|
|
|
|
|
|
|
Hibridi
ili o sapostojanju
(Igor
Marojević, Kroz glavu, Dosije
studio, Beograd, 2012)
Druga imenica
iz naslova ovog teksta jeste
mali omaž novom, upravo objavljenom
albumu londonskog benda The
xx. Coexist je ploča koja se
ove godine iščekivala sa, čini
se, najviše nestrpljenja u tzv.
indi-zajednici, a koja inače
sa temom ovog teksta gotovo
da nema ničeg zajedničkog. Reč
je o modernom pop-narativu koji
jednostavnim jezikom i svedenim
inditroničkim izrazom govori
o raskidima, otuđenju, mogućnostima
pomirenja, suživota i srodnim
motivima. Ipak, upravo to je
tačka u kojoj londonski trio
vešto uspeva da uhvati duh vremena,
a to je ono na čemu insistira
i Marojevićeva knjiga: usled
sve dinamičnijeg života i rasipanja
stvarnosti na različite nivoe,
usled raskola između fizičkog
i medijima i novim tehnologijama
isposredovanog sveta, menjaju
se i naše unutrašnje realnosti.
To zapravo znači da je, u skladu
sa epohalnim pomeranjima, neophodno
izvšiti i nova etičko-estetska
sameravanja, ili, drugim rečima,
|
|
|
da se društvo i kultura ne mogu posmatrati
kroz crnobelu prizmu karakterističnu
za devedesete godine.
Dosadašnje Marojevićeve čitateljke i
čitaoci mogu, ali i ne moraju biti iznenađeni
zbirkom članaka i kraćih eseja objavljenih
pod naslovom Kroz glavu. Naime, reč
je o piscu koji je aktuelnoj stvarnosti
mahom prilazio iskosa, bočno, iz specifičnog
ugla i kroz prividno ne-glavne teme,
ili je svoje narative izmeštao u prošlost
i kroz tako uspostavljenu istorijsku
distancu promišljao savremenost. Ali
ono što karakteriše ovog pisca jeste
svakako posebna osetljivost za različite
stvarnosne fenomene, odnosno osetljivost
za raznolike društveno-kulturne artikulacije
emocionalnog i duhovnog života. To danas
ne podrazumeva samo klasične medije
izražavanja i delovanja, kakvi su umetnička
dela ili institucionalna kulturna i
politička aktivnost, već mnogo više
sve širi polujavni-poluprivatni prostor
novih medija, ali ne manje, recimo,
i oblast, u lokalnom slučaju relevantnog
turbo-folka. Uopšte uzev, može se reći
da je Marojevićeva esejistička zbirka
pokušaj da se „veoma hibridna” kulturno-politička
stvarnost savremenog srpskog društva
predstavi u svojim šarolikim proklizavanjima
izvan univerzalnih etičko-estetičkih
i ideoloških, zamišljenih matrica. O
tome se govori u uvodnom tekstu: „Srbija
21. veka živi veoma hibridnu zbilju.
U njoj se, na primer, savremena prozapadna
retorika i brojni arhaični gestovi u
isti mah infrastrukturno učvršćuju i
mešaju. Takvi ideološki hibridi jesu
česti što je posledica i tranzicije
koja se u Srbiji sprovodi od pada režima
2000. godine.” I dalje: „Takvi paradoksi
čine recidive razapetosti srpskog društva
između protivrečnih modela. Ono je spoj
(manjim delom) tranzicionog i društva
pogođenog svetskom ekonomskom krizom
i zbunjenog viškom i raznovrsnošću informacija
kakve mu je tehnologizacija nedavno
približila. Kontekstualna zbrka kultur-izvedenica
mešovito „strukturisanog”, savremenog
srpskog društva od 2000. do 2011. jeste
glavna tema ove knjige.”
Trideset tekstova grupisano je oko nekoliko
tematskih fokusa: emocionalna otupelost,
odnos prema nasilju i zločinima, mutacije
turbo-folka, različiti književni i kulturni
modeli i njihovo sapostojanje, novi
mediji, jezik u javnom prostoru, status
(seksualnih) manjina, pop-kultura, parodija
i cinizam. U uvodu Marojević je tekstove
žanrovski odredio kao socioknjiževne
eseje, ali se u njima, u manjoj ili
većoj meri, može prepoznati i otvorenost
ka blogosferi, klasičnoj kolumnistici,
autopoetičkim komentarima, studijama
slučaja i drugim žanrovima karakterističnim
za savremenu medijsku scenu. Ukoliko
bi trebalo navesti istorijsko-filozofsko
zaleđe ovih tekstova, onda bi to bilo
tranziciono iskustvo španskog društva,
prevazilaženje nacističke prošlosti
u austrijskom društvu i opus Tomasa
Bernharda kao fundamentalan za razumevanje
ovog procesa, i iz domaće kulture Konstantinovićeva
Filosofija palanke. Ali to je samo najopštiji
ideološko-estetski referentni okvir
unutar kojeg pisac analizira današnje
nuspojave. Kvalitet i svežina Marojevićevog
tumačenja srpske savremenosti sastoji
se pre svega u pokušaju da se postave
drugačiji, skromniji jer lokalni, referentni
okviri za razumevanje ovdašnjeg društva
i kulture. To konkretno znači nijansiranije
posmatranje aktuelnih događaja i izbegavanje
opštih mesta karakterističnih za ovakve
analize. Još konkretnije, Marojević,
na primer, Miloševićevu epohu ne naziva
diktaturom, nego poludiktaturom, kao
što se za poslepetooktobarsku Srbiju
nikako ne može reći da je sasvim demokratska,
već poludemokratska. Takođe, u tekstu
„Duša naroda” pisac dovodi u pitanje
uvreženo mišljenje da su za devedesete
isključivo krive politička i intelektualna
elita, a da je tzv. narod bio zaveden:
„Nije problem u takvoj raspodeli krivice,
ali kao da ona podrazumeva da se od
populusa očekuje izvesna infantilna
neodgovornost, čak debilitet.” Tako
se kao jedna od ključnih odlika Marojevićevog
esejističkog postupka može navesti ova mreža referentnih okvira i posmatranje
konkretnih pojava i procesa sa različitih
mesta na toj mreži. Kao ilustracija
za ovo tvrdnju može poslužiti analiza
turbo-folka i njegovih hibrida koji
su zasejani poslednjih godina. Ukoliko
citiranje Rammsteina u pesmi Indire
Radić pre pripada sferi bizarnih mutacija,
nema sumnje da u kontekstu turbo-folk
kulture posebnu pažnju zaslužuju fenomeni
lgbt-aktivizma Jelene Karleuše, koketiranje
sa transseksualizmom Milana Stankovića,
ali ne manje i njegov kritički stav
prema društvenim mrežama ili govor o
poželjnosti singl statusa u naše vreme.
Najbrojniji ovdašnji analitičari kulture
pomenute aktivnosti uopšte ne bi uzimali
u obzir, s pravom ili ne, tretirajući
sve što ima bilo kakve veze sa turbo-folkom
kao precizno osmišljenu proizvodnju
zabave koja je zamena za kulturu i koja,
konačno, ima funkciju podrške nacionalističkim
i svakako konzervativnim ideologijama.
Međutim, upravo na tom polju rečeni
fenomeni i zaslužuju pažnju, budući
da unose pometnju u zadate konzervativne
ideološko-psihološke i estetske matrice,
pa tako njihov emancipatorski nivo ne
bi trebalo (potpuno) prezirati. Reč
je o makar i mutiranom, hibridnom proširenju
područja borbe. Marojević u tekstovima
iz knjige Kroz glavu pokušava, dakle,
da odredi pojave i procese karakteristične
za srpsko tranziciono društvo i njegovu
kulturu. Taj napor definisanja jeste
i jedan od najvažnijih dometa ovih eseja.
Ako i nisu posebno originalne, „sociologija
komšiluka”, koja je zapravo preformulisana
filosofija palanke, „sirotinjski snobizam”,
ili književno uspeliji termin „zvezdani”,
za muške zvezde Grand produkcije, odnosno
„feudalni liberalizam”, kojim se opisuje
privatizacija Srpskog PEN-centra i okolne
sporne privatizacije srpske književne
scene, ove definicije stanja mogu biti
solidna terminološka osnova za dublju
analizu srpske tranzicione fenomenologije.
Na drugom mestu, i u izvesnom smislu
i važnije jeste navođenje primera iz
španske i austrijske tranzicije, ili
primera iz drugih evropskih zemalja,
koji se daju kao uspešni modeli prevazilaženja
traumatične prošlosti. Ovde posebno
valja izdvojiti one primere zasnovane
na ličnom iskustvu (Marojević je nekoliko
godina živeo u Španiji), koji doprinose
uverljivosti i životnosti analitičarsko-statističarskih
napora.
Strogo uzev, knjizi se može zameriti
mestimična jezičko-stilska nemarnost,
ali ona pada u zadnji plan pred preciznom,
nijansiranom i kritički doslednom analizom
srpske savremenosti. I na poslednjem
mestu, hvale je vredna potreba pisca
da se jasno odredi prema društvu i kulturi
kojima pripada, još uvek vrlo retka
među piscima srednje i starije generacije,
i time donekle dovede u pitanje imidž
koji ima u široj kulturnoj javnosti.
|
|
Marjan Čakarević |
|
|
|
|
| | | | | |