Početna stana
 
 
 
   

Svi naši disidenti: Pavluško Imširović (2) 

Izdana revolucija

Jedina šansa za opstanak, ne samo radnicima, već i nacijama, jeste u masovnom otporu i nezavisnom organizovanju. Inače, predstoji genocid. Sve ove globalističke tržišne reforme, jesu genocidne. U svim tranzicionim zemljama postoje ogromni demografski gubici, rapidno se smanjuje prosečan životni vek. Kao posledica neuhranjenosti pojavljuju se davno iskorenjene bolesti, recimo, tuberkuloza. Tranzicija uništava biološko biće nacija. Ako ništa drugo, nagon za opstankom izazvaće pobunu. Onda i počistiti ove naše sindikalne mafije, koje glume sindikate i socijalne partnere nepostojećoj liberalnoj buržoaziji, a zapravo, mafijaškim klanovima.

Meta najžešćeg napada u akciji uništavanja Slobodnog univerziteta, i opozicionog pokreta nastalog iz studentske pobune 1968., bio je Radomir Radović. On je oličenje, i opasnost, povezivanja liberalne inteligencije sa radništvom. Nezadovoljnim radništvom, koje traži način da se sindikalno i politički organizuje, koje svakodnevno pruža otpor u štrajkovima, pretnjama štrajkovima, u demonstracijama. Policijska akcija i pokušaj fabrikovanja lažnih svedoka i lažnih dokaza,u prva tri dana posle našeg hapšenja, nisu dali rezultate. Onda su krenuli na njega: uhapšen je, pa je pušten, i nestao je. Nakon sedam dana pronađen je mrtav u svojoj vikendici. Navodno je umro tog dana kad je pronađen. Sedam dana je bio živ, brijan, hranjen, njegove cipele su bile potpećene, mada je pored kreveta imao papuče. Pošto sam često hapšen i zatvaran u samicu, koja je jedan hodnik dugačak četiri metra i metar širok, po kome se kreće, a da se noge ne bi previše znojile, saviju se lubovi i od cipela se naprave papuče. Svaki put posle hapšenja, posle nekoliko noći provedenih u samici, moje cipele su izgledale tako, kao što su Radomirove izgledale. Istraga je dala nekoliko odgovora, namerno pothranjujući sumnju da je on ubijen. Veoma često politička policija nije mnogo krila, nije htela da se to obelodani, da javno primi svoju odgovornost, ali je namerno ostavljala mogućnost: zna se šta se desilo! - Mi to možemo ponovo učiniti, a niko ništa nam ne može! Prikazaćemo kao samoubistvo ili nesrećan slučaj! Cilj je sejanje straha - režim koji vlada na strahu koristi svako sredstvo da probudi strah kod građanstva. Policija je izvršilac i nosilac terora, dok politička organizacija Saveza komunista priprema politički bekgraund: daje pouke i nauk svom članstvu, ona taj strah širi.
Kad je optužnica propala, kad se pokazalo da je to javni skandal, sramni pokušaj najprljavije staljinističke tehnologije vladanja, onda se uključila poslednja politička tranšeja u odbranu te optužnice. Onda je Slobodan Milošević, 10. decembra 1984., poslao cirkularno pismo svim članovima partije. Sve partijske organizacije tog dana imale su tajne sastanke, za razliku od Slobodnog univerziteta, koji je bio otvoren. Nije imao nikakve tajne sastanke. Dakle, članstvu je naređeno da politički podržavaju optužnicu protiv “šestorice“, a da napadaju sve one koji se solidarišu sa optuženima. Koji hoće nekakvu demokratiju, slobodu, pravnu državu... - Kakvu pravnu državu?! Sudija, član sudskog veća, u sred suđenja, kaže: - Dokle ćete više s tim zakonom? Popeli ste nam se na glavu! Zakon služi za inostranstvo, za dekoraciju! Ili, policajci, kad im se kaže: u tom Zakonu o krivičnom postupku, koji vam je na stolu, postoji jedna odredba po kojoj morate da mi kažete zašto sam uhapšen?! Po kom pravnom osnovu?! U kom svojstvu sam ovde?! U suprotnom morate odmah da me oslobodite! - Mnogo ti gledaš američke filmove, kažu. Ali, svi oni, i ti inspektori, bili su šrafovi i zupčanici jednog totalitarnog aparata vlasti. Taj aparat je samo prepakovan i dekorisan, nikada nije uklonjen. Uspeo je da slomi, korumpira, kupi mnoge iz buduće demokratske opozicije. Znate, čovek je potrošna roba: kapitulacija, korupcija, izdaja, svakodnevne su pojave u političkoj istoriji.

Staljinističe mutacije

Nisu moja očekivanja od Dosa i tzv. demokratske opozicije bila velika, niti sam ikada imao mnogo iluzija o njoj. Celokupna opozicija, od vrha do dna, bila je infiltrirana agentima Udbe i Kosa. U svim osnivačkim i glavnim odborima imali su svoje ljude, koji su pripitomljavali tu opoziciju, uvodili je u režim i njegov sistem. Ona se dala pripitomljavati, i bila je navučena na izbore, decembra 1990. Kao poslednja ciganija. Donešena je odluka da opozicija neće učestvovati na tim izborima, jer je bilo jasno da su šanse nikakve - Milošević određuje pravila i broji glasove! Prvi je nogu povukao Guberina sa nekom efemernom strančicom, koja se sutradan ogradila od njega. Bojkot su razbili, meni nekada biski, Vesna Pešić i Nebojša Popov. Protivno odluci skupštine Ujdija, da se osim za Ustavotvornu skupštinu, ne ide na izbore. Ujdi nije bio politička stranka, već nadstranačko udruženje građana; oni su preko noći skupili 100 potpisa, preregistrovali ga u političku stranku i prijavili se za izbore. Ujdi je osnovan 1988., u vreme kad nije mogao biti legalizovan. Skupovi su održavani i u Zagrebu, i Ljubljani, funkcionisao je van legalnih okvira, ali javno. Posle suđenja “šestorici”, 1984., režim je digao ruke od političke represije, nije rasturao političke skupove. Tako je od Ujdija napravljen Miloševićev privezak, sa računicom za broj mesta u parlamentu, i sve što ide uz to. Jezgro Ujdija se raspalo, ljudi koji su ga osnovali nisu ostali u njemu. Osnivali su ozbiljan demokratski pokret, a ne šićardžijsku stranku. I, ko je postao prva violina: Ratomir Tanić, notorni udbaš. Potom je taj njihov favorit prebegao kod Dušana Mihajlovića, da bi završio s lažnim identitetom, kao agent MI6 i zaštićeni svedok Haškog tribunala. Milošević je već tada domestifikovao opoziciju, dajući im mesta u parlamentu. Zatim im je dao opštine, pustio ih je da kraduckaju i kompromituju se. Tako se opozicija integrisala u režim. Smatram da to nije bila prava opozicija, već frakcije režima. Kao što je celokupna ovdašnja politička scena, zapravo, izdanak istog režima u raspadanju. Sve ovo što danas živimo još uvek je Titov režim, a on je druga generacija staljinističke mutacije. To je staljinistička degeneracija radničke države, radničkog pokreta; ovi danas su četvrta generacija staljinističkih mutanata, kontinuiteta od Josifa Visarionoviča do Putina, i njegove nesrećne kopije Borisa Tadića.

Višepartijski totalitarni sistem

Očekivao sam od 5. oktobra, da će se pod naletom masa Miloševićev režim urušiti. Da će se pod tim masovnim socijalnim pritiskom, artikulisati neka nova politička alternativa. Nije uspelo. Ne zato što su stubovi Miloševićevog režima bili mnogo čvrsti, nego zato što su svetske obaveštajne službe poradile da autentičnu revolucionarnu energiju kanališu u kontrarevolucionarne svrhe i ciljeve. Isti oni koji su Miloševića proglasili garantom mira i bezbednosti na Balkanu, a potom ga pustili niz vodu. Postoji jedan Đinđićev intervju u kome on kaže da su se prvih meseci posle 5. oktobra, iz sve snage upinjali da zaustave revoluciju, jer je pretio raspad celog socijalnog sistema. A upravo oni su taj sistem rušili. Načeo ga je Tito, Milošević je intezivirao, a ovi su ga dokusurili. Svi na istom poslu, ali sa sve manje autonomije.
Vijoslav Stanojčić, Mantra
Ovde je tranzicija počela još 1963., ali nije i nikad neće biti dovršena. Takođe u Rusiji, daleko bogatijoj. Indentičnost razvoja u svim republikama bivšeg SSSR-a, i republikama bivše SFRJ, pokazuje da su to bili isti režimi. Isti izvor, isti ishod. Jednopartijski totalitarni sistem zamenjen je višepartijskim totalitarnim sistemom.
Zašto se ne otvaraju arhivi tajne policije, koja je bila i ostala kičma vlasti. Govoriti sada da li je Boris bolji od Koštunice, ili, nesrećnog Tome, isto je kao tražiti razliku, posle 40 godina, između Stevana Doronjskog, Slavka Zečevića i Dušana Čkrebića – ko od njih je mogao bolje da otvori perspektivu Srbiji??? Naravno, niko od njih to nije mogao, jer niko od njih nije imao vlast. Vlast je držao Tito uz pomoć Udbe. Posle su je drži Amerikanci, takođe uz pomoć Udbe. Milošević je malo tvrdio pazar, pa je dopuštao da Jovica Stanišić bude najbolji agent CIE, od 1992. Prema priznanju same CIE. Naravno, to je radio uz saglasnost i pod kontrolom Miloševića.

Političari su jajare

Zakon o radu, koji potpuno obespravljuje radnike, Milošević je izglasao decembra 1996., sasvim neprimećeno, dok su šetači galamili ulicama. Ali nije se usuđivao da ga sprovede, jer bi to značilo masovna otpuštanja. Zakon je usvojen 2001, a počinje da se primenjuje 2002. Sa Slobodom iz Čačka, sa Zastavom, sa privatizacijama. Beko je u pravu kada kaže: - Mnogo više smo vaši tajkuni, nego Miloševićevi! Mnogo više smo zaradili sada, nego u njegovo vreme. Naravno, Miloševićevi tajkuni su brzo preleteli i ušli u dil sa Dosovom vlašću. Umesto da im sve bude oduzeto. Ali, ostavili bi oni Miloševića, kao Ukrajinci Janukoviča, da Amerikanci nisu poželeli da zatru ime svakoj Jugoslaviji.
Prva degeneracija revolucije i radničkog pokreta, birokratska, staljinistička, imala je svoj program i strategiju. Konstituisala se, i bila je svesna ravnoteže u svetskim razmerama. Uspevala je da brani svoju samostalnost na svetskoj i nacionalnoj političkoj sceni, garantujući proletarijatu i narodu da će sačuvati tekovine revolucije: pravo na rad, besplatno obrazovanje, socijalnu zaštitu, medicinsku zaštitu, plansku privredu.… A imperijalizmu garantuje izolaciju i lokalizaciju virusa revolucije. I druga, Titova mutacija, ima svest o sopstvenim dometima i sopstvenom manevarskom prostoru. Milošević nema nikakvu svest, on je lud, tumara. Već 1980-ih kandiduje se za balkanskog žandara Novog svetskog pokreta. – Ja ću biti vaš agent i balkanski žandar, garant mira i bezbednosti, ali dajte mi Jugoslaviju! Oni su to prihvatili, ali ne na način na koji je on to želeo. Iskoristili su ga, potrošili, kao i Sadama Huseina. Milošević je omogućio američkom imperijaizmu da se iskrca i potisne sa Balkana evropske sile. To je rezultat jugoslovenskog rata. Zahvaljujući ratu na Balkanu, SAD su disciplinovale Evropsku uniju. Političari koji dolaze posle Miloševića, kao i oni posle Gorbačova, u zemljama bivšeg SSSR-a, jesu političari – jajare. Bez programa i mašte, strategije i taktike – direktne agenture, ne više posredovane.
Socijalni jaz se sve više produbljuje, ne samo kod nas. Prema Izveštaju o stanju čovečanstva, 256 ljudi poseduje više od polovine celokupnog bogatstva na planeti. Do pre neku godinu ta cifra je redovno objavljivana, sada se teško može videti. Jedina šansa za opstanak, ne samo radnicima, već i nacijama, jeste u masovnom otporu i nezavisnom organizovanju. Inače, predstoji genocid. Sve ove globalističke tržišne reforme, jesu genocidne. U svim tranzicionim zemljama postoje ogromni demografski gubici, rapidno se smanjuje prosečan životni vek. Pojavljuju se davno iskorenjene bolesti, recimo, tuberkuloza. Kao posledica neuhranjenosti. Tranzicija uništava biološko biće nacija. Ako ništa drugo, nagon za opstankom izazvaće pobunu. Onda i počistiti ove naše sindikalne mafije, koje glume sindikate i socijalne partnere nepostojećoj liberalnoj buržoaziji, a zapravo, mafijaškim klanovima.

Obnova radničkog pokreta

Sindikati javnih službi mogu kod nas da odigraju presudnu ulogu, da postanu stožer okupljanja. Recimo, Unija prosvetnih radnika je imala herojski štrajk. Poklekli su iz neznanja i slabosti, ali masa od 120 hiljada zaposlenih bila je iza njih. Štrajkovali su dva meseca - to je podvig. Sa neukim, nespretnim, slabačkim, nikakvim sindikalnim kadrom, uspeli su da se organizuju i tako dugo drže. Masa je to iznela. Postoje mnogo moćniji sindikati, kojima se čine ustupci jer ih se država plaši. Prosvetarima dozvole da štrajkuju jer ih školstvo mnogo ne zanima - što neobrazovaniji građani, bolji podanici. Ali, itekako respektuju sindikat Telekoma. Radnici tamo nemaju plate zato što su im privilegije bogomdane, nego zato što ih se plaše. Takođe, i radnika Epsa. Kolubara je prevagnula 5. oktobra, oni to dobro pamte. Cela država staje kad elektroprivreda stane. Već 10 godina oni lome glavu kako da privatizuju elektroprivredu. Otkidaju parče po parče, ali, osim u Bugarskoj (zato je opustošena zemlja), ni u jednoj tranzicionoj zemlji još nije izvršena privatizacija električne energije. Ona podrazumeva izjednačavanje cena sa svetskim tržištem, što bi bio najžešći atak na ionako loš standard u tim zemaljama.
Oko tih sindikata, koji ne pripadaju nijednoj od ovih standardnih mafijaških centrala, treba očekivati obnovu nezavisnog radničkog pokreta. Industrija je uništena, praktično je nema, trgovina se nikad sindikalno ne može organizovati, jedini obećavajući stožeri su železnica, pošta, Telekom, elektroenergija.…
Radničkom pokretu su bile potrebne decenije da se oslobodi staljinizma. Taj proces još nije završen. Raspadom i tranzicijom, prelaskom na stranu imperijalizma, staljinizam nije prestao da postoji. Recimo, i danas je najveći i najmasovniji francuski sindikat pod kontrolom KP Francuske. Oni sprečavaju generalne štrajkove, i spašavaju Sarkozijevu vladu. Isti slučaj je u Italiji. To su partije 2. i 3. Internacionale, koje još uvek dominiraju radničkim pokretom. Još uvek je sindikalna birokratija pod kontrolom komunističkih i socijalističkih partija. Trockističke stranke jačaju, ali ne zaslugom samih stranaka. Dolazi do obnove celokupnog radničkog pokreta; u meri u kojoj se obnavlja nezavisan radnički pokret rastu i marksističke grupacije, i 4. Internacionala. Ona ima svoje sekcije u više od 50 zemalja, najtešnje je povezana sa levičarskim sindikatima i levim krilom radničkog pokreta. To je jedina autentična radnička levica, dan-danas. Levica, kojoj smo, moja pokojna supruga Jelka, i ja, bili najbliži. Kojoj smo oduvek pripadali. Jelka Kljajić Imširević je umrla 2006. i bila je dosledna svojim marksističkim ubeđenjima. Još kao studentkinja je temeljnije poznavala marksizam od svojih profesora. Imala je bazičnu čestitost, nije se uklapala u šićardžijski mentalitet, zato je tek 90-ih, dobila poluprofesuru i katedru na Filozofskom fakultetu. Do tada je radila u biblioteci. Bila je veliki protivnik predsedničkog organizacionog modela, smatrajući ga nedemokratskim, hibridom monarhije i republike. Pisala je o tome, kao i drugi, koji se sada prave blesavi. Odjedanput su njihove stranke liderske, predsedničke stranke, sad preferiraju predsednički model države??? Aktivno je učestvovala u ženskim organizacijama, ali sa distancom prema svakom političkom profesionalizmu. Bila je svesna da je NGO profesionalizam jednako koruptivan kao i politički.
Eto, mogu da kažem da se ponosim svojom prošlošću. Ne žalim što sam bio proganjan čovek, i mnogo puta hapšen. Savest mi je čista, svakog mogu da pogledam u oči. Živeo sam i živim u skladu sa svojim idejama o društvenoj pravdi.
  Ljubiša Stavrić
 
Apokalipsa životne sredine kao ideološka zaloga
1. 09. -31. 10. 2011.
Danas

 
 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2011