|
|
 |
 |
|
|
 |
|
|
Kako je moguće da savremeni kvazimit
bude tako zastrašujuće
delatan u mobilizaciji čitavih nacija u realizaciji
mitskih želja?
Zloupotreba mitske
svesti u savremenoj politici
Možda je
jedina prava metoda izučavanja izvornog mita
hermeneutska, a njegove zloupotrebe – sociološko-istorijska
Dejana Milijić-Subić
Mitsko iskustvo
i mitska svest
Mitovi su već vekovima predmet
proučavanja filozofije i gotovo svih društvenih
nauka. Iznesena su oprečna i kontroverzna mišljenja,
ali precizne definicije nema i teško da će je
i biti jer se mitska struktura mišljenja opire
logičko-diskurzivnim ograničavanjima, ne poznaje
kritički stav, ne priznaje vreme, dok je prostor
iskazan nejasnom »ikonografijom« koja se ne može
precizno geografski verifikovati.
Iz opsežnih antropoloških istraživanja poznato
je da je u arhajskim i totemističkim zajednicama
mitska svest bila obavezujuća snaga koja se nikada
nije dovodila u pitanje. Mit je, uostalom, odgovarao
na pitanje »kako« se nešto dogodilo, a ne »zašto«
je do nečega došlo. Upravo odsustvo čvrste kauzalne
veze između mitskih elemenata onemogućava savremenom
istraživaču da primeni striktne logičke metode
u istraživanju mitske strukture mišljenja. »Smisao
mita nije da stvari i pojave svodi na njihove
uzročne
veze, već da deluje
na ljudske stavove uzorima čija vrednost
nije objektivno-naučna, već moralno-antropološka,
odnosno specifično ljudska« (M. Matić,
Mit i politika). Otuda je u mitu
osnovna težnja da se haos pretvori u red,
razorne i preteće sile prirode prikažu
kao ćudljivi saradnici čovekove sudbine,
a dramatični istorijski događaji kao usputna
iskušenja za neko buduće zlatno doba.
Bilo da su kosmogonijski, eshatološki,
soteriološki, ekonomski ili društveni,
mitovi u osnovi imaju jaku vitalističku
crtu; u njihovom dinamičkom principu konfliktne
snage nisu razgraničene na kategorije
dobra i zla, već života i ne-života,
bićai ne-bića, pri čemu se i život
|
|
|
|
U
mitu je osnovna težnja da se haos pretvori
u red, razorne i preteće sile prirode
prikažu kao ćudljivi saradnici čovekove
sudbine, a dramatični istorijski događaji
kao usputna iskušenja za neko buduće zlatno
doba
|
|
|
i biće vezuju za kolektivno pamćenje, a smrt i
ne-biće za zaborav.
U etimološkom rečniku J. B. Hofmana i E. Boazaka
indoevropski koren reči »mit« glasi mau
ili mou. Atičko mythizo, »govoriti,
pričati, razmišljati, misliti«, glasi u lakonskom,
recimo, mousiddo, a litvanska reč mausti
može se prevesti kao »čeznuti, priželjkivati«.
Kada bismo pokušali da spojimo sve fonetski slične
oblike dobili bismo sintagmu koja bi mogla da
glasi »čeznuti govorom«, ili »sa čežnjom misliti«.
Ovako spojeni jezički oblici možda ukazuju na
verski obred u kojem se zaziva božanstvo ili se
ono priželjkuje.
Prema prvobitnom značenju, mit je i reč i događaj
( Ilijada), kroz izgovorenu reč nešto
se zbiva, pri čemu je sam govor bio delo. Platon,
međutim, mit shvata nestvarnim, nedovoljno potvrđenim,
bajkovitim, ali tek u koncepciji Aleksandrinaca
mit dobija negativne oznake neistinite
priče. Za Aristotela je mimesis podražavanje
(otkrivanje) stvarnosti, ali ne kao istine već
kao mogućnosti svojstvenih čoveku, te je glavni
element tragedije ( Poetika) upravo mit.
»Mit je duša tragedije.«
Savremena
tumačenja mita
Bronislav Malinovski smatra
da je mitska priča istovremeno i moralni kodeks
i političko-pravna povelja i zato uopštavanja
nisu apstraktna, već se personifikuju u likove
junaka i bogova, zaštitnika ljudi i prirode. Mirča
Elijade određuje mit kao priču o svetom događaju,
svetu priču o nastanku neke stvarnosti – univerzuma
ili nekog njegovog dela. Za Rolana Barta mit se,
pak, svodi na mistifikaciju, prikrivanje istine,
on izvrće stvarnost i protivreči pravilima logičkog
zaključivanja, dok je za Žorža Sorela neka vrsta
motto movensa, moćan podstrekački mehanizam.
Klod Levi Stros, s druge strane, mit shvata logistički,
kao pokušaj intelekta da harmonizuje binarne opozicije
i suprotnosti.
Psihološke teorije (Frojd i nastavljači) ističu
da je građa mita onirička, a da oni u kolektivnoj
dinamici igraju onu ulogu koju na individualnom
planu imaju snovi. Karl Jung je mitsku stvarnost
odredio kao kolektivnu nagonsku (nesvesnu) snagu,
koja obuhvata iskonske težnje i iskustva ljudskog
roda i to kao njihov određujući sloj. Takvi arhetipovi
su tradicijom stvoreni, a kulturom potisnuti obrasci
kolektivnih slika i simbola. (Raznorodne, pa i
kontradiktorne teorije o mitu M. Matić je klasifikovao
na: 1. alegorističke (R. Grejvz), 2. euhemerističke
(mitiziranje istorije), 3. idealističke (Ž. Sorel,
M. Elijade), 4. jezičke (F. M. Miler), 5. etiološke
(Fontenel), 6. ritualističke (Dž. Herison, Niče,
Bahofen), 7. psihološke (K. G. Jung), 8. filozofsko-sociološke
(E. Kasirer), 9. pozitivističke (E. Dirkem, B.
Malinovski), 10. strukturalne (K. Levi-Stros).
Otvoreno je pitanje da li su mit i mitska svest
nešto potpuno izgrađeno ili se njihove forme i
izrazi menjaju sa promenom društvenih odnosa i
nove kulturne realnosti. Hoćemo li, onda, neomitologiju
XX veka uvrstiti u riznicu imaginarnih struktura
svesti ili ćemo je, upravo zbog zloupotrebe tradicionalnih
simbola i vrednosti, odrediti kao kvazimit?
Plemenski i religijski mitovi, kao »arhaični«,
pripadaju »mitskom« vremenu i, po Lešeku Kolakovskom,
»ne postoji nikakav objektivni razlog da će se
nada u ispunjenje mitskih želja ikada ispuniti,
jer mitska realnost nije naša sadašnja realnost«.
Kako je moguće da savremeni kvazimit bude tako
zastrašujuće delatan u mobilizaciji čitavih nacija
u realizaciji mitskih želja?
Ne treba zaboraviti da je mitska struktura mišljenja
tradicijom određena i čvrsto ukorenjena u podsvesno.
Kada se iz izvornih mitova preuzmu određeni simboli
i obrasci i prestrukturiraju u savremenu realnost,
nastaju savremeni mitovi koji, upravo zato što
»vaskrsavaju« najosetljivije stereotipe i pogađaju
najbolnije tačke zajedničkog kolektivnog pamćenja,
mogu postati moćna politička oružja.
U studiji Ribari ljudskih duša Đuro Šušnjić
ubedljivo argumentuje kako to vešti manipulatori
»preoblikuju« stavove, stvarajući »suptilnom represijom«
nova, »društveno poželjna« ponašanja:
|
»Na svaki podražaj
koji dolazi iz prirodne i društvene
sredine, ljudsko biće odgovara promenama
u fiziološkom funkcionisanju
(promene u disanju, krvnom pritisku, pulsu,
mišićnim tenzijama, itd.), osećajnom
registru (bol, ugoda, radost, strah,
žalost, itd.), kognitivnom tumačenju
(pojmovi, hipoteze, teorije, filozofije),
i vrednosnom ocenjivanju (dobro,
moralno, nemoralno, lepo, ružno, itd.).
Nema razloga da i na simbole (ideje),
kao na specifične podsticaje koji dolaze
iz njegove kulturne sredine, ljudsko biće
ne reaguje na sličan način... Ako se promena
stavova može očekivati isključivo kao
posledica promena u spoljašnjim okolnostima,
ne vidim razloga zašto se ne bi neko
novo organizovanje (prestrukturacija)
simbola (ili ideja) smatralo vanjskom
promenom, koja će, po logici stvari,
imati snažan uticaj na stare stavove...
Prema tome, veštim rukovanjem simbolima
(idejama) postiže se promena (u osećanjima,
stavovima i ponašanju) ravna onoj
koja se postiže menjanjem prirodnih i
društvenih okolnosti.«
|
Od zapažanja Đ. Šušnjića koje se bavi idejama
može se, kada su mitovi u pitanju, otići i korak
dalje. Zloupotrebom izvornih imaginarnih struktura
svesti postiže se drukčije poimanje stvarnosti
(vremena, prostora, pouka, pa čak i ljudi). Savremeni
politički mit u stanju je da pokrene mase poklonika
koji će zaista poverovati da je ponovo zaživelo
primordijalno vreme mita, te će i svoje ponašanje
prilagođavati postupcima mitskog junaka, svoj
govor arhaičnim rečenicama, a ljude oko sebe klasifikovati
na »vernike« i »nevernike«.
Kako autoritarni mentalitet odlikuje jaka kolektivna
identifikacija sa nacijom koja treba da nadomesti
ličnu neostvarenost, politička zloupotreba mita
najdelotvornija je u kriznim vremenima kada dolazi
i do sužavanja saznajnog prostora date političke
zajednice koja postaje podložna kako teorijama
zavere, tako i »istinama naučenim u prošlosti«.
S druge strane, potreba političke elite da u vremenima
ekonomske krize opravda često pogubne odluke najčešće
se, u društvima bez civilne kontrole, završava
zloupotrebom potisnutih mitskih obrazaca svesti
i reaktiviranjem stereotipa i ukorenjenih predrasuda,
te manihejske predstave o svetu i ljudima (crno-bela
vrednovanja tipa mi-oni, naše-tuđe/neprijateljsko).
Mit i »imaginarno
u politici«
Britanski istoričar Benedikt
Anderson začetnik je nove teorije po kojoj je
svaka politička zajednica imaginarna »zato što
čak i najmanje nacije nikada neće upoznati većinu
drugih pripadnika svoje nacije, pa čak ni čuti
o njima, no ipak u mislima svakog od njih živi
slika njihovog zajedništva«. Ali, kako dalje zaključuje
Anderson, ta imaginarna slika zajedništva je,
ipak, ograničena: »Nijedna nacija ne zamišlja
da se poklapa sa ljudskim rodom. Ni najmesijanskiji
nacionalisti ne sanjaju o danu kada će se svi
pripadnici ljudske rase priključiti njihovoj naciji«.
Rekli bismo, ipak, da je takav san oprečan ekstremnom
nacionalizmu koji zloupotrebljava kolektivno pamćenje
kao integrišući činilac, ali upravo u smeru ekskluzivnosti,
izabranosti jedne nacije u poređenju
sa ostalima. Ako bismo izvorni mit shvatili kao
kohezionu imaginarnu silu zajednice, onda bismo
manipulaciju kolektivnim pamćenjem pre odredili
kao demarkacionu liniju u odnosu na druge nacije.
Svaki ekstremni nacionalizam je ekspanzivan, te
»najmesijanskiji nacionalisti« obično »sanjaju
san« o dominaciji nad drugim narodima, a ti drugi
su im neophodni jer da ih nema, ne bi bilo ni
izabranih.
Integrišuće činioce takve imaginarne zajednice
činili bi:
|
• jedinstvo jezika,
• etničko ili rasno jedinstvo,
• jedinstvo teritorije,
• zajednička istorija ili zajedničko kolektivno
pamćenje.
|
Ako bi se, dakle, država shvatila kao neka vrsta
imaginarne zajednice, onda je pojam »imaginarijuma«
još lakše vezati za oblast politike, odnosno političkog
vođstva kao želje za nadmoći, s jedne strane,
i voljne subordinacije mase, s duge strane. To,
naravno, ne znači da se svaka politika nužno oslanja
na mit, ali, kako to pokazuje studija Raula Žirardea
Politički mitovi i mitologije, imaginarno
u politici se po pravilu javlja u kriznim vremenima
kada nacija doživi svojevrsnu krizu identiteta.
Regresijom u mit traži se mogućnost izlaska iz
svakodnevice, bekstvo iz realnosti u bezvremenu
sigurnost najranijeg, čistog detinjstva nacionalne
istorije. »Mit je samouteha«, istakao je Berđajev
u studiji Carstvo duha i carstvo ćesara. Izaista:
ne samo da mitovi imaju funkciju samoutehe i ohrabrenja,
oslobađanja od strepnje, već neobjašnjivo (dakle,
nepoznato, strano, samim tim i zastrašujuće) interpretiraju
mitskim jezikom, stvarajući od relativnih,
svakodnevnih »istina«
apsolutne i svevremene. »Čudna je ta moć
reverzibilnosti mita, čije se dejstvo
pruža i ka prošlosti i ka budućnosti:
on je vid sećanja i žala za onim što je
bilo, ali i mesijansko iščekivanje onoga
što će biti. Slike koje nudi su mnogostruke
i višeznačne, granice neodređene i neuhvatljive«
(R. Žirarde, Politički mitovi i mitologije).
No, Raul Žirarde nije podrobno analizirao
zloupotrebu imaginarnog u politici, već
je mitu prišao kao neutralnom obrascu
mišljenja koji
|
|
|
|
Regresijom
u mit traži se mogućnost izlaska iz svakodnevice,
bekstvo iz realnosti u bezvremenu sigurnost
najranijeg, čistog detinjstva nacionalne
istorije
|
|
|
može (ali i ne mora) pokrenuti narodne
mase u pravcu slepe pokornosti vođi. Navodeći
mit o Spasitelju kao jedan od centralnih političkih
mitova, Žirarde ističe nekoliko tipova, imenujući
ih po velikim istorijskim uzorima: 1) model Sinsinatusa,
skromnog vođe, 2)
model Aleksandra Makedonskog,
vođe-osvajača, 3) model Solona, vođe-mudraca,
4) model Mojsija, vođe proroka i propovednika.
Jasno je da svaki od ovih tipova ne počiva
na istovetnom udelu »harizme«, te se njihovi
putevi »spasenja« nacije umnogome razlikuju:
jedni se kreću »levo« (Sinsinatus i Solon),
a drugi »desno« (Aleksandar Makedonski
i Mojsije).
Jedno je izvesno: politički mit kao savremena
tvorevina podjednako je aktuelan u totalitarnim
pokretima, kao i u onima koji pretenduju
na demokratičnost, ali posledice nisu
iste. Uostalom, ima li politike bez manipulacije
imaginarnim praobrascima svesti, i nije
li svaka savremena politička kampanja
mitološka struktura »u malom«, jer se
ne obraća uvek razumnom i logičnom, već
upravo emotivnom, ukorenjenom, podsvesnom.
(Čitav niz pitanja o zloupotrebi »zdravog
razuma« u političke svrhe postavlja Hana
Arent u studiji Istina i laž u politici.)
Valja ipak razgraničiti one savremene
političke mitove koji nastaju spontano,
žive autohtono od centara političke moći
i prestrukturiraju se u neke druge mitske
obrasce (R. Žirarde napominje da se mit
o Spasitelju ne mora otelotvoriti i realizovati
u praksi), od onih koje zloupotrebe vođe-
|
|
|
Diego Velázquez,
Aesop, 1639-1640.
|
 |
demagozi. Pa i tada izvorni mit ne gubi ništa
od svoje prvobitne »teksture« (izvorni mit se
ne transformiše), ali se njegovi strukturni elementi
»u novom čitanju« stavljaju van konteksta: jedni
se pojednostavljuju, a drugi hiperbolizuju. Čim
je izvorna struktura narušena (suprotnosti više
nisu u harmonizujućim relacijama, već u »napetim«,
kontrastnim), ne može biti govora o pravom, tradicionalnom
mitu: reč je o potpuno novim mitovima koji su
loše kopije originala.
Najlakši za ovakvu vrstu zloupotrebe jesu religijski
mitovi, pre svega zbog toga »što je teološki diskurs
dao svoje modele idealizovanju nacije, sakralizaciju
Države, modele koji omogućavaju da se među pojedincima
uspostavi veza žrtvovanja i da se pravnim regulama
podari privid istine izakona. Svaka nacionalna
zajednica morala je u nekom trenutku, pre ili
kasnije, da bude predstavljena kao izabrani
narod« (E. Renan, Šta je nacija).
Ako se ovome doda jaka integrišuća snaga mita,
njegova mobilišuća priroda, jasno je zašto su
prvobitni religiozni mitovi u savremenim autoritarnim
društvima
prestrukturirani u nacionalne
mitove, pri čemu se uvek isticala jaka
eshatološka nota; u krupni plan je postavljeno
žrtvovanje u ime »viših nacionalnih interesa«
koji će se ostvariti u nekom drugom »zlatnom
dobu«. Kako nacionalni interes
spada u onaj diskurs pojmova koji je teško
ograničiti (dakle, definisati), jer ga
različite kulturne grupe u okviru istog
naciona shvataju na potpuno raznorodne
(pa i oprečne) načine, jasno je da smo
|
|
|
|
Manipulacija
ljudima i jeste nametanje pogrešnog zaključka
ne samo kao istinitog već i kao jedino
mogućeg
|
|
|
se našli u neograničenom prostoru imaginarnog,
koji pruža isto tako neograničene mogućnosti zloupotrebe.
Manipulacija ljudima i jeste nametanje pogrešnog
zaključka ne samo kao istinitog, već i kao jedino
mogućeg. Ernst Kasirer u svojoj knjizi Mit
o državi navodi kao primer takvog paralogizma
pojedine delove Makijavelijevog Vladaoca
u kojima se istorija shvata ciklično, a čovekov
karakter statično, te se kao uputstvo vladaru
u kriznim situacijama sugeriše korišćenje ustaljenih
obrazaca ponašanja kao valjanih »lekova«.
|
»Neka se niko ne čudi
što ću, kad već govorim o sasvim novim
vladavinama, o vladaocu i državi navesti
primere i veoma velikih istorijskih ličnosti.
Pošto ljudi gotovo uvek idu utvrđenim
putevima i postupaju u svojim radnjama
podražavajući (...) razuman čovek treba
uvek da ide stazama koje su utabali veliki
ljudi i da podražava one koji su bili
najvrsniji.«
|
Razume se da Makijaveli ne govori o etičkim idealima
i uzorima, već upućuje u tajne uspešne demagogije.
Međutim, Kasirer u ovom (i drugim) odlomcima primećuje
paralogizam (nesvesnu omašku), jer se istorija,
ipak, nikada ne ponavlja. Sličan, ali svestan,
circulus vitiosus (»ludi« ili »pogrešan«
krug, u logici pogrešan način donošenja zaključaka
u kojem se stav koji tek treba dokazati – premisa
– uzme kao razlog koji ga dokazuje), koriste savremeni
mitotvorci u manipulaciji političkim imaginarnim.
Kako mit, po sebi, izmiče logičkom zaključivanju,
a vreme tretira na osoben način (»Mit je mašina
za razaranje vremena« – K. Levi-Stros), politička
zloupotreba mita naizgled ubedljivo implicira
da se svi istorijski događaji ciklično ponavljaju
na dijahronoj putanji vremena, i da se, shodno
tome, obrasci ponašanja iz mitskog vremena moraju
podražavati kao »valjani lekovi«. »Paralogizam
se može korigovati analitičko-kritičkim mišljenjem.
U tom slučaju on ostaje zabluda. Ako se na pomenuti
način neće ili ne može korigovati, postaje sumanuta
ideja«, skreće pažnju I. Josimović u
knjizi Samo ime je ostalo. Kako je mit
i reverzibilan, on se može poput bumeranga vratiti
manipulatoru i učiniti da ovaj postane uveren
u njegove »istine«, odnosno u svoju izabranost.
Tako, na kraju, i manipulator postaje žrtva manipulacije.
Pretvaranjem dinamičnog vremena u »statično« vreme,
prikazujući aktuelnu kriznu situaciju »apsolutnim«
istinama mitske strukture mišljenja, savremeni
mitotvorci uz pomoć circulus vitiosusa
opštim definišu pojedinačno, pothranjujući upravo
one
predrasude koje predstavljaju
najčešće tradicionalne obrasce. Možda
je za ovakav način propagandne manipulacije
mitom najilustrativniji deo iz govora
Hajnriha Himlera o »Organizaciji i dužnostima
SS-a i policije«, u kojem ističe da najšire
narodne mase nisu zainteresovane za »svakodnevne
probleme«, već isključivo za »ideološka
pitanja« i za »
|
|
|
sreću što su baš oni odabrani da rade na ostvarivanju
zadatka koji se meri istorijskim epohama, zadatka
čiji trag ni milenijumi neće moći da izbrišu«.
Zloupotrebom mita obično se podstiče i nacionalna
narcisoidnost (naročito plodotvorna u kriznim
vremenima jer pothranjuje onu vrstu »ponosa« koji
ne iziskuje materijalnu nadoknadu). Svakom pojedincu
sugeriše se kako je upravo on izabran da odlučuje
o suštinskim pitanjima svenarodnog preporoda,
te će se na taj način i sam upisati u veliku knjigu
istorije. Pri svemu tome upadljiva je prenapadna
retorika u kojoj su poruke predstavljene simbolima
ili manifestativno. One, dakle, nisu namenjene
razumu već osećanjima. Zato je manipulaciju mitom
teško razgraditi racionalnim sredstvima, naročito
u vremenima kada je zloupotreba ovladala velikim
procentom populacije. Jedino rešenje je pravovremeno
ukazivanje na sve razorne posledice koje savremeni
mitotvorci-demagozi mogu postići reaktiviranjem
podsvesnih obrazaca svesti.
Da bismo razmotrili tehnike moguće zloupotrebe
savremenog političkog mita i uporedili ga sa izvornim,
izdvojićemo one strukturne elemente koji su najznačajniji:
vreme, prostor (svet predmetnosti) mitskog junaka
i poruke (jezik).
Mitsko vreme
Antičke teorije jasno razgraničavaju
mythos, kao neistinitu priču (laž, plod
uobrazilje) od logosa (konkretnog, objektivnog,
racionalnog). Prvobitno jedinstvo čoveka i prirode
sve više uzmiče pred potrebom da se svet objasni
na novi način, polarizacijom konkretnog i apstraktnog,
subjektivnog i objektivnog. Kairos (mitsko
vreme pogodnog trenutka) zamenjeno je istorijskim
vremenom hronosom (u kojem se identifikuju
tačke spajanja i razdvajanja prošlosti, sadašnjosti
i budućnosti) (M. Matić, Mit i politika).
Ipak, »mitsko vreme« nije jednom za svagda dato.
Klod Levi-Stros ga je uporedio sa slušanjem muzičkog
dela: »... muzika liči na mit koji i sam mora
da savlada antinomiju minulog istorijskog vremena
i postojane strukture«. Mit, dakle, ne može da
se ispolji bez vremenske dimenzije, a ona je bespovratna,
ali, kao i muzika, i mit za onoga koji ga sluša,
bar u ograničenom intervalu, čini da vreme stane.
Kako su mitovi različiti poput muzičkih partitura
u različitim stilskim pravcima i epohama, problem
mitskog vremena varirao je sa istorijskim razdobljima.
U antičkom periodu vreme se shvata ciklično, kao
smenjivanje i ponavljanje određenih obrazaca,
događaja, pa i radnji, jer je svako dešavanje
samo ponavljanje pra-primera. Mit o Sizifu je
najočigledniji model kružnog,
»ponovljenog« shvatanja vremena. (Svako vreme
ima svoja »čitanja« mitova: tako je XX vek ponudio
novo tumačenje mita o Sizifu, sa stanovišta egzistencijalističke
filozofije i književnosti apsurda. Uzvišenost
Sizifove žrtve
nalazi se ne toliko
u apsurdnosti same kazne, koliko u dostojanstvu
mitskog junaka koji je s istom revnošću
ponavlja. Dublje, savremeno čitanje ovog
mita ukazalo je na još jedan problem:
Sizif nikada neće saznati šta se nalazi
»iza brda«, ma koliko puta da dogura svoj
kamen do vrha. Isti je, nerešivi problem
pred savremenim čovekom: ma koliko nauka
da napreduje, teško je da će ikad rešiti
misteriju »druge strane« – šta se
|
|
|
Diego Velázquez,
Las Hilanderas, c. 1657.
|
 |
nalazi na kraju života. A. Marlo je čitav problem
čovekove egzistencije sažeo u maksimu: Život
ne vredi ništa, ali nema ničeg vrednijeg od njega.)
Slično shvatanje vremena možemo naći u svim velikim
starovekovnim civilizacijama. Čuvena kineska zbirka
drevnih filozofskih tekstova i tehnika predskazanja
Knjiga promene ( Ji Đing)vreme
shvata kao kružno, ciklično ponavljanje. Yang
(kreativno, dinamično, svetlo) i Yin (pasivno,
statično, tamno) princip se smenjuju utičući na
čovekov život. Ni jedna, ni druga sila, međutim,
nemaju po sebi svojstva dobra
i zla. Najstariji indijski zapisi
( Atharva, Mahabharata, Purane)
govore o četiri vremenske etape: od zlatnog doba
do kraja u vodama postojanja u telu Višnua. Nov
ciklus ( Bhagavad-Gita) počinje obrnutim
redom.
Izrazito ciklično shvatanje istorije prisutno
je i u starozavetnoj Knjizi propovednikovoj
(3. vek pre n. e.): »Šta je bilo, to će biti,
šta se činilo, to će se činiti, i nema ništa novo
pod suncem«.
Potpuno je suprotno hrišćansko shvatanje vremena
koje je linearno, pravolinijsko. Od Knjige
postanja do »Strašnog suda«, kao eksplozivnog
svršetka istorije i njenog prelaza u metaistoriju,
ponavljanje ne postoji, već se događaji smenjuju
na pravolinijskoj zacrtanoj putanji. Da postoji
ciklično ponavljanje, ne bi bilo moguće spasenje
koje donosi Hristovo vaskrsenje. »Po krugu čoveka
vodi demon. Bog stvara svetu istoriju koja ide
pravom linijom. Ona ide tako, jer ima cilj« (S.
S. Averincev, Poetika ranovizantijske književnosti).
Ovakvo, apstraktno shvatanje vremena, ipak je
bilo nerazumljivo »primitivnoj« narodnoj religioznosti.
Ljudi su, iz iskustva, znali da se dan i noć smenjuju
u približno jednakim vremenskim intervalima, a
da se čak i veliki religiozni praznici ciklično
ponavljaju smenom godina. »Mase vernika nisu u
stanju da shvate i prihvate religioznost proroka,
mistika i teologa, traže svoju vlastitu religioznost,
religioznost drugog stepena« (J. Keler,
Religiozni običaji, obredi i simboli).
Sve velike religije bile su prinuđene da u svoje
doktrine ugrade i plemenske, mitske obrasce, odbacujući
najvulgarnije forme, ali negujući one prihvatljive.
Tako je mitsko mišljenje, pa i mitsko shvatanje
vremena, na čudan način inkorporirano u hrišćanski
diskurs vremena. Stvoreni su amalgami (koji su,
naročito na početku, progonjeni kao apokrifne,
tajne i zabranjene knjige): novi verski
mitovi.
Iako su, u osnovi, prihvatili hrišćansku ideju
o spasenju (dakle i hrišćansko vreme), oni nisu
odbacili mogućnost cikličnog ponavljanja obrazaca.
Mitsko, ciklično, i
hrišćansko, linearno, shvatanje
vremena spojeni su u neku vrstu spiralnog
kretanja, u kojem i dalje postoji jedan cilj,
ali više načina da se on postigne. U svim velikim
nacionalnim mitovima Evrope (koji su, u osnovi,
uvek i verski) postoji sakralni
(sveti), ali i patrijarhalni
(svetovni) junak, koji, svaki na svoj način, nose
obeležja mitskog ili hrišćanskog vremena.
Možda je najpoznatiji evropski mit o keltskom
kralju Arturu najbolji primer za ovu vrstu podvojenosti.
Lanselot je ratnički pandan Arturove »svetosti«
(njegove su greške tipično ljudske). Ali, kada
se Artur i Lanselot sukobe u međusobnom dvoboju,
pobeđuje Lanselotova sirova (ovozemaljska) snaga.
Artur će iz bitke izaći kao pobednik tek kada
(zlo)upotrebi »Ekskalibur«. (Snaga mitskog oružja
jača je od čovekove snage, ma kakva ona bila.)
S druge strane, »Ekskalibur«, kao mitsko oružje,
ne može poraziti transcendentalno zlo, pa je Artur
prinuđen da svoje vitezove pošalje u potragu za
svetim gralom. Upravo zato što se u ovom mitu
primećuju slojevi iz različitih epoha (keltska
i anglosaksonska mitologija isprepletana je sa
hrišćanskim verovanjima), uočljiva su dva pristupa
vremenskom toku. Borbe oko teritorije i svi »svetovni«
događaji ciklično se ponavljaju, dok traganje
za hrišćanskom relikvijom prati linearan vremenski
tok. Posmatran u celini (iako komplikovane strukture),
mit o kralju Arturu je postavljen u neku vrstu
spiralnog vremenskog kretanja.
Upravo ovakvo, spiralno shvatanje vremena koriste
i savremeni politički mitovi, jer oni, kako to
primećuje R. Žirarde, podsećaju na tradicionalne
verske mitove:
|
»U tom pogledu, politički
mitovi naših savremenih društava ne razlikuju
se mnogo od verskih mitova nastalih u
tradicionalno uređenim zajednicama...
Otuda čežnja za prohujalim zlatnim dobom
najčešće prerasta u proročko predskazanje
i očekivanje njegovog vaskrsnuća. I obrnuto:
najave revolucionarnih prevrata obično
se hrane slikama i uzorima iz prošlosti.
S druge strane, raskrinkavanje kobnih
zavera začas se pretvori u prizivanje
Spasitelja, vođe koji će se iskupiti za
sve nedaće i čiji je zadatak da državu
oslobodi ropske potčinjenosti zlehudim
silama«.
|
Ali, zloupotreba mita u političke svrhe ne zadovoljava
se podražavanjem ustaljenih obrazaca, on ima krajnje
utilitarnu svrhu (dabome, za centre političke
moći, a ne za društvenu zajednicu u celini). Kako
je najbolji način političke propagande ne nametanje
novih stavova masi već umeće prihvatanja određenih
ukorenjenih stavova ili predrasuda mase i njihovo
plasiranje kao nove doktrine, »novog kursa«, mitotvorac-demagog
će se rado uporediti s iskonskim vremenima u kojima
će naći idealan uzor. (Koristeći, pri tom, još
jedan paralogizam: najveće su istine one koje
se najduže opiru vremenu.) Tako je Himler odredio
Hitlera: »Firer ne razmišlja u nemačkim, nego
u germanskim okvirima«. A nešto dalje i: »Tako
mi nastupamo i ukorak marširamo ka dalekoj budućnosti,
poštujući nepromenljive zakone, kao nacionalsocijalistički
red nordijske rase i kao zakleta zajednica njenih
plemena«.
Naizgled prikazujući vreme linearno (na nekoj
dalekoj istorijskoj tački nazire se krajnji cilj
– simbolički novi Jerusalim – koji je moguće doseći
velikom nacionalnom žrtvom), savremeni mitotvorci
ukazuju na kakav veliki istorijski događaj, sudbinski
datum u nacionalnoj istoriji, aktualizuju
ga i zazivaju podražavanje mitskih obrazaca ponašanja.
Podstičući mitsku nacionalnu regresiju (ponavljanje,
ciklizam), politički centri moći potiskuju svest
o aktuelnoj krizi, a prividom linearnog vremena
(cilj koji postoji u budućnosti), tekuća regresija
se predstavlja kao progres. Hana Arent navodi
nekoliko sličnih istorijskih primera: »Komunistička
propaganda plaši ljude da će propustiti voz istorije,
da će beznadežno kaskati za svojim vremenom, da
će im čitav život proći uzalud, baš kao što nacisti
uteruju ljudima strah da će se oglušiti o večne
zakone prirode i života...«
Mitski prostor
i svet predmetnosti
Ako izuzmemo mitove o stvaranju
sveta koji, zbog tematskog i idejnog ishodišta,
imaju sasvim neodređenu predmetnu pojavnost (tama,
svetlo, voda, zemlja, retko kad otelotvorena mitska
životinja...), svi ostali mitovi koriste konkretnu
predmetnost, ali je izmeštaju u imaginarni prostor
koji nikada nije do kraja određen, nikada precizno
opisan. Čak i kada se pojave toponimi, oni nisu
geografski locirani, a ako i jesu, prostorne relacije
su »relativne«. U narodnoj varijanti kosovskog
mita večera uoči boja sasvim je precizno lokalizovana
u Kruševcu. Iako je konkretno prostorno određenje
nelogično (Lazar ne može u toku jedne noći da
prevali put od Kruševca do Kosova polja), za mit
je potpuno prihvatljivo. Ovaj toponim ima simbolično,
a ne objektivno značenje. Vojska i mora da krene
iz centra (srca, svetlosti) nacionalnog prostora
da bi se sukobila sa neprijateljskom silom koja
nadire sa ruba (iz mraka). Upravo to »mesto neodređenosti«
čini mit sociocentričnim, kolektivnim, jer se
mitski prostor preklapa sa imaginarnim odrednicama
(zamišljenim slikama) svakog pojedinca u zajednici.
Klod Levi-Stros je taj čudni mitski prostor odredio
kao beskrajan:
|
»Pošto mitskoj misli
nije stalo da na jasan način odnekud krene
ili nekuda stigne, mitska misao se nikad
ne kreće duž cele svoje putanje: uvek
joj preostaje još nešto da ispuni. Kao
i obredi, mitovi su beskrajni«.
|
Ernst Kasirer smatra da je slika (kao privid,
san) osnovno obeležje mita, ali to nije slika
realnosti. On mitsku stvarnost poredi sa čuvenom
scenom iz Geteovog Fausta u kojoj glavni
junak u veštičjoj kuhinji čeka da mu se spravi
napitak koji će mu povratiti mladost. I tada mu
se u začaranom ogledalu prikazuje lik žene, idealne,
nestvarne lepote. Dok Faust, omađijan prizorom,
netremice zuri u lice u ogledalu, Mefisto stoji
pored njega i podrugljivo ga posmatra. On zna
da Faust nije video lik stvarne žene – u ogledalu
je privid, idealizovana slika, plod njegovog sopstvenog
duha.
Kasirer navodi da je verovanje u realnost takve
slike osnovno obeležje mitske svesti.
Mitskom svešću vladaju emocionalne, a ne racionalne
snage, prostor i prikazani svet predmeta i likova
u mitu privid su stvarnosti jer su toliko uopšteni,
apstraktni da se podižu do nivoa simbola, a on
– u obrnutom smeru – biva »hipostaziran« (otelotvoren)
u individualnom »idealističkom ključu«. »Mesto
neodređenosti« se tako transponuje u lični ideal.
(Sasvim je izvesno da bi svako u čarobnom ogledalu
u veštičjoj kuhinji video drukčiji lik.)
|
»Prvo pravilo za razumevanje
ljudskog stava jeste da ljudi žive u svetovima
iz druge ruke. Njihove predstave o svetu
i sebi daju im gomile svedoka koje oni
nikad nisu poznavali i nikad ih neće poznavati.
Pa ipak su za svakog čoveka te predstave
– kojima ga snabdevaju stranci i mrtvaci
– sama osnova njegovog života kao ljudskog
bića« (Rajt Mils, Znanje i moć).
|
Na prvi pogled ova dva stava izgledaju kao protivrečna.
Kako to mitske predrasude o svetu, kako ih naziva
R. Mils, ipak, na kraju postaju individualne?
Kako nam se to dogodilo sa lepom Helenom iz Ilijade?
I nije li mitski pevač Homer odgovorio na ovo
pitanje kada je vešto izbegao da podrobnim opisom
»materijalizuje« božansku lepotu svoje junakinje?
Ima li, uopšte, reči kojima bi se uverljivo opisala
lepota »najlepše žene na svetu«?
Upravo u ovakvom strukturiranju prostora i pojavnih
elemenata u mitu, koji se od opšteg kreću ka univerzalnom,
a odatle spuštaju u polje ličnog, leže ogromne
mogućnosti za političke zloupotrebe.
Raul Žirarde navodi kao primer jednu od najzlokobnijih
mitskih političkih struktura: mit o jevrejskoj
zaveri koji će vrhunac dostići u falsifikovanom
dokumentu pod nazivom Protokoli sionskih mudraca
i u daljem tragičnom nizu izazvati antijevrejsku
histeriju i holokaust XX veka. Podsticaj je došao
od prosečnog romana Bijaric koji je pod
pseudonimom Ser Džon Retklif objavljen u Berlinu
1868. godine. Romansirana priča opisala je predstavnike
dvanaest izabranih Izraelovih plemena koji se
svakih sto godina tajno sastaju kako bi se dogovorili
o načinima za uspostavljanje nadmoći izabranog
naroda nad celim svetom.
Svaka povest o zaveri provokativna je i prijemčiva.
Ovu su dodatno učinili »uverljivom«
prostorne odrednice:
noć, pun mesec, ponoć, jevrejsko groblje.
Ne možemo reći da je pisac u izboru deskriptivnih
detalja bio posebno kreativan. Sve su
to opšti, arhetipski obrasci koje možemo
naći u folklornim verovanjima i mitovima
o nečastivoj sili. Ali, upravo je tajna
uspeha ležala u prepoznatljivosti. Identifikacija
te tačke
|
|
|
Diego Velázquez,
Christ in the House of Martha and Mary,
1618.
|
 |
(Jevreji su u srednjem veku često kao inoverni
bili optuživani za saradnju sa nečastivim silama)
pokrenula je sve čvrsto ukorenjene predrasude
o ugroženosti (naročito ekonomskom ekspanzijom
jevrejskih bankarskih porodica). Osnažena društvenim
uslovima i podstaknuta političkom zloupotrebom,
priča iz Bijarica je uskoro prihvaćena
kao verodostojan izvor i tako je nastao jedan
od najsnažnijih (i najrazornijih) političkih mitova.
»Stvarnost« prikazana u Bijaricu je umetnička
stvarnost, plod piščeve mašte, ali je u društvenom
ogledalu (koristićemo motive iz Geteovog Fausta)
dobila oznake sasvim konkretne istine. Romaneskna
priča prerasla je u mit o zaveri (pokrećući kolektivne
emocije strepnje upravo slikama sa groblja), da
bi iz mita političkom zloupotrebom predstavljena
kao stvarnost. Hitleru, uostalom, i nije bio potreban
dokaz autentičnosti Protokola: »Ono što
mnogi Jevreji možda nesvesno čine, ovde je svesno
obelodanjeno. A to i jeste važno« ( Mein Kampf,
tom I, glava XI). Nije, dakle, važna verodostojnost
izvora. Nevažno je, čak, ni da li svi Jevreji
svesno žele da ovladaju svetom, važno
je da rođenjem nesvesno preuzimaju obrazac
mišljenja, te da se zato moraju smatrati opasnim.
Ovo već nije zloupotreba mita, ovo je mit u mitu,
a takav trik morao je imati odjeka.
Obrnuti je postupak primenjen u onim savremenim
nacionalnim i političkim imaginarnim strukturama
u kojima je mitizirana istorija, posebno neki
istorijski događaj za koji se vezuje određeni
toponim.
Geografski prostor u takvom političkom mitu prestaje
da bude stvarna pojavnost (običan lokalitet),
već postaje sudbinsko sveto mesto, epicentar i
koheziona sila kolektivnog nacionalnog duha. Ovakvi
politički mitovi obično nastaju uz masovna okupljanja
koja dobijaju oznake ritualnog obrednog posvećenja
izabranog mesta. Kolektivna okupljanja dovode
do izliva masovnih emocija u kojima se brišu tačke
razgraničenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Politički vođa se »stapa« sa svetom zemljom (mitskim
toponimom), »reinkarnira« u starog mitskog junaka
koji se ponovo »rađa« na istom mitskom mestu,
na istom prostoru, kako bi poveo naciju u veliko
pravedno sutra.
Aktuelizujući oznake prostora i vremena istorijskog
nacionalnog mita, vođe-demagozi sebe »ubedljivo«
karakterišu kao »izabrane« i tako se bazični nacionalni
mit, najzad, prestrukturira u mit o spasitelju.
Daljim usložnjavanjem mitskih obrazaca svesti,
ovakva zajednica, predvođena novim mesijom, po
sebi biva samoidentifikovana kao »izabrani narod«
(a takav je spreman na iracionalne postupke i
ogromne žrtve), što, s druge strane, daje ogromne
mogućnosti političkim centrima moći za dalju manipulaciju.
Mitski junak
Da bismo objasnili funkciju
mitskog junaka izdvojićemo onu odrednicu Kloda
Levi-Strosa koja mit shvata kao pokušaj intelekta
da harmonizuje binarne opozicije, da u odnos povezanosti
dovede suprotne elemente i da na taj način objasni
neobjašnjivo, relativizuje apsolutno. Ovim postupkom
mitska svest čoveka umanjuje strah od nepoznatog,
rušilačkog, razgrađujućeg. Upravo tu harmonizujuću
spregu suprotnosti čini mitski junak.
U gotovo svim velikim starovekovnim eposima priroda
mitskog junaka je dvojna: on je »bogočovek«, delom
smrtan, a delom naslednik bogova (»udeo« božanskog
je
promenljiv – u antičkoj
grčkoj i rimskoj mitologiji on je, po
pravilu, proporcionalan: jedna polovina
je ljudska, a druga božanska. Antičke
teorije o estetici ističu mimetičko spajanje
suprotnosti u harmoničan sklad, proporciju
lepog i dobrog – kalokagatiju.
Zato su svi najpoznatiji junaci u grčkoj
i rimskoj mitologiji proporcionalno »ljudi
i bogovi«: Herakle, Ahil, Eneja...), dok
je u sumersko-vavilonskoj tradiciji Gilgameš
dve trećine bog, a trećinom čovek. Onaj
konačni,
|
|
|
|
Mitski
heroj je postajao uzor, njegova neobična
dela su se ugrađivala u kolektivno pamćenje,
a tu je i počinjao »večni život«, a okončavao
strah od smrti
|
|
|
zemaljski deo je, ipak, preovlađujući i razlog
svih patnji. Mitski junaci upoznaju strah od smrti
i tragičnost života tek kada se s njom posredno
suoče: gubitkom voljenog prijatelja (koji je neka
vrsta zemaljskog alter ega, pandan božanskoj
besmrtnosti). Ako je takvom heroju suđeno da pati,
da se s iskušenjima suoči hrabro ne bi li ih pobedio,
onda je to
jedini put koji ostaje
običnom, smrtnom, »konačnom« čoveku. Ali,
kako dualizam prirode mitskog antičkog
junaka ostaje prisutan i »posle smrti«
(umire samo onaj »očovečeni« deo, dok
se božanski princip uznosi u besmrtnost),
mitski »kod« je ovakvu poruku mogao pročitati
na pojednostavljen način: kao uputstvo
za prevazilaženje ograničenog trajanja
ljudskog života. Mitski heroj je postajao
uzor, njegova neobična dela su se ugrađivala
u
|
|
|
kolektivno pamćenje, a tu je i počinjao »večni
život«, a okončavao strah od smrti. Tako herojski
podvig (na bojnom polju, naravno, gde su život
i smrt direktno suprotstavljeni) postaje uzorni
obrazac mitske svesti, a smrt na megdanu od neprijateljskog
mača priželjkivana smrt svakog junaka. (Mitu o
ratniku direktno je suprotstavljen jedino mit
o Orfeju, ali se u njemu nazire nova eshatologija,
orfička teogonija iz koje nastaje verovanje o
transmigraciji i besmrtnosti duše, a ona će se
preko neoplatonizma ugraditi u hrišćanstvo.)
Ovakva imortalizacija opšte je mesto
starih usmenih evropskih eposa. Agamemnon, na
primer, u Ilijadi bodri svoje borce rečima:
»Drugovi, bud’ te junaci i smelim pregnite srcem
/... gde se beži, ni slave ni odbrane nema«.
Još je uočljiviji motiv homogenizacije života
(kao slave, pamćenja) i smrti (kao sramote, zaborava)
u kolektivnom sećanju u besedi koju trojanski
junak Hektor na rastanku upućuje Andromahi:
|
»O svem razmislih, ljubo,
i sve mi je to na pameti,
al’ me je Trojaca stid i dugoskutih Trojanki
njinih,
ako bežao budem iz borbe k’o plašljivac
kakav...
Jer ja dobro znadem u duši i u srcu svome:
doći će dan u koji i sveti će propasti
Ilij...
Pa kad moradneš živeć’ u Argu tuđinci
tkati...
onda će kazati kogod kada vidi te suze
gde liješ:
To je Hektoru ljuba, što najbolji beše
u borbi
među Trojcima među konjokrotama pod Trojom«.
|
|
Čuveni francuski istraživač Žorž Dimezil navodi
običaj imortalizacije kod Skandinavaca: oni mačem
ranjavaju junaka kome je zlehuda sudbina odredila
da umre u postelji od starosti kako bi mu osigurali
večni život, sreću i čast.
Eshatološki mitovi su, kako navodi M. Elijade,
»kod nekih tračanskih plemena dovodili do skoro
morbidne egzaltacije smrću i potcenjivanja života.
Članovi plemena Trauza oplakivali su rođenje deteta,
ali su zato svoje mrtve ukopavali radosni i veseli.
Mnogi antički autori objašnjavaju izuzetnu hrabrost
Tračana u borbi, njihovim eshatološkim ubeđenjima«.
Brojnost i razgranatost različitih varijanti eshatoloških
mitova i njihovo stapanje sa mitovima o nacionalnom
junaku ubedljivo ukazuje na jednu od dominantnih
odlika mitske svesti: prevazilaženje straha od
smrti herojskim stradanjem na bojnom polju. (Ovo
opšte mesto morbidno je zloupotrebljeno i u XX
veku: iranski verski vođa Ajatolah Homeini poslao
je u »sveti rat« na hiljade dečaka kojima je usadio
fanatičnu hrabrost darujući im »ključ za dženet«
koji su u borbi nosili oko vrata.)
Hrišćanstvo je, međutim, uvelo motiv pasivne
smrti koji je korespondirao sa vrhovnom svetinjom
(život koji daruje Bog) i normom koja je iz nje
proistekla. (Ne ubij.)
Jaka protivrečnost hrišćanske i plemenske norme
često je u novovekovnim mitskim tvorevinama rešavana
uvođenjem dvojnih junaka – svetog i svetovnog
– pri čemu je narodna tradicija bila jača od crkvene,
te je i sveti ratnik pasao mač i učestvovao u
bojevima. Narodni (svetovni) mitski junak je,
ipak, bio podređen svetom ratniku, jer je na potonjem
ležao izbor i odluka. (Artur – Lanselot, Lazar
– M. Obilić.)
Mit o junaku koji herojskom smrću pobeđuje zemaljsku
ograničenost i konačnost jedan je od najraširenijih
mitova i inkorporiran je u »imaginarno nesvesno«
svake nacionalne zajednice kao »nacionalni simbol«.
A simboli se biraju tako, kako primećuje Đ. Šušnjić,
»da diraju i razum i srce. U prvom slučaju od
simbola se očekuje neko značenje, u drugom moć.
Važno je da simbol nešto objasni, ali je važnije
da nekoga osvoji«.
Upravo ovde leži izvor ogromne moći u zloupotrebi
mita u političke svrhe, naročito u ekspanzivnim
totalitarnim pokretima čiji je cilj, kako to primećuje
H. Arent ( Koreni totalitarizma), organizovanje
masa u pravcu ukidanja individualiteta do granice
kada svako »ja« postaje »mi«. Fanatizam pripadnika
totalitarnih pokreta posledica je »odsustva interesovanja
masa za sebe same i zato su one spremne na velike
žrtve«. Nacistička parola »pobeda ili propast«
kojom je čitav narod poveden u rat neodoljivo
podseća na spartansku maksimu »sa štitom ili na
njemu«. Snaga totalitarnih pokreta leži u kolektivnom
duhu (kao i snaga mita, ali su njegova ishodišta
prirodna, a ne veštački izazvana, dok su mu težnje
duboko humanističke), a njega je najlakše pokrenuti
manipulacijom onih podsvesnih modela ponašanja
koji su ukorenjeni tradicijom.
Odnos »pasivne žrtve« i »herojske smrti«, s druge
strane, pruža mogućnost vođi da mobiliše ogroman
broj potencijalnih »svetih ratnika« i da ih pošalje
u herojsku smrt, a za sebe zadrži ulogu »žrtve
aktivne odluke i izbora«, ali pasivne borbe. Spasitelj
nacije može i dalje, netaknute harizme, iz sigurnosti
dobrog zaklona, da suvereno manipuliše masama,
spremnim na iracionalne podvige.
Mitski jezik
i poruke
Prema najstarijem antičkom
shvatanju, mit je »imenovanje stvarnosti«, on
je, kako iznosi Ernesto Grasi: »... reč kao neposredno
svedočanstvo onoga što jeste i što će biti
istinito, kao samootkrivanje bića, u tradicionalnom
smislu koji nije pravio razliku između reči i
bića«. Mitska struktura svesti kreće se u
prostoru u kojem govor, mišljenje i delanje još
nisu razdvojeni, zato su njegove istine (kao slike-reči)
prihvatljive svim članovima zajednice. Kako je
svest o prostoru »primitivnog« čoveka bila sužena
na odrednice »moje« i »tuđe« (pri čemu se tuđe
preklapalo sa značenjem nepoznate teritorije,
dakle »kraja sveta«), jezik mita obuhvatao je
one pojmove sa kojima su se ljudi susretali u
stvarnosti. Čak i fantastične predstave (takve
kao stvaranje sveta) pojednostavljene su svakodnevnim
pojavnim odrednicama. Tako su i oni fenomeni,
koji nisu mogli biti deo čovekovog iskustva (ali
ih je bilo moguće zamisliti kao niz slika), jezikom
mita prihvatani kao apsolutne istine.
Danas, međutim, u vreme kada se gotovo sve može
proveriti (i obratno: kada se u sve sumnja dok
se ne proveri) malo koja rečenica može zvučati
kao apsolutna istina, naročito ako služi za jednokratnu
političku upotrebu. Kako dakle običan, »profani«
jezik politike postaje opšte obavezujuće merilo
s kojim se ne može polemisati? Da bismo odgovorili
na ovo pitanje poslužićemo se jezikom književnosti.
U romanu Meše Selimovića Derviš i smrt
Ahmed Nurudin pokušava da opravda krivicu brata
(koja realno i ne postoji) i da ga spasi od sigurne
smrti, te odlazi hodži s namerom da mu iskreno
predoči celu povest. Hodža, međutim, odgovara
jezikom Kur-ana, te je glavni junak prinuđen
da koristi isto oružje:
|
»Odvratio sam istom
mjerom, kur-anskom, nisam više mogao da
ostanem na običnim riječima, tako je bio
jači od mene. Njegovi su razlozi božji,
moji ljudski. Nismo bili ravnopravni.
On je uzdignut iznad stvari, i govori
riječima stvoriteljevim, a ja sam pokušavao
da svoju sitnu nevolju stavim na vagu
obične čovječanske pravde. Natjerao me
da svoj slučaj podvedem pod vječnija mjerila
da ga sasvim ne obezvrijedim. Nisam tada
ni osjetio da sam u tim razmjerama vječnosti
izgubio brata«.
|
Iako je i jezik mita običan (čak pojednostavljen),
on je simboličan na slikovit način (reči su slike,
a slike simboli) i iz tog razloga čvrsto ukorenjen
u čovekovom pamćenju. Kao i istine
iz verskih knjiga, i
mitske istine ne podležu oštrici racionalne
kritike jer su toliko puta ponovljene
da su »morale postati istinite«. Upravo
zato se rečenice iz mita citiraju kao
argumenti iskustva »višeg reda«. Polemisati
sa mitovima besmisleno je koliko i iskustveno
osporavati postojanje boga. Sasvim je
drugo pitanje kako mitski jezik dospeva
u jezik političkog govora i na koji način
se transformiše u neku vrstu »novogovora«.
Poznato je da promene u jeziku nagoveštavaju
promene spoljnih okolnosti. Kako oživljavaju
stari nacionalni mitovi u vremenima društvene
krize, tako se
|
|
|
|
Kako
oživljavaju stari nacionalni mitovi u
vremenima društvene krize, tako se u savremeni
jezik infiltriraju arhaične odrednice,
da bi se, vremenom, širile i na one kulturne
grupe koje, po pravilu, odolevaju tradicionalnim
uticajima
|
|
|
u savremeni jezik infiltriraju arhaične odrednice,
da bi se, vremenom, širile i na one kulturne grupe
koje, po pravilu, odolevaju tradicionalnim uticajima.
Dalja ekspanzija mitova spasitelja, izabranog
naroda i nacionalnog heroja produbljuje ekstremni
nacionalizam, a on, po pravilu, utočište nalazi
u jeziku:
|
»Nacionalizam, naročito
etničkog tipa, sav je u simbolima: od
majčice domovine i slika omiljenog vođe,
preko himne, zastave i grba, do jezika.
A kada je reč o jeziku, nacionalizam između
svih njegovih mnogobrojnih i važnih funkcija
izdvaja, neguje, pa i hipostazira upravo
simboličku ili manifestativnu
funkciju« (R. Bugarski, Jezik od mira
do rata).
|
Kako jezik sam po sebi (kao sredstvo sporazumevanja,
a ne razdvajanja) ne uključuje automatski fundamentalizam,
nije dovoljno samo posegnuti za jezičkim simbolima
mita i predstaviti ih kao opštu istinu, naučenu
u prošlosti, potrebno je izvršiti selekciju jezičkih
jedinica i povezati ih u »novu semantiku«. Iako
je izvorni jezik mita pun borbene retorike, on,
po pravilu, nije netrpeljiv prema protivnicima.
Jezik »novog« mita najčešće samo u sloju jedinica
zvučanja podražava stare obrasce. Naći ćemo u
njemu ista imena, pa čak i podražavanje versifikacije
i arhaičnog ritma, ali sloj jedinica značenja
postaje potpuno drukčiji.
Govoreći o zloupotrebi jezika srpskog nacionalnog
mita, R. Bugarski skreće pažnju da »...
to svakako govori o
kolektivnoj duhovnoj retardaciji, o primitivnom
stanju svesti kako proizvođača tako i
potrošača ovog novog i lažnog mitskog
jezika, koji kompromituje i izvorne vrednosti
deseteračko-guslarske tradicije koju upravo
pokušava da obnovi. Rezultat je, dakako,
čista groteska. Ali ovakav jezik ne bi
trebalo nikoga da zavara, jer se njime
nastoje prikriti bitno drukčije preokupacije
i akcije«.
Kako je u osnovi svake manipulacije težnja
da se eliminišu alternative i uklone sumnje
(a ne harmonizuju, kao u izvornom mitu),
nije dovoljno samo zloupotrebiti sadržaj
mita, potrebno je razgraditi i značenje,
a ovo se »rešava« zamenom leksičkih jedinica.
Jezik se mistifikuje, neke reči se potiskuju
iz upotrebe i zamenjuju novim, »podobnijim«.
Čuveni novi mit o Srbima kao
nebeskom narodu nastao je jednostavnom
zamenom pojmova. U izvornom mitu Lazar,
kao sveti ratnik, mora da se odluči između
suprotnosti: »carstvo zemaljsko« –
|
|
|
Diego Velázquez,
The Buffoon Calabazas (Calabacillas),,
1637-1639.
|
 |
»carstvo nebesko«. On je, dakle, harmonizujuća
sila mitskih suprotnosti. Ali sam izbor nije dovoljan
– valja ispuniti i neke, za običnog smrtnika,
nemoguće zahteve: sazidati crkvu na Kosovu čiji
temelji neće biti od mermera, »već od čiste svile
i skerleta« (narodna epska pesma Propast carstva
srpskoga; sintagma »čista svila i skerlet«
ilustrativan je primer simbolične slikovnosti
mitskog jezika. Pojmovima iz svakodnevnog života
ovde je hipostazirana metafizička odrednica zahteva),
pričestiti vojsku i – žrtvovati sebe. Čak i u
narodnom mitu uslovi nisu zemaljski, već metafizički,
a takve uslove može ispuniti samo izabrani
junak. Ali, od jednog, svetog,
mitskog junaka do celog naroda
mali je korak, mala razlika koja se briše jednostavnom
jezičkom zamenom. (Lazar, to smo svi mi!) Od pojedinačnog
ka opštem bez ijedne premise, jer mit se ionako
opire logičkim metodama.
Granice
manipulacije političkim mitom
Zloupotreba mita u cilju sticanja
nadmoći pojedinca ili grupe nad zajednicom suprotna
je temeljnim ishodištima mitske svesti, njegovoj
dubokoj vitalističkoj i humanističkoj funkciji.
Kako jača zloupotreba mita u političke svrhe i
manipulacija javnim mnenjem, tako
se javlja i otpor (često
pojedinačan i usamljen) – tajno mnenje.
Ali, kako izvorni mit »pogađa« one potisnute
tradicionalne nivoe svesti (arhetipove),
a politički mit samo »tekuće«, »dnevne«,
najniže nagone, on se nužno pretvara u
svojevrsnu grotesku. Pokušaj da se takav
mit razgradi, raskrinka, istim sredstvima
(nekritički, gnevno, premda se ovakav
bes može razumeti), pretvori se u kontramanipulaciju.
Navešćemo nekoliko primera.
Prvi pokušaj kritičkog pristupa problemu
mitizacije istorije Kosovskog boja načinio
je
|
|
|
|
Zloupotreba
mita u cilju sticanja nadmoći pojedinca
ili grupe nad zajednicom suprotna je temeljnim
ishodištima mitske svesti, njegovoj dubokoj
vitalističkoj i humanističkoj funkciji
|
|
|
Ilarion Ruvarac u delu Knez Lazar, 1887.
Stil ove rasprave vrlo je neobičan sa stanovišta
savremene istoriografije:
|
»Neka dakle slepi guslari
pevaju uz gusle i prosti kazivači neka
pričaju bez gusala o večeri kneževoj i
neka u pričama i pesmama pominju i Juga
i Jugoviće i Miloša i Ivana. No budući
srpski istorik kojega je zadatak sasvim
drugi nego što je guslara, pevača, pesnika
i opevača i narikača, neka se ustegne
i ne da srcu na volju, i pišući povest
o boju na Kosovu neka ne sluša ni te pesme
ni priče ni na one po tim pesmama i pričama
udešene pripovesti, već neka pita i ispita
šta se u prvim najstarijim te najboljim
izvorima i povesnim spomenicama o tom
kaže i kako se to među sobom slaže. Srbine
brate i srpski sine, ne diži odviše visoko
glave svoje, jer nije to tako. Narodna
pesma, narodno predanje i mnogi tvoji
istorijski izvori – basne su. Istinu i
ja tebi kažem, Srbine brate i srpski sine,
da ćemo obojica propasti, ako
se ne popravimo, ne ispravimo i ne izlečimo,
ti od tvoje, a ja od moje bolesti i razdražljivosti,
ostavivši raspravljanje što cepa i razdvaja«.
|
Ipak, centralno pitanje za Ruvarca nije kada,
kako i zbog čega je nastao mit o Kosovu već: »Šta
ćeš sad, Srbine brate, sa kneževom večerom kad
na njoj ne možeš da posadiš Jug-Bogdana, Miloša,
Kosančića i Toplicu, jer njih nije moglo biti
tamo?« Namera Ruvarca je bila čestita: da uvede
novu, kritičku školu u tumačenje istorije, ali
je odabir metode – kao oružja protiv istorizacije
mita – pogrešan. Ruvarac je pokušao grdnjom da
razori predrasude.
Devedesetih godina XX veka (u vreme najžešće manipulacije
kosovskim mitom u političke svrhe), Ivan Josimović
u zbirci zapisa Samo ime je ostalo navodi
sledeće reči episkopa Nikolaja Velimirovića:
|
»... devedeset odsto
našega naroda je sveto, ali oko deset
odsto kvari sve kao što malo kiseline
ukiseli mleko; to malo rđavog kvasca može
ceo narod ukvariti. Mi hoćemo da suzbijemo
uticaj te opasne i razorne manjine. Na
svaku pukotinu moralnu ulazi neprijatelj...«
(Interesantno je uporediti rečenicu A.
Hitlera iz govora koji je održao 1923.
u kojoj se vidi da je njegova procena
vrednosti nemačkog naroda znatno
stroža: »Nemački narod sastoji se jednom
trećinom od heroja, jednom trećinom od
kukavica, a ostatak su izdajnici«.)
|
Ukazujući na predrasude i nelogična (dakle netačna)
uopštavanja, Josimović duhovito replicira:
|
»Koliko je meni poznato,
episkop Nikolaj jedini je do sada izračunao
procenat svetosti srpskog naroda. Koje
parametre je episkop pri tom upotrebio,
ne znam. Pretpostavljam, nikakve. Jer
prilikom izračunavanja ovakve vrste, racionalno-materijalistički
pravac razmišljanja jedan svetac ne upotrebljava«.
|
Teško je, međutim, poverovati da će ironično repliciranje,
ma kako ubojito bilo, pomoći u razobličavanju
manipulisanja putem predrasuda (naročito ako one
zvuče kao pohvale i pothranjuju nacionalnu narcisoidnost).
Ako predrasude već postanu deo grupne norme, njihov
represivni i preteći karakter se ne oseća (»mi
hoćemo da suzbijemo uticaj te opasne i
razorne manjine«), te će grupa posredno
prihvatiti i hrišćanstvu oprečnu poruku episkopove
besede, a na pokušaj ironične kritike, verovatno
reagovati – otporom.
Godine 1997. Ivan Čolović je u studiji Politika
simbola pokušao da sažme, kako sam određuje,
»nekoliko najvažnijih toposa etnonacionalističke
mitologije«:
|
»Srpski narod je najstariji
narod na svetu, od njega su postali svi
drugi narodi, kao što su od srpskog jezika
potekli svi drugi jezici. Ali on je istovremeno
i najmlađi i najstariji narod, on nudi
klicu opštečovečanskog ili bar evropskog
preporoda. To je mogućno zato što taj
narod stoji po strani od istorijskog vremena,
od nepovratnog trošenja istorije. On živi
u vremenu večne sadašnjosti, istovremeno
star i mlad, u večnom saboru mrtvih, živih
i još nerođenih.
|
U opstanku Srba, to jest njihove duhovne vertikale,
onoga što su, i to uprkos svemu i protiv svih,
treba videti prst sudbine, volju božiju, srpski
krst... To opredeljenje za odbranu nacionalnog
identiteta u nepoštednoj borbi protiv silnika
sveta Srbi su najjasnije potvrdili u Kosovskom
boju, zato se ono naziva kosovskim zavetom...
Oni se u toj borbi ne boje
smrti, jer bez smrti
nema nacionalnog vaskrsenja...
Danas je Srbija kost u grlu lihvarsko-ateističke
i satanske internacionale, koja uteruje
narode u Novi svetski poredak, samo zato
što su Srbi narod koji hoće da izgradi
državu na zdravim i prirodnim osnovama,
državu u kojoj će svi biti zajedno, na
srpskoj zemlji, svi biti jedan narod,
jedna država i imati jednog vođu, gde
će svi upražnjavati jednu srpsku veru,
govoriti jednim srpskim jezikom, pisati
jednim srpskim pismom, i misliti jednu
srpsku misao«.
Iako je obuhvatio sva opšta mesta političke
zloupotrebe kosovskog mita, Čolović ne
analizira tehnike i strukturu manipulacije,
da bi, najzad, i sam upao u zamku preemocionalizovanja
neomitologije. Izabrani odlomci pokazuju
da se bazični mit koji je zloupotrebom
već
|
|
|
doveden do tačke apsurda ipak i dalje može hiperbolizovati.
Ni ovaj način, međutim, nije valjan lek protiv
protiv manipulacije, pa se pre može odrediti kao
kontramanipulacija.
Ernst Kasirer je u Mitu o državi 1946.
godine (posle užasnog iskustva Drugog svetskog
rata i razorne uloge koju je u njegovoj pripremi
imao politički mit) napisao:
|
Kada smo prvi put
čuli da se govori o političkim mitovima,
oni su nam se učinili tako sirovi, tako
smešni, tako ludi i besmisleni, da smo
teško uspevali da ih ozbiljno shvatimo.
Sada znamo da je to bila velika greška.
Ne treba da je činimo drugi put. I zbog
toga je potrebno da se pristupi brižljivom
proučavanju porekla, strukture i tehnike
političkih mitova.
|
Tehnike zloupotrebe političkog mita se ne mogu
istražiti razgrađivanjem strukture izvornog mita,
niti polemikom sa mitskim »istinama«, a još manje
grdnjom (kako je to učinio I. Ruvarac), cinizmom
(I. Josimović), ili kontramanipulacijom (I. Čolović).
Možda je jedina prava metoda izučavanja izvornog
mita hermeneutska, a njegove zloupotrebe – sociološko-istorijska.
Izborom same metode u proučavanju izvornog i neomita,
može se ukazati na duboke značenjske (simboličke)
razlike humanističke funkcije prvog, i njihovu
razgradnju, te obesmišljavanje (»apsurdizaciju«)
do nivoa neprepoznatljivosti svih strukturnih
elemenata.
Uvodnim razmatranjem imali smo nameru da ukažemo
samo na osnovne »tačke« na kojima se, naizgled,
preklapaju izvorni mitovi i njihovi neuspešni
»klonovi«. Teško je, uostalom, razmotriti sve
tehnike manipulacije mitom, jer se one umnogome
oslanjaju na odrednice nacionalnog kulturnog identiteta.
S druge strane, izvorni mit je toliko »fluidan«
da se može primeniti u svakoj istorijskoj
epohi, pod određenim uslovima. Upravo u načinima
primene leže koreni moguće zloupotrebe.
Mitovi i jesu utilitarni, ako se pod
ovim pojmom razume »korisnost« na višem, antropološkom
nivou. Onoga trenutka kada mit postane koristan
samo za određenu društvenu grupu, gubi se njegov
univerzalni smisao.
Autorka je diplomirala filologiju, profesorka
je književnosti
|
| | | |