homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Srđa Popović, Nedovršeni proces, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2007, str. 368

Politička pozadina atentata na premijera Đinđića

Najnovija knjiga Srđe Popovića, poznatog beogradskog advokata i zastupnika porodice Đinđić na suđenju atentatorima na srpskog premijera, ima za temu ono što je naš list svojim tekstovima zastupao za vreme trajanja tog suđenja četiri poslednje godine; naime: da je atentat na Zorana Đinđića političko ubistvo par excellence, da iza tog ubistva stoje političke snage koje su se zalagale, a bogme i danas se zalažu za prekrajanje granica na unutrašnjem prostoru bivše Jugoslavije u smislu uspostavljanja zapadnih granica Srbije na liniji Karlobag–Karlovac–Virovitica, a na spoljnom planu protiv evroatlantskih integracija i za okretanje Rusiji i njenoj sve izraženijoj politici suprotstavljanja Zapadu i zagovaranju samodovoljnog tzv. evroazijskog koncepta.
Srđa Popović, naime, izlazi pred javnost sa prilično ubedljivom tezom da je politička pozadina ubistva premijera nesporna, da se atentatorima nije sudilo za krivično delo ubistva, kako su mediji neoprezno (neki i namerno) izveštavali, već da su u pitanju bila dva krivična dela: 1) udruživanje radi neprijateljske propagande iz člana 136 KZ i 2) ubistvo predstavnika najviših državnih organa iz člana 122 KZ. Dakle, sintagma »ubistvo Đinđića« se u takvom kontekstu javlja samo kao specifično sredstvo izvršenja dva napred navedena krivična dela, a njihova suština jeste nasilna promena ustavnog i političkog poretka. Specijalni tužilac je u optužnici ova dva krivična dela koja se stavljaju ne teret optuženim atentatorima kvalifikovao kao »pokušaj državnog udara« pa je već na taj način našoj najširoj javnosti, koju su, inače po svom nahođenju, oblikovali moćni elektronski i štampani mediji, moralo biti jasno da je reč o političkom ubistvu i o pokušaju obnove političkog režima koji je oličavao Milošević, odnosno nastavku takve politike. I u završnoj reči specijalnog tužioca pominje se termin »državni udar«, a napominje se i da je on imao nekoliko faza od kojih je početna (tzv. puzeći državni udar) bila sredinom novembra 2001. godine kada su pripadnici Jedinice za specijalne operacije (JSO) organizovali oružanu pobunu izvodeći svoja teška oruđa na autoput i blokirajući saobraćaj kod Centra »Sava« ultimativno tražeći od vlade smene ministra unutrašnjih poslova i šefa obaveštajne službe. U tim svojim zahtevima oni delimično uspevaju (smenjen je vrh Državne bezbednosti) što je praktično značilo da je učinjen prvi korak ka restauraciji negdašnjeg režima. Iako je oružana pobuna neke vojne ili policijske jedinice težak oblik krivičnog dela, ova pobuna je ostala nekažnjena, nije vođen nikakav sudski postupak, pa iako je, spolja gledano, vlada uspostavila kontrolu nad bezbednosnom i političkom situacijom (rasformirana je JSO) njen autoritet i ugled su znatno okrnjeni. Njenu slabost (pristajanje na smenu najodgovornijih ljudi u bezbednosnom vrhu zemlje) iskoristile su političke snage prošlosti (čiji je finansijski kapital, zahvaljujući nesposobnosti i bolećivosti nove vlasti posle 5. oktobra 2000, praktično ostao neokrnjen) da pojačaju svoj politički uticaj i da preko svojih nekažnjenih i neotkrivenih kriminalnih klanova eliminišu sve one koji zagovaraju moderan proevropski put Srbije. Premijer Đinđić, kao glavni eksponent politike otvaranja Srbije prema Evropi i svetu i njenog pristupanja EU i NATO, morao je, dakle, biti i fizički uklonjen sa političke scene. Pošto prvi pokušaj u tom pravcu u februaru 2003. godine kod hale Limes nije uspeo, neometano je ponovljen 12. marta.
Kada ovih dana slušamo sve otvoreniju antievropsku retoriku iz Vlade Srbije, koju zastupa i njezin prvi čovek Koštunica, politički smisao atentata na premijera Đinđića postaje valjda jasan i najneobrazovanijem laiku.
Da će i samo suđenje biti puno odugovlačenja, opstrukcije i namernog stvaranja konfuzije, negiranja rezultata istrage i očitog navijačkog odnosa dela medija, koji, na ovaj ili onaj način, podržavaju i finansiraju snage bivšeg režima, videlo se već prvih decembarskih dana 2003, kada je suđenje počelo. I iz same Vlade (Koštunica je
formirao prvi kabinet 3. marta 2004. godine) ubrzo su počeli konstantni napadi na rezultate istrage, svi državni službenici koji su aktivno učestvovali u akciji »Sablja«, koja je imala za cilj da sasvim i neopozivo razbije političku i mafijašku grupaciju koja je bila nukleus podrške tada još živom Miloševiću i njegovom  
propalom režimu, smenjeni su sa svojih funkcija, dok su neki i uhapšeni pod raznim optužbama, najčešće za tzv. zloupotrebu položaja. Ministar pravde Stojković se javno zalagao za ukidanje Specijalnog suda, ministar unutrašnjih poslova Jočić je tražio da se »stvari vrate na početak kako bi se doznala puna istina«, Vladin potrčko koji izigrava sekretara, Dejan Mihajlov, bezobzirno, zapenušano je pretio Tadiću i Demokratskoj stranci da će on »otkriti ko je u stvari ubio Zorana Đinđića, kad već to neće da kažu oni koji to dobro znaju«, da bi dve godine kasnije priznao da je to bio »samo deo političke borbe«. O Legiji se pisalo u superlativima, iz zatvora je objavio i knjige, čak je ministar Jočić izjavljivao kako je »gospodin Legija sada kada se predao potpuno bezbedan pa će moći da na miru da svoj iskaz i time doprinese otkrivanju istine« (Danas, 4. maj 2004).
Sama odbrana optuženih sastojala se od negiranja zločina tvrdnjama da je sve »montirano«, da se »prethodni Živkovićev režim služio nasilnim metodama da izvuče priznanja od optuženih«, da je istraga manjkava, da su veštaci nestručni, izgrađena je i teorija o »trećem metku« što, po mišljenju branilaca, »ruši optužnicu u celosti«, da svedoci lažu, da su zaštićeni svedoci edukovani od strane tužilaštva da terete Legiju i Zvezdana Jovanovića itd.
Upravo iz tih razloga, zbog tako stvorene atmosfere, kako u javnosti tako i u samoj sudnici, bilo je teško očekivati da se može objektivno razmatrati politička pozadina atentata na premijera Đinđića.
Zastupnici porodice Đinđić, Srđa Popović i Rajko Danilović, insistirali su, međutim, na sledećoj bitnoj činjenici: atentat se ne može razumeti ako se ne razume šta se dogodilo novembra 2001. godine. Oni su predložili da se optužnica proširi optužbom za oružanu pobunu protiv političkog i ustavnog poretka. Jula 2005. specijalni tužilac je obećao da će, čim se suđenje završi, pokrenuti postupak za utvrđivanje činjenica oko oružane pobune i da će potom biti sastavljena i optužnica. (Pre dvadesetak dana, međutim, on je to svoje obećanje znatno relativizovao tvrdnjama da će »biti jako teško otkriti političku pozadinu atentata«.) Dokazi koje je Srđa Popović predočio Specijalnom sudu imali su svrhu da razjasne upravo političke činjenice Đinđićevog ubistva. On je napravio dva predloga, jedan za proširivanje optužnice (za oružanu pobunu) i drugi za dopunu dokaznog postupka uz priloge i pismene dokaze koji su uredno dostavljeni Specijalnom sudu. Ta dva predloga, kao i odluka suda da se ovi predlozi odbiju, čine osnovu ove knjige.
Knjiga sadrži i druga relevantna dokumenta ili njihove delove poput optužnice, transkripata sa pojedinih sesija glavnog pretresa, suočavanja optuženih i svedoka i sl. Od tih dokumenata najznačajniji je onaj koji Popović u svom Predlogu za dopunu dokaznog postupka predočava sudu a to je transkript razgovora između Biljane Kajganić i Dejana Milenkovića Bagzija o tome da je potrebno da ovaj kaže kako su »Đinđića ubili njegovi« i da će time sebi olakšati položaj »jer je sve sređeno sa Jočićem i Bulatovićem«. Popović ovaj transkript smatra ključnim dokazom o političkoj zaveri i umešanosti Koštuničinog kabineta u atentat. Sud je, međutim, odbio da se transkript uvrsti u spise, a odbio je i oba predloga Srđe Popovića.
Ovakav stav Specijalnog suda Popović smatra nezakonitim i »pokušajem da se zataškaju činjenice koje otvaraju pitanje mešanja u sudski postupak pojedinih visokih predstavnika izvršne vlasti«.
U svakom slučaju, knjiga je zbir dragocenih uvida i dokumenata od kojih sud množinu, nažalost, nije uvrstio u spise pa mnogi, među njima i advokat Popović, smatraju da je proces atentatorima na premijera Đinđića, zapravo, nedovršen proces. Hoće li biti dovršen i kada – pitanje je koje premaša okvire samo sudske vlasti. Njegovo eventualno dovršenje biće indikator da se u srpskom društvu nešto menja nabolje, u demokratskom smislu, dakako.
  Zlatoje Martinov
 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2007 Republika