Kalendar
nerešenih državnih zločina
April u Srbiji
2011.
U Srbiji su na snazi dva različita kalendara;
sem onog zvaničnog i javnog, sinhronizovanog
prema kretanju Meseca i Sunca, gde vreme
teče linearno, podeljeno na godine, mesece
i dane, imamo i još jedan, ciklični, u kojem
se izvesni događaji ravnomerno ponavljaju.
Taj drugi, nezvanični kalendar je kalendar
nerešenih državnih zločina i upravo on pokazuje
pravu, neulepšanu sliku Srbije. U njemu
naročito mesto pripada aprilu, jer je pomenuti
mesec više od ostalih ispunjen i obeležen
crnim datumima državnih zločina; uz godišnjicu
ubistva novinara Slavka Ćuruvije i Dade
Vujasinović, znamo da je tu još i godišnjica
žrtvovanja radnika RTS-a.
Dve Srbije – vidljiva
i kriminogena
Kao što u Srbiji postoje dva kalendara,
tako postoje i dve paralelne države: jedna
vidljiva, kriminalna i zločinačka, obeležena
prećutnim kontinuitetom sa ciljevima i strukturama
miloševićevske ere (ali ona ne sme to javno
da prizna, pa je stoga samo lažljiva, što
se ogleda u njenoj spremnosti da laže uvek
i na svakom koraku i na svim nivoima, od
opštinskog činovnika pa do ministra pravde
i predsednika republike, dajući obećanja
za koja svi znaju da nikad neće biti ispunjena)
i druga, prava, u kojoj je smešteno istinsko
srce moći. Sedište te druge Srbije je tamo
gde je i sklonište Mladićevo, u katakombama
vojnih kompleksa i njihovih tajnih službi.
U mračnom srcu te nevidljive, paralelne
države stoji upisana samo jedna reč: »krvavi
profit«, i ta svojevrsna država u državi
je organizovana na principu mafije, s jedinim
ciljem zgrtanja nelegalnog bogatstva. Dok
se prva, vidljiva Srbija zaklinje u narod,
Kosovo, patriotizam i slične parole dana,
dotle druga hladno i proračunato razvija
svoj biznis, ulaže novac i ubire dividende.
Mesto gde se prva, vidljiva Srbija i ona
druga, mračna, susreću u javnom prostoru
jesu državni zločini; sve te zločine povezuje
isti rukopis i zlokobna poruka koja se njima
šalje, budući da su i nalogodavci i izvršitelji
uvek jedni te isti. Tako i ubistvo tehničara
RTS-a i kasnije ubistvo premijera Đinđića
treba posmatrati kao zločin na istoj ravni,
jer je i pomenuti atentat organizovan u
nekoj od mračnih katakombi te druge, tajne
države, a premijerovo ubistvo posledica
je, između ostalog, i toga što za mandata
njegove vlade nijedan prethodni državni
zločin nije rasvetljen. Ne samo metaforično,
nego i doslovno, njegov bi život bio spasen
da je bio rešen makar samo jedan slučaj
iz onog dugog niza naručenih državnih ubistava,
bilo sudije Nebojše Simeunovića, ili novinara
Ćuruvije, Vujasinovićeve i Pantića ili radnika
RTS-a, pošto su i organizatori i izvršioci
tih zločina najmljenici one druge, tajne
države Srbije, koji su i Đinđiću na kraju
došli glave.
Krvava ponjava državnih
zločina
Paranju te krvave ponjave državnih zločina
može se prići ma s koje strane i od ma kojeg
zločina, ali uz rešenost da se ide do kraja.
Slučaj RTS-a možda je i najpodesniji da se
od njega krene, već i stoga što je ovaj predmet,
više i potpunije od drugih zločina, snabdeven
gotovim materijalnim dokazima; porodice su
u međuvremenu, samostalnom istragom, došle
u posed mnogobrojnih novih činjenica koje
bacaju sasvim novo svetlo na stradanje civila
zaposlenih pri RTS-u u noći bombardovanja
23. aprila 1999. Te su činjenice podneli sudu
kao dokaz, zahtevajući na osnovu njih obnovljen
sudski postupak, gde će u obzir bili uzeti
i neki bitni, naknadni iskazi svedoka. Nezamenljiva
uloga i zadatak nevladinog sektora jeste da
izvrši pritisak na nadležna državna tela,
tužilaštvo i sud, da otvore dosije Pravne
uprave Ministarstva odbrane br. 466 iz 2001,
ili kopije tih istih dokumenata, trajno arhivirane
u jednom drugom dosijeu pod delovodnim brojem
209 iz iste godine. U njima se, naime, nalazi
dokaz da je Vojska SRJ unapred raspolagala
podacima o planiranom napadu na sedište državne
televizije i da je svesno žrtvovala zaposlene.
Te forme pritiska moraju biti uporne i mnogostruke,
ne samo na unutarnjem planu nego i na međunarodnom;
tek sa kombinacijom unutarnjeg pritiska i
spoljnjeg nadzora Srbija će možda biti u stanju
najzad da uradi ono što je neophodno. A dotle,
svedoci smo, još jedan april protiče na drugom
kalendaru one druge Srbije.
 |
|
Zoran Janić |
 |
|