»Rizik # 2«:protoprodukcijski
triptih (HRABROG POZORIŠTA), minulog leta, u Centru
za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu
Tekstura teksta
i konteksta, pesmom, igrom i čitanjem
»Znano,
a neizrečeno... o paralelnoj istoriji jugoslovenskog
i srpskog pozorišta i društva...« u tri večeri.
Šta u svojim delima kažu autorke, Tanja Simić
Berclaz, Biljana Jovanović i Zorica Jevremović,
šta reditelji, a šta gledaoci – post festum
U ciklusu »Rizik # 2«,u Centru za kulturnu dekontaminaciju
u Beogradu, prikazan je, 20. juna, 5. i 10. jula,
»protoprodukcioni triptih (HRABROG POZORIŠTA)«,
komadi »Srpski Faust i drugi citati«Tanje Simić
Berclaz (zagrebačka grupa »Bacači Sjenki«
– Boris Bakal i Katarina Pejović, glumci
Dragan Mićanović i Dušanka Stojanović i muzička
grupa »Kal«,»novi talas« YU roka osamdesetih,
beogradski gimnazijalci), »Zatvor Podunavske regije«(prema
dramskom opusu Biljane Jovanović, dramaturška
konstrukcija i režija Zlatko Paković, glumci Vladislava
Đorđević, Marija Opsenica, Jovo Maksić, Igor Filipović,
Miloš Timotijević, kompozitor Božidar Obradinović,
muzičari Zoran Živković, Relja Svilar) i »Kopile
(1948–1968)« Zorice Jevremović (adaptacija i režija
Anja Suša, scenografija i video Igor Vasiljev,
muzičari Vlada Pejković, Vladislava Đorđević,
Damjan Babić, Nemanja Aćimović, glumci Vladislava
Đorđević, Sena Đorović, Dušica Sinobad, Vladimir
Aleksić, Feđa Stojanović, Ivan Tomić).
Prvi tekst, izveden kao »kritičko čitanje«, žestoko
je uskomešao ne baš puno gledalište, u kojem jedva
da je bilo mlađih od 35 godina. Sastavljen mahom
od deklarisanih u istoj ili sličnoj (takozvanoj
građanskoj) opciji, bar onaj deo koji se oglasio
u potonjem razgovoru o komadu, auditorijum se
pretvorio u takvu buku i bes da, na momente,
nije bilo lako razlučiti šta ko govori, a šta,
u stvari, (ne) želi da izgovori. Dodatni žar toj
atmosferi raspirio je reditelj Gorčin Stojanović
(aktuelni umetnički direktor JDP), ne baš promišljenom
primedbom: »vi ne idete u pozorište... a ako ne
idete u pozorište, vama treba tribina«...
Sa drugom dramom, sastavljenom od Biljaninih »Soba
na Bosforu«, »Centralni zatvor«, »Leti u goru
kao ptica«, »Ulrike Majnhof«,koja je bila više
od »scenskog čitanja«, a još ne definitivna predstava
(takozvani work in progress), stvar je bila kao
iz drugog sveta: mnoštvo mladih u gledalištu,
aplauzi »na otvorenom«, burno odobravanje na kraju.
Bez organizovanog razgovora o upravo doživljenom.
»Kopile«je, pak, kao »produkcioni princip, koji
zahteva razgovore nad sobom«, imalo moderatora
i učesnike,nešto neslaganja, malo sećanja,
jedan omaž... U klubu u Tolstojevoj 2,
koja je u ono vreme, šezdesetih, bila »mesto«
– a i danas je (sa sve negovanim terenima i ostalim
što implicira izvesne funkcionerske privilegije),
sa miksom zastava, grbova, slika, bisti, svakojakih
obeležja one i ove zemlje, gde je izvedeno ovo
scensko čitanje – a gde se, navodno, događa i
radnja komada, upozorila nas je i sama autorka:
»... tu nema sentimentalizma ni romantizma. Kako
deca sa Dedinja da budu bundžije kao ona iz Studentskog
grada? Ono što je očigledno došlo do mnogih od
vas, siže tih scena, govori o strahoti dedinjske
represije...«
|
|
Mi
menjamo dan za noć
Mi menjamo noć za dan.1
Hajd’mo od početka, od prve
predstave. U predgovoru knjige Srpski Faust
i drugi citati (dramu je štampao Samizdat
B 92), Borka Pavićević, dramaturginja i direktorka
CZKD, upozorava da se radi »o tekstu, ali i o
kontekstu koji je tekst«, da se bavi »paralelnom
istorijom jugoslovenskog i srpskog pozorišta i
društva... nacionalne kulture i države, odnosno
jednačenjem ta dva pojma... periodom za koji se
tvrdi da je iza nas, o kojem, u stvari, svi sve
znamo, samo još mnogo toga što znamo nije izrečeno.
I to u formi drame«...
... Drame, locirane između predstava »Hrvatski
Faust«Slobodana Šnajdera, u režiji Slobodana Unkovskog,
u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (premijera
1982) i gostovanja, u tom pozorištu nasilno prekinutog,
»Svetog Save«Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira
Milčina (NP Zenica, 1990), kada je »sasvim jasno
manifestovano da su ideje prerasle u dela, odnosno
da je nacionalistički talas formirao svoje jedinice,
svoje grupe i trupe, svoje jurišnike, sve ono
što ćemo od tada do sada gledati...«, kako navodi
Borka Pavićević i precizira: »rodno mesto ove
drame je Jugoslovensko dramsko pozorište«.
Ta njena rečenica, ta konstatacija, zapravo, kao
da je inicirala buku, rasplamsanu u razgovoru
povodom »Srpskog Fausta« (teško da je to stvarno
bio razgovor)u kojem se, što je više
odmicao, gubila suština, a narastala tenzija .
Počelo je sa pretpostavkom da je Jugoslovensko
dramsko pozorište na optužnici, na »stubu srama«,
krivo za sve što se
tada, na zeničkom gostovanju,
a i potom događalo...
Preterano, naravno, mada ne treba zaboraviti
i da su se, između navedenih repera, desile
u JDP, takođe karakteristične, dramatizacije
delova ]osićevog Vremena smrti
(»Kolubarska bitka« i, kritičkija,
samim tim i sa lošijom recepcijom /primedba
Sl. V./ »Valjevska bolnica«), ali i Radulovićeva
»Golubnjača« u Srpskom narodnom pozorištu
u Novom Sadu – još jedan primer predstave
nasilno skinute sa repertoara – kao dodatni
»izazovi negativnog«, koje smo i praktično
iskusili... Postavljeno je pitanje zašto
se ograničavati samo na taj period? Iz
čega je usledilo pitanje: kako odigrati
srpsku tugu?!
Da li je Kraljević Marko zakasnio na Kosovo?
Koje scene izazivaju stvarnu katarzu (referenca
na »Šine« Milene Marković, u JDP)?
Kakvu simboliku ima monolog (snimak uvršćen
u ovo »kritičko
|
|
|
James Abbott McNeill
Whistler,
Arrangement in Grey and Black, No. 2:
Portrait of Thomas Carlyle, 1872-1873.
|
|
čitanje«) o mirenju braće, kojim Žarko Laušević
pokušava da smiri razjarenu rulju, u noći prekida
»Svetog Save«?
»Treba slušati publiku, izvinite što vi niste
publika« (G. Stojanović).
»Pola beogradskih pozorišta je u mnogo radikalnijoj
formi... moji studenti pišu o ratu i nacionalizmu,
a da nisu videli rat« (Biljana Srbljanović).
»Nemam potrebe da znam šta piše Siniša Kovačević
i da zato gledam i njegovog ‘Milana Nedića’. U
tom čoveku vidim odsustvo talenta i nemam šta
tu više da proveravam... Kovačević je antiteatarski
slučaj... (posebnu tenziju u ovom razgovoru izazvala
je činjenica da je Kovačević, autor ‘Svetog Save’,nedavno
postavljen za predsednika UO JDP – Sl. V.) a Tanja
Simić Berclaz piše metatekst – šta je bilo pozorište
pred te događaje, kakav mu je učinak i kako je
pripremalo instituciju koja je trebalo da bude
subverzivna, a ne poltronska« (Mirjana Miočinović).
»Banalno je reći da tribina ne može da zameni
pozorište. Ima smisla razgovor o onome što smo
gledali. Na početku je dotaknuta tema koja je
nestala, a izuzetno je važna – šta je pozorište
prikazalo u ovom razdoblju, šta je zamenilo realnost
koja je postojala pre toga. Pozorište je dvadeset
godina bilo suštinski drukčije od ovog prikazanog.
Pomenimo samo drame Aleksandra Popovića... nekome
to nije odgovaralo. Aleksandar Popović, Dragoslav
Mihailović, morali su da budu uklonjeni i to su
varnice pozorišta koje ste vi prikazali... Predstavi
i našem razgovoru nedostaje relacija prema prethodnim
stvarima i zbivanjima u pozorištu, zemlji, svetu...«
(Nebojša Popov).
»Vi ste zamenili teze. Šta vi hoćete od nas, publike?
Da je pozorište bilo odvratno? Jeste bilo odvratno.
Vaš je komad nedovršen, a nije work in progress...«
(Aleksandra Jovićević).
Na dramu Tanje Simić Berclaz, koju je odbilo
Jugoslovensko dramsko pozorište, osvrnuo
se i kritičar Ivan Medenica primedbom da »provokativnost
ovog teksta nije zbog angažmana (srpskohrvatskih
odnosa), nego ispituje odgovornost pozorišnog
esnafa« – drugo je pitanje koliko je ta činjenica
prisutna u ovom tekstu...
Iako je ona »relacija prema prethodnim stvarima
i zbivanjima« možda mogla te večeri da bude najzad
izgovorena, otvorena, faktom učesnika
ili neposrednog svedoka, ostala je na nivou gledalačke
emocije: »... Ovaj razgovor liči na naš
parlament... Ja sam predstavu gledala sa emocijom
čoveka koji je sve to preživeo i, kao mnogi ovde,
predvideo, bez snage da to prepoznam, učinim poznatim...«
(Latinka Perović).
Većina (sa)govornika javljala se više puta, sa
sve žešćim replikama na prethodno rečeno. Od »pozorišta
koje danas kuburi sa bezosećajnošću i narcisoidnošću«,
»idem u pozorište da proverim da li evoluiram
ili regresiram«, »interes je nadmašio kreativnost«,
do – »zašto se ovaj komad uopšte zove ‘Srpski
Faust’«...
Kontinuitet i diskontinuitet učesnika
i tvoraca perioda koji je za nama, koji ni ovom
dramom nije »raskrinkan«, a u razgovoru, reklo
bi se, pažljivo eskiviran čim ga neko pomene,
bez ustezanja ostavljen je za drugi put
– ako ga bude.
Aveljev
rode spavaj pij i jedi
Smeši ti se blagonaklon Bog
Kainov
rode umiri u bedi
Gmiži u blatu siromaštva svog
Aveljev rode ljubi se i množi
I tvoje zlato ima nakot svoj
Kainov rode ti se gladan gloži
I velikih se apetita boj
Ah rode Aveljev čak i smrt ti sprema
Slavu da đubriš ko strvina tle
Kainov rode predaha ti nema
Još uvek nisi obavio sve
Aveljev rode evo tvoje bruke
Batina krši silu gvožđa tvog
Kainov rode neka tvoje ruke
Sruše i Boga s neba njegovog. 2
»Zatvor Podunavske regije«
čovek poželi da gleda ponovo i ponovo i da svaki
put u toj tvorevini od četiri drame Biljane Jovanović
nalazi novo neizgovoreno zato na ono
prethodno neodgovoreno zašto.
U naizgled lakoj formi pevanja i poigravanja,
sa publikom, V-efektom, činjenicama koje nam već
decenijama miksaju živote u muljavi šlag, Paković
je, mada je predstava izvedena sa jasnom naznakom
da je nedovršena, prezentovao onaj beskrajno mistifikovan,
a u osnovi jednostavan, jedan jedini, tačan ključ
za bravu koju otvara opus Biljane Jovanović. Kome
je bilo muka, i trebalo je da mu bude muka.
Dno, po kojem čeprka ova predstava, »začinjena«
specijalno obrađenim songovima
|
James Abbott McNeill
Whistler,
Fighting Peacocks (South panel of Peacock
Room), 1876-1877.
|
|
Katula (»... Iz naših stihića što ne znaju za
sram/Zaključili ste da bestidni smo šljam/Da čedni
budemo od nas se traži/Al za stihiće naše to ne
važi«...) Bodlera, Dženkinsa (»... Kraj je u nekoj
sobi sa golom sijalicom/i s tvojim golim telom
koje smo razapeli/Između elektrode i prekidača/Po
njemu ćemo urezivati mape svojih želja/Al da l’
ćeš biti još dublje zavedena/Dok cviliš vrištiš
i dok iz tebe stalno curka...«), Fransoa Vijona
(»... Lepši ko je/Tu ne treba vaga/Laka krpa nađe
rupu zadnju/Ološ mi smo ološ nam kraj praga/Nismo
skloni časti čast nas slaga...«), Jovana Hristića
(»... Osmehnute priče još mogu da pričaju samo
lekari/Kad kažu bolesniku da je smrt daleko, daleko,/a
ona čeka u hodniku«), Alena Ginzberga (»Podunavska
regijo dali smo ti sve i sada smo ništa/Ne možemo
podneti sopstvene umove u tebi/Kada ćemo okončati
ovaj sukob/Jebi se sa svojom nebeskom istorijom...«),
Ljubomira Micića (»... Ide barbarogenije/Ludi
zenitista barbarogenije/Barbarogenije divna slika
i prilika burne pomisli/Barbarogenije spasonosni
pilot varvarskih/Ideoplana«), do songa »Car Nikolaj
izdalj manjifest«(»Car Nikolaj izdalj manjifest/Mrtvima
sloboda živima arest/Od Urala do Kitaja/Nema više
Nikolaja/Ras dva tri...«) u suštini je estetizovana
obrada brloga u kojem neumorno glavu držimo iznad.
Oni kojima je predstava ponudila pročišćenje verujem
da su te lepe, julske večeri sa kaldrme dvorišta
CZKD izašli u Birčaninovu ulicu sa idejom da na
putu do kuće u misli i psihi nađu mesta šansi
– odlučnosti – da »od sutra...«
|
*
* *
|
|
»... ANTON: Ličite na dve artistkinje iz kakve
pomodne predstave buđavog istorijskog komada XIX
veka: razludela opatica u beloj noćnoj košulji
s čekićem i srpom među nogama i zavitlanim pendrekom
s koga zveče brojanice, i Naga Maja, čas u šinjelu
američkih marinaca, čas u košulji kubanske revolucije,
s razlogom pod miškom i pisaćom mašinom među zubima!
Ovo nije 1868, ovo je 1968! Manite se redizajniranja
istorije, hipi krikova i ostalih ženskih trikova!...«
Komad Zorice Jevremović, »drama utopije« koja
počinje »u svitanje 6. i završava se u svitanje
7. aprila 1968. godine«, uz »potmulo brujanje
motora«, pisana je (1987) za KPGT, gde nije izvedena,
a štampana u Sceni (1997). U magistarskom
radu »Beogradsko pozorište i studentske demonstracije
1968«rediteljka Anja Suša navodi da je reč o autorkinom
pokušaju »redefinisanja sopstvenih mladalačkih
revolucionarnih fantazija i ubeđenja, sa distance
od skoro dve decenije«. I još da su »junaci predstavnici
različitih slojeva jugoslovenskog socijalističkog
društva koji naseljavaju elitni kraj Beograda,
koji autorka definiše kao najbogatiji a najbedniji
geto u Jugoslaviji«... Posebnu atrakciju publici
pružile su autorka i Borka Pavićević, zajedničkim
»uskakanjem« u »scensko čitanje«, ne samo kao
neposredne učesnice ili svedokinje događaja iz
drame, nego i svojevrsnim omažom vremenu rada
u KPGT i sentimentima prema piscu/reditelju/prijatelju
Dušanu Jovanoviću i njegovom Zoranu iz »Oslobođenja
Skoplja« .
Moderator razgovora posle predstave, Branimir
Stojanović, postavio je, kao početno pitanje »kako
tekstove, koji su na margini pozorišnog života,
uvesti u javnu produkciju i kakav je ishod te
produkcije«. Jedan od mogućih odgovora dala je
Borka Pavićević replikom da, između ostalog, »mi
ne radimo svoj posao,mi
nešto radimo«, podsetila na ciklus CZKD o srpskoj
moderni posle ubistva Đinđića i naglasila »produkcioni
princip« o »zahtevima nad sobom«...
Strast za slobodom, Ljubiša Ristić, Arkan, Dušan
Bilandžić (tu je »puklo« – lik u drami s tim imenom
i odgovarajućim karakteristikama izazvao je kurcšlus
između Latinke Perović koja je, iz publike, reagovala
na negativno prikazan njegov lik, i Zorice Jevremović,
koja je istrajala u tezi da je »cela priča o Jugoslaviji,
priča o šizofrenoj zemlji«), dvorac utvara – vila
Veselinova, Miloševića, Joce Amsterdama... u Tolstojevoj,
natuknice o DNK Srba i rasnom principu, učinku
’68. u kulturi i podsećanja na istorijske datume
te godine (istoričarka Radina Vučetić) i istina
da studenti ’68. nisu imali podršku ni od jedne
»zvezde masovne kulture«, kako su Borka i autorka
drame »napravile karijeru, a ostali nisu«, sećanja
na Žigonovog Robespjera na Filozofskom, na odlazak
Uliksa Fehmijua u egzil početkom devedesetih (podsećanja
njegove majke, Branke Petrić, i Borke Pavićević,
u to vreme upravnice Beogradskog dramskog pozorišta)...
čega sve tu nije bilo?!
Ličilo je na meni raznovrsnih specijaliteta apsurda,
iluzija, optimizma, beznađa, pada i uspona, kontrasta
Dedinja i Studentskog grada, pendrečenja i Smernica,
zabrana i ulagivanja pobunjenima, ignorisanja
i nadmenosti unutar »zabranjenog grada« nasuprot
stvarnom stanju... koje smo žvakali i varili,
sve se zavaravajući da su u saftu neke budućnosti
koja nas čeka u sledećoj porciji.
I, u stvari, jedna opet započeta i nedorečena,
okrutna a bez popravke unazad, priča kroz koju
smo (»hvala bogu, još sam živ«) prošli, sa dirljivim
sentimentima, okrutnim, nepobitnim činjenicama,
uz teatarske iluzije tek da dodaju neku dinamiku
životima koji nam teku ka kraju, a u kojima smo
grešili ili prećutali greške i sad, besmisleno,
himnom tražimo spas i pravdu od boga. Umesto tri
prsta za ozdravljenje (ako još imamo malo pameti
i ako se pozorište tu uopšte nešto pita), razmotrimo
ova tri komada ozbiljnije, u realnom pozorišnom
životu (HRABROG – a kakvog bi drugog? – POZORIŠTA)
|
|
Slavica
Vučković |
1 Iz: EKV,
»S vetrom u lice«, pesma korišćena u scenskom
čitanju »Srpskog Fausta«.
2 Skraćena
Bodlerova pesma »Avelj i Kain«, uvršćena u »Zatvor
Podunavske regije«
|