Srđa Popović, Nedovršeni
proces, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2007,
str. 368
Politička pozadina atentata na premijera
Đinđića
Najnovija knjiga Srđe Popovića, poznatog beogradskog advokata i zastupnika
porodice Đinđić na suđenju atentatorima na srpskog premijera, ima za temu
ono što je naš list svojim tekstovima zastupao za vreme trajanja tog suđenja
četiri poslednje godine; naime: da je atentat na Zorana Đinđića političko
ubistvo par excellence, da iza tog ubistva stoje političke snage
koje su se zalagale, a bogme i danas se zalažu za prekrajanje granica na
unutrašnjem prostoru bivše Jugoslavije u smislu uspostavljanja zapadnih
granica Srbije na liniji Karlobag–Karlovac–Virovitica, a na spoljnom planu
protiv evroatlantskih integracija i za okretanje Rusiji i njenoj sve izraženijoj
politici suprotstavljanja Zapadu i zagovaranju samodovoljnog tzv. evroazijskog
koncepta.
Srđa Popović, naime, izlazi pred javnost sa prilično ubedljivom tezom da
je politička pozadina ubistva premijera nesporna, da se atentatorima nije
sudilo za krivično delo ubistva, kako su mediji neoprezno (neki i namerno)
izveštavali, već da su u pitanju bila dva krivična dela: 1) udruživanje
radi neprijateljske propagande iz člana 136 KZ i 2) ubistvo predstavnika
najviših državnih organa iz člana 122 KZ. Dakle, sintagma »ubistvo Đinđića«
se u takvom kontekstu javlja samo kao specifično sredstvo izvršenja dva
napred navedena krivična dela, a njihova suština jeste nasilna promena ustavnog
i političkog poretka. Specijalni tužilac je u optužnici ova dva krivična
dela koja se stavljaju ne teret optuženim atentatorima kvalifikovao kao
»pokušaj državnog udara« pa je već na taj način našoj najširoj javnosti,
koju su, inače po svom nahođenju, oblikovali moćni elektronski i štampani
mediji, moralo biti jasno da je reč o političkom ubistvu i o pokušaju obnove
političkog režima koji je oličavao Milošević, odnosno nastavku takve politike.
I u završnoj reči specijalnog tužioca pominje se termin »državni udar«,
a napominje se i da je on imao nekoliko faza od kojih je početna (tzv. puzeći
državni udar) bila sredinom novembra 2001. godine kada su pripadnici Jedinice
za specijalne operacije (JSO) organizovali oružanu pobunu izvodeći svoja
teška oruđa na autoput i blokirajući saobraćaj kod Centra »Sava« ultimativno
tražeći od vlade smene ministra unutrašnjih poslova i šefa obaveštajne službe.
U tim svojim zahtevima oni delimično uspevaju (smenjen je vrh Državne bezbednosti)
što je praktično značilo da je učinjen prvi korak ka restauraciji negdašnjeg
režima. Iako je oružana pobuna neke vojne ili policijske jedinice težak
oblik krivičnog dela, ova pobuna je ostala nekažnjena, nije vođen nikakav
sudski postupak, pa iako je, spolja gledano, vlada uspostavila kontrolu
nad bezbednosnom i političkom situacijom (rasformirana je JSO) njen autoritet
i ugled su znatno okrnjeni. Njenu slabost (pristajanje na smenu najodgovornijih
ljudi u bezbednosnom vrhu zemlje) iskoristile su političke snage prošlosti
(čiji je finansijski kapital, zahvaljujući nesposobnosti i bolećivosti nove
vlasti posle 5. oktobra 2000, praktično ostao neokrnjen) da pojačaju svoj
politički uticaj i da preko svojih nekažnjenih i neotkrivenih kriminalnih
klanova eliminišu sve one koji zagovaraju moderan proevropski put Srbije.
Premijer Đinđić, kao glavni eksponent politike otvaranja Srbije prema Evropi
i svetu i njenog pristupanja EU i NATO, morao je, dakle, biti i fizički
uklonjen sa političke scene. Pošto prvi pokušaj u tom pravcu u februaru
2003. godine kod hale Limes nije uspeo, neometano je ponovljen 12. marta.
Kada ovih dana slušamo sve otvoreniju antievropsku retoriku iz Vlade Srbije,
koju zastupa i njezin prvi čovek Koštunica, politički smisao atentata na
premijera Đinđića postaje valjda jasan i najneobrazovanijem laiku.
Da će i samo suđenje biti puno odugovlačenja, opstrukcije i namernog stvaranja
konfuzije, negiranja rezultata istrage i očitog navijačkog odnosa dela medija,
koji, na ovaj ili onaj način, podržavaju i finansiraju snage bivšeg režima,
videlo se već prvih decembarskih dana 2003, kada je suđenje počelo. I iz
same Vlade (Koštunica je
formirao prvi kabinet 3. marta 2004. godine) ubrzo
su počeli konstantni napadi na rezultate istrage, svi državni službenici
koji su aktivno učestvovali u akciji »Sablja«, koja je imala za cilj
da sasvim i neopozivo razbije političku i mafijašku grupaciju koja
je bila nukleus podrške tada još živom Miloševiću i njegovom |
|
|
propalom režimu, smenjeni su sa svojih funkcija, dok su neki i uhapšeni
pod raznim optužbama, najčešće za tzv. zloupotrebu položaja. Ministar pravde
Stojković se javno zalagao za ukidanje Specijalnog suda, ministar unutrašnjih
poslova Jočić je tražio da se »stvari vrate na početak kako bi se doznala
puna istina«, Vladin potrčko koji izigrava sekretara, Dejan Mihajlov, bezobzirno,
zapenušano je pretio Tadiću i Demokratskoj stranci da će on »otkriti ko
je u stvari ubio Zorana Đinđića, kad već to neće da kažu oni koji to dobro
znaju«, da bi dve godine kasnije priznao da je to bio »samo deo političke
borbe«. O Legiji se pisalo u superlativima, iz zatvora je objavio i knjige,
čak je ministar Jočić izjavljivao kako je »gospodin Legija sada kada se
predao potpuno bezbedan pa će moći da na miru da svoj iskaz i time doprinese
otkrivanju istine« (Danas, 4. maj 2004).
Sama odbrana optuženih sastojala se od negiranja zločina tvrdnjama da je
sve »montirano«, da se »prethodni Živkovićev režim služio nasilnim metodama
da izvuče priznanja od optuženih«, da je istraga manjkava, da su veštaci
nestručni, izgrađena je i teorija o »trećem metku« što, po mišljenju branilaca,
»ruši optužnicu u celosti«, da svedoci lažu, da su zaštićeni svedoci edukovani
od strane tužilaštva da terete Legiju i Zvezdana Jovanovića itd.
Upravo iz tih razloga, zbog tako stvorene atmosfere, kako u javnosti tako
i u samoj sudnici, bilo je teško očekivati da se može objektivno razmatrati
politička pozadina atentata na premijera Đinđića.
Zastupnici porodice Đinđić, Srđa Popović i Rajko Danilović, insistirali
su, međutim, na sledećoj bitnoj činjenici: atentat se ne može razumeti
ako se ne razume šta se dogodilo novembra 2001. godine. Oni su predložili
da se optužnica proširi optužbom za oružanu pobunu protiv političkog i ustavnog
poretka. Jula 2005. specijalni tužilac je obećao da će, čim se suđenje završi,
pokrenuti postupak za utvrđivanje činjenica oko oružane pobune i da će potom
biti sastavljena i optužnica. (Pre dvadesetak dana, međutim, on je to svoje
obećanje znatno relativizovao tvrdnjama da će »biti jako teško otkriti političku
pozadinu atentata«.) Dokazi koje je Srđa Popović predočio Specijalnom sudu
imali su svrhu da razjasne upravo političke činjenice Đinđićevog
ubistva. On je napravio dva predloga, jedan za proširivanje optužnice
(za oružanu pobunu) i drugi za dopunu dokaznog postupka uz priloge
i pismene dokaze koji su uredno dostavljeni Specijalnom sudu. Ta dva predloga,
kao i odluka suda da se ovi predlozi odbiju, čine osnovu ove knjige.
Knjiga sadrži i druga relevantna dokumenta ili njihove delove poput optužnice,
transkripata sa pojedinih sesija glavnog pretresa, suočavanja optuženih
i svedoka i sl. Od tih dokumenata najznačajniji je onaj koji Popović u svom
Predlogu za dopunu dokaznog postupka predočava sudu a to je transkript
razgovora između Biljane Kajganić i Dejana Milenkovića Bagzija o tome da
je potrebno da ovaj kaže kako su »Đinđića ubili njegovi« i da će time sebi
olakšati položaj »jer je sve sređeno sa Jočićem i Bulatovićem«. Popović
ovaj transkript smatra ključnim dokazom o političkoj zaveri i umešanosti
Koštuničinog kabineta u atentat. Sud je, međutim, odbio da se transkript
uvrsti u spise, a odbio je i oba predloga Srđe Popovića.
Ovakav stav Specijalnog suda Popović smatra nezakonitim i »pokušajem da
se zataškaju činjenice koje otvaraju pitanje mešanja u sudski postupak pojedinih
visokih predstavnika izvršne vlasti«.
U svakom slučaju, knjiga je zbir dragocenih uvida i dokumenata od kojih
sud množinu, nažalost, nije uvrstio u spise pa mnogi, među njima i advokat
Popović, smatraju da je proces atentatorima na premijera Đinđića, zapravo,
nedovršen proces. Hoće li biti dovršen i kada – pitanje je koje premaša
okvire samo sudske vlasti. Njegovo eventualno dovršenje biće indikator da
se u srpskom društvu nešto menja nabolje, u demokratskom smislu, dakako.
|
|
Zlatoje Martinov |
|