Početna stana
 
 
 
     

 

Pismo iz SAD

Iz SAD u SAD – preko Beograda, Zagreba i Ljubljane

Ostavili smo Ameriku, sredinom aprila, punu starih i novih briga oko Iraka, Avganistana, Pakistana, Irana, Severne Koreje, oko recesije sa rastućom besposlicom, susednom, meksičkom zarazom i početnim prodorima, ali i mestimičnim kolebanjima i nedoslednostima Obame u sferama »državne bezbednosti«.
I sredinom aprila smo, posle sedam godina, upali u Beograd sa, po danu i predveče, vibrantnim komercijalnim i ugostiteljskim centrima. A duž glavnih magistrala, kilometrima izvan centara, masa super modernih poslovnih, sportskih itd. zdanja, niz novih naselja, skorojevićkih viletina – sa, još uvek, udžericama i vapijuće praznim prostorima oko neizlečivo haotične Slavije. I sa trotoarima prepunim opasnih rupa i ostalim hazardima kao u nekoj kasabi pre sto godina – i sa ponekim pretužnim psom lutalicom u ulici »srpskih vladara«. Očigledno, »Beograd je svet«, samo koji?
Seli smo, napolju, ispred nekadašnjeg »Poleta«, kod Cvetnog trga, oko podne, i bili fascinirani rekom zgodnog ženskog i muškog mladog sveta kakav hita i ulicama Zapadne Evrope i SAD. To je spolja – a šta im je u glavama?
Kad smo razgovarali sa prijateljima i poznanicima, sa renomiranim liberalima, antišovinistima i evropeistima, zapanjeno smo spoznali da poneki od njih i dalje smatraju da je NATO bombardovanje bilo zločinačko umesto, u stvari, oslobodilačko, te da i dalje ne mogu da se sasvim otkače od Kosova.
Utoliko više su bila okrepljujuća dva naša »upada« u redakciju Republike, gde me je sačekala grupa hrabrih boraca »protiv stihije straha, mržnje i nasilja«. Osećali smo se kao kod kuće.
U Beogradu nigde Tita, sem u »Kući cveća«.
Zagreb je, naravno, sređenija provincijalna prestonica od Beograda. Takav je bio i ostao. Ulice, trgovi (kojih Beograd nema), svedokučivi tramvaj. Ali i poplava grafita koji unakazuju čitave blokove. I poneko političko ubistvo.
Teme dana u dnevnoj štampi: meksička svinjska influenca kojom su prosto poludeli tabloidi nastojali da izlude i uspaniče narod, i slovenački veto na hod Hrvatske u Brisel, a zbog mikrospora oko Piranskog zaliva i par kuća na granici. Pokušali smo da uporedimo ovaj nano-spor sa jednako kosmičkim pitanjem da li je pravilnije otvarati meko kuvano jaje sa špica ili sa sotke, što je dovelo do rata između dve liliputanske državice. Nismo naišli na šire razumevanje.
To je velika galama u hrvatskoj štampi. Ali, ima i jedna nova »hrvatska šutnja«. Naime, za dvanaest dana što smo u dva navrata bili u Zagrebu ni u jednom dnevnom listu nijedne
jedincate reči o Srbima u Hrvatskoj. Kao da su, ne daj bože, potonuli, isparili, otišli – kao da ih nema. Pitali smo okolo: kako to, zar baš ništa o čitavom jednom narodu, odnosno najvećoj manjini da se javi, registruje: kako žive, koliko ih se vraća u, ili napušta, Hrvatsku, kulturni život, škole, kriminal itd. Ništa! Nismo dobili suvisle odgovore. Sem da je po »srpskom pitanju« štampa čvrsto u rukama desničarske vlade, odnosno uz nju. Uz ovu šutnju bila su, ipak, dva stidljiva, kratka napisa o povicima »Srbe na vrbe« i »Za dom spremni« na masovnom estradnom zboru proustaškog »Tompsona« u Splitu.
Na kraju smo otišli u kafanu hotela »Dubrovnik«, na redovno poselo mojih nekoliko antišovinističkih Šibenčana, gde sam se osećao kao kod kuće. Trg »Maršala Tita« kod kazališta i dalje odoleva.
Ljubljana je tihi dragulj uglancanog reda,
 
visoke urbane kulture, suzdržanog ali primetnog luksuza i ekološke pameti koja nije od juče (ogroman park Tivoli u centru malog grada). Videli smo netaknute spomenike Kardelju i Kidriču, a valjda i za Tita negde nešto ima. Nova autostrada Ljubljana–Celje i dalje je, sa kilometrima supertunela, na svetskom nivou, kao i supermarketi, mall-ovi oko Celja. Slovenija po svemu izgleda spokojna, a jedan vatreni slovenački patriota nam je rekao da će se za slovenačko-hrvatski spor verovatno naći neko »privremeno« rešenje koje će potrajati. »Kao oko Trsta« – dodao je.
Na kraju, da »zaokružimo«. Na naše pitanje – centralno za naš »izveštaj« sa ovog putovanja u vašingtonskom Institutu za političke analize krajem maja – da li na prostorima bivše Jugoslavije ima potencijala za obnovu ratovanja dobili smo sledeće odgovore:
a) većinski: nema, jer je skoro svima puna kapa ratovanja; jer su se nacionalističke vođe dovoljno nakrale; jer je Kosovo de facto otpisano; jer je Bosna i dalje pod međunarodnim nadzorom; jer NATO i EU ne bi dopustili – i jer su svi sem Srbije u NATO i EU ili žele da uđu. Mogu lokalni incidenti ali ne ratovi.
b) manjinski: nikad se kod nas ne zna. Postoji dovoljno zapaljivog, nesvarenog nacionalističko-rasističkog đubreta u glavama dovoljnog broja pripadnika mlađih generacija i starijih fašističkih »elita«.
A u kakve i koliko izmenjene prilike u SAD smo upali po povratku ostavljamo za sledeću kolumnu. Počinje američko »dugo, vrelo leto«!
  Cvijeto Job
 
Ukazni darodavac kiseonika
1-30. 06. 2009.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2009