Iz SAD u SAD
– preko Beograda, Zagreba i Ljubljane
Ostavili smo Ameriku, sredinom aprila, punu starih
i novih briga oko Iraka, Avganistana, Pakistana,
Irana, Severne Koreje, oko recesije sa rastućom
besposlicom, susednom, meksičkom zarazom i
početnim prodorima, ali i mestimičnim kolebanjima
i nedoslednostima Obame u sferama »državne bezbednosti«.
I sredinom aprila smo, posle sedam godina, upali
u Beograd sa, po danu i predveče, vibrantnim komercijalnim
i ugostiteljskim centrima. A duž glavnih magistrala,
kilometrima izvan centara, masa super modernih poslovnih,
sportskih itd. zdanja, niz novih naselja, skorojevićkih
viletina – sa, još uvek, udžericama i vapijuće praznim
prostorima oko neizlečivo haotične Slavije. I sa
trotoarima prepunim opasnih rupa i ostalim hazardima
kao u nekoj kasabi pre sto godina – i sa ponekim
pretužnim psom lutalicom u ulici »srpskih vladara«.
Očigledno, »Beograd je svet«, samo koji?
Seli smo, napolju, ispred nekadašnjeg »Poleta«,
kod Cvetnog trga, oko podne, i bili fascinirani
rekom zgodnog ženskog i muškog mladog sveta kakav
hita i ulicama Zapadne Evrope i SAD. To je
spolja – a šta im je u glavama?
Kad smo razgovarali sa prijateljima i poznanicima,
sa renomiranim liberalima, antišovinistima i evropeistima,
zapanjeno smo spoznali da poneki od njih i dalje
smatraju da je NATO bombardovanje bilo
zločinačko umesto, u stvari, oslobodilačko, te da
i dalje ne mogu da se sasvim otkače od Kosova.
Utoliko više su bila okrepljujuća dva naša »upada«
u redakciju
Republike, gde me je sačekala
grupa hrabrih boraca »protiv stihije straha, mržnje
i nasilja«. Osećali smo se kao kod kuće.
U Beogradu nigde Tita, sem u »Kući cveća«.
Zagreb je, naravno, sređenija provincijalna prestonica
od Beograda. Takav je bio i ostao. Ulice, trgovi
(kojih Beograd nema), svedokučivi tramvaj. Ali i
poplava grafita koji unakazuju čitave blokove. I
poneko političko ubistvo.
Teme dana u dnevnoj štampi: meksička svinjska influenca
kojom su prosto poludeli tabloidi nastojali da izlude
i uspaniče narod, i slovenački veto na hod Hrvatske
u Brisel, a zbog mikrospora oko Piranskog zaliva
i par kuća na granici. Pokušali smo da uporedimo
ovaj nano-spor sa jednako kosmičkim pitanjem da
li je pravilnije otvarati meko kuvano jaje sa špica
ili sa sotke, što je dovelo do rata između dve liliputanske
državice. Nismo naišli na šire razumevanje.
To je velika galama u hrvatskoj štampi. Ali, ima
i jedna nova »hrvatska šutnja«. Naime, za dvanaest
dana što smo u dva navrata bili u Zagrebu ni u
jednom dnevnom listu nijedne
jedincate reči o Srbima
u Hrvatskoj. Kao da su, ne daj bože, potonuli,
isparili, otišli – kao da ih nema. Pitali
smo okolo: kako to, zar baš ništa o čitavom
jednom narodu, odnosno najvećoj manjini
da se javi, registruje: kako žive, koliko
ih se vraća u, ili napušta, Hrvatsku,
kulturni život, škole, kriminal itd. Ništa!
Nismo dobili suvisle odgovore. Sem da
je po »srpskom pitanju« štampa čvrsto
u rukama desničarske vlade, odnosno uz
nju. Uz ovu šutnju bila su, ipak, dva
stidljiva, kratka napisa o povicima »Srbe
na vrbe« i »Za dom spremni« na masovnom
estradnom zboru proustaškog »Tompsona«
u Splitu.
Na kraju smo otišli u kafanu hotela »Dubrovnik«,
na redovno poselo mojih nekoliko antišovinističkih
Šibenčana, gde sam se osećao kao kod kuće.
Trg »Maršala Tita« kod kazališta i dalje
odoleva.
Ljubljana je tihi dragulj uglancanog reda,
|
|
|
visoke urbane kulture, suzdržanog ali primetnog
luksuza i ekološke pameti koja nije od juče (ogroman
park Tivoli u centru malog grada). Videli smo
netaknute spomenike Kardelju i Kidriču, a valjda
i za Tita negde nešto ima. Nova autostrada Ljubljana–Celje
i dalje je, sa kilometrima supertunela, na svetskom
nivou, kao i supermarketi, mall-ovi oko Celja.
Slovenija po svemu izgleda spokojna, a jedan vatreni
slovenački patriota nam je rekao da će se za slovenačko-hrvatski
spor verovatno naći neko »privremeno« rešenje
koje će potrajati. »Kao oko Trsta« – dodao
je.
Na kraju, da »zaokružimo«. Na naše pitanje – centralno
za naš »izveštaj« sa ovog putovanja u vašingtonskom
Institutu za političke analize krajem maja – da
li na prostorima bivše Jugoslavije ima potencijala
za obnovu ratovanja dobili smo sledeće odgovore:
a) većinski: nema, jer je skoro svima puna kapa
ratovanja; jer su se nacionalističke vođe dovoljno
nakrale; jer je Kosovo
de facto otpisano;
jer je Bosna i dalje pod međunarodnim nadzorom;
jer NATO i EU ne bi dopustili – i jer su svi sem
Srbije u NATO i EU ili žele da uđu. Mogu lokalni
incidenti ali ne ratovi.
b) manjinski: nikad se kod nas ne zna. Postoji dovoljno
zapaljivog, nesvarenog nacionalističko-rasističkog
đubreta u glavama dovoljnog broja pripadnika mlađih
generacija i starijih fašističkih »elita«.
A u kakve i koliko izmenjene prilike u SAD smo upali
po povratku ostavljamo za sledeću kolumnu. Počinje
američko »dugo, vrelo leto«!