Njegoš kao bojna truba
Njegoševo shvatanje sile njegov
je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave hristologije, tako i
s tačke laičkog poimanja pravičnosti i pravde na svijetu
Jovana pohađa kurs srpskog jezika u jednoj stokholmskoj
gimnaziji. Rođena je u Švedskoj ali, za razliku od mnogih svojih
vršnjaka, redovno je išla na nastavu maternjeg jezika. To se vidi
i po njenoj rečenici: tu je čak i naglasak, glavno mjerilo u vladanju
bilo kojim jezikom, na svom mjestu, a rječnikom zacijelo bar za
koplje nadmaša prosjek - u čitanju i pisanju više nego u samom govoru.
Jovana, dakle, ide u čelni red ovdašnjih školaraca inozemnog porijekla.
Aferim, vrijedna curo. A ipak... Prije neko veče mi se žali da upravo
čita jednu knjigu sa spiska obavezne lektire na kursu, ali ništa
ne razumije, "ama baš ništa". Radi se o Njegoševom Gorskom
vijencu.
Da je ohrabrim, kažem joj da nije ni prva ni potonja kojoj se GV
ne "predaje" bez dosta truda. Čujem da ga i Crna Gora
sve manje čita, bez obzira što se mnogi i dalje slijepo drže Njegoševih
parola. I sjetim se mog prvog dodira s tim čudnim vijencem. (Samo
valjda djetinje godine čuvaju u nama uspomenu na prvi susret s određenim
naslovom, i to tako upečatljivo kao da se dogodilo onomad. Čitav
niz tih susreta javlja mi se i sad jasnom slikom trenutaka i utisaka
koji su ih pratili. Odavno, vaj, lektira više ne može da pobudi
ta čuvstva što od čitanja pravljahu osoben kosmos, u kojem ti, čitajući,
bješe aktivan sudionik u svemu što stoji u knjizi i u svemu što
te okružuje.) Da, odnekud mi je dopao ruku GV u nekom lošem povezu,
bez prve korice, s dosta nečijih nerazumljivih bilježaka na marginama.
Bio sam tada u trećem razredu osnovne škole. Sjedio sam iza kuće,
na nekom zubatom suncu, da li ranoproljećnom ili kasnojesenjem,
i čitao stranicu za stranicom, ne shvatajući ni slovca. Posebnu
muku zadavale su mi fusnote, napisane sitnim slogom, a uputstva,
pisana kurzivom, uopšte nijesam ni mogao da pročitam. I mimo toga,
"nešto" me vuklo da idem dalje, i ja sam čitao i čitao,
a ruke mi zeble i stud me podilazila. Odavno mi je jasno šta me
to vuklo: ona tajnovitost što izbija iz Njegoševe priče, koja će
mi postati jasna tek mnogo kasnije.
I samo ime Njegoš, dok ništa više o njemu ne znadijah, bješe mi
neki "tamni vilajet". Nešto oštro, metalno, hladno, daleko,
istom zagonetno, stoga, kanda, i primamljivo, udaralo je iz te riječi
- to doista više bješe neki čudan pojam nego ljudsko ime - možda
i zato što nigdje oko mene nije bilo nikakvog Njegoša, dok imena
iz samog GV nije manjkalo: Danilo, Vuk, Radun, Stefan, Bajo, Obrad,
Janko... Ako se ne varam, u osnovnoj školi smo se bavili jedino
onim stihovima o Novome. ("Novi Grade,
sjediš nakraj mora"...) Ostalo je došlo s gimnazijom.
Ono glavno s fakultetom. Jer u gimnaziji je zadatak bio da se nabifla
posveta Karađorđu i nekoliko monologa, makar ih se i ne kapiralo.
Bio je to, ukupno uzeto, GV u pet ili šest fragmenata. Cjelina se
sklopila tek na studijama, proučavanjem izuzetno obimne njegošologije.
Tek tada GV mi se nametnuo jezikom koji se naprosto lijepi za dušu
i pamćenje, bez obzira na sve sintaksičke, morfološke ili značenjske
rogobatnosti tog jezika. Valjda je samo tako i bilo moguće naučiti
napamet - kao od šale, naprosto preko noći - stotine i stotine stihova!
Bez sumnje, nešto je tome doprinosilo i ono poletno momačko doba,
kad ne bješe teško s Baščaršije maršem izgurati na vrh Trebevića,
kamoli "umemorisati" Njegoševu opojnu lirsku vaseljenu.
Njegoša i Krležu inače bije glas da su "teški" i "nerazumljivi"
pisci. Bar đaci to kažu. Kad sam se, kao profesor, našao u učionici,
GV sam predavao bez knjige, iz glave. I uspijevao sam, možda baš
zahvaljujući tome, da ga "omilim" mojim gimnazistima.
Šta je moglo biti uzbudljivije nego imati dvadeset i tri-četiri
ljeta, stajati pred tridesetak radoznalih đačkih lica u klupama,
gledati kako oni i očima i ušima upijaju tvoju "besjedu",
kojom razlažeš i obrazlažeš, pozivajući se na stihove, sve "iz
glave", naizgled jednostavnu, a ipak složenu, časomice, štaviše,
zamršenu misao jednog veleuma. Jesam li birao samo mjesta koja želim
da upamte? Jesam. Jesam li zaobilazio one, inače dobro znane partije
što vonjaju olovnim šovenstvom i naglašeno podstiču mržnju? Jesam.
Šta je onda ostajalo od drame? Sasvim dovoljno! GV ne gubi puno
ako preskočimo stihove poput ovih: "Nekršću
se gore usmrđeše... Odža riče na ravnom Cetinju... No lomite munar
i džamiju / pa badnjake srpske nalagajte... S Muhamedom i glupost
u glavu... Kako smrde ove poturice... Kad krv prospem radi svoje
vjere / ne bojim se kletve ni drugoga"... (Stop, zastanite
ovdje, moliću, bar na časak i osluhnite "satanski huk"
ovog distiha; ima u njemu otrova za čitav kontinent!) "Od
mečeta i turske džamije / napravismo prokletu gomilu / neka stoji
na uklin narodu... Ko ne misli na kuran pljunuti / neka bježi glavom
bez obzira... Sad ti nema u našu nahiju / obilježja od uha turskoga
/ do trupine ili razvalina"... Jasno, izostavljao sam
ova i podobna mjesta, jer me od njih zeblo kao da su ledene sante.
Brisao sam ih zbog toga iz predavanja, ali još više zbog toga što
sam imao posla sa đacima svih vjera i naroda Titove federacije.
Uostalom, pomenute stihove, i još neke toga tipa, ja bih uklonio
iz predavanja čak i da sam pred sobom imao samo slušaoce Njegoševe
vjere i naroda, a takođe i da su slušaoci bili isključivo "Turci",
kako Njegoš kivno krsti poturčenjake, dakle svoje sunarodnike. Jer
one prve ne bih da podstičem na halak ("Udri
za krst, za obraz junački... ili gubi obadva svijeta"),
a ove druge ne bih da posramim ("Niko
krupno ko Turčin ne laže") niti da u njima razgaram
revanšizam. Ako, pak, oni sami, i jedni i drugi, čitajući knjigu,
podlegnu nekoj od nazadnih strasti što zrače iz pomenutih redova
- a bilo je i toga, to se tek u nedavnom ratu pokazalo! - neću biti
kriv tome ja, nego oni sami...
Sviđalo se to nama ili ne, GV je štetna književna roba. U pojedinostima,
nikako u cjelini. Zar u ponašanju vojnika i generala, tokom minulog
rata u bivšoj nam otadžbini, na ovaj ili onaj način, ponegdje doslovce,
glose iz GV nijesu služile kao ratna truba, barem u obračunu s "Muslimanijom",
kako je R. Mladić zvao Bosnu? A ni samoj Crnoj Gori se nije razminulo
bez belaja. (Pitaj Sandžak i njegovu okolinu.) Zar broj porušenih
muslimanskih ("turskih") bogomolja u Bosni nije našao
svoje "opravdanje" u stihu "No
lomite munar i džamiju"?... Zar u nekim od citiranih
stihova naprosto ne kulja, kao kužna lava, najbezočniji šovinizam
i ratni ršum? "Kad krv prospem radi
svoje vjere, ne bojim se kletve ni drugoga"?... Ako
to nije okorjeliji vjerski fundamentalizam, šta je onda vjerski
fundamentalizam? Kako smrde ove poturice...
Ako to nije ljaga na račun ljudi koje mrzimo jer su "prevjerili",
šta je onda šovinizam? "Ko ne misli
na Kuran pljunuti, neka bježi glavom bez obzira..."
ili "S Muhamedom i glupost u glavu..."
Je li to glas pobožnog hrišćanskog mirotvorca ili zadriglog podstrekača
na rat među narodima? Je li to rezon humaniste ili destruktivca,
koji je, u ovom slučaju, i vladar jedne, ako i male, zemlje, poglavar
njene crkve i, istom, miljenik muza, čelni pjesnik srpskog jezika,
kako to pjevaju sve srpske čitanke?
|
Ono se može reći da neke od ovih i ovima sličnih
misli u GV ne govori sam Njegoš nego njegovi junaci. Jedno sam ja,
a drugo su moji spisi, piše, biće, Niče. U redu. Niti je Tolstoj
Andrej Bolkonski niti je Andrić Mustafa Madžar. Zašto bi Njegoš
obavezno morao biti Vuk Mandušić ili Mićunović. Ako nije Vuk, je
li iguman Stefan? Ni to. Drugo je Njegoš, a drugo njegov GV. Je
li tako? I jest i nije. Jer likovi u knjigama, čak i kad nijesu
izmišljeni, u stvarnosti nikad nijesu samo ono što pisac o njima
kazuje. Junaci romana ne čine samo ono što pisac priča o njima,
nego još mnogo štošta drugo, kao i svi živi ljudi. Pisac sam odlučuje
šta će "nosioci radnje" u njegovoj priči raditi i govoriti.
Je li onda on "odgovoran" za njihove postupke? Ne? Da?
Nužno je da pisac istakne osobenosti ovoga ili onoga svoga književnog
junaka. Ako bi ih sve sveo na svoju mjeru, onda bi se izgubila raznoobraznost
karaktera u likovima. Likovi ne treba da budu "piščevi dvojnici".
Neka su što jesu. I u negativnom i u pozitivnom djelovanju svom.
Samo tako
|
|
Kathe Kollowitz, Death Reaches
for a Child, 1934-35.
|
može se ostvariti objektivnost književnog sadržaja.
Ali ako su svi junaci nekog djela sve sami "negativci",
poput ovih u GV - izuzetak je donekle jedino vojvoda Draško - onda
se radi o piščevoj tendencioznosti, o knjizi "s tezom".
Interpretatorova dužnost je da neke crte u opštoj negativnosti datog
djela "umekša" ili čak ukloni iz svog tumačenja - dolje
režimska cenzura, nek živi autocenzura! - ako ni zbog čega drugog,
ono da ne bi stvarao "zlu krv". U GV ima veselih, mudrih
i bolnih prizora od mnoge ruke, ali i duboke i strašne, ubitačne,
kobne "nezdravoće" u pogledu na protivnika, koji u Njegoševim
očima ne posjeduje ama baš ništa ljudsko. Samo zato što je ovaj
ili onaj "izdao vjeru prađedovsku".
Može li to biti dovoljno da takvog lišimo svih ljudskih crta, što
Njegoš redovno čini, svrstavajući takvog u vražji nakot, u pasji
milet, u zmiju u njedrima, u gubu iz torine, u kugu ljudsku?...
Ne. Od takvog stava prema čovjeku, makar nam bio i dušmanin, "um
se smuti, a jezik zapliće". Zato sam ja uklanjao takva
mjesta iz predavanja, da bih moje đake poštedio nelagode zbog Njegoševe
sprdnje s tuđom vjerom i vjerskim znamenjima. ("S
Muhamedom i glupost u glavu." - "Kuće
turske ognjem izgorjesmo / da se ne zna ni stana ni traga."
- "Ali ko bi moga pomisliti / da
će uzet Srpkinja Turčina.") Lišen zlokobnih formula,
GV se pretvarao u pozorje koje majstorskim stilskim sredstvima veliča
slobodu, bez floskula koje borbu za slobodu svode na gromovitu rasnu,
vjersku i nacionalističku histeriju.
Biće da sam ja još od onoga dana kad sam GV čitao bez trunke razumijevanja
ostao "zatravljen" njegovim "jezičkim magnetizmom",
mimo sve gramatičke i misaone nesuvislosti tog jezika. Koji je savremenom
čitaocu sve dalji, koliko svojom izražajnom i gramatičkom anahronijom,
toliko, ako ne i više, svojom ideološkom, posebno vjerskom, zastranjenošću.
Zato se i nijesam začudio što gimnazijalka Jovana "ama baš
ništa" ne razumije čitajući GV. Srećom, "pokoljenja
djela sude / što je čije daju svjema". Možda je upravo
naišlo pokoljenje koje na tu bibliju mnoštva južnoslovenskih naraštaja
(barem sto izdanja samo na srpskom jeziku) gleda trezveno, s rezervom,
ne samo zbog stilske i leksičke nepristupačnosti GV nego, još više,
zbog surovosti i sirovosti njene poruke. Ta tema čeka svog nepristrasnog
istraživača.
Knjiga je čitaočev razgovor s autorom (Brodski) ali čitaoci GV nijesu
njegovom tvorcu smjeli da kažu ni posuni se, vladiko, zaklanjaš
nam sunce, pardon, istinu. Možda su se plašili da ih se, zbog toga,
ne strpa u izrode, jer Njegoš je još za svog kratkog života postao
pravoslavni etički kanon, bog svetih stvari jednog - tugo moja -
negramotnog, zaostalog, neobrazovanog naroda. A s bogom se, čak
i kad je to samo čovjek, nije lako nositi. Zato se, sve do naših
dana, niko nije usudio da "zadre" s ovim neprikosnovenim
Petrovićem, da s njim uđe "u krupne riječi" i raskrinka
njegov neljudski imperativ: u obračunu s poturicom - i taj oblik
je skovala pizma, "poturica" je nešto još gore i sramotnije
nego "poturčenjak" - u obračunu s poturicom sva sredstva
su dozvoljena. "Udri za krst, za
obraz junački / ili gubi obadva svijeta." Ako se neko
i osmjelio da prigovori tom nalogu - a bivalo je i takvih - dobio
je žestoko po prstima, čak i od onih koji u GV nikad nijesu ni zavirili.
Jer Njegoševe lozinke su za "gomilu" bile i ostale...
božje zapovijesti. Sazrelo je vrijeme da se ta zabluda razobliči
i Njegoš svede na ocjenu koju zaslužuje. Predugo je GV sam na pijedestalu,
kumir, kult, svetinja koju ne smiješ ni pogledati krivo, premda
tu ima podosta stranica koje vape za strogim ukorom strogog nacionalnog
vijeća. Jer za Njegoša važi ono što on kaže za Miloša Obilića: baca
ljude u nesvijest, u delirijum koji ne preza ni od kakvog prestupa.
Tu su osjećanja iznad razuma, srce je "starije" od glave.
GV nalaže bezuslovan, beskompromisan, bespoštedan obračun s neprijateljem.
Ta magna charta okrutnosti napisana
je rukom pjesnika koliko i rukom hajduka, vojvode ili generala što
ratnu sjekiru iz ruke ne pušta čak ni kad spava. Do neba su uzvišena
ona mjesta koja je pisao pjesnik, ali ona koja je pisao ratni huškač
- gola su sablja i strava. Mnogi li je, posve nedužan, platio glavom
za tu sablju u Njegoševom peru! Zato možemo reći da će onaj ko je
čitao Njegoša lakše posegnuti na tuđ život nego onaj ko ga nije
čitao. Krajnji je čas da pjesnika očistimo od krvožednog bojbaše
u njemu, i tako maksimum religiozne nenavisti prevedemo u maksimum
poštovanja čak i za "slaba čovjeka". Inače će nas raketne
salve u formi opijajućih tropa i dalje zasipati s balkanskijeh visova
vrletnijeh.
Najzad, ako bi se i moglo naći opravdanje za Njegošev duboki nihilizam
("U ad mi se svijet pretvorio / a
svi ljudi pakleni duhovi") s obzirom na prilike u kojima
je živio (Crna Gora, Njegoševi "divlji ćoškovi", tada
je samo prividno slobodna, sva je zakrvljena, razjedinjena, gladna,
bespomoćna, a sam Njegoš već načet opakom bolešću) za Njegoševe
potomke - koji su iz Njegoševe riječi crpli nadahnuće za svoje zločine
- nema opravdanja ni koliko za crno ispod nokta. Jer Njegoševo i
naše doba jedno drugom sliče kao noć danu, a Njegoševa je noć. Htio
- ne htio, Njegoš je ipak blagoslovio srpski nož u grlu i nedužnih
inovjeraca, smatrajući takav čin krunom čojstva i junaštva. ("Vaš
će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit.")
Jer, "Vuk na ovcu svoje pravo ima
/ ka tirjanin na slaba čovjeka". Šta tu da se kaže,
osim: Ne, vladiko, ako Boga znadeš!
Zaboravio si da si juče govorio "Kome
zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom".
Kako ovca, duša krotkosti, svom tirjaninu vuku da "stane
nogom za vrat"? Nema šanse! Po kojoj to odredbi tirjanin
"ima pravo" na slabijeg od sebe? Taj "darvinizam"
odbacuje svaka religija. Samo tlačitelj, samo ljuti despot potpisaće
takav paragraf. Jerbo, i "slab čovjek", to jest onaj što
nije u stanju da se sam odupre napadu, ima pravo, i po nebeskim
i po zemaljskim zakonima, da živi svoj život. Prema tome, Njegoševo
shvatanje sile njegov je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave
hristologije, tako i s tačke laičkog poimanja pravičnosti i pravde
na svijetu. Shodno tome, nije greška zaključiti da je Njegoš svojim
perom počinio strahotna nedjela u ratovima pod balkanskim nebom,
posebno u krvoproliću tokom minule dekade, iako je s ovog svijeta
otišao još polovinom pretprošlog stoljeća.
Šta li bi gimnazijalka Jovana zaključila o GV kad bi dokučila još
i tu dimenziju Njegoševe poezije? Siguran sam da bi je odgurnula
od sebe kao jeres, zato što je, srećom, odrasla u zemlji kojoj ni
krst ni polumjesec, niti ini vjerski simboli, ni smrde ni mirišu,
jer tu se čovječnost određuje drugim kategorijama. Hvala bogu! A
mene, molim, pustite da snivam snom (Lorkinih) jabuka. Zaslužujem
to kao onaj što prozreo je Njegoševu mračnu ideju i izložio je na
oglasnu tablu umjesto da je, poput mnogih, zakopa pod kamen i sakrije
i od sebe samog.
|
|