Pedeset drugo Ohridsko
leto
Umetnost
kao strategija preživljavanja
U okviru 52. Ohridskog leta, izložbom
„Novi svedoci holokausta“, predstavljeni
su različiti umetnički pristupi i doživljaji
jedne od najvećih čovekovih tragedija-holokaust.
Namera umetničkog saveta Leta bila je
da se sačuva od zaborava tragična sudbina
jevrejskog i drugih naroda, kao i kultura
i tradicija makedonskih Jevreja. U radu
umetničke kolonije nastale tim povodom
učestvovalo je 15 umetnika iz čitave
Makedonije i Sara Ajnik iz Izraela,
idejni tvorac projekta. Projekat je
realizovan u saradnji sa jevrejskim
Memorijalnim centrom holokausta Makedonije
i Memorijalnim centrom „Jad Vašem“ iz
Jerusalima.
U okviru iste manifestacije postavljena
je izložba radova dece koja su boravila
u velikom koncentracionom tranzitnom
logoru Terezin organizovanom za prihvat
i deportaciju Jevreja iz Čehoslovačke,
Nemačke, Austrije, Holandije i Danske,1941.
godine. Logor se nalazio šest kilometara
severozapadno od Praga u nekadašnjoj
vojničkoj kasarni Franca Jozefa II,
i služio je kao sabirni centar za Jevreje
koji su odatle najčešće deportovani
u Aušvic, u sigurnu smrt.
Mnogi Jevreji su pre Drugog svetskog
rata prebegli u Čehoslovačku misleći
da im je to „ostrvo spasa“ od vlasti
nacističke Nemačke. U martu 1939. godine
izvršena je aneksija kojom je Čehoslovačka
postala deo Velikog Rajha, a Jevreji
prinudni zarobljenici. Od 1. septembra
1941. svi Jevreji i njihova deca bili
su prinuđeni da nose žutu traku sa Davidovom
zvezdom jer bi u protivnom bili svirepo
kažnjeni. Odmah su počela i deportovanja
i etničko čišćenje (Judnrain) pa je
u Terezinu osnovan geto. Terezin je
bio ’model geto’ koji je trebalo da
pokaže Hitlerovu humanost i u propagandne
svrhe prikaže naciste kao ljude u čijim
logorima uslovi života nisu tako loši.
Logorski život bio je neljudski. Ljudi
su bili sabijani u male prostore logorskih
baraka. Odrasli, žene, deca, stari i
bolesni bili su izmešani, što je dodatno
otežavalo život, naročito dece. Jevrejska
uprava stvorena u okviru logora organizovala
je ’dečije domove’ (Heims) u nekoliko
baraka, sa dnevnim programima, boljom
ishranom i kulturnim programima u koje
su bili uključeni i časovi muzike i
crtanja, koji su Jevrejima, Gebelsovim
zakonom o kulturi i umetničkom stvaralaštvu,
bili zabranjeni još 1939. godine. Frajdl
– Diker Brandajs, poznata slikarka i
umetnica pripadnica umetničkog pravca
Bauhaus, i sama zatvorenica, prihvatila
se podučavanja dece slikarstvu u terapijske
svrhe. Deca su naučila da rade sa bojama
i svetlom i tako uspevala da zaborave
na svoje stradanje u logoru i traume
koje su poneli iz različitih getoa iz
kojih su došla u Terezin. Osnovni slogan
bio je „slikajte ono što vidite“. Zahvaljući
tome mnoge zablude i neistine o nacističkim
logorima smrti izašle su izvan logorskih
zidova i postale istorijske činjenice
koje su obelodanjene na Nirnberškom
suđenju ratnim zločincima. U oktobru
1944. godine organizovan je najveći
transport iz Terezina u Aušvic II –
Birkenau i u njemu se našao veliki broj
dece koji je završio u gasnim komorama
i krematorijumima. Na sreću, nacisti
nisu uspeli da izbrišu sve tragove svog
zločina. Pri oslobađanju okupiranih
teritorija i logora Terezin 1945. godine,
u jednoj od dečijih soba pronađena su
dva kofera puna dečijih crteža koje
su naslikala deca različite dobi. Zahvaljujući
tome život u logoru mogao je da se sagleda
kompleksnije. Ovi crteži se danas čuvaju
u Jevrejskom muzeju u Pragu. Deo njih
imali smo prilike da vidimo i mi u okviru
52. Ohridskog leta, koje je ove godine
bogatstvom programa i učešća najeminentnijih
umetnika naročito mlađe generacije bilo
Svet. Izložba „Detska prikazna“- Detski
crteži od getoto Terezin 1943-1944,
organizovana je u saradnji sa Jevrejskim
Memorijalnim centrom Holokausta Makedonije
i Ambasadom Češke Republike u Makedoniji.