Početna stana
 
 
 
     

 

»Rizik # 2«:protoprodukcijski triptih (HRABROG POZORIŠTA), minulog leta, u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu

Tekstura teksta i konteksta, pesmom, igrom i čitanjem

»Znano, a neizrečeno... o paralelnoj istoriji jugoslovenskog i srpskog pozorišta i društva...« u tri večeri. Šta u svojim delima kažu autorke, Tanja Simić Berclaz, Biljana Jovanović i Zorica Jevremović, šta reditelji, a šta gledaoci – post festum

U ciklusu »Rizik # 2«,u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, prikazan je, 20. juna, 5. i 10. jula, »protoprodukcioni triptih (HRABROG POZORIŠTA)«, komadi »Srpski Faust i drugi citati«Tanje Simić Berclaz (zagrebačka grupa »Bacači Sjenki« Boris Bakal i Katarina Pejović, glumci Dragan Mićanović i Dušanka Stojanović i muzička grupa »Kal«,»novi talas« YU roka osamdesetih, beogradski gimnazijalci), »Zatvor Podunavske regije«(prema dramskom opusu Biljane Jovanović, dramaturška konstrukcija i režija Zlatko Paković, glumci Vladislava Đorđević, Marija Opsenica, Jovo Maksić, Igor Filipović, Miloš Timotijević, kompozitor Božidar Obradinović, muzičari Zoran Živković, Relja Svilar) i »Kopile (1948–1968)« Zorice Jevremović (adaptacija i režija Anja Suša, scenografija i video Igor Vasiljev, muzičari Vlada Pejković, Vladislava Đorđević, Damjan Babić, Nemanja Aćimović, glumci Vladislava Đorđević, Sena Đorović, Dušica Sinobad, Vladimir Aleksić, Feđa Stojanović, Ivan Tomić).
Prvi tekst, izveden kao »kritičko čitanje«, žestoko je uskomešao ne baš puno gledalište, u kojem jedva da je bilo mlađih od 35 godina. Sastavljen mahom od deklarisanih u istoj ili sličnoj (takozvanoj građanskoj) opciji, bar onaj deo koji se oglasio u potonjem razgovoru o komadu, auditorijum se pretvorio u takvu buku i bes da, na momente, nije bilo lako razlučiti šta ko govori, a šta, u stvari, (ne) želi da izgovori. Dodatni žar toj atmosferi raspirio je reditelj Gorčin Stojanović (aktuelni umetnički direktor JDP), ne baš promišljenom primedbom: »vi ne idete u pozorište... a ako ne idete u pozorište, vama treba tribina«...
Sa drugom dramom, sastavljenom od Biljaninih »Soba na Bosforu«, »Centralni zatvor«, »Leti u goru kao ptica«, »Ulrike Majnhof«,koja je bila više od »scenskog čitanja«, a još ne definitivna predstava (takozvani work in progress), stvar je bila kao iz drugog sveta: mnoštvo mladih u gledalištu, aplauzi »na otvorenom«, burno odobravanje na kraju. Bez organizovanog razgovora o upravo doživljenom.
»Kopile«je, pak, kao »produkcioni princip, koji zahteva razgovore nad sobom«, imalo moderatora i učesnike,nešto neslaganja, malo sećanja, jedan omaž... U klubu u Tolstojevoj 2, koja je u ono vreme, šezdesetih, bila »mesto« – a i danas je (sa sve negovanim terenima i ostalim što implicira izvesne funkcionerske privilegije), sa miksom zastava, grbova, slika, bisti, svakojakih obeležja one i ove zemlje, gde je izvedeno ovo scensko čitanje – a gde se, navodno, događa i radnja komada, upozorila nas je i sama autorka: »... tu nema sentimentalizma ni romantizma. Kako deca sa Dedinja da budu bundžije kao ona iz Studentskog grada? Ono što je očigledno došlo do mnogih od vas, siže tih scena, govori o strahoti dedinjske represije...«

* * *
Mi menjamo dan za noć
Mi menjamo noć za dan
.1
Hajd’mo od početka, od prve predstave. U predgovoru knjige Srpski Faust i drugi citati (dramu je štampao Samizdat B 92), Borka Pavićević, dramaturginja i direktorka CZKD, upozorava da se radi »o tekstu, ali i o kontekstu koji je tekst«, da se bavi »paralelnom istorijom jugoslovenskog i srpskog pozorišta i društva... nacionalne kulture i države, odnosno jednačenjem ta dva pojma... periodom za koji se tvrdi da je iza nas, o kojem, u stvari, svi sve znamo, samo još mnogo toga što znamo nije izrečeno. I to u formi drame«...
... Drame, locirane između predstava »Hrvatski Faust«Slobodana Šnajdera, u režiji Slobodana Unkovskog, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (premijera 1982) i gostovanja, u tom pozorištu nasilno prekinutog, »Svetog Save«Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira Milčina (NP Zenica, 1990), kada je »sasvim jasno manifestovano da su ideje prerasle u dela, odnosno da je nacionalistički talas formirao svoje jedinice, svoje grupe i trupe, svoje jurišnike, sve ono što ćemo od tada do sada gledati...«, kako navodi Borka Pavićević i precizira: »rodno mesto ove drame je Jugoslovensko dramsko pozorište«.
Ta njena rečenica, ta konstatacija, zapravo, kao da je inicirala buku, rasplamsanu u razgovoru povodom »Srpskog Fausta« (teško da je to stvarno bio razgovor)u kojem se, što je više odmicao, gubila suština, a narastala tenzija. Počelo je sa pretpostavkom da je Jugoslovensko dramsko pozorište na optužnici, na »stubu srama«, krivo za sve što se
tada, na zeničkom gostovanju, a i potom događalo... Preterano, naravno, mada ne treba zaboraviti i da su se, između navedenih repera, desile u JDP, takođe karakteristične, dramatizacije delova ]osićevog Vremena smrti (»Kolubarska bitka« i, kritičkija, samim tim i sa lošijom recepcijom /primedba Sl. V./ »Valjevska bolnica«), ali i Radulovićeva »Golubnjača« u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu – još jedan primer predstave nasilno skinute sa repertoara – kao dodatni »izazovi negativnog«, koje smo i praktično iskusili... Postavljeno je pitanje zašto se ograničavati samo na taj period? Iz čega je usledilo pitanje: kako odigrati srpsku tugu?!
Da li je Kraljević Marko zakasnio na Kosovo?
Koje scene izazivaju stvarnu katarzu (referenca na »Šine« Milene Marković, u JDP)?
Kakvu simboliku ima monolog (snimak uvršćen u ovo »kritičko
 
James Abbott McNeill Whistler, Arrangement in Grey and Black, No. 2: Portrait of Thomas Carlyle, 1872-1873.
čitanje«) o mirenju braće, kojim Žarko Laušević pokušava da smiri razjarenu rulju, u noći prekida »Svetog Save«?
»Treba slušati publiku, izvinite što vi niste publika« (G. Stojanović).
»Pola beogradskih pozorišta je u mnogo radikalnijoj formi... moji studenti pišu o ratu i nacionalizmu, a da nisu videli rat« (Biljana Srbljanović).
»Nemam potrebe da znam šta piše Siniša Kovačević i da zato gledam i njegovog ‘Milana Nedića’. U tom čoveku vidim odsustvo talenta i nemam šta tu više da proveravam... Kovačević je antiteatarski slučaj... (posebnu tenziju u ovom razgovoru izazvala je činjenica da je Kovačević, autor ‘Svetog Save’,nedavno postavljen za predsednika UO JDP – Sl. V.) a Tanja Simić Berclaz piše metatekst – šta je bilo pozorište pred te događaje, kakav mu je učinak i kako je pripremalo instituciju koja je trebalo da bude subverzivna, a ne poltronska« (Mirjana Miočinović).
»Banalno je reći da tribina ne može da zameni pozorište. Ima smisla razgovor o onome što smo gledali. Na početku je dotaknuta tema koja je nestala, a izuzetno je važna – šta je pozorište prikazalo u ovom razdoblju, šta je zamenilo realnost koja je postojala pre toga. Pozorište je dvadeset godina bilo suštinski drukčije od ovog prikazanog. Pomenimo samo drame Aleksandra Popovića... nekome to nije odgovaralo. Aleksandar Popović, Dragoslav Mihailović, morali su da budu uklonjeni i to su varnice pozorišta koje ste vi prikazali... Predstavi i našem razgovoru nedostaje relacija prema prethodnim stvarima i zbivanjima u pozorištu, zemlji, svetu...« (Nebojša Popov).
»Vi ste zamenili teze. Šta vi hoćete od nas, publike? Da je pozorište bilo odvratno? Jeste bilo odvratno. Vaš je komad nedovršen, a nije work in progress...« (Aleksandra Jovićević).
Na dramu Tanje Simić Berclaz, koju je odbilo Jugoslovensko dramsko pozorište, osvrnuo se i kritičar Ivan Medenica primedbom da »provokativnost ovog teksta nije zbog angažmana (srpskohrvatskih odnosa), nego ispituje odgovornost pozorišnog esnafa« – drugo je pitanje koliko je ta činjenica prisutna u ovom tekstu...
Iako je ona »relacija prema prethodnim stvarima i zbivanjima« možda mogla te večeri da bude najzad izgovorena, otvorena, faktom učesnika ili neposrednog svedoka, ostala je na nivou gledalačke emocije: »... Ovaj razgovor liči na naš parlament... Ja sam predstavu gledala sa emocijom čoveka koji je sve to preživeo i, kao mnogi ovde, predvideo, bez snage da to prepoznam, učinim poznatim...« (Latinka Perović).
Većina (sa)govornika javljala se više puta, sa sve žešćim replikama na prethodno rečeno. Od »pozorišta koje danas kuburi sa bezosećajnošću i narcisoidnošću«, »idem u pozorište da proverim da li evoluiram ili regresiram«, »interes je nadmašio kreativnost«, do – »zašto se ovaj komad uopšte zove ‘Srpski Faust’«...
Kontinuitet i diskontinuitet učesnika i tvoraca perioda koji je za nama, koji ni ovom dramom nije »raskrinkan«, a u razgovoru, reklo bi se, pažljivo eskiviran čim ga neko pomene, bez ustezanja ostavljen je za drugi put – ako ga bude.
* * *
Aveljev rode spavaj pij i jedi
Smeši ti se blagonaklon Bog

Kainov rode umiri u bedi
Gmiži u blatu siromaštva svog

Aveljev rode ljubi se i množi
I tvoje zlato ima nakot svoj

Kainov rode ti se gladan gloži
I velikih se apetita boj

Ah rode Aveljev čak i smrt ti sprema
Slavu da đubriš ko strvina tle

Kainov rode predaha ti nema
Još uvek nisi obavio sve

Aveljev rode evo tvoje bruke
Batina krši silu gvožđa tvog

Kainov rode neka tvoje ruke
Sruše i Boga s neba njegovog
.2
»Zatvor Podunavske regije« čovek poželi da gleda ponovo i ponovo i da svaki put u toj tvorevini od četiri drame Biljane Jovanović nalazi novo neizgovoreno zato na ono prethodno neodgovoreno zašto.
U naizgled lakoj formi pevanja i poigravanja, sa publikom, V-efektom, činjenicama koje nam već decenijama miksaju živote u muljavi šlag, Paković je, mada je predstava izvedena sa jasnom naznakom da je nedovršena, prezentovao onaj beskrajno mistifikovan, a u osnovi jednostavan, jedan jedini, tačan ključ za bravu koju otvara opus Biljane Jovanović. Kome je bilo muka, i trebalo je da mu bude muka.
Dno, po kojem čeprka ova predstava, »začinjena« specijalno obrađenim songovima
James Abbott McNeill Whistler, Fighting Peacocks (South panel of Peacock Room), 1876-1877.
Katula (»... Iz naših stihića što ne znaju za sram/Zaključili ste da bestidni smo šljam/Da čedni budemo od nas se traži/Al za stihiće naše to ne važi«...) Bodlera, Dženkinsa (»... Kraj je u nekoj sobi sa golom sijalicom/i s tvojim golim telom koje smo razapeli/Između elektrode i prekidača/Po njemu ćemo urezivati mape svojih želja/Al da l’ ćeš biti još dublje zavedena/Dok cviliš vrištiš i dok iz tebe stalno curka...«), Fransoa Vijona (»... Lepši ko je/Tu ne treba vaga/Laka krpa nađe rupu zadnju/Ološ mi smo ološ nam kraj praga/Nismo skloni časti čast nas slaga...«), Jovana Hristića (»... Osmehnute priče još mogu da pričaju samo lekari/Kad kažu bolesniku da je smrt daleko, daleko,/a ona čeka u hodniku«), Alena Ginzberga (»Podunavska regijo dali smo ti sve i sada smo ništa/Ne možemo podneti sopstvene umove u tebi/Kada ćemo okončati ovaj sukob/Jebi se sa svojom nebeskom istorijom...«), Ljubomira Micića (»... Ide barbarogenije/Ludi zenitista barbarogenije/Barbarogenije divna slika i prilika burne pomisli/Barbarogenije spasonosni pilot varvarskih/Ideoplana«), do songa »Car Nikolaj izdalj manjifest«(»Car Nikolaj izdalj manjifest/Mrtvima sloboda živima arest/Od Urala do Kitaja/Nema više Nikolaja/Ras dva tri...«) u suštini je estetizovana obrada brloga u kojem neumorno glavu držimo iznad.
Oni kojima je predstava ponudila pročišćenje verujem da su te lepe, julske večeri sa kaldrme dvorišta CZKD izašli u Birčaninovu ulicu sa idejom da na putu do kuće u misli i psihi nađu mesta šansi – odlučnosti – da »od sutra...«
* * *
»... ANTON: Ličite na dve artistkinje iz kakve pomodne predstave buđavog istorijskog komada XIX veka: razludela opatica u beloj noćnoj košulji s čekićem i srpom među nogama i zavitlanim pendrekom s koga zveče brojanice, i Naga Maja, čas u šinjelu američkih marinaca, čas u košulji kubanske revolucije, s razlogom pod miškom i pisaćom mašinom među zubima! Ovo nije 1868, ovo je 1968! Manite se redizajniranja istorije, hipi krikova i ostalih ženskih trikova!...«
Komad Zorice Jevremović, »drama utopije« koja počinje »u svitanje 6. i završava se u svitanje 7. aprila 1968. godine«, uz »potmulo brujanje motora«, pisana je (1987) za KPGT, gde nije izvedena, a štampana u Sceni (1997). U magistarskom radu »Beogradsko pozorište i studentske demonstracije 1968«rediteljka Anja Suša navodi da je reč o autorkinom pokušaju »redefinisanja sopstvenih mladalačkih revolucionarnih fantazija i ubeđenja, sa distance od skoro dve decenije«. I još da su »junaci predstavnici različitih slojeva jugoslovenskog socijalističkog društva koji naseljavaju elitni kraj Beograda, koji autorka definiše kao najbogatiji a najbedniji geto u Jugoslaviji«... Posebnu atrakciju publici pružile su autorka i Borka Pavićević, zajedničkim »uskakanjem« u »scensko čitanje«, ne samo kao neposredne učesnice ili svedokinje događaja iz drame, nego i svojevrsnim omažom vremenu rada u KPGT i sentimentima prema piscu/reditelju/prijatelju Dušanu Jovanoviću i njegovom Zoranu iz »Oslobođenja Skoplja«.
Moderator razgovora posle predstave, Branimir Stojanović, postavio je, kao početno pitanje »kako tekstove, koji su na margini pozorišnog života, uvesti u javnu produkciju i kakav je ishod te produkcije«. Jedan od mogućih odgovora dala je Borka Pavićević replikom da, između ostalog, »mi ne radimo svoj posao,mi nešto radimo«, podsetila na ciklus CZKD o srpskoj moderni posle ubistva Đinđića i naglasila »produkcioni princip« o »zahtevima nad sobom«...
Strast za slobodom, Ljubiša Ristić, Arkan, Dušan Bilandžić (tu je »puklo« – lik u drami s tim imenom i odgovarajućim karakteristikama izazvao je kurcšlus između Latinke Perović koja je, iz publike, reagovala na negativno prikazan njegov lik, i Zorice Jevremović, koja je istrajala u tezi da je »cela priča o Jugoslaviji, priča o šizofrenoj zemlji«), dvorac utvara – vila Veselinova, Miloševića, Joce Amsterdama... u Tolstojevoj, natuknice o DNK Srba i rasnom principu, učinku ’68. u kulturi i podsećanja na istorijske datume te godine (istoričarka Radina Vučetić) i istina da studenti ’68. nisu imali podršku ni od jedne »zvezde masovne kulture«, kako su Borka i autorka drame »napravile karijeru, a ostali nisu«, sećanja na Žigonovog Robespjera na Filozofskom, na odlazak Uliksa Fehmijua u egzil početkom devedesetih (podsećanja njegove majke, Branke Petrić, i Borke Pavićević, u to vreme upravnice Beogradskog dramskog pozorišta)... čega sve tu nije bilo?!
Ličilo je na meni raznovrsnih specijaliteta apsurda, iluzija, optimizma, beznađa, pada i uspona, kontrasta Dedinja i Studentskog grada, pendrečenja i Smernica, zabrana i ulagivanja pobunjenima, ignorisanja i nadmenosti unutar »zabranjenog grada« nasuprot stvarnom stanju... koje smo žvakali i varili, sve se zavaravajući da su u saftu neke budućnosti koja nas čeka u sledećoj porciji.
I, u stvari, jedna opet započeta i nedorečena, okrutna a bez popravke unazad, priča kroz koju smo (»hvala bogu, još sam živ«) prošli, sa dirljivim sentimentima, okrutnim, nepobitnim činjenicama, uz teatarske iluzije tek da dodaju neku dinamiku životima koji nam teku ka kraju, a u kojima smo grešili ili prećutali greške i sad, besmisleno, himnom tražimo spas i pravdu od boga. Umesto tri prsta za ozdravljenje (ako još imamo malo pameti i ako se pozorište tu uopšte nešto pita), razmotrimo ova tri komada ozbiljnije, u realnom pozorišnom životu (HRABROG – a kakvog bi drugog? – POZORIŠTA)
Slavica Vučković

1 Iz: EKV, »S vetrom u lice«, pesma korišćena u scenskom čitanju »Srpskog Fausta«.
2 Skraćena Bodlerova pesma »Avelj i Kain«, uvršćena u »Zatvor Podunavske regije«

 
Limun i narandž(č)a
1 - 30. 09. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009