Marksova analiza
Francuske sredinom XIX veka
Nedovršena
revolucija, kriza i državni udar*
Hegel negde primećuje da se sve velike svetskoistorijske
činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva
puta. On je zaboravio da doda: jedanput kao
tragedija, drugi put kao farsa. (...)
Ljudi prave svoju sopstvenu istoriju, ali oni
je ne prave po svojoj volji, pod okolnostima
koje su sami izabrali, nego pod okolnostima
koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene.
Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje
kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da
su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu,
da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u
takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo
prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju
od njih imena, bojne parole, kostime, da bi,
prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog
jezika, izveli novi svetskoistorijski prizor.
(...)
Socijalna revolucija 19. veka ne može da crpe
svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti.
Ona ne može da otpočne pre no što se otrese
svog praznovernog odnosa prema prošlosti. (...)
Buržoaske revolucije, kao što su one iz 18.
veka, jure brzo od uspeha do uspeha; njihovi
dramatični efekti nadmašuju jedni druge, ljudi
i stvari izgledaju uokvireni plamenim briljantima,
ekstaza je duh svakoga dana; ali one su kratkog
veka, brzo dostižu svoj vrhunac, i dug mamurluk
obuzima društvo pre nego što nauči da trezveno
usvaja rezultate svog perioda, Sturm und Drang-a.1
Naprotiv, proleterske revolucije, kao što su
revolucije 19. veka, stalno kritikuju same sebe,
neprestano se prekidaju u svom sopstvenom toku,
vraćaju se na ono što je prividno svršeno da
bi ga iznova otpočele, svirepo-temeljno ismevaju
polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih
pokušaja; one kao da svoga protivnika obaraju
samo zato da bi on iz zemlje crpao nove snage
i moćnije se ispravljao prema njima; one stalno
iznova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću
svojih sopstvenih ciljeva sve dok se ne stvori
situacija koja onemogućava svaki povratak, i
dok same okolnosti ne uzviknu.
Hic Rhodus, hic salta!
Ovde je ruža, ovde igraj! (...)
Državni udar bio je uvek Bonapartina fiksna
ideja. S tom idejom on je ponovo stupio na francusko
tle. Toliko je bio obuzet njom da ju je stalno
odavao i izbrbljavao. Toliko je bio slab da
ju je isto tako stalno napuštao. (...)
Socijalna republika pojavljuje se
na pragu februarske revolucije kao fraza, kao
proročanstvo. U junskim danima 1848, ona je
ugušena u krvi pariskog proletarijata,
ali u sledećim činovima drame ona se pojavljuje
kao avet. Demokratska republika se
nagovešćuje. Ona nestaje 13. juna 1849, zajedno
sa svojim sitnim buržujima koji su
se razbežali, ali bežeći ona baca iza sebe duplo
razmetljive reklame. Parlamentarna republika
s buržoazijom ovladava celom pozornicom,
iživljuje se u punoj širini svoje egzistencije,
ali je 2. decembar 1851. sahranjuje uz preplašene
uzvike ujedinjenih rojalista: »Živela Republika!«
Francuska buržoazija se protivila vladavini
radnog proletarijata i dovela je na vlast lumpenproletarijat,
sa šefom Društva 10. decembra na čelu. Buržoazija
je održavala Francusku u paničnom strahu od
budućih užasa crvene anarhije; Bonaparta joj
je tu budućnost eskontovao kada je 4. decembra
naredio da vojska reda, podgrejana rakijom,
iz svojih pušaka skida otmene građane bulevara
Monmartr i Italijanskog bulevara sa njihovih
prozora. Ona je sablju uzdizala do nebesa; sablja
njome vlada. Ona je uništila revolucionarnu
štampu; njena sopstvena štampa je uništena.
Ona je narodne zborove stavila pod policijski
nadzor; njeni saloni su pod nadzorom policije.
Ona je raspustila demokratsku Nacionalnu gardu;
njena sopstvena Nacionalna garda je raspuštena.
Ona je proglašavala opsadno stanje; nad njom
je proglašeno opsadno stanje. Ona je porotne
sudove zamenila vojnim komisijama; njene porotne
sudove zamenile su vojne komisije. Ona je javnu
nastavu podvrgla popovima; popovi podvrgavaju
nju svojoj nastavi. Ona je deportovala ljude
bez presude; nju deportuju bez presude. Ona
je pomoću državne sile ugušivala svaki pokret
društva; svaki pokret njenog društva ugušuje
državna sila. Ona se bunila, iz oduševljenja
za svoju kesu, protiv svojih sopstvenih političara
i literata; njeni političari i literati su uklonjeni,
ali njenu kesu pljačkaju, pošto su toj kesi
zapušena usta i slomljeno pero. Buržoazija je
neumorno dovikivala revoluciji, kao sveti Arsenije
hrišćanima: »Fuge, tace, quiesce! Beži, ćuti,
miruj!« Bonaparta dovikuje buržoaziji: »Fuge,
tace, quiesce! Beži, ćuti, miruj!« (...)
Bonapartin prepad lišio je pariski proletarijat
u noći između 1. i 2. decembra njegovih vođa,
šefova barikada. Kao vojska bez oficira, koju
su sećanja na jun 1848. i 1849. i na maj 1850.
odvraćala od borbe pod zastavom montanjara,
proletarijat je ostavio da njegova avangarda,
da tajna udruženja spasavaju ustaničku čast
Pariza, koju je buržoazija bez ikakva otpora
predala u ruke soldateski, tako da je Bonaparta
docnije mogao razoružati Nacionalnu gardu uz
podrugljivo obrazloženje: strah ga je da će
anarhisti zloupotrebiti oružje Nacionalne garde
protiv nje same! (...)
Ali revolucija je temeljna, ona još prolazi
kroz čistilište. Svoj posao ona obavlja metodično.
Do 2. decembra 1851. završila je prvu polovinu
svojih priprema, sada završava drugu. Najpre
je usavršila parlamentarnu vlast da bi mogla
oboriti. Sad, kad je to postigla, usavršava
izvršnu vlast, svodi je na njen najčistiji
izraz, izoluje ju, stavlja je preda se kao jedini
objekt da bi sve svoje rušilačke snage usredsredila
protiv nje. A kada dovrši tu drugu polovinu
svog prethodnog rada, Evropa će skočiti sa svoga
sedišta i kliknuti: »Dobro si izrila, stara
krtico!« (...)
Pa ipak, državna vlast ne lebdi u vazduhu.
Bonaparta zastupa jednu klasu, i to najmnogobrojniju
klasu francuskog društva, parcelne seljake.
(...)
Parcelni seljaci čine ogromnu masu, čiji članovi
žive u istim uslovima, ali ne stupaju u mnogostruke
odnose među sobom. Njihov način proizvodnje izoluje
ih jedne od drugih, umesto da ih dovodi do međusobnog
opštenja. Izolaciju povećavaju rđava francuska
saobraćajna sredstva i siromaštvo seljaka. Njihovo
polje proizvodnje, parcela, pri svom obrađivanju
ne daje mogućnosti za podelu rada, za primenu
nauke, prema tome ne
omogućuje mnogostranost
razvoja, raznolikost talenata, bogatstvo
društvenih odnosa. Svaka pojedina seljačka
porodica gotovo je dovoljna sama sebi,
proizvodi sama neposredno najveći deo
predmeta svoje potrošnje i tako dobija
sredstva za svoj život više u razmeni
s prirodom nego u saobraćanju s društvom.
Parcela, seljak i porodica; pored toga,
druga parcela, drugi seljak i druga porodica.
Skup takvih parcela čini selo, a skup
selâ čini departman. Tako se velika masa
francuske nacije obrazuje prostim sabiranjem
istoimenih veličina, kao što krompiri
u vreći čine vreću krompira. Ukoliko milioni
porodica žive pod ekonomskim uslovima
egzistencije koji njihov način života,
njihove interese i njihovo obrazovanje
odvajaju od načina života, interesa i
obrazovanja drugih klasa i njima ih neprijateljski
suprotstavljaju, utoliko oni čine klasu.
Ukoliko među parcelnim seljacima postoji
samo lokalna povezanost, ukoliko istovetnost
njihovih interesa
|
|
|
ne stvara zajednicu, ne stvara nacionalnu povezanost
i političku organizaciju među njima, utoliko oni
ne čine klasu. Oni su stoga nesposobni da istaknu
svoje klasne interese u svoje sopstveno ime, bilo
putem parlamenta bilo putem Konventa. Oni sebe
ne mogu zastupati, njih mora da zastupa drugi.
Njihov zastupnik ujedno mora biti njihov gospodar,
autoritet nad njima, neograničena vlast koja ih
štiti od ostalih klasa i koja im šalje odozgo
kišu i sunce. Politički uticaj parcelnih seljaka
nalazi, dakle, svoj krajnji izraz u tome što izvršna
vlast sebi potčinjava društvo. (...)
Ali treba stvar razumeti. Dinastija Bonapartâ
predstavlja ne revolucionarnog, nego konzervativnog
seljaka, ne seljaka koji teži da iziđe iz uslova
svoje socijalne egzistencije, iz parcele, nego
onoga koji hoće da je učvrsti; ne seosko stanovništvo
koje želi da svojom sopstvenom energijom u savezu
s gradovima sruši stari poredak, nego, obrnuto,
ono koje, sumorno zatvoreno u tom starom poretku,
želi da ga, zajedno s njegovom parcelom, avet
carstva izbavi i povlasti. Dinastija Bonapartâ
predstavlja ne prosvećenost, nego praznoverje
seljaka, ne njegov sud, nego njegovu predrasudu,
ne njegovu budućnost, nego njegovu prošlost...
(...)
Bonaparta, kao osamostaljena snaga izvršne
vlasti, oseća se pozvan da obezbedi »buržoaski
poredak«. Ali snaga tog buržoaskog poretka je
srednja klasa. On, prema tome, smatra da je
predstavnik srednje klase i izdaje dekrete u
tom smislu. Ali on predstavlja nešto samo po
tome što je slomio političku moć te srednje
klase i što je svakog dana iznova slama. Prema
tome, on smatra da je protivnik političke i
literarne moći srednje klase. Ali zaštićujući
njenu materijalnu moć on ponovo stvara njenu
političku moć. Prema tome, uzrok se mora održati
u životu, ali posledica, gde se pokaže, mora
se ukloniti s ovoga sveta. Ali bez malog brkanja
uzroka s posledicama to ne biva, jer u svom
uzajamnom dejstvu uzroci i posledice gube obeležja
po kojima se razlikuju: otuda novi dekreti koji
brišu graničnu liniju. Bonaparta ujedno smatra
da je on, nasuprot buržoaziji, zastupnik seljaka
i naroda uopšte, koji u granicama buržoaskog
društva hoće da usreći niže klase naroda. Otuda
novi dekreti, koji su unapred plagirali mudrost
vladanja »istinskih socijalista«. Ali Bonaparta
smatra da je on pre svega šef Društva 10. decembra,
predstavnik lumpenproletarijata, kojemu pripada
on sam, njegova entourage2, njegova vlada i
njegova vojska, i da je tom lumpenproletarijatu
pre svega stalo do toga da uživa i da izvlači
kalifornijske lozove iz državne blagajne. I
to da je šef Društva 10. decembra, on potvrđuje
dekretima, bez dekreta i uprkos dekretima.
Protivrečni zadatak ovog čoveka objašnjava protivrečnosti
njegove vladavine, nejasno tapkanje tamo-amo
kojim pokušava da čas ovu, čas onu klasu – čas
pridobije, čas ponizi i kojim podjednako sve
izaziva protiv sebe; čija praktična nesigurnost
krajnje komično kontrastira zapovedničkom, kategoričkom
stilu vladarskih akata u kojima on verno podražava
stil svoga strica. (...)
Bonaparta bi hteo da važi za patrijarhalnog
dobrotvora svih klasa. Ali on ne može da daje
jednoj, a da od druge ne uzima. Kao što se za
vreme Fronde govorilo za vojvodu od Guise-a
da je od svih ljudi u Francuskoj on najviše
obligeant3 zato što je sva svoja imanja pretvorio
u obligacije, u dužničke obaveze koje su njegove
pristalice imale prema njemu, tako bi Bonaparta
hteo da bude »najobligantniji« čovek Francuske
i da svu svojinu, sav rad Francuske pretvori
u ličnu obligaciju prema njemu. On bi hteo da
ukrade celu Francusku da bi je poklonio Francuskoj,
ili, bolje reći, da bi Francusku mogao ponovo
da kupi pomoću francuskog novca, jer kao šefDruštva
10. decembra on mora da kupuje to što treba
da mu pripadne. I tako sve državne ustanove,
Senat, Državni savet, Zakonodavno telo, Legija
časti, vojnička medalja, perionice, državni
radovi, železnice, état-major4 Nacionalne garde
bez redova, konfiskovana imanja kuće Orleans
– sve to postaje predmet kupovine. Predmetom
kupovine postaje svaki položaj u vojsci i vladinom
aparatu. Ali najvažnije u tom procesu, u kojemu
se od Francuske uzima da bi joj se dalo, jesu
procenti koji za vreme prometa otpadaju na šefa
i članove Društva 10. decembra. (...)
U dvor, u ministarstva, na vrhove administracije
i vojske gura se gomila dripaca, i o najboljem
od njih može se reći da se ne zna otkuda dolazi;
bučna, ozloglašena, pljačkaška boema, koja s
istom grotesknom dostojanstvenošću navlači na
sebe mundir sa širitima, kao Soulouque-ovi velikodostojnici.
Čovek može jasno da zamisli taj viši sloj Društva
10. decembra ako ima na umu da je njihov propovednik
morala Véron-Crevel5,a Granier
de Cassagnac njihov mislilac. Kada je Guizot
za vreme svog ministrovanja upotrebio toga Granier-a
u jednom budžaklijskom listu protiv dinastičke
opozicije, on ga je obično hvalio frazom: »C’est
le roi des droles«, »To je kralj budalâ«. Bilo
bi pogrešno, povodom dvora i družine Louis-a
Bonaparte pomišljati na Regentstvo ili na Louis-a
XV. Jer, »Francuska je već često doživljavala
da njom vladaju metrese, ali još nikada hommes
entretenus«.6
Gonjen protivrečnim zahtevima svog položaja,
a istovremeno primoran da kao neki mađioničar
stalnim iznenađenjima drži oči publike uperene
u sebe kao zamenika Napoléonova, da, prema tome,
svakog dana izvršuje državni udar en miniature7,
Bonaparta unosi pometnju u celu buržoasku privredu,
dira u sve ono što je revoluciji od 1848. izgledalo
neprikosnoveno, čini da se jedni prema revoluciji
odnose strpljivo, drugi da je žele, i stvara
anarhiju u ime reda, dok istovremeno sa cele
državne mašine skida svetački oreol, profaniše
je, čini je u isto vreme i odvratnom i smešnom.
* Iz: Karl Marx, Osamnaesti brimer Louis-a
Bonaparte, Marx-Engels, Dela,
tom XI, urednik Vera Mujbegović, str. 91, 93,
93–94, 153, 158, 159, 160, 161, 161–162, 162,
166, 167, 168, IX, XIII.
U ovom nevelikom delu, napisanom povodom bonapartističkog
državnog udara od 1851, došle su do izražaja
sve odlike Marxovog naučnog metoda. Klasičan
kao spoj teorijsko-analitičke visprenosti i
publicističke forme, Osamnaesti brimer Louis-a
Bonaparte spada u red najznačajnijih Marxovih
kraćih spisa.
Kada je ovaj spis posle skoro dve decenije od
prvog izdanja u Americi izdat i u Hamburgu,
Engels je svima onima koji su nastojali da shvate
odnos između delovanja ekonomskih zakona i političke
strukture preporučivao Osamnaesti brimer
»kao odličan primer praktične primene Marxovog
shvatanja istorije«, kao primer koji ubedljivo
govori protiv kasnijih vulgarizacija marksizma
i njegovog svođenja na učenje o nužnom i prirodnom
delovanju ekonomskih zakona.
1 Poleta i prodora.
2 Okolina.
3 Dužan, obavezan (pa i predusretljiv).
4 Generalštab.
5 Balzak u svom romanu Rođaka Beta
prikazuje u Crevelu, čiji je lik dat po dr Véronu
vlasniku lista »Le Constitutionnel«, do srži
pokvarenog pariskog filistra.
6 Prostituisani muškarci. Reči gospođe Girardin.
7 U malom.