Kosovski
čvor – razrešiti, a ne seći
Istoriju
više ne pišu slepi guslari
Srpska
politička elita se ovog leta našla ispred
brojnih prepreka pred kojima su zastali,
svesni da ih više ne mogu izbegavati. Kosovski
čvor, davno komplikovano zapetljan, nikada
praktično rešavan, postavio se ispred srbijanskih
predstavnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti
kao ozbiljna smetnja proklamovanim nastojanjima
za dobijanje statusa kandidata u Evropskoj
uniji.
U predizbornoj godini jedan od glavnih
aduta na koje igra vladajuća garnitura,
može da bude ozbiljno ugrožen. Spekulacije
oko toga ko je „prvi počeo“ i ko je koga
nagovorio da postupi na način na koji nije
trebalo da postupi nisu relevantne za ishod
permanentno prisutne krize. Pred političku
i državnu elitu je stavljen zadatak koji
treba da pokaže koliko su odgovorni, odvažni
i spremni da najzad pogledaju faktičko stanje
otvorenim očima uz korišćenje logičkog mišljenja
i razuma, anticipirajući problem sistemski
i sitematično. Sva dosadašnja diplomatska
nastojanja da nekog zvaničnika, neke daleke
„ bratske države“ ubede da je „Kosovo neotuđivi
deo Srbije „ danas zvone prazninom i upućuju
na mnogo bližu destinaciju gde treba da
se traži rešenje. Ključ rešenja se nalazi
u rukama kosovskih zvaničnika i svaki novi
pokušaj da se traži na drugom mestu rezultiraće
novim, komplikovanijim stanjem, koje će
situaciju učiniti još težom. Inadžijski
stavovi, kojima su skloni srpski političari,
ovoga puta će aktuelnim vršiocima vlasti
ugroziti i onako nezavidan rejting koji
imaju na međunarodnoj sceni i među sopstvenim
biračima.
Evropa - tako blizu,
a tako daleko
Evropa nikada nije bila tako blizu i istovremeno
tako daleko. Deo stanovnika Srbije, koji je
i pored višedecenijske mentalne torture sačuvao
racionalno mišljenje, shvata da država izolovana
od Evrope i suseda nema budućnosti. Jasno
im je da članstvo u Evropskoj uniji pruža
nadu da se aktuelna nezavidna situacija može
promeniti. Od svojih izabranih predstavnika
očekuju da svaku mogućnost na tom teškom putu
iskoriste. Drugačiji poredak stvari ne bi
mogli da tolerišu na skorašnjim izborima.
Privrednici, koji su ugroženi odlukom
kosovskih vlasti
da zabrane uvoz robe iz Srbije, očekuju
od ljudi na vlasti da pronađu rešenje
kako bi se privredne i trgovinske
veze nastavile. Ni jedna „ patriotska“
priča ni interpretacija događaja,
neće im pomoći da nastave poslove,
niti će oni biti zainteresovani da
ih slušaju.
Nagomilane životne teškoće većine
građana odvojili su ih i udaljili
od svih verbalnih egzibicija kojima
su političari kupovali vreme i dobijali
glasove. Svakodnevica bremenita svakovrsnim
nedaćama i neizvesna sutrašnjica,
usmerili su njihove misli daleko od
Kosova.
Ako Evropa postane dalja no što jeste,
ljudi koji pretenduju da ponovo dobiju
neku većinu na izborima, mora da konkretno
odgovore na konkretne zahteve koje
im zvaničnici iz Unije postavljaju.
Navikli da daju obećanja bez pokrića
i da zbog toga ne budu sankcionisani,
aktuelni predstavnici srbijanske vlasti,
suočili su se ovih letnjih dana sa
drugačijim porukama
|
|
|
Vijoslav
Stanojčić, The
rest of century
|
 |
koje im stižu od predstavnika međunarodne.
Enigmatsko tumačenje dosadašnjih preporuka
izgubilo je dvosmislenost u značenju. Igra
oko priznavanja ili odbijanja zvaničnih atributa
državnosti Kosova postaje više od igre. Tradicionalno
primenjivana taktika odlaganja i „kupovanja
vremena“ ovoga puta neće moći da istrpi test
realnosti. Nedvosmislene poruke koje stižu
od evropskih zvaničnika ovoga puta nisu pakovane
u uobičajene diplomatske pakete. Srbijanskim
političarima se ne ostavlja mogućnost da ih
ne razumeju ili pogrešno razumeju. Podizanje
barikada i aktiviranje „odreda za paljenje
i razbijanje“ donelo je samo negativne poene
od onih koji procenjuju spremnost države da
zakorači na novi put. Ozbiljna ekonomska,
finansijska i socijalna kriza koja se rasplamsala
u Evropi i Sjedinjenim Državama, govori da
je Srbija i njen problem sa Kosovom marginalna
tema za odgovorne u ovom delu sveta, i jasno
stavlja do znanja srpskoj političkoj eliti
da mora samostalno da rešava sopstvenu krizu,
ali na način koji odgovara svim vladama koje
su priznale Kosovo.
Realnost se ne može
promeniti deklaracijama
Prihvatanje srpskih političara da se nagomilani
prolemi između dva entiteta rešavaju mirnim
putem i pregovorima neće imati nikakve vrednosti
ako ostanu na nivou verbalnih deklaracija.
Ako razmišljaju o sebi i sopstvenim pozicijama,
jer političari u Srbiji sve odluke i aktivnosti
prilagođavaju ličnim potrebama i stremljenjima,
moraće da zaključe da su potezi koji treba
da povuku u kratkom vremenskom periodu odlučujući
za njihove karijere i društvene pozicije.
Jasno im je da ne mogu bez posledica da
donose odluke u koje su ugrađeni njihovi
stavovi o „ neotuđivosti dela teritorije“
o „Kosovu kao srcu Srbije“. Iako često prenebregavaju
logiku i racionalno mišljenje u svojim političkim
diskursima, svakom od njih je u svesti prisutno
saznanje da nema povratka na status po kome
Kosovo može ponovo da bude deo Srbije. Postojeća
realnost se ne može promeniti deklaracijama
niti pak pregovorima u kojima će predstavnici
srpske države poći od takve premise.
Odluku da se razveže komplikovani Gordijev
čvor mogu da donesu srpski zvaničnici, ako
pokažu da su dorasli izuzetno komplikovanoj
situaciji, koja čitav vek nije ozbiljno
rešavana. Aktuelni predstavnici srbijanske
političke elite imali su nekoliko prilika
da se adekvatno suoče sa faktičkim stanjem,
ali su izabrali da od problema okrenu glavu
i čvrsto zatvore oči, želeći da ga odlože
za neku drugu priliku. Ovoga puta su stigli
do tačke sa koje nema uzmicanja.
U aktuelnoj vremenskoj ravni i postojećem
socijalnom i političkom kontekstu ne postoje
objektivni razlozi da javno ne izgovore
reči koje gotovo svi građani Srbije znaju.
Ako bi posedovali hrabrost, istorijsku odgovorost
i minimum poštovanja za sopstvene građane,
ne bi odlagali da najzad povuku racionalan
politički potez.
Građani sve manje
mare za Kosovo
Strah da će javno izgovorene reči o faktičkom
stanju na Kosovu ugroziti njihov politički
rejting nije osnovan, jer većina građana Srbije
je suočena sa ozbiljnim životnim problemima
koji realno prete da u skorašnje vreme postanu
još ozbiljniji. Njima je davno Kosovo prestalo
da bude važna sfera interesovanja. Profesionalni
patrioti i njihovi dresirani eksponenti ustali
bi u odbranu „svete zemlje“ na dobro poznat
i već viđen način. Šteta koju bi napravili
mnogo je manja od one koja bi nastala ako
se neko racionalno rešenje ne pronađe.
Pošto danas istoriju ne pišu slepi guslari,
mada se mnogi koji je pišu prave slepi, aktuelni
političari ne moraju da strepe da će ih buduća
pokoljenja pamtiti kao „nove Brankoviće“ i
lamentirati nad njihovom izdajom. Surovi primer
koliko je „slavna srpska istorija“ korespondirala
sa realnošću, pokazuje sumanuti „ manifest“
norveškog masovnog ubice, u kome je značajno
mesto dato srpskim „junacima“. Iskorak sa
takvog puta može obezbediti drugačije mesto
odgovornim osobama za današnju sudbinu Srbije.
Ako ne žele da im se dive neki budući mentalno
devijantni uređivači svetskih odnosa, treba
odmah sada i ovde pred izmučenim i pred budućnošću
uplašenim građanima Srbije da prihvate stanje
koje su događaji iz nedavne istorije uredili.
 |
|
Dragica Stanojlović |
 |
|