Početna stana
 
 
 
     

 

Ponovo Iran: Da li svi blefiraju?

Imanuel Volerstin

Iran je ponovo u središtu javne diplomatije. Predsednik Obama, zajedno sa premijerom Velike Britanije Gordonom Braunom i predsednikom Francuske Nikolom Sarkozijem, održao je konferenciju za štampu na kojoj je izgledalo da Iranu daju još jedan ultimatum: da se pokori njihovim zahtevima, koje oni nazivaju »zahtevima međunarodne zajednice«, do decembra ove godine, ili će se suočiti sa novim sankcijama. Obama je rekao da Iran »krši pravila koja sve nacije moraju da slede«.
Neposredan povod bila je činjenica da je Iran objavio – ili, sa stanovišta tri zapadna lidera, Iran je »priznao« – da konstruiše jednu instalaciju blizu Koma, u kojoj če biti 3000 centrifuga za obogaćivanje urana. Prema Obami, ovaj broj ne potvrđuje tobožnju namenu – proizvodnja električne energije – već nameru da se proizvodi materijal za nuklearne bojeve glave. Ergo, Iran laže o svojim namerama.
Izgleda da su zapadni obaveštajci, pre izvesnog vremena, otkrili postojanje ove konstrukcije i smatraju da je to sada uverljivo potvrđeno. Zapad misli da je Iran objavio postojanje ove konstrukcije samo zato što je očekivao da će to svet saznati. Predsednik Ahmadinedžad kaže da je pod uticajem NPT (Komisija za kontrolu neširenja nuklearnog naoružavanja) od Irana jedino traženo da objavi postojanje takve konstrukcije šest meseci pre nego što postane operacionalna, i da je to jedini razlog zašto se to objavljuje sada.
U svakom slučaju, Obama od toga pravi veliku stvar i koristi je kao osnovu za dobijanje daljih sankcija UN prema Iranu. Izgleda jasno da se Obama nada da će ova nova činjenica biti dovoljna da navede Rusiju i Kinu da, ili podrže ili se, bar, ne suprotstave rezoluciji Saveta bezbednosti o novim sankcijama.
Šta se može reći o Iranu? Ahmadinedžad, kao i Obama, ima neke unutrašnje političke teškoće. Prekorevajući tvrdim jezikom Zapad, očigledno ne uspeva dovoljno da konsoliduje iranski nacionalistički sentiment, potreban njegovom režimu, posebno kada ga Zapad prisiljava govoreći na isti način.
Rusija i Kina su uvek dokazivale da bi teže sankcije bile kontraproduktivne. I jedna i druga imaju i ekonomski i geopolitički interes u održavanju svojih razumno dobrih odnosa s Iranom. Naravno, one, takođe, ne žele da odu predaleko u opiranju SAD. Tako da bi one, verovatno, i nastavile da se ponašaju i sporo i pažljivo i dvosmisleno. Predsednik Rusije Medvedev mogao je, u septembru, da govori kritički o Iranu, što je izmamilo Obamin osmeh. Ali to ne znači da će Rusija, u decembru, glasati za rezoluciju istinski ozbiljnih sankcija. I to zato što Rusi (i Kinezi) stvarno ne veruju da će nove sankcije biti efikasne, u šta ne veruje ni veliki broj ozbiljnih analitičara zapadnog sveta.
Što se tiče vojne akcije, razmotrimo sledeće: Obama je suočavan sa zahtevom generala Stenlija Mekristala da se značajno uvećaju vojne snage SAD u Avganistanu. Stepen do kojeg će sekretar odbrane Robert Gejts pristati na ovo još je nejasan. Postoji i značajna opozicija među demokratskim političarima. A javno mnenje SAD izgleda nepouzdano, nestalno. Obama, pak, razmišlja o dugoročnoj strategiji.
Mislim da će Obama to odobriti, barem delimično. Takođe mislim da je verovatnoća, da će druge NATO zemlje slično povećati broj trupa, izuzetno mala. Sa njihove strane izgleda mnogo verovatnije dalje povlačenje.
Imajući na umu situaciju u Avganistanu, ko će u SAD podržati stvarnu akciju protiv Irana? Obama? Američka vojska? Američko javno mnenje? Rekao bih da je takva vojna akcija pod velikim znakom pitanja. A ni Izraelci, kakvi god da su njihovi strahovi i želje, neće se složiti s pravom preleta aviona. Desnica SAD i Izrael, u stvari, govore »rekli smo ti«. Po njima, Iran je uvek lagao, laže i sada i zato mora da bude ozbiljno kažnjen. Oni, očigledno, razmišljaju ne o više sankcija, već o bombardovanju postrojenja (i, bez sumnje, i drugih poznatih postrojenja).
Dakle, da li smo na ivici daljih sankcija? Ili, čak, bombardovanja Irana, ili od SAD ili od Izraela, s prećutnim pristankom UN. Moguće je, ali ja to ne mislim. Mislim da je ovo što se dešava silno blefiranje svih i svakoga.
Hajde da počnemo s Iranom. Uvek sam se slagao sa desnicom SAD i Izraelcima da Iran namerava da postane nuklearna sila. Razlika između mene i njih je u tome da meni, jednostavno, to izgleda normalno, neizbežno, a nikako geopolitička katastrofa.
Sa stanovišta Irana, postoje tri susedne nuklearne sile – Indija, Pakistan i Izrael – koje ne samo da nikada nisu potpisale sporazum sa NTP, već stvarno imaju nuklearna oružja, mnogo nuklearnog oružja. One, međutim, nisu optužene da krše norme »međunarodne zajednice«. Pa, kažu Iranci, zašto se okomljujete na Iran? Iran jeste, za razliku od ove tri zemlje, potpisao sporazum sa NTP i do sada nije prekršio njegove specifične propise. Štaviše, on je javno optužen za mnogo manje kršenje međunarodnih normi nego ove tri zemlje. Predsednik Brazila, Lula, istakao je da Brazil takođe obogaćuje uran i ne vidi ništa loše u tome što to čini i Iran.
Zašto se Obama oglasio baš sada, iako već neko vreme, zna da Iran podiže ovo postrojenje? On kaže da je, najpre, želeo da bude siguran. Međutim, jasno je da objavljivanje toga u ovom trenutku donosi korist na domaćem planu. Obama je izložen napadu desnice SAD zbog svojih predloga o zdravstvenoj zaštiti i svog vidljivog kolebanja u pogledu slanja novih trupa u Avganistan. Tvrdo se obraćajući Iranu, on pokušava da zaštiti svoj desni bok i politički uveća svoju snagu pred ovim drugim pitanjima.
Dakle, kuda nas sve ovo vodi? To vodi svet u zastoj, u mrtvilo. Mnogo reči i vrlo malo akcije. Da li je to ono što Ahmadinedžad želi? Verovatno. Da li će desnica SAD i Izrael to žigosati? Verovatno. Može li Obama išta da uradi da promeni situaciju? Ne vidim šta bi to bilo. Ovo će budući istoričari zabeležiti kao još jedan dokaz malaksavanja SAD. Ono što će ti istoričari takođe moći da kažu jeste da Iran postupa upravo onako kako je postupao i veliki broj drugih zemalja u poslednjih pedeset godina. Ni više ni manje.

Komentar br. 266, 1. oktobar 2009.
Prevela Borka Đurić

 
Peripetije s vrednostima
1 - 30. 11. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009