Početna stana
 
 
 
     

 

Pravosuđe i medijska reforma

Sloboda od mržnje

Govor mržnje u »privatnosti«, političkoj javnosti ili medijima zakoni će možda manje ili više uspešno sankcionisati, ali će ga samo drugačiji uzori i podsećanje na uzorno nasleđe učiniti zaista nepoželjnim

Na nedavnom razgovoru na temu sankcionisanja govora mržnje republički ombudsman Saša Janković je, reagujući na kraju rasprave na ono što se čulo u prethodna dva-tri sata, rekao: »Postoji i život izvan prava«. Objasnio je dalje da nešto što nije eksplicite zabranjeno zakonom ne znači da je dobro ili prihvatljivo. Tj. da se sve loše, štetno i neprihvatljivo ne može podvesti pod zakonske norme, podsetio je na »banalnu istinu«. Povod mu je bila neposredna diskusija koja je pokazala neslaganja pravnika i dela medijskih predstavnika o sadržajima »govora mržnje«. Sankcionisano po tri zakona, krivičnom, o javnom informisanju i zabrani diskriminacije, ovo ne-delo se prihvata kao kažnjivo ali nema slaganja o primeni. Na pomenutom skupu, održanom u organizaciji Inicijative mladih, prisutni pravnici su se složili oko valjanosti primene zakona u slučaju teksta objavljenog u Glasu javnosti a zbog kojeg je nekadašnji glavni i odgovorni urednik Ivan Čorbić pravosnažno osuđen za govor mržnje zbog teksta – poziva na bojkot hrvatske firme »Idea«. Predstavnici medija su polemisali, razlikujući se u vrsti inkriminacije jednog teksta iz Nove srpske političke misli koji albanski narod decidno ocenjuje kao narod bez sopstvene kulture i značajnih pojedinaca, a koji je predmet druge tužbe Inicijative mladih za govor mržnje koja je još u fazi sudskog postupka.

BBC dilema
Par dana kasnije, naši mediji su preneli jednu aktuelnu britansku aferu. BBC je, naime, odlučio da bez obzira na protivljenje pojedinih članova vlade, uticajnih političara i aktivista NVO, napravi intervju sa ultranacionalistom Nikom Grifinom, liderom Britanske nacionalne stranke. Grifin ima već i problem sa zakonom jer mu je stranka praktično nelegalna zbog vraćanja stranačkog statuta na doradu (po njemu članovi stranke mogu biti samo belci), pa je ministar Piter Hejn upozorio nacionalni i od vlade finansirani BBC da će završiti na sudu.
Pozivanje na BBC nama sigurno ne bi pomoglo. Razlozi tome su brojni, a neki su sasvim »notorni«. Jedan je što naš sadašnji javni servis koji za razliku od BBC potpuno finansiraju građani, u mnogome nije to za šta se izdaje, a nedavna njegova prošlost je kao »nebo i zemlja« u odnosu na nešto što se sa razlogom zove »tradicija BBC«. Govor mržnje ne samo da nije do skoro osuđivan sudski (na skupu je predočeno da je pre nekoliko godina novosadski Dnevnik tužen i osuđen za slično ili isto delo), već je javno odavno neprepoznat. Iako već dugo svakodnevna pojava koja je prethodila jugoslovenskoj tragediji i pratila je kao glavno verbalno oružje. Osetljiva pravna materija kada treba jasno dokazati da je hate speech slao ljude u međusobno istrebljenje, sudsko dokazivanje da su neke reči ubijale, ne eliminiše društvenu potrebu i zakonski osnov da
se posledice preduprede osudom, kada za to postoje zakonski razlozi, za »govor mržnje«. Odredbe naših zakona se po ovom pitanju ne razlikuju od »evropskih standarda«, ali su okolnosti i predvidljive posledice sankcionisanog različite. Nepoverenje u sudove i njihova podložnost pritiscima izvršne vlasti i korupciji takođe je »naš slučaj«.
 
Na skupu u Medija centru rečeno je, povodom teksta u NSPM, da u slobodnoj i demokratskoj zemlji mora postojati »pravo na drugačije mišljenje i pravo na pogrešno mišljenje«. Sigurno da sva »pogrešna mišljenja« nisu govor mržnje ali tačno je i da se »uči na greškama«. Neka »pogrešna mišljenja« ponekad su ravna društvenoj opasnosti... Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama jasno se zalaže, i kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, za »pravo na slobodu mišljenja i izražavanja«, uz jasne izuzetke. »Govor mržnje« nije izraz slobode (kreacije) već mržnje (negacije). »Ima li nešto da neko mrzi a da ne želi da ga ubije« kaže jedan Šekspirov (negativni) junak.
Da bi ljudi i »izvan prava« prepoznali šta je opšte neprihvatljivo, važni su uzori. Ili bar oponenti opštem zlu. S tim u vezi politička elita tek je ovog oktobra, i to pod uticajem »stranog faktora«, prepoznala domaći antifašizam. Neuverljivost ovog »prepoznavanja« pokazuje, međutim, spremnost da se sve svede na prigodu posete jednog »donosioca darova«. Prvo svečarsko obeležavanje jednog antifašističkog datuma posle dugo vremena svelo se na rusko-srpsko bratstvo i jedinstvo.
Život u dva filma
Kako nismo načisto ni sa akterima istorijskog antifašizma, kako ćemo razumeti šta je, s obzirom na našu noviju istoriju i sadašnjost »antifašistička vrednost«? Britanci, a ne samo BBC, znaju šta je politički program ultradesničara Grifina koji hoće na BBC. Njihova borba protiv istorijskog fašizma je društvena vrednost, pa u Grifinu koji negira holokaust mogu da vide samo »izuzetak«, sledbenika male britanske nacističke partije koja je delovala pred Drugi svetski rat. Konzervativni aristokrata Vinston Čerčil prvi je među britanskim i svetskim političarima od uticaja a posle i vlasti, upozoravao da će Hitler ugroziti čovečanstvo. U Srbiji se samo ponavlja da smo u »oba svetska rata bili na pravoj strani«, a konfuzija oko aktera antifašizma svesno se produžava. Naši »Grifini« su se, međutim, presvukli iz svoje vučje u jagnjeću kožu, pa iako im restlovi govora mržnje vire iz uglova usana, oni štrebaju »evropske norme« i američki ustav. Samo omamljeni većim količinama viskija, mogli bi doći u iskušenje. A to je već u rukama na strani školovanih P. R. savetnika i čitavih marketinških agencija.
Ipak ni resavska škola »na putu EU integracija« ne ide sasvim od ruke ni tzv. proevropskim snagama. Njihova politička volja jednostavno je jača od »evropskih vrednosti« i nije promakla briselskim cenzorima. U izveštaju Evropske komisije o ispunjavanju uslova Srbije u približavanju EU, u delu gde se ocenjuju građanska i politička prava piše: »Nastavlja se političko uplitanje u medijsku sferu«. Dalje se navodi situacija koja uopšteno opisuje okolnosti donošenja izmena Zakona o javnom informisanju i upozorenje da bi visoke novčane kazne mogle da ugroze slobodu medija. Iz Ministarstva kulture stižu oprečne informacije – te hoće, te neće menjati tek usvojeni zakon. Za kvalifikaciju (ozbiljnu i tešku) o nastavku mešanja politike u poslovanje i uređivanje medija, rekli su odmah da je uopšte ne razumeju. Kažu, sem toga što ne razumeju, manje-više su zadovoljni – jer nigde u izveštaju zakon nije kvalifikovan kao »antievropski«. Ipak, kvalifikacija koju u Ministarstvu nikako ne mogu da rastumače i nije toliko »pitijska«: petljanje političara u egzistenciju medija i novinara nije počelo sa izmenama Zakona. Zakon je po sumnjivim motivima za izmene, predlozima i proceduri izrazio »političku volju« zakonopredlagača, ali i pokazao razne slabosti medijskih aktera. Iza svega ostao je utisak kako »niko nije svetac« koji će samo trovati atmosferu u jednoj profesionalno odavno raštimovanoj »zajednici«. To je pokazao i okrugli sto NUNS-a, upriličen tek pošto je zakon stupio na snagu. Pri slabom odzivu novinara i urednika, ministarka pravde i predstavnici tužilaštva su obećali da nijedna tužba koja bi bila neprihvatljiva po Evropskoj konvenciji neće biti procesuirana. Time je najavljeno faktičko stavljanje van snage nekih tek usvojenih izmena. Ministar kulture Nebojša Bradić je bio najinteresantniji: »Ja sam 1999. godine bio u jednom procesu donošenja zakona koji je, razume se, imao efekta i na moj život, kao što je verovatno imao uticaja i na vaše karijere, i vrlo dobro znam kako je funkcionisao tadašnji Zakon o informisanju. Ovaj zakon ne uvodi kategorije plenidbe i zatvora i to treba reći, ne porediti ga s drugim zakonima u Evropi. Ja u ovom trenutku ne želim da pravim ta poređenja zato što će ljudi koji se bave pravosuđem to znati da vrlo dobro postave u određeni pravni sistem«.
  Nastasja Radović
 
Vreme rehabilitacija na prečac
1 - 30. 11. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009