Početna stana
 
 
 
   

Srbija uvek negde između

„Vojvoda” na čelu Republike

To - da je Srbija negde između - deo je političke mitologije ali i realnost u kojoj smo. Te mi smo između Istoka i Zapada te iznad te ispod, te letimo preko kako se početkom devedesetih pevalo: „Hriste bože, jedini i sveti - Srpski narod kroz oblake leti”

Tako se peva pa i misli čak i danas nakon izbora na kojima je vojvoda i bivši lider SRS - T. Nikolić - došao na čelo Republike. Tome se ni nadali nisu slavne vojvode poput Putnika, Mišića ili S. Stepanovića u kraljevini. Oni su imali čin generala i to je sve. A na Romaniji tokom ratnih zbivanja u BIH novi ustavni poglavar Srbije T. Nikolić je zajedno sa Šešeljem primio čin i dostojanstvo prema zaslugama. Kažu da to sada nije nužno pominjati no već na prvom koraku sam T. Nikolić nije uspeo da izbegne sopstvenu senku. Ono o Vukovaru, te ono o Srebrenici je uzburkalo region i zbunilo Evropu.

Gafovi novog predsednika
U Moskvi je kod V. Putina zaboravio nekakvu veliku Srbiju, ali da Rusija bude sve veća to je podvukao, makar to bilo na štetu male Gruzije. Za uticajni Eho Moskve je izjavio da će predložiti Narodnoj skupštini u Beogradu da diplomatski prizna Abhaziju i Južnu Osetiju kao nezavisne države. Šta ćemo onda mi sa Kosovom ili bolje šta će Rusija učiniti s Kosovom - jer i ono u Gruziji i ono na kosovskom prostoru je valjda separatizam - ili nije. To ćemo tek videti. A to se tiče i predsednika Nikolića i naših odnosa sa Rusijom. Naravno, i sa zemljama
regiona. Početak novog predsednika je bio težak - priznao je Crnu Goru ali ne i naciju crnogorsku. U Zagrebu su uplašeni i čekaju da se novi predsednik bolje smesti u sedlo na kojem se našao. U Briselu je predložio da o Kosovu pregovara novi premijer u Vladi koja se s mukom i neizvesnošću sastavlja. Ali to bi bilo neko priznanje Kosova kao države jer s druge strane stola bi bio Albanac čiju državu priznaju sve velike sile. Iz dana u dan postaje jasno da novi predsednik neće voditi politiku mnogo drugačiju od politike poraženog B. Tadića.
Negde tokom izborne kampanje B. Tadić je poručivao da Srbija pobedom SNS neće biti „ista zemlja” i nešto se od toga već nazire. Predsednikova SNS je (za) sada u opoziciji pa on ni tu ponašaju po starom principu ako je neko „kralj” ili iznad stranaka - kraljuj kralju a mi ćemo vladati.
Još je rano reći kakve nas promene čekaju sa Nikolićem ali neka upozorenja koja nije siguran šta će
 
Ludwik Wincenty Gadomski, 29. oktobar 2010.
moći a šta neće moći u političkom smislu. Političke stranke se već stižu iz Evrope ne bi trebalo zanemariti - važna su.
Iz samog vrha medijske evropske sfere M. Laura Fransiosi poručuje u vezi s pomenutim „gafovima” novog predsednika da on može lako da zaustavi evropski put Srbije „samo ako to hoće” i da postoji opasnost od uskakanja „u ruski voz”. Ima naznaka koje uistinu upućuju na to ali se takođe zapaža i opreznost samog predsednika. Ruski ambasador u Beogradu - agilni Konuzin - kaže da redovno „piše svojima u Moskvi” ali nije siguran ni sam kakva će Vlada biti sastavljena u Beogradu. Jedno i bez nagađanja znamo. Rusima odgovara neko ko će Srbiju držati dalje od NATO alijanse jer u Moskvi se smatra da NATO ne treba da se približava ruskim granicama - to čak važi i za crkvenu politiku.
Bilo kako bilo novom predsedniku neće biti lako da brzo zauzme jasan stav. Jasno je to da Srbija ne može ostati večno negde između i na spoljnopolitičkom i na unutrašnjem političkom planu. Da li će Srbija nakon smene na vrhu biti ista zemlja niko se otvoreno ne izjašnjava ali bi jednom trebalo da se odredi u tom smislu: koliko još ima nasleđa petooktobarskog prevrata - ako ga uopšte ima - nakon rušenja ratnog režima S. Miloševića nije takođe sigurno, ali da mnogima to nasleđe ne znači mnogo i jedva ga i pominju u ovom momentu. Iz Evrope poručuju da će čekati i tako će biti sve dok Srbija još može da čeka na stvarne promene.
Dačićev gambit

U sastavljanju Vlade svi su kao u vrzinom kolu - te svi mogu sa svima te onaj neće, pa ovaj hoće i tako unedogled. Najzanimljiviji je minsitar I. Dačić koji razmešta figure na šahovskoj političkoj tabli. On je sa Tadićem imao „istorijsko” pomirenje i formirana je koalicija koja je godinama vladala. Sada se mnogo toga menja. Sve je moguće ali se ne vidi šta i s kim: Da li će Dačić praviti savez ponovo sa DS B. Tadića ili će se okrenuti prema SNS. Navodo je LDP kamen spoticanja ali bi bila velika greška da se razumna upozorenja iz LDP odbace. Na sceni je i M. Dodik za koga nije jasno da li je na privremenom političkom radu u Beogradu - on je retko u Banjaluci - ili iz BIH deluje u nameri da se formira Vlada koja njemu odgovara. M. Dodik javno poručuje novom predsedniku Nikoliću da „digne Vojsku” i da brani Kosovo i tako dalje. Sam Dačić ne krije da iz Rusije na njega vrše pritisak da formira Vladu zajedno sa SNS odnosno on ne negira takve tvrdnje - kako god bilo još smo od Vlade daleko a to naravno novog predsednika dovodi u još neugodniju situaciju.
Sve će se videti kada nova Vlada bude povukla prve poteze. Još se ne zna ima li Srbija opoziciju odnosno ko će biti u opoziciji - može se desiti da i SNS bude u opoziciji. Još ne znamo da li će DS biti u opoziciji jer neki kažu da bi joj to najbolje bilo. U šahovskoj igri I. Dačića jasno je da on u prvom redu misli na sebe i na svoju SPS za koju kaže da je partija budućnosti. On naravno i ne razmišlja o petom oktobru i obaranju S. Miloševića a bio je perjanica u tom režimu, kao što je novi srpski ustavni poglavar državni T. Nikolić bio sa Šešeljem na ratištima. Neće biti dobro da Srbija ostane negde između, jer ako smo između nismo nigde i ne znamo kuda ćemo. Igra I. Dačić dare il gambetto - divan je taj italijanski izraz - ali igraju i drugi.
Najvažnije je da ta igra ne bude na štetu umorne i zbunjene Srbije kako je često bivalo u poslednjih dvadesetak godina.

Srpski patrijarh u Zagrebu

Nije bilo nepoznato da se patrijarh sa Sinodom in corpore sprema da pođe u Hrvatsku, ali su verovatno pohitali oni koji su tu posetu nazvali istorijskom. Potez prvojerarha SPC je dobar jer su ostvaranja nužna u svim sferama. Za region je ovo sigurno važno. Ima i patrijarh znanu opoziciju, jer se već oglašavaju zilotske struje oko raščinjenog episkopa i kosovskog prvaka Artemija. Nije ovoj poseti sklona ni grupacija poznatih javnih radnika - oni su protiv rušenja zidova, a zid između pravoslavlja i katolicizma stoji vekovima. Svaki susret je važan ako makar pomišlja na rušenje. Od toga smo još daleko. Ali nada ne bi smela da posustane ni kod pravoslavnih ni kod katolika. Razgovori su tekli dobro ali u njima su bila i pitanja „prošlosti koja je još uvek kamen spoticanja” to se pominje i u saopštenju. Zna se da je bilo reči i o papinoj poseti Beogradu, ali samo to i ništa više. Srpski patrijarh Irinej se jasno opredelio za susret ako ne pre ono u Nišu sledeće godine. Veliki deo episkopata je protiv - još niko ne zna kako će se to prelomiti i hoće li.
U Rimu je naravno susret između pravoslavnih i katolika pozdravljen i to nije neobično - u Rimu odavno čekaju - kao i mnogi od nas - nekakvo otvaranje ili onaj dugo čekani aggiornamento. To je pravoslavlju nužnije nego drugima. I tu su otpori veliki. Zanimljivo je da moskovska crkvena štampa o tome ćuti - nisu to čak ni zabeležili. Oni koji znaju kakve su veze između SPC i RPC znaju da to nije slučajno - ruskoj crkvi je stalo da bude bliža sa SPC nego sa katolicima. Iz Carigrada iz Vaseljenske patrijaršije nema vesti, ali oni se svakako raduju makar i ovom i ovakvom otvaranju: Crkveni odnosi su uvek umreženi u međudržavne odnose i to u evropskim razmerama. O balkanu da i ne govorimo.
Da li će novi predsednik Srbije znati da čita ove znake vremena još o tome mnogo ne znamo - on iskustva u tim odnosima i nema. Ne znamo da li se T. Nikolić u „trećem Rimu” sreo i sa patrijarhom ruskim - o tome vesti nema.

  Mirko Đorđević
 
Napad na profesionalnu, političku i etičku zaostavštinu Verice Barać
1. 07. - 31. 08. 2012.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2012