|
|
 |
 |
|
 |
|
Politička
upotreba istorije
Akademski
istorijski revizionizam u službi državne
istorijske politike u Srbiji nakon
2000.
Učešće predstavnika akademskog
istorijskog revizionizma u oficijelnim
naporima državne revizije prošlosti,
u postsocijalističkoj Srbiji, treba
sagledavati kao snaženje nastojanja
ka rasterećivanju negativnog istorijskog
bagaža srpskih kolaboracionističkih
snaga iz razdoblja Drugog svetskog
rata. Ova namera sukladna je težnji
ka demonizaciji Komunističke partije
Jugoslavije kao revolucionarnog subjekta
i predvodnice Narodno-oslobodilačkog
pokreta i predstavlja oblik istorijskog
pravdanja novog, kapitalističkog poretka.
Ispravljanje tzv. istorijskih nepravdi
i sprovođenje tzv. nacionalnog pomirenja,
tj. insistiranje na tzv. prevladavanju
prošlosti, predstavljaju pokušaj revizionističkih
subjekata, napose nosilaca državne
istorijske politike, ka sticanju političkog
kapitala. Prepoznavanje jedne ovakve
mogućnosti, kojoj je dat moralno-politički
privid, dodatno je navodilo stratege
državne istorijske politike unutar
vladajućih buržoasko-nacionalističkih
političkih partija da poslednjih godina,
osobito nakon 2004, intenziviraju
napore ka normalizovanju kvislinštva
i rehabilitaciji snaga kolaboracionizma.
Okosnicu revizije prošlosti u Srbiji,
pored apsolutizovanja "komunističkih
zločina", tj. partizanske ratne
retorzije i posleratne državne represije
nad antikomunistima, antikomunističkog
egzorcizma, tj. čišćenja uljeza (komunista)
iz nacionalne istorije, predstavlja
napor ka normalizovanju ravnogorskog
četničkog pokreta, kao dominantnog
i najmasovnijeg srpskog kolaboracionističkog
pokreta, uz zahtev za rehabilitaciju
Dragoljuba Mihailovića, kao najistaknutijeg
predstavnika ovog pokreta. Osnovnu
karakteristiku ovih nastojanja, koja
dobijaju otvorenu podršku državnih
struktura, predstavlja neprihvatljivo
zanemarivanje i prikrivanje zločinačke
prakse ravnogorskog četničkog pokreta
i Mihailovićeve komandne i političke
odgovornosti. Slika naše nedavne prošlosti,
kada je reč o normalizovanju četništva,
opterećena je debelim impastom krvi.
Mnogo je lakše predstaviti ravnogorski
četnički pokret i njegovog vođu kao
nacionalne stradalnike i jedine spasioce
nacije nego rasteretiti fašističkog
bagaža kvislinške pokrete pod vođstvom
Milana Nedića i Dimitrija Ljotića.
Stoga ukupni napori ka normalizovanju
kvislinštva i rehabilitaciji kolaboracionističkih
snaga, u novom poretku sećanja, podrazumevaju
napose normalizaciju četništva.
Zakasnelo prevladavanje prošlosti
u postsocijalističkoj Srbiji (pri
čemu Miloševićev režim smatramo nominalno
socijalističkim) posledica je ambivalentnog
odnosa Miloševićevog režima prema
definisanju istorijske politike. Kao
ilustraciju Miloševićevog odnosa prema
komemorativnom nasleđu socijalističke
Jugoslavije i jugoslovenskog revolucionarnog
pokreta, dovoljno je navesti da je
Milošević 1997. kao privatni korisnik
uzurpirao pet muzejskih objekata Memorijalnog
centra Josip Broz Tito. "Akt
Miloševićevog useljenja u muzej pratilo
je ukidanje Memorijalnog centra i
spajanje ostataka centra sa Muzejom
revolucije, čime je stvorena nova
ustanova nazvana Muzej istorije Jugoslavije.
Uprava novog muzeja ukinula je stalnu
postavku nekadašnjeg Muzeja revolucije.
Muzej 25. maj takođe je ispražnjen."1
"Miloševićev režim pripremio
je današnji istorijskopolitički preokret.
Društveno-politička situacija 1990-ih
normalizovala je različite verzije
istoriografskog ekstremizma."2
Društveno-političke okolnosti nakon
smene Miloševićevog režima, kao odraz
ideološke platforme nekadašnjih opozicionih,
a nakon 2000. vladajućih političkih
partija, dodatno su ohrabrile revizionističke
subjekte u potrazi za državnim pokroviteljstvom.
Podrška predstavnika akademskog
istorijskog revizionizma zakonodavnoj
politici u službi državne istorijske
politike
Narodna skupština Republike Srbije
je 21. decembra 2004. usvojila Zakon
o izmenama i dopunama Zakona o pravima
boraca, vojnih invalida i članova
njihovih porodica (ovaj zakon kolokvijalno
je poznat kao "Zakon o izjednačavanju
prava partizanskih i ravnogorskih
boraca"). Član 2. Zakona o izmenama
i dopunama, ustanovljava Ravnogorsku
spomenicu 1941. "Njeni nosioci
se u pogledu prava utvrđenih Zakona
o pravima boraca, vojnih invalida
i članova njihovih porodica, izjednačavaju
sa nosiocima Partizanske spomenice
1941." Član 15. podrazumeva izmenu
člana 35. Zakona o pravima boraca:
"Sva prava predviđena ovim zakonom
odnose se na sve pripadnike NOR-a",
uključujući, kako sugeriše zakonodavac,
i pripadnike ravnogorskog četničkog
pokreta, "bez obzira da li su
osuđeni pravosnažnim sudskim presudama
da su učestvovali u borbama protiv
partizanskih odreda, Narodno-oslobodilačke
vojske Jugoslavije i Jugoslovenske
armije."
Izmenom ranijeg zakona omogućeno je
ne samo izjednačavanje prava nosilaca
Partizanske i novoustanovljene Ravnogorske
spomenice, već i političko rehabilitovanje
ravnogorskog četničkog pokreta. Zakonom
je naznačeno izjednačavanje ratnih
veterana "bez obzira" da
li su pripadnici jednog od dva pokreta
"osuđivani pravosnažnim sudskim
presudama" da su učestvovali
u borbenim aktivnostima na strani
okupatora.
Komentarišući predlog Zakona o izjednačavanju
prava partizanskih i četničkih boraca,
u intervjuu stranačkom glasilu Srpskog
pokreta obnove, partije predlagača
zakona, istoričar Kosta Nikolić, naučni
saradnik beogradskog Instituta za
savremenu istoriju i jedan od istaknutih
protagonista sprege između akademskog
istorijskog revizionizma i državne
revizije prošlosti, ističe da je nužno
osloboditi se "stereotipa po
kojima su partizani bili oslobodioci
i heroji" i dodaje: "Ovaj
predlog zakona je značajan zbog toga
što srpska država, kakva god da je,
mora, kako je istakao i Vuk Drašković,
da ispravi jednu veliku istorijsku
nepravdu. Srpska država mora formalno
da zauzme stav, da se odredi prema
tim bolnim događajima iz Drugog svetskog
rata. Ako to ne uradi, ispašće da
još uvek veruje u tu crno-belu sliku
po kojoj su četnici bili izdajnici.
(...) U tom kontekstu predlog ovog
zakona predstavlja jasan istorijski
diskontinuitet. Ako smo iskreno opredeljeni
za tranziciju moramo stvoriti društvo
diskontinuiteta u odnosu na početak
jednog neprirodnog poretka koji je
označavao nasilje nad istorijom, a
nastao je odmah posle Drugog svetskog
rata. (...) U mnogim sferama je nastavljeno
po starom. Mislim da je krajnje vreme
da se izvrši radikalni raskid sa tim
nasleđem, jer u svetu više nema nikakvog
spora šta je bio komunizam: totalitarna
ideologija po ciljevima i metodama
veoma bliska nacizmu u Nemačkoj i
fašizmu u Italiji. (...) Po mom kritičkom
sudu mi treba da izvršimo tranziciju
u odnosu na društvo koje je počelo
da se stvara u Srbiji 1944. godine.
Osnovni postulati sadašnjeg srpskog
društva još uvek su imanentni onome
što je tada uspostavljeno: mi se,
recimo, i dalje kolebamo u pogledu
privatizacije."3
Usvajanje jednog oktroisanog dekreta,
(skandaloznog, čak ako zanemarimo
rasističke izlive pojedinih poslanika
iz redova vladajuće koalicije, u kontekstu
odbrane predloga zakona), istoričar
Nikolić označava kao pokušaj ispravljanja
"jedne velike istorijske nepravde".
Neizbežan poraz srpskog kvislinštva,
u jednom ovakvom tumačenju, predstavljen
je kao "istorijska nepravda",
dok je prema međunarodno valorizovanom
ishodu Drugog svetskog rata na tlu
Jugoslavije, po Nikoliću, nužno uspostaviti
"istorijski diskontinuitet".
Pobeda revolucionarnog i oslobodilačkog
pokreta sa širokom podrškom u narodu,
predstavljena je kao pobeda "totalitarne
ideologije" i uspostavljanje
"neprirodnog poretka". Nikolić
je kritičan prema navodnom odsustvu
"radikalnog raskida sa prošlošću",
potkrepljujući ovu tvrdnju tezom o
navodno kolebljivoj primeni tržišne
privrede, što predstavlja tipičan
primer sakralizacije kapitalističkog
svojinskog poretka kao tobože najdublje
osnove demokratije. Nužno je, prema
jednom ovakvom tumačenju, raskrstiti
sa svim ostacima socijalističkog nasleđa,
kako na polju državne ideologije,
tako i na polju ekonomske politike,
iako je očigledno da je takav proces
već započeo početkom Miloševićeve
vladavine. "Antitotalitarna kultura
sećanja još uvek predstavlja najrašireniji
vid borbene liberalne moralnoistorijske
teologije."4
Usvajanje zakona podržali su istoričari
Predrag Marković i Slobodan G. Marković.
Predrag Marković ipak napominje da
"rehabilitacija pokreta Draže
Mihailovića ne treba da znači rehabilitaciju
kame", misleći na zločine pripadnika
ravnogorskog četničkog pokreta, da
bi potom insistirao na antitezi koja
sugeriše kako "treba rehabilitovati
pozitivan sadržaj Šravnogorskog četničkog
pokretaĆ, jer se radi o građanskom
antifašističkom pokretu koji je bio
relativno umeren". Slobodan G.
Marković ističe kako smatra da se
"ovim zakonom simbolički završava
Drugi svetski rat" na tlu Srbije,
napominjući kako je, po njegovom mišljenju,
neprimereno što vladajući politički
subjekti nisu odmah nakon političkih
promena 2000. pokrenuli ovakvu inicijativu.5
Narodna Skupština Republike Srbije
usvojila je 17. aprila 2006. Zakon
o rehabilitaciji. Prvim članom utvrđeno
je da se zakonom uređuje "rehabilitacija
lica koja su bez sudske ili administrativne
odluke ili sudskom ili administrativnom
odlukom lišena, iz političkih ili
ideoloških razloga, života, slobode
ili nekih drugih prava od 6. aprila
1941. godine do dana stupanja na snagu
ovog zakona, a imala su prebivalište
na teritoriji Republike Srbije".
Petim članom zakona utvrđeno je da
zahtev za rehabilitaciju može podneti
"svako zainteresovano fizičko
ili pravno lice", bez obzira
da li je neposredno reč o licu koje
je lišeno određenih prava nakon navedenog
datuma.
U duhu Rezolucije 1481 Saveta Evrope
(Rezolucija o međunarodnoj osudi zločina
totalitarnih komunističkih režima
koju je Parlamentarna skupština Saveta
Evrope usvojila 25. januara 2006),
istoričar Srđan Cvetković, u kontekstu
primene Zakona o rehabilitaciji, sugeriše:
"Nameće se zaključak da bi možda
bilo celishodnije i pravednije prema
mnogim žrtvama koje nisu mogle i ne
mogu da dočekaju i ostvare pravdu,
da država u skladu sa preporukama
Saveta Evrope kolektivno rehabilituje
određene kategorije žrtava ideološko-političkog
progona. Konačno, pored političke
rehabilitacije, država bi mogla na
kraju da u skladu sa istim preporukama
donese i deklaraciju o osudi komunističkog
režima kao nedemokratskog i odgovornog
za masovno kršenje ljudskih prava
posle 1945, koja bi možda imala veće
dejstvo nego sve pojedinačne rehabilitacije
zajedno." 6
Tvorcima zakona je bilo važno da omoguće
rehabilitaciju lica koja su "lišena
života, slobode, ili nekih drugih
prava", upravo nakon 6. aprila
1941, jer im ovakav vremenski okvir
omogućava kriminalizovanje Narodno-oslobodilačkog
pokreta. Ovakav pristup najbolje se
ogleda u rehabilitaciji dvojice kvislinških
žandarma, ubijenih od strane partizana
7. jula 1941. u Beloj Crkvi pokraj
Krupnja. Na taj način omogućena je
etička i politička diskvalifikacija
partizanskog pokreta, odnosno KPJ,
kao pokretačke snage oslobodilačke
borbe i socijalne revolucije jugoslovenskih
naroda.
Zakon o rehabilitaciji ne pravi razliku
među licima koja su "lišena života,
slobode, ili nekih drugih prava od
6. aprila 1941." Predlagačima
zakona bilo je nebitno da li "zainteresovano
fizičko ili pravno lice" koje
podnosi zahtev za rehabilitaciju,
ne čini pokušaj zloupotrebe, podnošenjem
zahteva za rehabilitaciju lica koje
je nakon navedenog razdoblja lišeno
života ili slobode od strane partizanskog
pokreta ili posleratnih socijalističkih
vlasti zbog učestvovanja u zločinu
nad pripadnicima ili simpatizerima
oslobodilačkog pokreta, ili zbog drugih
oblika služenja okupatoru. Ovako sročen
zakon omogućio je brojne zloupotrebe
koje se ogledaju u podnošenju zahteva
za rehabilitacijom lica koja su tokom
Drugog svetskog rata učestvovala u
kolaboraciji sa fašističkim okupatorom,
a koja su likvidirana od strane partizana
ili su lišena slobode i sudski procesuirana
od strane socijalističkih vlasti ili
su figurirala kao negativne istorijske
ličnosti. Predlagači zakona nisu ponudili
merila pomoću kojih bi sud mogao utvrditi
da li je neko lice lišeno slobode
i osuđeno "iz ideoloških ili
političkih razloga", ili zbog
nekog krivičnog dela, koje podrazumeva
i komandnu odgovornost zbog zločina
podređenih formacija.
S obzirom da je član Državne komisije
za ispitivanje okolnosti pogubljenja
generala Dragoljuba-Draže Mihailovića,
Bojan Dimitrijević, istoričar i pomoćnik
ministra za odbranu, 19. septembra
2010. na TV B92 javno iskazao očekivanje
da će uskoro doći do rehabilitacije
generala Mihailovića, pri tome iskazavši
nadanje da će u dogledno vreme biti
rehabilitovan i Milan Nedić, možemo
li uskoro očekivati formiranje "Državne
komisije za ispitivanje okolnosti
defenestracije đenerala Milana Nedića"?
Sudska rehabilitacija Bogdana Lončara
i Milenka Brakovića, dvojice žandarma
u kvislinškoj službi, ubijenih 7.
jula 1941. u Beloj Crkvi pokraj Krupnja,
rehabilitovanih pred Okružnim sudom
u Šapcu, predstavlja primenjenu paradigmu
Zakona o rehabilitaciji. Datum ovog
oružanog sukoba, posleratne socijalističke
vlasti proglasile su za Dan ustanka
naroda Srbije. Ovaj praznik ukinut
je odlukom Narodne skupštine Republike
Srbije, 9. jula 2001.
Sudskom rehabilitacijom dvojice kvislinških
žandarma, njihova smrt postala je
predmet političke manipulacije. U
rešenju Okružnog suda u Šapcu o rehabilitaciji
dvojice žandarma, od 11. decembra
2008, ističe se da je utvrđeno kako
su žandarmi "lišeni života bez
odluke suda iz ideološko političkih
razloga, kao žrtve progona i nasilja,
od strane pripadnika partizanskog
pokreta, čime je povređeno njihovo
pravo na život". Ovu sudsku rehabilitaciju
treba posmatrati kao političku rehabilitaciju
dvojice pripadnika kvislinškog represivnog
aparata, odnosno kao političku rehabilitaciju
kvislinškog aparata. Na taj način
normalizovan je čin služenja okupatoru,
dok je pokret kome su pripadali izvršioci
njihovog ubistva, okarakterisan kao
snaga koja je još u leto 1941. vršila
"progone i nasilja" i na
taj način "povređivala pravo
na život" onih koje je srpska
revizionistička istoriografija okarakterisala
kao predstavnike organa državne vlasti.
Pokret, u ovom slučaju partizanski,
koji vrši "progone i nasilja"
inspirisane "ideološkim i političkim
razlozima", jula 1941. nije,
prema logici revizionističkih istoričara
i njihovih političkih mentora, oslobodilački
pokret, već vinovnik "građanskog
rata" i prevratnička snaga koja
je za cilj imala "osvajanje vlasti".
Sudija Gojko Lazarev, predsedavajući
veća koje je rehabilitovalo dvojicu
kvislinških žandarma, obrazlažući
u medijima odluku o rehabilitaciji,
ističe: "Nažalost, 7. jula 1941.
Srbin je ubio Srbina, što je označilo
početak građanskog rata u Srbiji.
Bio je to ustanak protiv države, sa
jasnim ciljem promene celokupnog sistema.
Narednika i kaplara likvidirali su,
iz ideološko-političkih razloga, pripadnici
partizanskog pokreta."7
Rehabilitaciju dvojice žandarma javno
su odobrili saradnici Instituta za
savremenu istoriju, Kosta Nikolić
(veštak u sudskom predmetu rehabilitacije
žandarma Lončara i Brakovića) i Srđan
Cvetković. Kosta Nikolić ističe: "Treba
se suočiti sa bolnom prošlošću. To
nije bio nikakav dan ustanka, već
ubistvo iz ideoloških i političkih
razloga. Mislim da to ubistvo nije
bilo detaljno planirano, već običan
incident, koji je naknadno dobio toliki
značaj. A, počinjeno je u skladu sa
strategijom Komunističke partije Jugoslavije
- revolucija na prvom mestu! Nije
pucano u okupatore, već u predstavnike
stare vlasti. To je poruka koja se
slala narodu." Srđan Cvetković
podržava odluku suda stavom: "Ovo
je novi pogled na istorijske događaje
koji nije ideološki obojen. Rasvetljene
su složene okolnosti, a ubistvo dvojice
žandarma demistifikovano, da se više
ne predstavlja kao herojski čin."
Nikolić dodatno ističe da rehabilitacija
dvojice žandarma "nije nikakvo
prevrednovanje istorije: Nema govora
o revizionizmu. Događaji se sada,
naprosto, objašnjavaju onako kako
su se stvarno dogodili."8
Iako su svedočenja preživelih svedoka
istorijskog događaja 7. jula 1941.
jasna u pogledu vinovnika oružanog
sukoba u Beloj Crkvi, kada je reč
o izazivačima ovog sukoba (svedoci
se slažu da su žandarmi prvi upotrebili
oružje nakon što su se partizani vratili
u selo želeći da spreče žandarme da
privedu učesnike minulog skupa), reinterpretatori
ovog istorijskog događaja prenebregavaju
istorijski kontekst (okupacija zemlje,
uloga predratne žandarmerije u novonastalim
okolnostima) i neposredan događaj
(prvenstvo dvojice žandarma u izazivanju
oružanog sukoba).
U autorskom tekstu u jednom beogradskom
nedeljniku, Kosta Nikolić obrazlaže
odluku šabačkog Okružnog suda o rehabilitaciji
dvojice kvislinških žandarma: "Komunisti
nisu pucali u 'sluge okupatora', već
u državu kao instituciju. (...) Slavljenje
ubistva Lončara i Brakovića, ostavilo
je dugotrajne negativne posledice
i sprečilo proces nacionalnog pomirenja
i prevladavanja još uvek svežih ideoloških
podela. Njihova rehabilitacija predstavlja
značajan doprinos suočavanju srpskog
društva s njegovim totalitarnim nasleđem
koje je i dalje snažna brana punoj
modernizaciji i demokratizaciji Srbije."9
Sud i veštak (Kosta Nikolić) tvrdnjom
da su dvojica žandarma "lišeni
života kao žrtve progona i nasilja
od strane pripadnika partizanskog
pokreta" zastupaju neprihvatljivu
tezu da su svi stradali u ratu jednaki,
jer ih izjednačava činjenica smrti.
Dvojica pripadnika kvislinškog aparata
koji je bio nosilac progona i nasilja
nikako ne mogu biti proglašavani za
"žrtve progona i nasilja".
Pokušaj nenaklonjenih prosuditelja
iz redova državnih institucija da
okarakterišu čin otpora pripadnicima
kvislinškog represivnog aparata, odnosno
začetak oslobodilačke borbe, kao "začetak
građanskog rata" i "ustanak
protiv države", odnosno "napad
na državu kao instituciju", iako
kvislinška tvorevina u Srbiji nije
imala prerogative države, nameću poželjnu
predstavu o srpskom kvislinštvu kao
izrazu srpske državotvorne i nacionalne
ideje. Ovakve navodno apodiktičke
ocene u medijima poprimaju odlike
opskurne mitologeme, imenovanjem protagonista
oslobodilačkog pokreta za "teroriste"
i "ubice nedužnih ljudi".
Osnivanje dve revizionističke
komisije pod okriljem Vlade Republike
Srbije 2009. i učešće revizionističkih
istoričara u njihovom radu
Iako Zakon o rehabilitaciji, poput
Zakona o izjednačavanju prava partizanskih
i četničkih boraca, predstavlja političko
nasleđe dveju vlada Vojislava Koštunice,
primena ovih zakona i potonji napori
ka definisanju državne istorijske
politike aktuelne vlade, u kojoj većinu
ima Demokratska stranka, predstavljaju
jasan revizionistički kontinuitet.
Angažman istaknutih predstavnika akademskog
istorijskog revizionizma, K. Nikolića,
B. Dimitrijevića S. Cvetkovića i Momčila
Pavlovića, na pisanju četvorotomne
istorije Demokratske stranke (????????
??????????? ???????, 1919-2009,
???????, 2009), znakovit je primer
odnosa ove građanske političke partije
prema neformalnoj revizionističkoj
školi u okviru savremene srpske istoriografije.
B. Dimitrijević je funkcioner i savetnik
predsednika Demokratske stranke, dok
je S. Cvetković saradnik Istraživačko-dokumentacionog
centra Demokratske stranke.
Vlada Republike Srbije formirala je
tokom 2009. dve komisije za preispitivanje
istorijskih događaja koji su se odigrali
na tlu Srbije krajem i neposredno
nakon Drugog svetskog rata. Ovo je
prvi put da državne institucije usmeravaju
i motivišu istraživanja ove vrste.
Angažovanje određenog broja naučnih
delatnika i javnih ličnosti sa neskrivenim
antikomunističkim stavovima, saopštenja
sekretara Ministarstva pravde, kao
koordinatora rada dveju komisija,
i izjave pojedinih članova komisija,
jasno sugerišu o nameri osnivača.
Najpre je 27. aprila 2009. formirana
Državna komisija za utvrđivanje okolnosti
pogubljenja generala Dragoljuba-Draže
Mihailovića, potom je 9. jula 2009.
formirana, odnosno 12. novembra 2009.
konstituisana, Državna komisija za
pronalaženje i obeležavanje svih tajnih
grobnica u kojima se nalaze posmrtni
ostaci streljanih posle oslobođenja
1944. (skraćeno: Državna komisija
za tajne grobnice pobijenih od septembra
1944. ).
Osnivanje komisije za "utvrđivanje
okolnosti pogubljenja" Dragoljuba
Mihailovića, uporedo sa pokretanjem
sudskog postupka za rehabilitaciju
ovog ratnog zločinca, predstavlja
završni čin državne rehabilitacije
najznačajnijeg protagoniste srpskog
kolaboracionizma, odgovornog za brojne
zločine ravnogorskih četničkih formacija.
Izbor članova Državne komisije za
utvrđivanje okolnosti pogubljenja
generala Dragoljuba-Draže Mihailovića
jasan je indikator uloge države u
reviziji prošlosti. Naime, u medijima
se među članovima komisije pominju
imena Slobodana Radovanovića, nekadašnjeg
zamenika republičkog javnog tužioca
(predsednik komisije), Slobodana Homena,
državnog sekretara u Ministarstvu
pravde, i Bojana Dimitrijevića, višeg
naučnog savetnika Instituta za savremenu
istoriju, ujedno pomoćnika ministra
odbrane za vojne resurse i savetnika
predsednika Republike za vojna pitanja.
Kao članovi komisije figuriraju istoričari
Kosta Nikolić i Slobodan G. Marković.
Kosta Nikolić, naučni savetnik pri
Institutu za savremenu istoriju, jedan
od koautora osporavanog udžbenika
za završne razrede gimnazije (2002),
u izjavi jednom beogradskom nedeljniku
2004, istakao je kako su prema njegovom
"kritičkom sudu u pravu bili
oni koji su izgubili rat 1945. godine".
10
Bojan Dimitrijević, viši naučni savetnik
pri Institutu za savremenu istoriju,
kao član Demokratske stranke, nakon
političkih promena posle 2000, obavljao
je više savetničkih i stručnih delatnosti
u okviru državnih institucija: savetnik
za reforme ministra odbrane Borisa
Tadića u Vladi Državne zajednice SCG,
rukovodilac tima koji je izradio Strategiju
odbrane SCG, savetnik predsednika
Republike Srbije Borisa Tadića za
vojna pitanja (od 2006), pomoćnik
ministra odbrane Dragana Šutanovca
za ljudske resurse u Vladi Republike
Srbije, autor nacrta Strategije nacionalne
bezbednosti (2006).
O ideološkoj signaturi Bojana Dimitrijevića
kazuju njegovi pokušaji relativizovanja
kvislinške uloge D. Ljotića i, naročito,
M. Nedića, u izjavama medijima. "Izvesno
je sledeće: ni Ljotić ni Milan Nedić
nisu bili petokolonaši, a za diskusiju
je može li se njihova uloga - naročito
Nedićeva - kvalifikovati i kao kvislinška.
Generalno uzev, među Srbima i Slovencima
nije bilo organizovane pete kolone.
Ako uopšte zbog toga na neku političku
grupu treba ukazati prstom, to najpre
mogu biti komunisti zbog poznatog
blagonaklonog stava koji je imao Sovjetski
Savez prema invaziji sila osovine
na Jugoslaviju."11 Dimitrijević
ignoriše istorijsku realnost vezanu
za neposrednu saradnju administrativnog
i represivnog aparata i oružanih formacija
pod kontrolom ove dvojice političkih
figura, sa nemačkim okupatorom, jednako
kao što ignoriše činjenicu da je KPJ,
kao jedina politička snaga u porobljenoj
Jugoslaviji, još tokom Aprilskog rata
(15. aprila 1941), prvim ratnim saopštenjem
pozvala narode Jugoslavije na nepristajanje
razbijanja zemlje i nastavak pružanja
oružanog otpora okupatoru.
Dimitrijević je 19. septembra 2010.
na Televiziji B92 iskazao nadanje
da će nakon rehabilitacije Dragoljuba
Mihailovića uslediti i rehabilitacija
Milana Nedića.
Članovi komisije ističu kako je "osnovni
zadatak komisije da utvrdi mesto streljanja
generala Mihailovića",12 u čemu
treba prepoznati osnovni motiv osnivanja
komisije - pronalaženje posmrtnih
ostataka generala Mihailovića.
Pronalaženje zemnih ostataka generala
Mihailovića nezaobilazan je aspekat
u procesu rehabilitacije ovog ratnog
zločinca. Ovo bi omogućilo trajno
monumentalizovanje njegove ličnosti,
kojoj je dat mučenički karakter, čime
bi bila ostvarena značajna pobeda
"nekrofilnog antikomunizma"
u Srbiji.
Jedini konkretni rezultat rada komisije
predstavlja dodatna potvrda validnosti
decenijama zvaničnih i poluzvaničnih
informacija o hapšenju Draže Mihailovića,
saradnji Nikole Kalabića sa organima
unutrašnjih poslova u lociranju Mihailovića
1946, autentičnosti fotografija Dragoljuba
Mihailovića nakon hapšenja i datumu
pogubljenja (17. jul 1946).
Nakon dvogodišnjeg rada, članovi komisije
su 14. aprila 2011. predstavili "nalaze
na utvrđivanju činjenica o pogubljenju
komandanta JVuO". Međutim, ovom
prilikom samo su dodatno potvrđene
već poznate činjenice (datum pogubljenja,
okolnosti hapšenja i uloga Nikole
Kalabića u hapšenju generala Mihailovića),
uz razjašnjenje određenih nedoumica
(lokacija pogubljenja, indicije o
premeštanju zemnih ostataka generala
Mihailovića iz primarne grobnice),
koje nemaju relevantan značaj za javnost
i istorijsku nauku.13
Vlada Republike Srbije je 9. jula
2009. formirala Državnu komisiju za
tajne grobnice pobijenih od septembra
1944. Na čelu komisije nalaze se dvojica
istoričara: predsednik, Slobodan G.
Marković, docent na Fakultetu političkih
nauka u Beogradu, i sekretar, Srđan
Cvetković, istraživač u Institutu
za savremenu istoriju, dok je koordinator
Odbora za istraživanje Državne komisije,
Momčilo Pavlović, direktor Instituta
za savremenu istoriju.
Formiranje komisije inicirao je istoričar
Momčilo Pavlović. "Znajući potencijale
saradnika Instituta za savremenu istoriju
i uopšte istoričara mlađe generacije,
za koje verujem da nemaju opterećenja
starijih kolega, odlučio sam da ovo
pitanje ('zločini oslobodilaca') podignem
na najviši mogući nivo. Iskustva u
radu s Državnom komisijom za ispitivanje
činjenica izvršenja smrtne kazne i
pronalaženje grobnog mesta generala
Dragoljuba Mihailovića, uverila su
me da je nastala povoljna klima i
da postoji politička volja da se ova
pitanja rasvetle."14
Iako je Državna komisija za tajne
grobnice pobijenih od septembra 1944.
formirana po ugledu na sličnu komisiju
koja deluje u Republici Sloveniji,
državne institucije, kao i saradnici
Instituta za savremenu istoriju, koji
su zapravo inicirali formiranje komisije,
nisu našli za shodno da iniciraju
istraživanje koje bi obuhvatilo popisivanje
svih stanovnika Srbije "koji
su kao posledica nasilja umrli u Drugom
svetskom ratu i neposredno posle njega",
iako ukupan, pa čak ni približan,
broj umrlih stanovnika Srbije tokom
rata, nije naučno utvrđen. Stoga je
ova nepoznanica i dalje izvor političi
motivisanih manipulacija.
Na osnovu činjenice da je partizanska
ratna retorzija i posleratna državna
represija odnela živote i određenog
broja lica koja na pravednom suđenju
ne bi bila osuđena na najstrožu kaznu,
antikomunisti pokušavaju izgraditi
politički kapital.
"Otkopavanje istine" u kontekstu
rasvetljavanja "komunističkih
zločina" ima za cilj da pobedu
jugoslovenskog revolucionarnog pokreta
tradicionalizuje u novu aktivnu traumu
srpskog naroda, poput "gubitka
Kosova" kao već tradicionalizovane
traume. Slična tendencija uočljiva
je u delatnosti hrvatskih revizionista,
na primeru "Bleiburga i Križnog
puta" kao projektovane tradicionalizovane
traume hrvatskog naroda.
U službenom neoliberalnom antikomunističkom
poretku sećanja nema mesta nastojanjima
da se konačno utvrdi broj žrtava fašističkog
i kvis-linškog terora na tlu Srbije,
tokom Drugog svetskog rata. Tako ni
do danas, na primer, nije istražen
ukupan broj lica pobijenih na tlu
Srbije od strane pripadnika ravnogorskog
četničkog pokreta i drugih vojno-četničkih
odreda, koji su se do leta 1944. našli
pod komandom Ravne Gore.
Nastojanja da se nakon "demokratskih
promena" definiše državna istorijska
politika, grozničavo upinjanje da
se njene konture ispune pročišćenim
istorijskim sadržajem, odn. rezultatima
revizionističke istoriografije, omogućila
su postsocijalističkim vlastima da
politički instrumentalizuju činjenicu
postojanja izvesnih istorijskih kontroverzi.
Institucionalizovanje selektivne politike
sećanja, koja je tokom 1990-ih bila
delokrug partija koje su osvojile
vlast nakon 2000. i nekolicine mlađih
istoričara (ako zanemarimo uticajnu
istorijsku publicistiku), daje nam
za pravo da govorimo o državnoj reviziji
istorije. Zvanično i poluzvanično
normalizovanje pokreta i istorijskih
ličnosti iz kvislinškog korpusa, sadržaj
udžbenika istorije, usvajanje Zakona
o izjednačavanju prava partizanskih
i ravnogorskih boraca i Zakona o rehabilitaciji,
formiranje Državne komisije za utvrđivanje
okolnosti pogubljenja generala Dragoljuba-Draže
Mihailovića i Državne komisije za
tajne grobnice pobijenih od septembra
1944, svedoče u prilog ovoj tezi.
Negativan odnos prema nasleđu jugoslovenskog
revolucionarnog pokreta i socijalističke
države zasnovane nakon pobede jugoslovenske
revolucije, kao oblik istorijskog
pravdanja novog poretka, ne podrazumeva
samo radikalno prekrajanje nedavne
prošlosti jugoslovenske zajednice,
već predstavlja deo ukupnog sindroma
restauracije kapitalizma. Ova tendencija
koincidira sa potiranjem stečenih
socijalnih prava najširih slojeva
stanovništva, kao značajne tekovine
prethodnog socijalističkog razdoblja.
Autor je istoričar
Ljiljana Cetinić, „Memorijalni centar
Josip Broz Tito posle 1991–2008. godine“,
Istinom protiv revizije Narodnooslobodilačke
borbe u Jugoslaviji 1941–1945,
Zbornik radova, (ur. Mladenko Colić
i dr.), Beograd, 2009, str. 353.
Todor Kuljić, Prevladavanje prošlosti.
Uzroci i pravci promene slike istorije
krajem XX veka, Beograd, 2002,
str. 473-474.
????? ??????????, „????? ???????,
?????????: ’?? ??????? ?????? ????
?? ?? ?? ????? ????? ???????’“, ??????
???, 358, ???????, 10.11.2004,
???. 11-12.
Todor Kuljić, „Kultura sećanja – istorijat“,
Tokovi istorije. Časopis
Instituta za noviju istoriju Srbije,
1–2/2004, Beograd, 2004, str. 143.
???????? ????????????, „???????? ???-?.
?????? ?????“, ???, 2817,
???????, 23.12.2004, ???. 23-24.
????? ?????????, „? ??? ????? ????
?? ?? ?? ??????“, ????????,
CVI, 34460, ???????, 14.10.2009, ???.
14.
?. ?????, „??? ? ????? ?????????????
???????? ????? ?? 7. ???? 1941. ????
?????? ?????????: ?????? ????? ? ????????
??????“, ??????? ???????,
LVI, ???????, 8.1.2009, ???. 16.
?. ???????, „?????? ????????? ??????
??????? ?? ?????????, ? ?? ??? ??????
?????????. ? ????? ? ?????????“, ???????
???????, LVI, ???????, 10.1.2009,
???. 11.
????? ???????, „??? ?? ?????? ????????
7. ???? 1941. ? ????? ?????. ?????
??????? ?????? ? ??????? ????????“,
???, 3028, ???????, 8.1.2009,
???. 34.
???????? ????????????, „???????? ???-?.
?????? ?????“, ???, 2817,
???????, 23.12.2004, ???. 24.
??????? ??????????, „????????? ?????:
????? ???????“, ???, 2709,
???????, 28.11.2002, ???. 27.
Kosta Nikolić, Bojan B. Dimitrijević,
„Zarobljavanje i streljanje generala
Dragoljuba Mihailovića 1946. godine.
Nova saznanja o arhivskoj građi“,
Istorija 20. veka. Časopis
Instituta za savremenu istoriju, XXVII,
2/2009, Beograd, 2009, str. 13.
????? ???????, „????? ???????? ?????
?? ??? ?????????“, ????????,
34999, CVIII, ???????, 15.4.2011,
???. 7; ?.?.?., „???????? ?? ??????????
?????? ? ????? ??????????? ?????????
?? ?? ?????? ?? ???. ???? ????? ????
????“, ??????? ???????, LVIII,
???????, 15.4.2011, ???. 5.
Momčilo Pavlović, „’Zločini oslobodilaca’
– zadatak srpske istoriografije visokog
prioriteta“, Istorija 20. veka.
Časopis instituta za savremenu istoriju,
XXVIII, 3/2010, Beograd, 2010, str.
10.
|
 |
|
| | | | | |