Srđa Popović
(2)
Nesrećna
je ovo zemlja
Imao sam osećaj progona, kako
da ne! Toga je bilo koliko hoćete: policijska
kola danima stoje pred kućom, legitimišu
svakog ko uđe, samo da ih isprepadaju. Dete
mi je bilo bolesno, odemo taksijem u bolnicu,
oni nas prate. Čekaju pred bolnicom.
Igranje vatrom
Upadali su noću u kancelariju,
vršili pretres, nije bilo naivno. Naravno,
bio sam svestan šta može da se desi, pravio
sam se lud: kako smete! To su moja prava!...
A znaš da se igraš vatrom. Ali, ljudi vole
da se igraju vatrom, izazov je to. U vreme
suđenja »šestorici« trebalo je da branim
dvojicu od njih, međutim, policija je upala
u kancelariju, uzeli su beleške mojih razgovora
s klijentima. Nečuveni bezobrazluk. Mene
su proglasili svedokom, tako da nisam mogao
da branim. Izgovor je bio da se njima sudi
za Otvoreni univerzitet, a on se održavao
i kod mene. Ceo dan su pretresali kuću,
pa kancelariju, uveče u 11 odvedu me u Udbu,
u Miloša velikog. Zgrada u mraku, pusto,
nigde nikog. Dovedu me u neku kancelariju,
sve golo, za stolom sedi jedan pristojan,
bistar udbaš. I započne priča: – Šta vi
mislite o nama? – Znate šta, uopšte ne razmišljam
o vama, a i zašto bih?! – Odavno sam hteo
da se upoznamo, prolazim pored vaše kancelarije,
razmišljao sam da svratim? – Pa, što niste?
– Imao sam utisak da nećete hteti da razgovarate.
– Zašto ne bih? – Vaše klijente savetujete
da kod nas ćute!? – Bojim se da ih ne isprovocirate,
pa im kažem da ćute. A otkud vi znate šta
pričam sa klijentima? – Sve se zna, i to
da ste za višepartijski sistem! – Jesam,
kažem. U takvom sistemu ne biste se usudili
da mi bez veze pretresate kuću i kancelariju,
i da sa vama noću pričam ovakve gluposti.
Sutradan bi vaš ministar dobio pitanje u
parlamentu zašto ste to radili. Ovako, možete
da činite šta vam je volja! Ništa on, mirno
sluša. Kaže: šta biste vi učinili da dođe
do višepartijskog sistema? – Mislim da vi
nećete trajati još dugo, ali da vas treba
polako kuvati, kao žabu. Postavljati vam
sve veće zahteve, koje ćete morati da ispunjavate.
Ja verujem u osvešćeno građanstvo, ono će
vas naterati na sve te ustupke, u sopstvenom
interesu. Eto, to mislim! Bilo je tu raznih
pitanja, čak i da li sam špijun?! Njihov
glavni adut bio je to što su u mojoj kancelariji
našli dokument sa zaključcima Predsedništva
SFRJ, o stavu prema poljskoj Solidarnosti.
Sastalo se Predsedništvo i zaključilo da
je to jedan progresivan pokret. Odštampano
je samo osam primeraka zaključka i podeljeno
toj osmorici članova Predsedništva. On,
pita: odakle to vama? Kako ste mogli da
dođete do toga kad je to državna tajna?!
– Meni je to ubačeno u sanduče, kažem. Naime,
branio sam ljude koji su na nekom mitingu
istakli transparent Solidarnosti (mislim
da su među njima bili Vesna Pešić, Nebojša
Popov, Ivan Janković, Vesela Zastavniković
i Boris Tadić). To jeste bio tajni dokument,
jer oni nisu hteli da nešto tako ohrabruju
i ovde. Rekoh: pretpostavljam da je to učinio
neko iz porodica okrivljenih. – Možete da
odgovarate za odavanje državne tajne! –
Ja sam to upotrebio u jednoj žalbi! Zaista,
jesam, ali na koji način: tražio sam da
se iz Predsedništva dobije dokument pod
tim brojem, od tog datuma, u kojem se ocenjuje
Solidarnost. Nikog nisam hteo da dovodim
u nezgodnu situaciju. Kažem: na pogrešnom
ste tragu! Vi možete da odgovarate za odavanje
državne tajne, ako vam je ona poverena u
službi. Prema tome, treba da saslušate tu
osmoricu, neko od njih je to učinio, a ne
ja. Kad je stigla do mene više nije bila
tajna. – Šta mislite o suđenju šestorici?
– Napravili ste strašnu grešku! Uhapsili
ste Đilasa, to će biti u svim naslovima,
odavde do Japana, a nemate ništa za njega.
Pored toga, ja znam ljude koji vam sada
štrajkuju glađu, oni odustati neće! – A,
ko to? – E, o imenima nećemo, a najmanje
o imenima mojih klijenata! Preganjali smo
se cele noći, a znam da ga samo imena zanimaju.
Briga njega šta ja mislim. Pričam vam ovo
da osetite kako je to izgledalo, a ja sam
tada shvatio da se može desiti da napustim
zemlju. Imao sam četvoro male dece, i počeo
sam da razmišljam o alternativama. To se
i dogodilo 1991, kad sam osetio da mi se
Služba veoma približila.
Kako sprečiti krvoproliće
Kad se Milošević pojavio mislio sam da će
biti poražen unutar partije, da će pobediti
liberalnija struja. Odmah mi je bilo jasno
šta on hoće i kud je krenuo. Nadao sam se
da će sebi slomiti vrat unutar partije, da
ona to ne može da podnese. Nisam uzeo u obzir
da je SKJ već bila degenerisana, da kao organizacija
više nije imala moć. Opet, za Anta Markovića
pomislio sam da postoji šansa. Javio mi se
Mirko Klarin, kaže: šef hoće da priča s tobom!
Šalim se, kažem: s komunistima ne razgovaram!
– Jesi l’ ti lud, on je predsednik vlade!
Dolazim u SIV, vadim ličnu kartu. – Ma, ne
treba! – Idem kod predsednika vlade?! – Ma,
nema veze, idite! Redom prazne kancelarije,
ogromni hodnici... On sedi u kabinetu, 50
metara
dugačkom, sve je
grandiozno, ali vidi se da je mrtvo.
Ništa se tu ne dešava i ne radi. Predložio
mi je da budem protivkandidat Miloševiću;
Reformska stranka će me podržati,
logistički i na svaki način, pri tom
ne moram da budem njihov član. – Prvo,
ja ne želim da se bavim politikom,
kažem. Drugo, nema tu nikakve šanse!
– Možda u Vojvodini, na Kosovu, Beogradu?...
Kažem: znate šta, mislim da ćete vi
da dobijete batine! Nije ni trebalo
da pravite tu partiju, nemate nikakve
šanse! Vidite kakvo raspoloženje se
stvorilo?! – A šta je alternativa,
kaže. – Je l’ imate vojsku? – Imam!
Znao je da je prisluškivan, kako može
da kaže da nema. – Mislim da treba
da uhapsite Miloševića! – Zašto?!
– Pokušava da otcepi deo Hrvatske
republike, napravio je pobunu. To
je dovoljno da ga uhapsite po članu
298 zakona. – Pa to bi izgledalo kao
da sam stao na stranu Tuđmana? – Njega
stavite u kućni pritvor! – To bi bio
|
|
|
Nikola Džafo, Pazi,
umetnost ne ujeda
|
 |
puč!? – Znam kako se to zove, a da li vi znate
šta je alternativa? Da se pokoljemo, da bude
krvi do kolena! Na vama je odgovornost da
povučete poteze koji su možda ekstralegalni,
ali odgovornost je ogromna! Jedino vi imate
mogućnost da u to uključite vojsku i da odmah
obećate izbore za šest meseci – morate da
zaustavite ovo srljanje u katastrofu! – A,
pa ja sam se razočarao, kaže. Zar vi meni
da savetujete hapšenja?! – Treba da vam bude
jasno da Milošević ne može da se zaustavi
drugačije, osim silom! – Pa, šta bi rekao
zapad? – Naravno da bi zvanično osudili puč,
a zapravo bi ga pozdravili. Bio sam na jednoj
večeri sa Zimermanom, i ja mu to ispričam,
namerno. Smejući se, kaže: naša vlada to ne
bi podržala! Vidim da ne bi trepnuli. Anta
sam kasnije video u Zagrebu 1995. Rekoh: onda
ste mi rekli da ste imali vojsku uz sebe?...
– Naravno da nisam imao vojsku, Kadijević
je već bio pretrčao kod Miloševića!
Još uvek mislim da je to bio jedini način
da se spreči krvoproliće. Prihvatio sam ponudu,
mada sam znao da je već kasno. Formirali smo
Evropski pokret u Jugoslaviji, 1991. Onda
dolaze dva Žaka, Delor i Delmas, nudili su
nam asocijativan status u EU i pet milijardi
dolara. Bila je to neviđena šansa.
Najavim se predsednicima republičkih skupština,
objasnim da postoji ponuda i da je to strateško
pitanje. Naravno, znao sam da od toga neće
biti ništa, ali uvek se ponašam kao da imam
posla s normalnim ljudima, dok se ne dokaže
suprotno. Prvo sam otišao kod Kire Gligorova
i Stojana Andova, ozbiljno su me saslušali
i pozdravili ideju da se to stavi na dnevni
red republičkih skupština, da se ta strategija
razjasni. U Crnoj Gori su me pitali: šta vam
je taj Evropski pokret? Pokušavam da objasnim:
evo, sad nude to! – Ali, oni to nude iz svojih
interesa?! – Možda, ja mislim da je to i naš
interes! – Ništa što je njihov interes ne
može da bude i naš! Primio me je i ovaj, sada
haški optuženik, Krajišnik. Bio sam sa Zoranom
Pavlovićem, potpredsednikom Evropskog pokreta
u BiH. Objašnjavamo Zoran i ja o čemu se tu
radi, šta je to... On sluša, kaže: da mi prvo
svršimo ova naša posla! Kažem: ta vaša posla
mogu da dovedu do potoka krvi! – Pa, ako treba
biće i krvi do kolena! To je trenutak kad
sam pomislio da je došlo vreme za odlazak
iz zemlje. Kako preživeti toliku količinu
ludaka i idiota koji sede na tako važnim mestima?!
Drugi signal dali su mi novinari kad sam se
vratio iz Sarajeva. Na konferenciji za štampu
vidim da su potpuno nezainteresovani. Kažem:
nemojte da mislite da ste kao novinari izuzeti
iz ovog što se događa. Nije to pitanje filozofske
rasprave, imate da živite u tome! Oni spavaju,
niko ne reaguje, ne tiče ih se. Vidim da je
»mast otišla u propast«, ludilu je nemoguće
suprotstaviti se. Spakovao sam kofere i otišao.
Sve do Brisa Tatona
Rat je započet vrlo svesno,
kao inženjering malog broja ljudi. Milošević
je izgubio na nivou partije, bio je izolovan
u Jugoslaviji i svetu, svi su bili protiv
njega. Jedini instrument bila mu je vojska,
koja je stala uz njega. Da bi vam vojska
bila faktor i adut morate da napravite rat,
da svoje protivnike rasturite fizički. I
on je to sistematski činio. O tome su pisali
Kadijević i Jović, nisu krili da su napravili
pobunu u Krajini. Naravno, to su radili
profesionalci, hladno, po zapovesti. Odlazili
su tamo i podbunjivali ih. – Mi ćemo pokazati
fašistima! Kad se rasplamsao sukob, kad
je stvoreno dovoljno mržnje, goriva rata
– bilo je netrpeljivosti, sukoba, konflikta,
ali ne i raspoloženje da se pokoljemo –
došlo je do građanskog rata. A onda je svako
bežao svome. Ne možete ostati neopredeljeni
kad oko vas traju etnički sukobi. Počeo
je kao zločin, nužno je prerastao u građanski
rat. I svako je sebe video kao žrtvu, a
da se nije pitao kako je počelo. Milošević
se posle lukavo povukao: pa, ovo je tragedija,
šta se ovo radi?! A on je sve zakuvao, započeo
tuču, pa se sklonio i lamentirao: jadan
naš narod! Pa, jeste, ali ti si ga gurnuo
u to! Kako da nije jadan! Zaista sam smatrao
da neće biti mira dok Milošević ne bude
vojno poražen. On je bio zver, ništa drugo
nije moglo da ga porazi. Podrška koju je
imao dolazila je od tog njegovog vojnog
uspeha, da je on gospodar situacije, i ništa
drugo nije moglo da ga otrezni. Drugo, postoji
konvencija o sprečavanju genocida! U Bosni
je u toku bio genocid, a kako se sprečava
ako ne silom! I to je obaveza svih članica
UN. Tim povodom bio sam na američkoj televiziji,
kažu: vi ste Srbin!? – Znate šta ja mislim:
da za Srbiju u ovom trenutku ne postoji
ništa bolje nego da Milošević bude vojno
poražen! Dok nije napravio još veću katastrofu.
Da je neko tada mogao da ga zaustavi, ne
bi se dogodila Srebrenica, koja nam je sad
istorijska hipoteka. Da li je takav stav
patriotski? Ja smatram da jeste! Ako drugi
način ne postoji, mora da se zaustavi silom.
– Zalažete se da ginu mladi ljudi?! – I
tamo ginu mladi, ko gine u ratu nego oni.
Zato rat i jeste ludilo – jedni zakuvavaju,
drugi stradaju!
Znate ono, kad uživo ide televizijski prenos,
pa voditelj postavi pitanje novinaru, a
on ćuti dok ne stigne ton? Tako se i ja
osećam – nikako da se razumem sa Srbima!
Ton do njih putuje jako dugo. Moje mišljenje
možda i postane većinsko, ali za 10 godina.
Izgleda da ta veza nekako nije dobra. Nisam
imao osećaj lične ugroženosti, ali naravno
da sam očekivao odijum, kako da ne! – Šta
ti je to trebalo, i prijatelji te osuđuju?!
Neka svako misli šta hoće, ja sam postupio
po savesti! Često sam ovde dolazio, milicioner
na aerodromu gleda pasoš, kaže: Je l’ ste
vi onaj što je tražio bombardovanje? – Jesam!
Na protestima 1996, pored mene stoji jedan
sa mikrofonom u mantilu, kaže: ovde je onaj
što je tražio bombardovanje?! Čujem kako
drugi kaže: ma, pusti ga! Milošević je tako
gurao stvari da je na kraju to moralo da
se desi. Bio sam svedok velikog otpora američke
javnosti – što mi da budemo policajci!?
Mislim da je CNN doveo do tog preokreta;
ljudi su četiri godine gledali bombardovanje
Sarajeva, leševe i čuda, to više nije moglo
da se izdrži, psihički. Onda se dogodio
preokret, jer Amerikanci vole da o sebi
lepo misle: zašto naša vlada ne učini nešto,
zašto dozvoljavamo da ljudi ovako stradaju?!
Kad je Holbruk rekao Miloševiću: mi ćemo
vas bombardovati, ovaj je odgovorio: pa,
šta?! Samo ćete od Srba napraviti neprijatelje,
za vjeki vjekov. Što je njemu i odgovaralo.
Nesrećna je ovo zemlja.
Vratio sam se 2001. i objavio knjigu Put
u varvarstvo; bila je promocija u Centru
za kulturnu dekontaminaciju, i to bog zna
kako, prisustvovalo je mnogo ljudi. Došao
sam posle 10 godina, sve je bilo emotivno,
na kraju kažem: hoće li neko da me nešto
pita oko tog bombardovanja? Tajac! Mnogi
dan-danas ne smeju javno da kažu šta misle
o tome, ali smeju meni. Da je Milošević
realno pao zbog toga. Lično imam velike
primedbe na to bombardovanje: 1993. je možda
postojala mogućnost da se uspostavi pređašnje
stanje, možda i sačuva Jugoslavija, uz izvesnu
međunarodnu pomoć. Kad su se oni odlučili
na taj čin, sva šteta je već bila počinjena,
bespovratno. Svelo se na kažnjavanje, a
od toga nikad nema koristi. Ali, i tada
je to bilo potrebno, da bi se srušio Milošević.
Imao sam raspravu sa pokojnim Stojanom Cerovićem,
mogu da shvatim: posedovao je tu crnogorsku,
epsku crtu, da je time ugroženo naše dostojanstvo.
Ma, naše dostojanstvo je upropašćeno kad
smo radili svinjarije! Šta mi to štitimo?!
Nisu bili bolji ni ovi koji su nas bombardovali,
ne radi se o tome da je to bila borba dobra
i zla – za nas je dobro da se to desilo
i da je on otišao. Nikad to ne može da bude
na lep način. Ali, tako reaguje pleme: možda
između nas postoje razlike, ali ako se neko
spolja nadnese, onda smo svi kao jedan i
branimo svoje! Na kraju dođemo do Brisa
Tatona, zato je ubijen. Njega je ubio čopor,
pleme, i nisu ni razumeli da u tome ima
nečeg posebno lošeg – šta on tu govori francuski
po našim ulicama, i navija za naše protivnike!?
Zoran Đinđić
Strašno je to da imamo situaciju da je premijer
ubijen, a da pravi krivci nisu kažnjeni. Velika
mučnina. Miloševićevi nacionalisti su tokom
1990-ih, uspeli da unište i obesmisle jedina
dva državna koncepta koja je Srbija ikada
imala: Veliku Srbiju i Jugoslaviju. I mi smo
ostali, takoreći, na ledini. Kao neko pleme
koje živi u slivu Save i Morave, a ne postojimo
kao nacija, politička zajednica, koja ima
neki cilj, perspektivu, neku viziju, nešto
hoće. Nego samo postojimo, eto, preživljavamo
tu. Onda se pojavio Zoran Đinđić i stvorio
državni koncept: Srbija u Evropi! Jasno i
glasno je to rekao i počeo da sprovodi. To
je podrazumevalo vrlo neprijatne stvari za
nosioce starog režima i ljude koji su ga podržavali,
jer to znači odgovornost za ono što se dogodilo.
Kažeš da si se promenio, ali ajde da vidimo
ko je odgovoran za ratne zločine, za destrukciju
zemlje – ko je odgovoran za to?! Otuda je
stigao veliki otpor Đinđiću, od strane onih
koji su imali putera na glavi, koji su želeli
kontinuitet, a to prevashodno znači da se
nikakva odgovornost neće potezati, nikakve
lustracije ili izručenja Hagu. U to vreme
postojale su dve države: vlada koja je imala
slabu podršku, i ogroman blok Miloševićevog
aparata i ideologa te politike, koji su nastojali
da se pitanje odgovornosti za 1990-te nikad
ne pokrene. Oni su ga ubili, taj deo države.
Atentat je imao čudan efekat: Đinđiću je odjednom
skočio rejting! Zašto? Ljudi su prepoznali
njegove protivnike – da su to ljudi koji su
ubijali i da su spremni na to. Mnogi su mislili
da će njegovo ime brzo nestati, ionako je
bio nepopularan, život teče dalje... On je
atentatom postigao posmrtnu političku pobedu,
a da se istovremeno dogodio strahovit pad
Koštuničine popularnosti. Bez obzira na to
da li su ljudi svesni ili ne, to je rezultat
atentata. Tužilac Prijić je dobro postavio
optužnicu, da se ide u pravcu političke pozadine
ubistva. Samo što se posle toga promenila
vlada, i više nije bilo političke volje za
tim. Pri tom se vršio strašan pritisak na
sud, da se ne ide na tu stranu, da se to ne
dira, da se sve svede na Legiju i njegove
ubice, koji su potpuno nevažni. Legija je
jednom novinaru, rekao: mi smo samo metak,
oroz povlači neko drugi i mi letimo tamo gde
smo naciljani! Kakve veze Crvene beretke imaju
s politikom – nikakve! Nimalo ne sumnjam da
će se smrt Đinđića potpuno rasvetliti. Možda
i kada slučaj bude krivično-pravno zastareo,
uopšte nije bitno.
 |
|
Ljubiša Stavrić |
 |
|