Svi naši disidenti:
Pavluško Imširović
(2)
Izdana revolucija
Jedina
šansa za opstanak, ne samo radnicima, već
i nacijama, jeste u masovnom otporu i nezavisnom
organizovanju. Inače, predstoji genocid.
Sve ove globalističke tržišne reforme, jesu
genocidne. U svim tranzicionim zemljama
postoje ogromni demografski gubici, rapidno
se smanjuje prosečan životni vek. Kao
posledica neuhranjenosti pojavljuju se davno
iskorenjene bolesti, recimo, tuberkuloza.
Tranzicija uništava biološko biće nacija.
Ako ništa drugo, nagon za opstankom izazvaće
pobunu. Onda i počistiti ove naše sindikalne
mafije, koje glume sindikate i socijalne
partnere nepostojećoj liberalnoj buržoaziji,
a zapravo, mafijaškim klanovima.
Meta najžešćeg napada u akciji uništavanja
Slobodnog univerziteta, i opozicionog pokreta
nastalog iz studentske pobune 1968., bio
je Radomir Radović. On je oličenje, i opasnost,
povezivanja liberalne inteligencije sa radništvom.
Nezadovoljnim radništvom, koje traži način
da se sindikalno i politički organizuje,
koje svakodnevno pruža otpor u štrajkovima,
pretnjama štrajkovima, u demonstracijama.
Policijska akcija i pokušaj fabrikovanja
lažnih svedoka i lažnih dokaza,u prva tri
dana posle našeg hapšenja, nisu dali rezultate.
Onda su krenuli na njega: uhapšen je, pa
je pušten, i nestao je. Nakon sedam dana
pronađen je mrtav u svojoj vikendici. Navodno
je umro tog dana kad je pronađen. Sedam
dana je bio živ, brijan, hranjen, njegove
cipele su bile potpećene, mada je pored
kreveta imao papuče. Pošto sam često hapšen
i zatvaran u samicu, koja je jedan hodnik
dugačak četiri metra i metar širok, po kome
se kreće, a da se noge ne bi previše znojile,
saviju se lubovi i od cipela se naprave
papuče. Svaki put posle hapšenja, posle
nekoliko noći provedenih u samici, moje
cipele su izgledale tako, kao što su Radomirove
izgledale. Istraga je dala nekoliko odgovora,
namerno pothranjujući sumnju da je on ubijen.
Veoma često politička policija nije mnogo
krila, nije htela da se to obelodani, da
javno primi svoju odgovornost, ali je namerno
ostavljala mogućnost: zna se šta se desilo!
- Mi to možemo ponovo učiniti, a niko ništa
nam ne može! Prikazaćemo kao samoubistvo
ili nesrećan slučaj! Cilj je sejanje straha
- režim koji vlada na strahu koristi svako
sredstvo da probudi strah kod građanstva.
Policija je izvršilac i nosilac terora,
dok politička organizacija Saveza komunista
priprema politički bekgraund: daje pouke
i nauk svom članstvu, ona taj strah širi.
Kad je optužnica propala, kad se pokazalo
da je to javni skandal, sramni pokušaj najprljavije
staljinističke tehnologije vladanja, onda
se uključila poslednja politička tranšeja
u odbranu te optužnice. Onda je Slobodan
Milošević, 10. decembra 1984., poslao cirkularno
pismo svim članovima partije. Sve partijske
organizacije tog dana imale su tajne sastanke,
za razliku od Slobodnog univerziteta, koji
je bio otvoren. Nije imao nikakve tajne
sastanke. Dakle, članstvu je naređeno da
politički podržavaju optužnicu protiv “šestorice“,
a da napadaju sve one koji se solidarišu
sa optuženima. Koji hoće nekakvu demokratiju,
slobodu, pravnu državu... - Kakvu pravnu
državu?! Sudija, član sudskog veća, u sred
suđenja, kaže: - Dokle ćete više s tim zakonom?
Popeli ste nam se na glavu! Zakon služi
za inostranstvo, za dekoraciju! Ili, policajci,
kad im se kaže: u tom Zakonu o krivičnom
postupku, koji vam je na stolu, postoji
jedna odredba po kojoj morate da mi kažete
zašto sam uhapšen?! Po kom pravnom osnovu?!
U kom svojstvu sam ovde?! U suprotnom morate
odmah da me oslobodite! - Mnogo ti gledaš
američke filmove, kažu. Ali, svi oni, i
ti inspektori, bili su šrafovi i zupčanici
jednog totalitarnog aparata vlasti. Taj
aparat je samo prepakovan i dekorisan, nikada
nije uklonjen. Uspeo je da slomi, korumpira,
kupi mnoge iz buduće demokratske opozicije.
Znate, čovek je potrošna roba: kapitulacija,
korupcija, izdaja, svakodnevne su pojave
u političkoj istoriji.
Staljinističe mutacije
Nisu moja očekivanja od Dosa i tzv. demokratske
opozicije bila velika, niti sam ikada imao
mnogo iluzija o njoj. Celokupna opozicija,
od vrha do dna, bila je infiltrirana agentima
Udbe i Kosa. U svim osnivačkim i glavnim
odborima imali su svoje ljude, koji su pripitomljavali
tu opoziciju, uvodili je u režim i njegov
sistem. Ona se dala pripitomljavati, i bila
je navučena na izbore, decembra 1990. Kao
poslednja ciganija. Donešena je odluka da
opozicija neće učestvovati na tim izborima,
jer je bilo jasno da su šanse nikakve -
Milošević određuje pravila i broji glasove!
Prvi je nogu povukao Guberina sa nekom efemernom
strančicom, koja se sutradan ogradila od
njega. Bojkot su razbili, meni nekada biski,
Vesna Pešić i Nebojša Popov. Protivno odluci
skupštine Ujdija, da se osim za Ustavotvornu
skupštinu, ne ide na izbore. Ujdi nije bio
politička stranka, već nadstranačko udruženje
građana; oni su preko noći skupili 100 potpisa,
preregistrovali ga u političku stranku i
prijavili se za izbore. Ujdi je osnovan
1988., u vreme kad nije mogao biti legalizovan.
Skupovi su održavani i u Zagrebu, i Ljubljani,
funkcionisao je van legalnih okvira, ali
javno. Posle suđenja “šestorici”, 1984.,
režim je digao ruke od političke represije,
nije rasturao političke skupove. Tako je
od Ujdija napravljen Miloševićev privezak,
sa računicom za broj mesta u parlamentu,
i sve što ide uz to. Jezgro Ujdija se raspalo,
ljudi koji su ga osnovali nisu ostali u
njemu. Osnivali su ozbiljan demokratski
pokret, a ne šićardžijsku stranku. I, ko
je postao prva violina: Ratomir Tanić, notorni
udbaš. Potom je taj njihov favorit prebegao
kod Dušana Mihajlovića, da bi završio s
lažnim identitetom, kao agent MI6 i zaštićeni
svedok Haškog tribunala. Milošević je već
tada domestifikovao opoziciju, dajući im
mesta u parlamentu. Zatim im je dao opštine,
pustio ih je da kraduckaju i kompromituju
se. Tako se opozicija integrisala u režim.
Smatram da to nije bila prava opozicija,
već frakcije režima. Kao što je celokupna
ovdašnja politička scena, zapravo, izdanak
istog režima u raspadanju. Sve ovo što danas
živimo još uvek je Titov režim, a on je
druga generacija staljinističke mutacije.
To je staljinistička degeneracija radničke
države, radničkog pokreta; ovi danas su
četvrta generacija staljinističkih mutanata,
kontinuiteta od Josifa Visarionoviča do
Putina, i njegove nesrećne kopije Borisa
Tadića.
Višepartijski totalitarni
sistem
Očekivao sam od 5. oktobra, da će se pod naletom
masa Miloševićev režim urušiti. Da će se pod
tim masovnim socijalnim pritiskom, artikulisati
neka nova politička alternativa. Nije uspelo.
Ne zato što su stubovi Miloševićevog režima
bili mnogo čvrsti, nego zato što su svetske
obaveštajne službe poradile da autentičnu
revolucionarnu energiju kanališu u kontrarevolucionarne
svrhe i ciljeve. Isti oni koji su Miloševića
proglasili garantom mira i bezbednosti na
Balkanu, a potom ga pustili niz vodu. Postoji
jedan Đinđićev intervju u kome on kaže da
su se prvih meseci posle 5. oktobra, iz sve
snage upinjali da zaustave revoluciju, jer
je pretio raspad celog socijalnog sistema.
A upravo oni su taj sistem rušili. Načeo ga
je Tito, Milošević je intezivirao, a ovi su
ga dokusurili. Svi na istom poslu, ali sa
sve manje autonomije.
|
Vijoslav
Stanojčić, Mantra
|
|
Ovde je tranzicija počela još 1963., ali nije
i nikad neće biti dovršena. Takođe u Rusiji,
daleko bogatijoj. Indentičnost razvoja u svim
republikama bivšeg SSSR-a, i republikama bivše
SFRJ, pokazuje da su to bili isti režimi.
Isti izvor, isti ishod. Jednopartijski totalitarni
sistem zamenjen je višepartijskim totalitarnim
sistemom.
Zašto se ne otvaraju arhivi tajne policije,
koja je bila i ostala kičma vlasti. Govoriti
sada da li je Boris bolji od Koštunice, ili,
nesrećnog Tome, isto je kao tražiti razliku,
posle 40 godina, između Stevana Doronjskog,
Slavka Zečevića i Dušana Čkrebića – ko od
njih je mogao bolje da otvori perspektivu
Srbiji??? Naravno, niko od njih to nije mogao,
jer niko od njih nije imao vlast. Vlast je
držao Tito uz pomoć Udbe. Posle su je drži
Amerikanci, takođe uz pomoć Udbe. Milošević
je malo tvrdio pazar, pa je dopuštao da Jovica
Stanišić bude najbolji agent CIE, od 1992.
Prema priznanju same CIE. Naravno, to je radio
uz saglasnost i pod kontrolom Miloševića.
Političari su jajare
Zakon o radu, koji potpuno obespravljuje
radnike, Milošević je izglasao decembra
1996., sasvim neprimećeno, dok su šetači
galamili ulicama. Ali nije se usuđivao da
ga sprovede, jer bi to značilo masovna otpuštanja.
Zakon je usvojen 2001, a počinje da se primenjuje
2002. Sa Slobodom iz Čačka, sa Zastavom,
sa privatizacijama. Beko je u pravu kada
kaže: - Mnogo više smo vaši tajkuni, nego
Miloševićevi! Mnogo više smo zaradili sada,
nego u njegovo vreme. Naravno, Miloševićevi
tajkuni su brzo preleteli i ušli u dil sa
Dosovom vlašću. Umesto da im sve bude oduzeto.
Ali, ostavili bi oni Miloševića, kao Ukrajinci
Janukoviča, da Amerikanci nisu poželeli
da zatru ime svakoj Jugoslaviji.
Prva degeneracija revolucije i radničkog
pokreta, birokratska, staljinistička, imala
je svoj program i strategiju. Konstituisala
se, i bila je svesna ravnoteže u svetskim
razmerama. Uspevala je da brani svoju samostalnost
na svetskoj i nacionalnoj političkoj sceni,
garantujući proletarijatu i narodu da će
sačuvati tekovine revolucije: pravo na rad,
besplatno obrazovanje, socijalnu zaštitu,
medicinsku zaštitu, plansku privredu.… A
imperijalizmu garantuje izolaciju i lokalizaciju
virusa revolucije. I druga, Titova mutacija,
ima svest o sopstvenim dometima i sopstvenom
manevarskom prostoru. Milošević nema nikakvu
svest, on je lud, tumara. Već 1980-ih kandiduje
se za balkanskog žandara Novog svetskog
pokreta. – Ja ću biti vaš agent i balkanski
žandar, garant mira i bezbednosti, ali dajte
mi Jugoslaviju! Oni su to prihvatili, ali
ne na način na koji je on to želeo. Iskoristili
su ga, potrošili, kao i Sadama Huseina.
Milošević je omogućio američkom imperijaizmu
da se iskrca i potisne sa Balkana evropske
sile. To je rezultat jugoslovenskog rata.
Zahvaljujući ratu na Balkanu, SAD su disciplinovale
Evropsku uniju. Političari koji dolaze posle
Miloševića, kao i oni posle Gorbačova, u
zemljama bivšeg SSSR-a, jesu političari
– jajare. Bez programa i mašte, strategije
i taktike – direktne agenture, ne više posredovane.
Socijalni jaz se sve više produbljuje, ne
samo kod nas. Prema Izveštaju o stanju čovečanstva,
256 ljudi poseduje više od polovine celokupnog
bogatstva na planeti. Do pre neku godinu
ta cifra je redovno objavljivana, sada se
teško može videti. Jedina šansa za opstanak,
ne samo radnicima, već i nacijama, jeste
u masovnom otporu i nezavisnom organizovanju.
Inače, predstoji genocid. Sve ove globalističke
tržišne reforme, jesu genocidne. U svim
tranzicionim zemljama postoje ogromni demografski
gubici, rapidno se smanjuje prosečan životni
vek. Pojavljuju se davno iskorenjene bolesti,
recimo, tuberkuloza. Kao posledica neuhranjenosti.
Tranzicija uništava biološko biće nacija.
Ako ništa drugo, nagon za opstankom izazvaće
pobunu. Onda i počistiti ove naše sindikalne
mafije, koje glume sindikate i socijalne
partnere nepostojećoj liberalnoj buržoaziji,
a zapravo, mafijaškim klanovima.
Obnova radničkog
pokreta
Sindikati javnih službi mogu kod nas da odigraju
presudnu ulogu, da postanu stožer okupljanja.
Recimo, Unija prosvetnih radnika je imala
herojski štrajk. Poklekli su iz neznanja i
slabosti, ali masa od 120 hiljada zaposlenih
bila je iza njih. Štrajkovali su dva meseca
- to je podvig. Sa neukim, nespretnim, slabačkim,
nikakvim sindikalnim kadrom, uspeli su da
se organizuju i tako dugo drže. Masa je to
iznela. Postoje mnogo moćniji sindikati, kojima
se čine ustupci jer ih se država plaši. Prosvetarima
dozvole da štrajkuju jer ih školstvo mnogo
ne zanima - što neobrazovaniji građani, bolji
podanici. Ali, itekako respektuju sindikat
Telekoma. Radnici tamo nemaju plate zato što
su im privilegije bogomdane, nego zato što
ih se plaše. Takođe, i radnika Epsa. Kolubara
je prevagnula 5. oktobra, oni to dobro pamte.
Cela država staje kad elektroprivreda stane.
Već 10 godina oni lome glavu kako da privatizuju
elektroprivredu. Otkidaju parče po parče,
ali, osim u Bugarskoj (zato je opustošena
zemlja), ni u jednoj tranzicionoj zemlji još
nije izvršena privatizacija električne energije.
Ona podrazumeva izjednačavanje cena sa svetskim
tržištem, što bi bio najžešći atak na ionako
loš standard u tim zemaljama.
Oko tih sindikata, koji ne pripadaju nijednoj
od ovih standardnih mafijaških centrala, treba
očekivati obnovu nezavisnog radničkog pokreta.
Industrija je uništena, praktično je nema,
trgovina se nikad sindikalno ne može organizovati,
jedini obećavajući stožeri su železnica, pošta,
Telekom, elektroenergija.…
Radničkom pokretu su bile potrebne decenije
da se oslobodi staljinizma. Taj proces još
nije završen. Raspadom i tranzicijom, prelaskom
na stranu imperijalizma, staljinizam nije
prestao da postoji. Recimo, i danas je najveći
i najmasovniji francuski sindikat pod kontrolom
KP Francuske. Oni sprečavaju generalne štrajkove,
i spašavaju Sarkozijevu vladu. Isti slučaj
je u Italiji. To su partije 2. i 3. Internacionale,
koje još uvek dominiraju radničkim pokretom.
Još uvek je sindikalna birokratija pod kontrolom
komunističkih i socijalističkih partija. Trockističke
stranke jačaju, ali ne zaslugom samih stranaka.
Dolazi do obnove celokupnog radničkog pokreta;
u meri u kojoj se obnavlja nezavisan radnički
pokret rastu i marksističke grupacije, i 4.
Internacionala. Ona ima svoje sekcije u više
od 50 zemalja, najtešnje je povezana sa levičarskim
sindikatima i levim krilom radničkog pokreta.
To je jedina autentična radnička levica, dan-danas.
Levica, kojoj smo, moja pokojna supruga Jelka,
i ja, bili najbliži. Kojoj smo oduvek pripadali.
Jelka Kljajić Imširević je umrla 2006. i bila
je dosledna svojim marksističkim ubeđenjima.
Još kao studentkinja je temeljnije poznavala
marksizam od svojih profesora. Imala je bazičnu
čestitost, nije se uklapala u šićardžijski
mentalitet, zato je tek 90-ih, dobila poluprofesuru
i katedru na Filozofskom fakultetu. Do tada
je radila u biblioteci. Bila je veliki protivnik
predsedničkog organizacionog modela, smatrajući
ga nedemokratskim, hibridom monarhije i republike.
Pisala je o tome, kao i drugi, koji se sada
prave blesavi. Odjedanput su njihove stranke
liderske, predsedničke stranke, sad preferiraju
predsednički model države??? Aktivno je učestvovala
u ženskim organizacijama, ali sa distancom
prema svakom političkom profesionalizmu. Bila
je svesna da je NGO profesionalizam jednako
koruptivan kao i politički.
Eto, mogu da kažem da se ponosim svojom prošlošću.
Ne žalim što sam bio proganjan čovek, i mnogo
puta hapšen. Savest mi je čista, svakog mogu
da pogledam u oči. Živeo sam i živim u skladu
sa svojim idejama o društvenoj pravdi.
 |
|
Ljubiša Stavrić |
 |
|