homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Srbi, Rusi i Kosovo*

Pitanje je zašto Rusi postavljaju zahtev da se pregovori o Kosovu produže u nedogled. Njihova maksima je da će oni pristati jedino na rešenje koje će zadovoljiti obe strane. Voleo bih da vidim onoga koji će da smisli takvo rešenje. Oni su svesni da takvog rešenja nema, mada zvuči lepo. (...)

Rusi žele da se uvaži njihov stav o Srbiji. Oni a priori podržavaju opciju koja je Zapadu trn u peti. U Rusiji još nisam čuo ništa suvislo u vezi sa Kosovom, kao uostalom ni ovde. Kada bi se desilo da kroz nedelju ili dve Srbi dobiju Kosovo, ovde u vladi bi se uhvatili za glave. Postoji svest o tome da je to što tražimo nemoguće i da nas onda to ništa ne košta. Ni Ruse takođe ništa ne košta da kontriraju i ta situacija može da se oteže godinama. Oni na taj način dobijaju poene

 
u očima svog javnog mnjenja, jer se stiče utisak da se Zapad ponovo plaši Rusije. Srpska vlada je u stvari dobila realnog saveznika, koji joj je vrlo sličan. I jedni i drugi insistiraju na pitanju ponosa i ne interesuje ih sadržaj stvari. I tako oni jedni drugima čine usluge, jedni time što postoje kao problem, a drugi time što blokiraju rešenje tog problema. (...)

Kaže se – Šta fali Rusiji, u smislu da joj nije potreban Zapad. Isto tako možemo da kažemo – A šta pa fali Srbiji? I rusko i srpsko stanovništvo je većinom ispod granice siromaštva, i kod jednih i kod drugih penzije su niske, možda su u Srbiji čak i više. Ako nam se sviđa Rusija, onda nam se sviđa i ovo ovde i nema razloga da išta menjamo. Tako da je sve u redu u najboljem od svih mogućih svetova. U Rusiji postoji veoma jak vojno-industrijski kompleks i njihova je vekovna tradicija da većina sredstava ide na tu stranu, pa će i sada tako biti. Ruski ponos je izgleda svodiv na njihovo divljenje bogatašima koji kupuju fudbalske klubove po inostranstvu. Sa srpskim ponosom je ista stvar, glavno je da nam se niko ne meša u to šta radimo. Mi hoćemo da činimo zločine i da nam zločinci sede u bezbednosnim strukturama i da niko ništa ne sme da nam kaže. Ako je to naš ponos, onda neka nam cveta i raste dok nas ima. (...)

Bilo je perioda kada su Srbi i te kako pljuvali po Rusima zato što neće da pomognu njima nego Bugarima. A Rusi u ratu protiv Turaka nisu hteli da pomažu Srbima, kada su im Bugari na granici i kada preko njih stižu do Konstantinopolja, koji im je bio večiti cilj. Neće valjda da idu u Konstantinopolj preko Boke Kotorske? Tolstoj je pisao o tome u vreme kada se u Rusiji vodila kampanja za pomoć Srbiji. Na kraju svog romana Ana Karenjina, Tolstoj prati Vronskog i još nekoliko ruskih dobrovoljaca u vozu za srpski front. Ispada da je Vronski krenuo u Srbiju zato što je lično u bezizlaznoj situaciji i to je za njega način da izvrši samoubistvo. Jedan njegov saputnik je notorni pijanica koji je prokockao imanje, a i ostali imaju slične razloge. Na to je onda reagovao Dostojevski i izgrdio Tolstoja kao izdajnika i naveo dva-tri primera usijanih glava koje su ostavile sve što imaju da bi pomogle Srbiji. Ni do danas se stvari nisu promenile. Ako pogledate takozvanu patriotsku rusku štampu za vreme ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, videćete da se ponavlja ista propaganda o ruskim dobrovoljcima na srpskim ratištima. Između redova se takođe vidi da su u pitanju ljudi pokrenuti ličnim entuzijazmom, a ne uvidom u to šta se ovde zaista dešava. Iz tog vremena postoje i vesti o dobrovoljačkim odredima koji se čas bore protiv muslimana, a čas jedni protiv drugih, ko zna zbog čega. To je večita močvara iz koje je čoveku teško da se uzdigne. (...)

Neko kome je makar malo stalo do ove zemlje trebalo bi da bude zaista zabrinut. A kada
se zabrinutost već toliko dugo suočava sa bezizlazom, to postaje vrsta očajanja. Iz toga se može izvući dubokom verom, koja bi mogla da se temelji na cinizmu, kada nam sve izgleda smešno, a u stvari nije. Ako čovek nešto radi i ako ima uži krug prijatelja koji takođe nešto rade, onda može, ne da utemelji veru u promenu društva, ali može da ogradi prostor i sa tim ljudima napravi malu oazu i tako preživljava. U takvim društvancima ponekad mogu da se obavljaju i velike stvari. To je moguće i u najgorim sredinama i na taj način čovek može da preživi, i to čak da preživi dobro, da mu je život dosta kvalitetan. Naravno,  
pitanje je koliko pojedinac sa razvijenim etičkim osećanjem može da se oseća dobro, ako se oko njega dešavaju strahote.
Nedavno su me napali kako sam mogao da svojim pisanjem kao pravoslavac nanesem toliku štetu Srbima u vezi sa kosovskim pitanjem i ratovima devedesetih. Mi, Srbi – kažu mi ti ljudi – jesmo grešni, ali naš greh se sastoji u tome što smo napustili našu veru i što smo se udaljili od Boga, i to je naš jedini greh. E, kada bismo taj greh uspeli da popravimo i da naši odnosi sa Bogom ponovo budu takvi kakvi bi trebalo da budu, Bog bi bio na našoj strani, a sve ostalo nije greh. U tome postoji deo istine, jer otpadništvo od vere i udaljavanje od Boga su se zaista desili. Ali posledice toga čine čitav lanac užasnih grehova, koji su samo delimično povezani sa ovim prvim. To su svi ovi ratovi i svi zločini i sve pljačke. Kako čovek može da smatra da se vratio svojoj veri i da istovremeno smatra da zločin učinjen nekom drugom i nije neki veliki zločin, odnosno, bar nije takav da bi ga trebalo raščistiti i javno izvesti pred sud? Kako takav čovek zamišlja, ako zamišlja, da će jednog dana stati pred Boga? Kako zamišlja taj susret?
Nekome se rodi divno, lepo dete i ma šta da se dešava okolo, taj je čovek srećan. Moja majka je tri i po godine bila u jednom od strašnijih nacističkih logora, u Ravensbriku, severno od Berlina, gde su dovođene i trudne žene, koje su rađale decu. Nekada su te mlade majke umirale, pa su tu decu usvajali drugi logoraši. I ima te dece koja su i danas živa. Postoji ruski izraz koji može da se primeni na tu vrstu situacije, a takva je i ova naša – pseća radost. Eto, pas se raduje, njemu je svejedno šta se dešava okolo.

* Pavle Rak u emisiji Peščanika pod nazivom »Kombat princip« (Radio B92, 15. 06. 2007), objavljeno u: Peščanik FM, knjiga 9, urednice Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, za izdavača: Peščanik, Beograd 2007, str. 326, 327, 327–328, 328–329, 329–330.

 
Hronika
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika