Ima li
Veljko Odalović moralno pravo da predvodi
Komisiju za ubijena i nestala lica na
Kosovu?
Slobin načelnik
ponovo na Kosovu
»Pitanje nestalih na Kosovu biće veoma brzo
predmet razgovora Beograda i Prištine. Naš
tim koji vodi dijalog sasvim izvesno insistira
na ovom pitanju, jer je ono jedno od najvažnijih
ne samo u dijalogu Beograda i Prištine, već
uopšte za stabilizaciju stanja u regionu«,
izjavio je nedavno predsednik Komisije Vlade
Srbije za nestala lica Veljko Odalović.
Odalović je na mesto predsednika Komisije
za nestale došao iz redova socijalista, čiji
je funkcioner od samog osnivanja, 1990. godine.
Za predsednika Komisije za nestale imenovan
je prilikom formiranja aktuelne vladajuće
koalicije 2008. godine, a kvalifikovalo ga
je iskustvo koje je kao državni službenik
Slobodana Miloševića stekao na Kosovu. Naime,
Veljko Odalović bio je načelnik kosovskog
okruga od 1998. do 1999. godine.
Podsetimo ukratko na događaje koji su obeležili
događanja na Kosovu u to vreme. Srbija je
tokom 1998. i 1999. počela sa masovnim proterivanjem
Albanaca. Već 1998. godine (pre NATO bombardovanja)
sa Kosova je bilo proterano oko 350.000 Albanaca,
a do kraja juna 1999. srpske snage proterale
su 862.979 Albanaca. Više od 80 odsto ukupnog
broja stanovnika na Kosovu, odnosno 90 odsto
kosovskih Albanaca bilo je u to vreme isterano
iz svojih domova.
Dok je Veljko Odalović bio načelnik kosovskog
okruga, silovanja i drugi oblici seksualnog
nasilja korišćeni su na Kosovu kao oruđe rata
i sredstva sistematskog »etničkog čišćenja«.
Human Rights Watch otkriva da slučajevi silovanja
nisu bili retka ni izolovana dela koja su
počinili pojedini pripadnici srpskih snaga,
već su korišćeni smišljeno kao sredstvo zastrašivanja
stanovništva, iznuđivanja novca od porodica
i progona.
Srpske vlasti su u vreme dok je Odalović bio
načelnik kosovskog okruga sistematski prikrivale
dokaze o ubistvima uklanjanjem tela, premeštanjem
tela iz masovnih grobnica u individualne grobove,
spaljivanjem tela i uklanjanjem ili zamenom
odeće i ličnih stvari da bi se otežao proces
identifikacije. U maju 2001. srpska vlada
je objavila da je kamion pun leševa Albanaca
(ukupno 86 tela) bačen u Dunav u Srbiji tokom
rata na Kosovu. U julu 2001. srpske vlasti
su objavile da su pronašle još četiri grobnice
u Srbiji, s ukupno 1.000 leševa kosovskih
Albanaca.
Kao svedok na suđenju osmorici policajaca
za zločine nad albanskim civilima tokom masakra
u Suvoj Reci, Dragan Karleuša, penzionisani
inspektor MUP-a Srbije, posvedočio je da u
Srbiji ima još grobnica sa posmrtnim ostacima
Albanaca i da iz jezera Perućac nisu još izvađena
sva tela koje je srpska policija ubacila za
vreme NATO bombardovanja. Do sada je oko 800
posmrtnih ostataka Albanaca pobijenih i pokopanih
u masovne grobnice po Srbiji ekshumirano i
vraćeno porodicama.
Tokom 1999, dok je Veljko Odalović bio načelnik
kosovskog okruga, srpske i jugoslovenske snage
su hotimično sprovodile kampanju »brisanja
identiteta« u kojoj su kosovskim građanima
albanske nacionalnosti oduzimana i uništavana
lična dokumenata i drugi dokazi o državljanstvu.
Izveštaji Human Rights Watcha prenose da su
srpske vlasti na Kosovu uništavale glasačke
spiskove i ostale popise kosovskih stanovnika.
Takođe su uništavane centralne i opštinske
arhive i matične knjige. Na taj način mnogi
kosovski Albanci ostali su bez ikakvih dokaza
o svom identitetu.
Ubistva i masovna proterivanja na Kosovu u
proleće 1999. bila su praćena pljačkom i iznuđivanjem.
Analiza OEBS-a zaključuje da su skoro svi
počinioci, a ponajviše pripadnici paravojnih
jedinica, imali finansijsku dobit kao motiv
prilikom kršenja ljudskih prava koja su činili
nad kosovskim Albancima. Kao i u Bosni i Hercegovini,
pljačka i iznuđivanje bili su motiv i nagrada
pripadnicima srpskih paravojnih formacija.
Dok je Veljko Odalović bio načelnik kosovskog
okruga srpske snage su namerno trovale bunare,
bacajući u njih hemikalije, mrtve životinje
pa čak i ljudske leševe. Prema Podacima Crvenog
krsta, od 20.000 bunara na Kosovu pola ih
je otrovano. Između marta i juna 1999. srpske
snage bezbednosti hvatale su Albance i terale
ih na kopanje rovova, bunkera i druge teške
fizičke poslove, što Human Rights Watch kvalifikuje
kao prisilan rad. Tokom NATO intervencije
srpske snage su prisiljavale albanske civile
da budu u njihovoj blizini ili između srpskih
položaja, koristeći ih kao ljudski štit, što
je zabranjeno Ženevskom konvencijom. Srpske
snage su takođe postavile 50.000 nagaznih
mina po Kosovu, uglavnom uz granicu sa Albanijom
i Makedonijom.
Ako je za Vladu Srbije Veljko Odalović najviđeniji
da obavlja funkciju predsednika Komisije za
nestale i da, u okviru te teme, predvodi kosovsko-srpski
dijalog, onda je nedvosmisleno jasno na koji
način predstavnici građana Srbije tretiraju
proces istorijskog pomirenja dva naroda.
Sudsko veće Haškog tribunala osudilo je 2009.
godine generale Nikolu Šainovića, Nebojšu
Pavkovića i Sretena Lukića na po 22 godine
zatvora, dok su Dragoljubu Ojdaniću i Vladimiru
Lazareviću izrečene kazne od po 15 godina
zatvora zbog ratnih zločina počinjenih na
Kosovu 1998–1999. godine. Ponovimo, načelnik
kosovskog okruga u vreme kada su se ti zločini
dogodili bio je Veljko Odalović, čovek koji
danas, u ime Vlade Srbije, predvodi najosetljivije
pitanje u istorijskom dijalogu Kosova i Srbije
– pitanje ubijenih i nestalih lica.
|
|
Snežana Čongradin |
|
|