Početna stana
 
 
     

 

Marksova analiza Francuske sredinom XIX veka

Nedovršena revolucija, kriza i državni udar*

Hegel negde primećuje da se sve velike svetskoistorijske činjenice i ličnosti pojavljuju tako reći dva puta. On je zaboravio da doda: jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa. (...)
Ljudi prave svoju sopstvenu istoriju, ali oni je ne prave po svojoj volji, pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene. Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svetskoistorijski prizor. (...)

Socijalna revolucija 19. veka ne može da crpe svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti. Ona ne može da otpočne pre no što se otrese svog praznovernog odnosa prema prošlosti. (...)

Buržoaske revolucije, kao što su one iz 18. veka, jure brzo od uspeha do uspeha; njihovi dramatični efekti nadmašuju jedni druge, ljudi i stvari izgledaju uokvireni plamenim briljantima, ekstaza je duh svakoga dana; ali one su kratkog veka, brzo dostižu svoj vrhunac, i dug mamurluk obuzima društvo pre nego što nauči da trezveno usvaja rezultate svog perioda, Sturm und Drang-a.1 Naprotiv, proleterske revolucije, kao što su revolucije 19. veka, stalno kritikuju same sebe, neprestano se prekidaju u svom sopstvenom toku, vraćaju se na ono što je prividno svršeno da bi ga iznova otpočele, svirepo-temeljno ismevaju polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja; one kao da svoga protivnika obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpao nove snage i moćnije se ispravljao prema njima; one stalno iznova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih sopstvenih ciljeva sve dok se ne stvori situacija koja onemogućava svaki povratak, i dok same okolnosti ne uzviknu.
Hic Rhodus, hic salta!
Ovde je ruža, ovde igraj! (...)

Državni udar bio je uvek Bonapartina fiksna ideja. S tom idejom on je ponovo stupio na francusko tle. Toliko je bio obuzet njom da ju je stalno odavao i izbrbljavao. Toliko je bio slab da ju je isto tako stalno napuštao. (...)

Socijalna republika pojavljuje se na pragu februarske revolucije kao fraza, kao proročanstvo. U junskim danima 1848, ona je ugušena u krvi pariskog proletarijata, ali u sledećim činovima drame ona se pojavljuje kao avet. Demokratska republika se nagovešćuje. Ona nestaje 13. juna 1849, zajedno sa svojim sitnim buržujima koji su se razbežali, ali bežeći ona baca iza sebe duplo razmetljive reklame. Parlamentarna republika s buržoazijom ovladava celom pozornicom, iživljuje se u punoj širini svoje egzistencije, ali je 2. decembar 1851. sahranjuje uz preplašene uzvike ujedinjenih rojalista: »Živela Republika!«
Francuska buržoazija se protivila vladavini radnog proletarijata i dovela je na vlast lumpenproletarijat, sa šefom Društva 10. decembra na čelu. Buržoazija je održavala Francusku u paničnom strahu od budućih užasa crvene anarhije; Bonaparta joj je tu budućnost eskontovao kada je 4. decembra naredio da vojska reda, podgrejana rakijom, iz svojih pušaka skida otmene građane bulevara Monmartr i Italijanskog bulevara sa njihovih prozora. Ona je sablju uzdizala do nebesa; sablja njome vlada. Ona je uništila revolucionarnu štampu; njena sopstvena štampa je uništena. Ona je narodne zborove stavila pod policijski nadzor; njeni saloni su pod nadzorom policije. Ona je raspustila demokratsku Nacionalnu gardu; njena sopstvena Nacionalna garda je raspuštena. Ona je proglašavala opsadno stanje; nad njom je proglašeno opsadno stanje. Ona je porotne sudove zamenila vojnim komisijama; njene porotne sudove zamenile su vojne komisije. Ona je javnu nastavu podvrgla popovima; popovi podvrgavaju nju svojoj nastavi. Ona je deportovala ljude bez presude; nju deportuju bez presude. Ona je pomoću državne sile ugušivala svaki pokret društva; svaki pokret njenog društva ugušuje državna sila. Ona se bunila, iz oduševljenja za svoju kesu, protiv svojih sopstvenih političara i literata; njeni političari i literati su uklonjeni, ali njenu kesu pljačkaju, pošto su toj kesi zapušena usta i slomljeno pero. Buržoazija je neumorno dovikivala revoluciji, kao sveti Arsenije hrišćanima: »Fuge, tace, quiesce! Beži, ćuti, miruj!« Bonaparta dovikuje buržoaziji: »Fuge, tace, quiesce! Beži, ćuti, miruj!« (...)

Bonapartin prepad lišio je pariski proletarijat u noći između 1. i 2. decembra njegovih vođa, šefova barikada. Kao vojska bez oficira, koju su sećanja na jun 1848. i 1849. i na maj 1850. odvraćala od borbe pod zastavom montanjara, proletarijat je ostavio da njegova avangarda, da tajna udruženja spasavaju ustaničku čast Pariza, koju je buržoazija bez ikakva otpora predala u ruke soldateski, tako da je Bonaparta docnije mogao razoružati Nacionalnu gardu uz podrugljivo obrazloženje: strah ga je da će anarhisti zloupotrebiti oružje Nacionalne garde protiv nje same! (...)

Ali revolucija je temeljna, ona još prolazi kroz čistilište. Svoj posao ona obavlja metodično. Do 2. decembra 1851. završila je prvu polovinu svojih priprema, sada završava drugu. Najpre je usavršila parlamentarnu vlast da bi mogla oboriti. Sad, kad je to postigla, usavršava izvršnu vlast, svodi je na njen najčistiji izraz, izoluje ju, stavlja je preda se kao jedini objekt da bi sve svoje rušilačke snage usredsredila protiv nje. A kada dovrši tu drugu polovinu svog prethodnog rada, Evropa će skočiti sa svoga sedišta i kliknuti: »Dobro si izrila, stara krtico!« (...)

Pa ipak, državna vlast ne lebdi u vazduhu. Bonaparta zastupa jednu klasu, i to najmnogobrojniju klasu francuskog društva, parcelne seljake. (...)

Parcelni seljaci čine ogromnu masu, čiji članovi žive u istim uslovima, ali ne stupaju u mnogostruke odnose među sobom. Njihov način proizvodnje izoluje ih jedne od drugih, umesto da ih dovodi do međusobnog opštenja. Izolaciju povećavaju rđava francuska saobraćajna sredstva i siromaštvo seljaka. Njihovo polje proizvodnje, parcela, pri svom obrađivanju ne daje mogućnosti za podelu rada, za primenu nauke, prema tome ne
omogućuje mnogostranost razvoja, raznolikost talenata, bogatstvo društvenih odnosa. Svaka pojedina seljačka porodica gotovo je dovoljna sama sebi, proizvodi sama neposredno najveći deo predmeta svoje potrošnje i tako dobija sredstva za svoj život više u razmeni s prirodom nego u saobraćanju s društvom. Parcela, seljak i porodica; pored toga, druga parcela, drugi seljak i druga porodica. Skup takvih parcela čini selo, a skup selâ čini departman. Tako se velika masa francuske nacije obrazuje prostim sabiranjem istoimenih veličina, kao što krompiri u vreći čine vreću krompira. Ukoliko milioni porodica žive pod ekonomskim uslovima egzistencije koji njihov način života, njihove interese i njihovo obrazovanje odvajaju od načina života, interesa i obrazovanja drugih klasa i njima ih neprijateljski suprotstavljaju, utoliko oni čine klasu. Ukoliko među parcelnim seljacima postoji samo lokalna povezanost, ukoliko istovetnost njihovih interesa
 
ne stvara zajednicu, ne stvara nacionalnu povezanost i političku organizaciju među njima, utoliko oni ne čine klasu. Oni su stoga nesposobni da istaknu svoje klasne interese u svoje sopstveno ime, bilo putem parlamenta bilo putem Konventa. Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora da zastupa drugi. Njihov zastupnik ujedno mora biti njihov gospodar, autoritet nad njima, neograničena vlast koja ih štiti od ostalih klasa i koja im šalje odozgo kišu i sunce. Politički uticaj parcelnih seljaka nalazi, dakle, svoj krajnji izraz u tome što izvršna vlast sebi potčinjava društvo. (...)

Ali treba stvar razumeti. Dinastija Bonapartâ predstavlja ne revolucionarnog, nego konzervativnog seljaka, ne seljaka koji teži da iziđe iz uslova svoje socijalne egzistencije, iz parcele, nego onoga koji hoće da je učvrsti; ne seosko stanovništvo koje želi da svojom sopstvenom energijom u savezu s gradovima sruši stari poredak, nego, obrnuto, ono koje, sumorno zatvoreno u tom starom poretku, želi da ga, zajedno s njegovom parcelom, avet carstva izbavi i povlasti. Dinastija Bonapartâ predstavlja ne prosvećenost, nego praznoverje seljaka, ne njegov sud, nego njegovu predrasudu, ne njegovu budućnost, nego njegovu prošlost... (...)

Bonaparta, kao osamostaljena snaga izvršne vlasti, oseća se pozvan da obezbedi »buržoaski poredak«. Ali snaga tog buržoaskog poretka je srednja klasa. On, prema tome, smatra da je predstavnik srednje klase i izdaje dekrete u tom smislu. Ali on predstavlja nešto samo po tome što je slomio političku moć te srednje klase i što je svakog dana iznova slama. Prema tome, on smatra da je protivnik političke i literarne moći srednje klase. Ali zaštićujući njenu materijalnu moć on ponovo stvara njenu političku moć. Prema tome, uzrok se mora održati u životu, ali posledica, gde se pokaže, mora se ukloniti s ovoga sveta. Ali bez malog brkanja uzroka s posledicama to ne biva, jer u svom uzajamnom dejstvu uzroci i posledice gube obeležja po kojima se razlikuju: otuda novi dekreti koji brišu graničnu liniju. Bonaparta ujedno smatra da je on, nasuprot buržoaziji, zastupnik seljaka i naroda uopšte, koji u granicama buržoaskog društva hoće da usreći niže klase naroda. Otuda novi dekreti, koji su unapred plagirali mudrost vladanja »istinskih socijalista«. Ali Bonaparta smatra da je on pre svega šef Društva 10. decembra, predstavnik lumpenproletarijata, kojemu pripada on sam, njegova entourage2, njegova vlada i njegova vojska, i da je tom lumpenproletarijatu pre svega stalo do toga da uživa i da izvlači kalifornijske lozove iz državne blagajne. I to da je šef Društva 10. decembra, on potvrđuje dekretima, bez dekreta i uprkos dekretima.
Protivrečni zadatak ovog čoveka objašnjava protivrečnosti njegove vladavine, nejasno tapkanje tamo-amo kojim pokušava da čas ovu, čas onu klasu – čas pridobije, čas ponizi i kojim podjednako sve izaziva protiv sebe; čija praktična nesigurnost krajnje komično kontrastira zapovedničkom, kategoričkom stilu vladarskih akata u kojima on verno podražava stil svoga strica. (...)

Bonaparta bi hteo da važi za patrijarhalnog dobrotvora svih klasa. Ali on ne može da daje jednoj, a da od druge ne uzima. Kao što se za vreme Fronde govorilo za vojvodu od Guise-a da je od svih ljudi u Francuskoj on najviše obligeant3 zato što je sva svoja imanja pretvorio u obligacije, u dužničke obaveze koje su njegove pristalice imale prema njemu, tako bi Bonaparta hteo da bude »najobligantniji« čovek Francuske i da svu svojinu, sav rad Francuske pretvori u ličnu obligaciju prema njemu. On bi hteo da ukrade celu Francusku da bi je poklonio Francuskoj, ili, bolje reći, da bi Francusku mogao ponovo da kupi pomoću francuskog novca, jer kao šefDruštva 10. decembra on mora da kupuje to što treba da mu pripadne. I tako sve državne ustanove, Senat, Državni savet, Zakonodavno telo, Legija časti, vojnička medalja, perionice, državni radovi, železnice, état-major4 Nacionalne garde bez redova, konfiskovana imanja kuće Orleans – sve to postaje predmet kupovine. Predmetom kupovine postaje svaki položaj u vojsci i vladinom aparatu. Ali najvažnije u tom procesu, u kojemu se od Francuske uzima da bi joj se dalo, jesu procenti koji za vreme prometa otpadaju na šefa i članove Društva 10. decembra. (...)

U dvor, u ministarstva, na vrhove administracije i vojske gura se gomila dripaca, i o najboljem od njih može se reći da se ne zna otkuda dolazi; bučna, ozloglašena, pljačkaška boema, koja s istom grotesknom dostojanstvenošću navlači na sebe mundir sa širitima, kao Soulouque-ovi velikodostojnici. Čovek može jasno da zamisli taj viši sloj Društva 10. decembra ako ima na umu da je njihov propovednik morala Véron-Crevel5,a Granier de Cassagnac njihov mislilac. Kada je Guizot za vreme svog ministrovanja upotrebio toga Granier-a u jednom budžaklijskom listu protiv dinastičke opozicije, on ga je obično hvalio frazom: »C’est le roi des droles«, »To je kralj budalâ«. Bilo bi pogrešno, povodom dvora i družine Louis-a Bonaparte pomišljati na Regentstvo ili na Louis-a XV. Jer, »Francuska je već često doživljavala da njom vladaju metrese, ali još nikada hommes entretenus«.6
Gonjen protivrečnim zahtevima svog položaja, a istovremeno primoran da kao neki mađioničar stalnim iznenađenjima drži oči publike uperene u sebe kao zamenika Napoléonova, da, prema tome, svakog dana izvršuje državni udar en miniature7, Bonaparta unosi pometnju u celu buržoasku privredu, dira u sve ono što je revoluciji od 1848. izgledalo neprikosnoveno, čini da se jedni prema revoluciji odnose strpljivo, drugi da je žele, i stvara anarhiju u ime reda, dok istovremeno sa cele državne mašine skida svetački oreol, profaniše je, čini je u isto vreme i odvratnom i smešnom.

* Iz: Karl Marx, Osamnaesti brimer Louis-a Bonaparte, Marx-Engels, Dela, tom XI, urednik Vera Mujbegović, str. 91, 93, 93–94, 153, 158, 159, 160, 161, 161–162, 162, 166, 167, 168, IX, XIII.
U ovom nevelikom delu, napisanom povodom bonapartističkog državnog udara od 1851, došle su do izražaja sve odlike Marxovog naučnog metoda. Klasičan kao spoj teorijsko-analitičke visprenosti i publicističke forme, Osamnaesti brimer Louis-a Bonaparte spada u red najznačajnijih Marxovih kraćih spisa.
Kada je ovaj spis posle skoro dve decenije od prvog izdanja u Americi izdat i u Hamburgu, Engels je svima onima koji su nastojali da shvate odnos između delovanja ekonomskih zakona i političke strukture preporučivao Osamnaesti brimer »kao odličan primer praktične primene Marxovog shvatanja istorije«, kao primer koji ubedljivo govori protiv kasnijih vulgarizacija marksizma i njegovog svođenja na učenje o nužnom i prirodnom delovanju ekonomskih zakona.

1 Poleta i prodora.
2 Okolina.
3 Dužan, obavezan (pa i predusretljiv).
4 Generalštab.
5 Balzak u svom romanu Rođaka Beta prikazuje u Crevelu, čiji je lik dat po dr Véronu vlasniku lista »Le Constitutionnel«, do srži pokvarenog pariskog filistra.
6 Prostituisani muškarci. Reči gospođe Girardin.
7 U malom.

 
Nauka kao tabloidni žanr
1-30. 06. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009