«. Sankcionisano po
tri zakona, krivičnom, o javnom informisanju i
zabrani diskriminacije, ovo ne-delo se prihvata
kao kažnjivo ali nema slaganja o primeni. Na pomenutom
skupu, održanom u organizaciji Inicijative mladih,
prisutni pravnici su se složili oko valjanosti
primene zakona u slučaju teksta objavljenog u
Glasu javnosti a zbog kojeg je nekadašnji
glavni i odgovorni urednik Ivan Čorbić pravosnažno
osuđen za govor mržnje zbog teksta – poziva na
bojkot hrvatske firme »Idea«. Predstavnici medija
su polemisali, razlikujući se u vrsti inkriminacije
jednog teksta iz Nove srpske političke misli
koji albanski narod decidno ocenjuje kao narod
bez sopstvene kulture i značajnih pojedinaca,
a koji je predmet druge tužbe Inicijative mladih
za govor mržnje koja je još u fazi sudskog postupka.
BBC dilema
Par dana kasnije, naši mediji
su preneli jednu aktuelnu britansku aferu. BBC
je, naime, odlučio da bez obzira na protivljenje
pojedinih članova vlade, uticajnih političara
i aktivista NVO, napravi intervju sa ultranacionalistom
Nikom Grifinom, liderom Britanske nacionalne stranke.
Grifin ima već i problem sa zakonom jer mu je
stranka praktično nelegalna zbog vraćanja stranačkog
statuta na doradu (po njemu članovi stranke mogu
biti samo belci), pa je ministar Piter Hejn upozorio
nacionalni i od vlade finansirani BBC da će završiti
na sudu.
Pozivanje na BBC nama sigurno ne bi pomoglo. Razlozi
tome su brojni, a neki su sasvim »notorni«. Jedan
je što naš sadašnji javni servis koji za razliku
od BBC potpuno finansiraju građani, u mnogome
nije to za šta se izdaje, a nedavna njegova prošlost
je kao »nebo i zemlja« u odnosu na nešto što se
sa razlogom zove »tradicija BBC«. Govor mržnje
ne samo da nije do skoro osuđivan sudski (na skupu
je predočeno da je pre nekoliko godina novosadski
Dnevnik tužen i osuđen za slično ili
isto delo), već je javno odavno neprepoznat. Iako
već dugo svakodnevna pojava koja je prethodila
jugoslovenskoj tragediji i pratila je kao glavno
verbalno oružje. Osetljiva pravna materija kada
treba jasno dokazati da je hate speech
slao ljude u međusobno istrebljenje, sudsko dokazivanje
da su neke reči ubijale, ne eliminiše društvenu
potrebu i zakonski osnov da
se posledice preduprede
osudom, kada za to postoje zakonski razlozi,
za »govor mržnje«. Odredbe naših zakona
se po ovom pitanju ne razlikuju od »evropskih
standarda«, ali su okolnosti i predvidljive
posledice sankcionisanog različite. Nepoverenje
u sudove i njihova podložnost pritiscima
izvršne vlasti i korupciji takođe je »naš
slučaj«. |
|
|
Na skupu u Medija centru rečeno je, povodom teksta
u NSPM, da u slobodnoj i demokratskoj
zemlji mora postojati »pravo na drugačije mišljenje
i pravo na pogrešno mišljenje«. Sigurno da sva
»pogrešna mišljenja« nisu govor mržnje ali tačno
je i da se »uči na greškama«. Neka »pogrešna mišljenja«
ponekad su ravna društvenoj opasnosti... Evropska
konvencija o ljudskim pravima i slobodama jasno
se zalaže, i kroz praksu Evropskog suda za ljudska
prava, za »pravo na slobodu mišljenja i izražavanja«,
uz jasne izuzetke. »Govor mržnje« nije izraz slobode
(kreacije) već mržnje (negacije). »Ima li nešto
da neko mrzi a da ne želi da ga ubije« kaže jedan
Šekspirov (negativni) junak.
Da bi ljudi i »izvan prava« prepoznali šta je
opšte neprihvatljivo, važni su uzori. Ili bar
oponenti opštem zlu. S tim u vezi politička elita
tek je ovog oktobra, i to pod uticajem »stranog
faktora«, prepoznala domaći antifašizam. Neuverljivost
ovog »prepoznavanja« pokazuje, međutim, spremnost
da se sve svede na prigodu posete jednog »donosioca
darova«. Prvo svečarsko obeležavanje jednog antifašističkog
datuma posle dugo vremena svelo se na rusko-srpsko
bratstvo i jedinstvo.
Život u
dva filma
Kako nismo načisto ni sa akterima
istorijskog antifašizma, kako ćemo razumeti šta
je, s obzirom na našu noviju istoriju i sadašnjost
»antifašistička vrednost«? Britanci, a ne samo
BBC, znaju šta je politički program ultradesničara
Grifina koji hoće na BBC. Njihova borba protiv
istorijskog fašizma je društvena vrednost, pa
u Grifinu koji negira holokaust mogu da vide samo
»izuzetak«, sledbenika male britanske nacističke
partije koja je delovala pred Drugi svetski rat.
Konzervativni aristokrata Vinston Čerčil prvi
je među britanskim i svetskim političarima od
uticaja a posle i vlasti, upozoravao da će Hitler
ugroziti čovečanstvo. U Srbiji se samo ponavlja
da smo u »oba svetska rata bili na pravoj strani«,
a konfuzija oko aktera antifašizma svesno se produžava.
Naši »Grifini« su se, međutim, presvukli iz svoje
vučje u jagnjeću kožu, pa iako im restlovi govora
mržnje vire iz uglova usana, oni štrebaju »evropske
norme« i američki ustav. Samo omamljeni većim
količinama viskija, mogli bi doći u iskušenje.
A to je već u rukama na strani školovanih P. R.
savetnika i čitavih marketinških agencija.
Ipak ni resavska škola »na putu EU integracija«
ne ide sasvim od ruke ni tzv. proevropskim snagama.
Njihova politička volja jednostavno je jača od
»evropskih vrednosti« i nije promakla briselskim
cenzorima. U izveštaju Evropske komisije o ispunjavanju
uslova Srbije u približavanju EU, u delu gde se
ocenjuju građanska i politička prava piše: »Nastavlja
se političko uplitanje u medijsku sferu«. Dalje
se navodi situacija koja uopšteno opisuje okolnosti
donošenja izmena Zakona o javnom informisanju
i upozorenje da bi visoke novčane kazne mogle
da ugroze slobodu medija. Iz Ministarstva kulture
stižu oprečne informacije – te hoće, te neće menjati
tek usvojeni zakon. Za kvalifikaciju (ozbiljnu
i tešku) o nastavku mešanja politike u poslovanje
i uređivanje medija, rekli su odmah da je uopšte
ne razumeju. Kažu, sem toga što ne razumeju, manje-više
su zadovoljni – jer nigde u izveštaju zakon nije
kvalifikovan kao »antievropski«. Ipak, kvalifikacija
koju u Ministarstvu nikako ne mogu da rastumače
i nije toliko »pitijska«: petljanje političara
u egzistenciju medija i novinara nije počelo sa
izmenama Zakona. Zakon je po sumnjivim motivima
za izmene, predlozima i proceduri izrazio »političku
volju« zakonopredlagača, ali i pokazao razne slabosti
medijskih aktera. Iza svega ostao je utisak kako
»niko nije svetac« koji će samo trovati atmosferu
u jednoj profesionalno odavno raštimovanoj »zajednici«.
To je pokazao i okrugli sto NUNS-a, upriličen
tek pošto je zakon stupio na snagu. Pri slabom
odzivu novinara i urednika, ministarka pravde
i predstavnici tužilaštva su obećali da nijedna
tužba koja bi bila neprihvatljiva po Evropskoj
konvenciji neće biti procesuirana. Time je najavljeno
faktičko stavljanje van snage nekih tek usvojenih
izmena. Ministar kulture Nebojša Bradić je bio
najinteresantniji: »Ja sam 1999. godine bio u
jednom procesu donošenja zakona koji je, razume
se, imao efekta i na moj život, kao što je verovatno
imao uticaja i na vaše karijere, i vrlo dobro
znam kako je funkcionisao tadašnji Zakon o informisanju.
Ovaj zakon ne uvodi kategorije plenidbe i zatvora
i to treba reći, ne porediti ga s drugim zakonima
u Evropi. Ja u ovom trenutku ne želim da pravim
ta poređenja zato što će ljudi koji se bave pravosuđem
to znati da vrlo dobro postave u određeni pravni
sistem«.
|
|
Nastasja
Radović |
|