Početna stana
 
 
 
   

Hibridi ili o sapostojanju

(Igor Marojević, Kroz glavu, Dosije studio, Beograd, 2012)

Druga imenica iz naslova ovog teksta jeste mali omaž novom, upravo objavljenom albumu londonskog benda The xx. Coexist je ploča koja se ove godine iščekivala sa, čini se, najviše nestrpljenja u tzv. indi-zajednici, a koja inače sa temom ovog teksta gotovo da nema ničeg zajedničkog. Reč je o modernom pop-narativu koji jednostavnim jezikom i svedenim inditroničkim izrazom govori o raskidima, otuđenju, mogućnostima pomirenja, suživota i srodnim motivima. Ipak, upravo to je tačka u kojoj londonski trio vešto uspeva da uhvati duh vremena, a to je ono na čemu insistira i Marojevićeva knjiga: usled sve dinamičnijeg života i rasipanja stvarnosti na različite nivoe, usled raskola između fizičkog i medijima i novim tehnologijama isposredovanog sveta, menjaju se i naše unutrašnje realnosti. To zapravo znači da je, u skladu sa epohalnim pomeranjima, neophodno izvšiti i nova etičko-estetska sameravanja, ili, drugim rečima,
 
da se društvo i kultura ne mogu posmatrati kroz crnobelu prizmu karakterističnu za devedesete godine.
Dosadašnje Marojevićeve čitateljke i čitaoci mogu, ali i ne moraju biti iznenađeni zbirkom članaka i kraćih eseja objavljenih pod naslovom Kroz glavu. Naime, reč je o piscu koji je aktuelnoj stvarnosti mahom prilazio iskosa, bočno, iz specifičnog ugla i kroz prividno ne-glavne teme, ili je svoje narative izmeštao u prošlost i kroz tako uspostavljenu istorijsku distancu promišljao savremenost. Ali ono što karakteriše ovog pisca jeste svakako posebna osetljivost za različite stvarnosne fenomene, odnosno osetljivost za raznolike društveno-kulturne artikulacije emocionalnog i duhovnog života. To danas ne podrazumeva samo klasične medije izražavanja i delovanja, kakvi su umetnička dela ili institucionalna kulturna i politička aktivnost, već mnogo više sve širi polujavni-poluprivatni prostor novih medija, ali ne manje, recimo, i oblast, u lokalnom slučaju relevantnog turbo-folka. Uopšte uzev, može se reći da je Marojevićeva esejistička zbirka pokušaj da se „veoma hibridna” kulturno-politička stvarnost savremenog srpskog društva predstavi u svojim šarolikim proklizavanjima izvan univerzalnih etičko-estetičkih  i ideoloških, zamišljenih matrica. O tome se govori u uvodnom tekstu: „Srbija 21. veka živi veoma hibridnu zbilju. U njoj se, na primer, savremena prozapadna retorika i brojni arhaični gestovi u isti mah infrastrukturno učvršćuju i mešaju. Takvi ideološki hibridi jesu česti što je posledica i tranzicije koja se u Srbiji sprovodi od pada režima 2000. godine.” I dalje: „Takvi paradoksi čine recidive razapetosti srpskog društva između protivrečnih modela. Ono je spoj (manjim delom) tranzicionog i društva pogođenog svetskom ekonomskom krizom i zbunjenog viškom i raznovrsnošću informacija kakve mu je tehnologizacija nedavno približila. Kontekstualna zbrka kultur-izvedenica mešovito „strukturisanog”, savremenog srpskog društva od 2000. do 2011. jeste glavna tema ove knjige.”
Trideset tekstova grupisano je oko nekoliko tematskih fokusa: emocionalna otupelost, odnos prema nasilju i zločinima, mutacije turbo-folka, različiti književni i kulturni modeli i njihovo sapostojanje, novi mediji, jezik u javnom prostoru, status (seksualnih) manjina, pop-kultura, parodija i cinizam. U uvodu Marojević je tekstove žanrovski odredio kao socioknjiževne eseje, ali se u njima, u manjoj ili većoj meri, može prepoznati i otvorenost ka blogosferi, klasičnoj kolumnistici, autopoetičkim komentarima, studijama slučaja i drugim žanrovima karakterističnim za savremenu medijsku scenu. Ukoliko bi trebalo navesti istorijsko-filozofsko zaleđe ovih tekstova, onda bi to bilo tranziciono iskustvo španskog društva, prevazilaženje nacističke prošlosti u austrijskom društvu i opus Tomasa Bernharda kao fundamentalan za razumevanje ovog procesa, i iz domaće kulture Konstantinovićeva Filosofija palanke. Ali to je samo najopštiji ideološko-estetski referentni okvir unutar kojeg pisac analizira današnje nuspojave. Kvalitet i svežina Marojevićevog tumačenja srpske savremenosti sastoji se pre svega u pokušaju da se postave drugačiji, skromniji jer lokalni, referentni okviri za razumevanje ovdašnjeg društva i kulture. To konkretno znači nijansiranije posmatranje aktuelnih događaja i izbegavanje opštih mesta karakterističnih za ovakve analize. Još konkretnije, Marojević, na primer, Miloševićevu epohu ne naziva diktaturom, nego poludiktaturom, kao što se za poslepetooktobarsku Srbiju nikako ne može reći da je sasvim demokratska, već poludemokratska. Takođe, u tekstu „Duša naroda” pisac dovodi u pitanje uvreženo mišljenje da su za devedesete isključivo krive politička i intelektualna elita, a da je tzv. narod bio zaveden: „Nije problem u takvoj raspodeli krivice, ali kao da ona podrazumeva da se od populusa očekuje izvesna infantilna neodgovornost, čak debilitet.” Tako se kao jedna od ključnih odlika Marojevićevog esejističkog postupka može navesti ova mreža referentnih okvira i posmatranje konkretnih pojava i procesa sa različitih mesta na toj mreži. Kao ilustracija za ovo tvrdnju može poslužiti analiza turbo-folka i njegovih hibrida koji su zasejani poslednjih godina. Ukoliko citiranje Rammsteina u pesmi Indire Radić pre pripada sferi bizarnih mutacija, nema sumnje da u kontekstu turbo-folk kulture posebnu pažnju zaslužuju fenomeni lgbt-aktivizma Jelene Karleuše, koketiranje sa transseksualizmom Milana Stankovića, ali ne manje i njegov kritički stav prema društvenim mrežama ili govor o poželjnosti singl statusa u naše vreme. Najbrojniji ovdašnji analitičari kulture pomenute aktivnosti uopšte ne bi uzimali u obzir, s pravom ili ne, tretirajući sve što ima bilo kakve veze sa turbo-folkom kao precizno osmišljenu proizvodnju zabave koja je zamena za kulturu i koja, konačno, ima funkciju podrške nacionalističkim i svakako konzervativnim ideologijama. Međutim, upravo na tom polju rečeni fenomeni i zaslužuju pažnju, budući da unose pometnju u zadate konzervativne ideološko-psihološke i estetske matrice, pa tako njihov emancipatorski nivo ne bi trebalo (potpuno) prezirati. Reč je o makar i mutiranom, hibridnom proširenju područja borbe. Marojević u tekstovima iz knjige Kroz glavu pokušava, dakle, da odredi pojave i procese karakteristične za srpsko tranziciono društvo i njegovu kulturu. Taj napor definisanja jeste i jedan od najvažnijih dometa ovih eseja. Ako i nisu posebno originalne, „sociologija komšiluka”, koja je zapravo preformulisana filosofija palanke, „sirotinjski snobizam”, ili književno uspeliji termin „zvezdani”, za muške zvezde Grand produkcije, odnosno „feudalni liberalizam”, kojim se opisuje privatizacija Srpskog PEN-centra i okolne sporne privatizacije srpske književne scene, ove definicije stanja mogu biti solidna terminološka osnova za dublju analizu srpske tranzicione fenomenologije. Na drugom mestu, i u izvesnom smislu i važnije jeste navođenje primera iz španske i austrijske tranzicije, ili primera iz drugih evropskih zemalja, koji se daju kao uspešni modeli prevazilaženja traumatične prošlosti. Ovde posebno valja izdvojiti one primere zasnovane na ličnom iskustvu (Marojević je nekoliko godina živeo u Španiji), koji doprinose uverljivosti i životnosti analitičarsko-statističarskih napora. 
Strogo uzev, knjizi se može zameriti mestimična jezičko-stilska nemarnost, ali ona pada u zadnji plan pred preciznom, nijansiranom i kritički doslednom analizom srpske savremenosti. I na poslednjem mestu, hvale je vredna potreba pisca da se jasno odredi prema društvu i kulturi kojima pripada, još uvek vrlo retka među piscima srednje i starije generacije, i time donekle dovede u pitanje imidž koji ima u široj kulturnoj javnosti.
  Marjan Čakarević
 
Samovolja sa pet procenata podrške
1. 09. -31. 10. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012