Položaj, 1. novembra
Dalmatinske udarne brigade i partizanski odredi vodili su poslednjih nedelja teške borbe s velikim neprijateljskim snagama, koje su vršile ofanzivu širokih razmera. U tim bitkama, naročito kod Aržana i Vagnja, dalmatinski partizani su pokazali neviđenu hrabrost i naneli silne gubitke znatno nadmoćnijem neprijatelju.
Prilikom ove ofanzive Italijani, četnici i ustaše počinili su masu zločina. Isto tako u ostalim delovima Dalmacije vrši se masovno istrebljenje Dalmatinaca. U selu Gata četnici su poubijali 190 žena, dece i staraca. Italijani su opkolili selo, a oko 200 četnika su počeli da pljačkaju i kolju.
Tu se u blizini nalazila Mosorska leteća četa koja je hrabro jurnula na nekoliko puta brojno jačeg neprijatelja. Četnici su obustavili dalje klanje, pobacali su razne napljačkane stvari i nadali se u bekstvo. Preko 20 bandita platilo je glavom tom prilikom.''

Devetogodišnji dječak Maksim, upravo tom prilikom, ugledao je rođaka Antu koji je bježao, krvav, a nož mu je virio iz vrata. Maksim je odmah otrčao do kuće bake Kate i alarmirao sve bližnje. Tako se spasila i porodica Krstulović i još mnogi seljani, koji su uspjeli pobjeći na Mosor.
Jedan od koljača bio je Veljko Ilić. U splitskoj gimnaziji bio je u istom razredu sa drugovima koji su poginuli 1941. u prvom splitskom partizanskom odredu. Nakon pokolja, na drugoj strani Mosora, kod Dugopolja, partizani su ubili ovog koljača.
Kada je vijest o pokolju u Gatima stigla i do Vrhovnog štaba u Bosni, Tito je izrekao oštar prijekor Vicku Krstuloviću, komandantu dalmatinskih partizana, misleći da su i oni stradali u pokolju. U tim trenucima Vicko, kao ni drugi, nije znao da je Maksim spasio mnoge.Na dan 21. maja 1974. porodica Krstulović je telefonskim pozivom iz SSIP-a, dežurni Karađole, obaviještena da je u Londonu pronađen mrtav Maksim Krstulović.
Ovog puta Tito se nije oglasio. Nije roditeljima Luciji i Vicku uputio telegram saučešća.
Do danas porodica Krstulović nije dobila dokumentaciju o smrti Maksima Krstulovića.
Godine 2006. bio sam honorarno zaposlen u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije, kao autor idejnog projekta o Dunavu. Pismeno sam zatražio dokumentaciju koju je Velika Britanija dostavila SSIP-u 1974. Bile su protekle 32 godine, nije bilo zakonskih prepreka da je dobijem, kao brat Maksima.
Po naredbi ministra Vuka Draškovića zabranjen mi je ulaz u zgradu i prekinut honorarni radni odnos. Ambasador Božinović izricao je neumjerne pohvale mojoj ličnosti i radnoj sposobnosti, a onda je ''sa žaljenjem'' dao objašnjenje kako u Dunavskoj komisiji i nema toliko posla da bi mene zadržali.
Tranzicioni monarhisti i lažni četnici demonstriraju vitalnu sposobnost da budu uvijek uz jačega.