Muke s ćoravom
strategijom
Zbrka i komentari
Objavila je Vlada srpska jedan dokument,
20. 01. 2011, koji je naslovljen patetično
»strategija« i tiče se dijaspore, odnosno
delova našeg naroda koji živi u drugim državama
– koje Srbija zvanično priznaje. U početku
se oko tog dokumenta ćutalo, a onda je došlo
do zbrke, i to povelike, i nevolja koje
nisu male. Kada je nedavno Vlada Republike
Crne Gore uputila oštru notu srpskoj Vladi
pokazalo se da ovo nije nimalo ugodno: može
li srpski narod da bude konstitutivni narod
u svakoj državi i kako to postići a da ne
bude neki zov Srbima da budu i ostanu »na
okupu«, odnosno nije li to ona ista Miloševićeva
politika a bez Miloševića – je li to neko
novo »načertanije«? Zabuna je tu, ali komentara
iz Vlade nikako nema. Vlada je počela da
»vadi« iz teksta delove, kako bi se nekako
izvadila iz bule. To, međutim, ne ide lako
jer carska se lako ne poriče. Ta se »strategija«
naravno nekima dopala – M. Dodiku u BiH
posebno – ali uzbuna u susednim državama
se ne smiruje. Niko se nije setio proste
istine – šta će biti ako Vlada Crne Gore
bude zahtevala da Crnogorci u Srbiji budu
konstitutivni narod u Srbiji – pa redom
iz Makedonije i drugih država te same BiH
koja bi za Bošnjake mogla isto da zatraži
u Sandžaku. Iz nedavne prošlosti dosta toga
znamo, ali mnogi ne znaju kako smo prošli
– još nisu čuli. Nešto je krenulo i Vlada
Crne Gore, odnosno Crnogorska pravoslavna
crkva već otvara parohije u Vojvodini pored
»žive« SPC. Niko do danas nije izmislio
bolju teoriju od one da manjine budu »most
koji spaja države i narode«. U suprotnom,
biće svađe i kavge jer svi će hteti da budu
konstitutivni negde i nekako. Da je to tako
pokazuju i reagovanja iz državnih struktura
susednih, ali i pozdravi nacionalista iz
tih zemalja koji kao da su to jedva čekali
– imaće svog konstitutivnog neprijatelja.
I to u kući, a onda zna se šta sledi – gledali
smo to i u Hrvatskoj i drugde. I to godinama
u vreme ratova na Balkanu. Iz ćorave neke
strategije posledice su, zna se – ćorava
posla. Stoga je, da bismo se izvadili, potrebno
ne samo vaditi delove dokumenta sa sajta
nego odbaciti ovaj dokument na vreme.
Famozna rekonstrukcija Vlade je pokazala
da za to nismo sposobni i ako krene kako
je krenulo đavo lično će nam biti kriv.
Šejtan ni u Sandžaku
nije tako crn kako se misli
Nekim svojim zaista zapaljivim izjavama muftija
Zukorlić je u dobroj meri uznemirio duhove
– reagovali su samo Bošnjaci a oglasila se
i IZ iz Beograda. Istini za volju, nije efendija
Zukorlić jedini među verskim poglavarima koji
bi hteo da igra i političku ulogu jer ima
toga i kod nas pravoslavnih. Nije on jedini
koji se na relaciji vera i politika – odnosno
crkve i verske zajednice i država – ne snalazi
kako valja. No nešto drugo je sada važnije
i to se vidi i iz poslednjih
razumnih izjava
samog efendije Zukorlića – nema on
problema sa državom Srbijom nego sa
strukturama vlasti u Beogradu čiji
delovi bi da nas vrate u rane devedesete
godine. Znamo mi šta je entitet RS
u Bosni i Hercegovini – i šta to M.
Dodik hoće – ali mnogi ne znaju ili
neće da znaju kuda bi to moglo odvesti.
Sada kada su iz Vlade srpske otišli
Čiplić i Šijaković moglo bi se nešto
promeniti, iako ta rekonstrukcija
mnogo ne znači. Nije to dovoljno jer
niko nije imao hrabrosti da jednostavno
ukine Ministarstvo vera – koje ne
postoji ni u jednoj evropskoj zemlji,
ni kod
|
|
|
Nikola Džafo, Pazi,
umetnost ne ujeda,
galerija O3one
|
|
suseda naših – odakle su se javljali brojni
problemi. Posebno finansijske prirode, jer
godinama gledamo kako sveci blago dijele na
štetu države i samih crkava i verskih zajednica,
posebno onih koje nisu imale sreću da budu
»tradicionalne«. Mudraci koji su pisali Zakon
o crkvama i verskim zajednicama smislili su
neke koje su »tradicionalnije« i po tom zakonu
i blago dijele. Sada njima slični hoće i Bošnjacima
da izaberu Savet nacionalne zajednice i to
iz Beograda – to nikako ne može. To stvara
napetosti za koje i oni snose krivicu. Ostalo
je zaista nevažno – neka se devojke i žene
islamske vere oblače kako hoće jer biće takvih
koje hoće »hidžab« ali i takvih koje to neće.
Neka im bude, jer jedno je vera a drugo politika
– posebno ona loša. Srbija mora biti država
svih svojih građana i stoga su za napetosti
u Sandžaku mnogi krivi – niko ne oslobađa
krivice ni prvake IZ koji su dopustili da
ih podele. Imamo dve IZ u Srbiji i one se
glože. Muftija beogradski, poštovani Jusufspahić,
pita se da li su posle Miloševića profitirali
pravoslavni fanatici i mirno odgovara – »I
šta fali i da jesu, i oni su ljudi, odnosno
narod«. Jeste, to lepo zvuči, ali fanatika
ima u svim religijama i svim konfesijama,
kao što ih ima i među političarima. Tu je
problem. Od toga nas neće izbaviti te njihove
ćorave strategije kakve nam se nude.
Time će se problemi komplikovati ako se već
nisu dovoljno iskomplikovali u Srbiji kakva
je danas.
Quo vadis Artemije
Razvlašćeni i raščinjeni vladika SPC Artemije
sišao je u beogradske katakombe i sad se svi
pitamo Quo vadis? To je onaj roman
H. Sjenkjeviča koji je palio našu dečačku
maštu – o prvim hrišćanima koji su utočište
našli u rimskim katakombama da se spasu progona.
Nema u Beogradu katakombi i ovo je loša politika
grupe monaha koji zadaju muke patrijarhu Irineju,
ali i društvu. Ima takvih »katakombnih crkava«
i drugde u Evropi ali njih niko ne goni već
oni teraju jednu politiku koja dobra ni njima
doneti neće. Iz njihovih redova se čuje da
smo mi ugroženi od bezbožne Evrope. Nedavno
je jedan od tih »revnitelja« mirno izjavio
povodom eventualnog dolaska pape rimskog u
Srbiju – citirajući u prilici famoznog Marka
Efeskog – »Mi papu smatramo jednim od patrijaraha,
ali kada bi bio pravoslavan«. Na to se požalio
i patrijarh Irinej za vreme nedavne posete
Americi (Pravoslavlje, 1. 03. 2011)
rekavši: »Znamo da neki nisu razumeli odluke
naše crkve koje se odnose na bivšeg episkopa
Artemija«. Istini za volju, te odluke nisu
razumeli mnogo ni u državi ni u SPC i nastavljaju
svoje »igre« u vezi s njima. Artemija ne podržavaju
samo monasi »revnitelji« već i dobar deo laika
u političkoj sferi.
Ta se igra nastavlja i malo se ko pita dokle
će to ići – važno je da se nastavi politička
»igra« i u državi i u Crkvi.
|
|
Mirko Đorđević |
|
|