Iran je ponovo u središtu javne diplomatije.
Predsednik Obama, zajedno sa premijerom Velike
Britanije Gordonom Braunom i predsednikom Francuske
Nikolom Sarkozijem, održao je konferenciju za
štampu na kojoj je izgledalo da Iranu daju još
jedan ultimatum: da se pokori njihovim zahtevima,
koje oni nazivaju »zahtevima međunarodne zajednice«,
do decembra ove godine, ili će se suočiti sa
novim sankcijama. Obama je rekao da Iran »krši
pravila koja sve nacije moraju da slede«.
Neposredan povod bila je činjenica da je Iran
objavio – ili, sa stanovišta tri zapadna lidera,
Iran je »priznao« – da konstruiše jednu instalaciju
blizu Koma, u kojoj če biti 3000 centrifuga
za obogaćivanje urana. Prema Obami, ovaj broj
ne potvrđuje tobožnju namenu – proizvodnja električne
energije – već nameru da se proizvodi materijal
za nuklearne bojeve glave. Ergo, Iran laže o
svojim namerama.
Izgleda da su zapadni obaveštajci, pre izvesnog
vremena, otkrili postojanje ove konstrukcije
i smatraju da je to sada uverljivo potvrđeno.
Zapad misli da je Iran objavio postojanje ove
konstrukcije samo zato što je očekivao da će
to svet saznati. Predsednik Ahmadinedžad kaže
da je pod uticajem NPT (Komisija za kontrolu
neširenja nuklearnog naoružavanja) od Irana
jedino traženo da objavi postojanje takve konstrukcije
šest meseci pre nego što postane operacionalna,
i da je to jedini razlog zašto se to objavljuje
sada.
U svakom slučaju, Obama od toga pravi veliku
stvar i koristi je kao osnovu za dobijanje daljih
sankcija UN prema Iranu. Izgleda jasno da se
Obama nada da će ova nova činjenica biti dovoljna
da navede Rusiju i Kinu da, ili podrže ili se,
bar, ne suprotstave rezoluciji Saveta bezbednosti
o novim sankcijama.
Šta se može reći o Iranu? Ahmadinedžad, kao
i Obama, ima neke unutrašnje političke teškoće.
Prekorevajući tvrdim jezikom Zapad, očigledno
ne uspeva dovoljno da konsoliduje iranski nacionalistički
sentiment, potreban njegovom režimu, posebno
kada ga Zapad prisiljava govoreći na isti način.
Rusija i Kina su uvek dokazivale da bi teže
sankcije bile kontraproduktivne. I jedna i druga
imaju i ekonomski i geopolitički interes u održavanju
svojih razumno dobrih odnosa s Iranom. Naravno,
one, takođe, ne žele da odu predaleko u opiranju
SAD. Tako da bi one, verovatno, i nastavile
da se ponašaju i sporo i pažljivo i dvosmisleno.
Predsednik Rusije Medvedev mogao je, u septembru,
da govori kritički o Iranu, što je izmamilo
Obamin osmeh. Ali to ne znači da će Rusija,
u decembru, glasati za rezoluciju istinski ozbiljnih
sankcija. I to zato što Rusi (i Kinezi) stvarno
ne veruju da će nove sankcije biti efikasne,
u šta ne veruje ni veliki broj ozbiljnih analitičara
zapadnog sveta.
Što se tiče vojne akcije, razmotrimo sledeće:
Obama je suočavan sa zahtevom generala Stenlija
Mekristala da se značajno uvećaju vojne snage
SAD u Avganistanu. Stepen do kojeg će sekretar
odbrane Robert Gejts pristati na ovo još je
nejasan. Postoji i značajna opozicija među demokratskim
političarima. A javno mnenje SAD izgleda nepouzdano,
nestalno. Obama, pak, razmišlja o dugoročnoj
strategiji.
Mislim da će Obama to odobriti, barem delimično.
Takođe mislim da je verovatnoća, da će druge
NATO zemlje slično povećati broj trupa, izuzetno
mala. Sa njihove strane izgleda mnogo verovatnije
dalje povlačenje.
Imajući na umu situaciju u Avganistanu, ko će
u SAD podržati stvarnu akciju protiv Irana?
Obama? Američka vojska? Američko javno mnenje?
Rekao bih da je takva vojna akcija pod velikim
znakom pitanja. A ni Izraelci, kakvi god da
su njihovi strahovi i želje, neće se složiti
s pravom preleta aviona. Desnica SAD i Izrael,
u stvari, govore »rekli smo ti«. Po njima, Iran
je uvek lagao, laže i sada i zato mora da bude
ozbiljno kažnjen. Oni, očigledno, razmišljaju
ne o više sankcija, već o bombardovanju postrojenja
(i, bez sumnje, i drugih poznatih postrojenja).
Dakle, da li smo na ivici daljih sankcija? Ili,
čak, bombardovanja Irana, ili od SAD ili od
Izraela, s prećutnim pristankom UN. Moguće je,
ali ja to ne mislim. Mislim da je ovo što se
dešava silno blefiranje svih i svakoga.
Hajde da počnemo s Iranom. Uvek sam se slagao
sa desnicom SAD i Izraelcima da Iran namerava
da postane nuklearna sila. Razlika između mene
i njih je u tome da meni, jednostavno, to izgleda
normalno, neizbežno, a nikako geopolitička katastrofa.
Sa stanovišta Irana, postoje tri susedne nuklearne
sile – Indija, Pakistan i Izrael – koje ne samo
da nikada nisu potpisale sporazum sa NTP, već
stvarno imaju nuklearna oružja, mnogo nuklearnog
oružja. One, međutim, nisu optužene da krše
norme »međunarodne zajednice«. Pa, kažu Iranci,
zašto se okomljujete na Iran? Iran jeste, za
razliku od ove tri zemlje, potpisao sporazum
sa NTP i do sada nije prekršio njegove specifične
propise. Štaviše, on je javno optužen za mnogo
manje kršenje međunarodnih normi nego ove tri
zemlje. Predsednik Brazila, Lula, istakao je
da Brazil takođe obogaćuje uran i ne vidi ništa
loše u tome što to čini i Iran.
Zašto se Obama oglasio baš sada, iako već neko
vreme, zna da Iran podiže ovo postrojenje? On
kaže da je, najpre, želeo da bude siguran. Međutim,
jasno je da objavljivanje toga u ovom trenutku
donosi korist na domaćem planu. Obama je izložen
napadu desnice SAD zbog svojih predloga o zdravstvenoj
zaštiti i svog vidljivog kolebanja u pogledu
slanja novih trupa u Avganistan. Tvrdo se obraćajući
Iranu, on pokušava da zaštiti svoj desni bok
i politički uveća svoju snagu pred ovim drugim
pitanjima.
Dakle, kuda nas sve ovo vodi? To vodi svet u
zastoj, u mrtvilo. Mnogo reči i vrlo malo akcije.
Da li je to ono što Ahmadinedžad želi? Verovatno.
Da li će desnica SAD i Izrael to žigosati? Verovatno.
Može li Obama išta da uradi da promeni situaciju?
Ne vidim šta bi to bilo. Ovo će budući istoričari
zabeležiti kao još jedan dokaz malaksavanja
SAD. Ono što će ti istoričari takođe moći da
kažu jeste da Iran postupa upravo onako kako
je postupao i veliki broj drugih zemalja u poslednjih
pedeset godina. Ni više ni manje.
Komentar
br. 266, 1. oktobar 2009.
Prevela Borka Đurić