Vetar promene
– u arapskom svetu i posle, i dalje
Imanuel Volerstin
Pre više od pedeset godina, 3. februara 1960,
Harold Makmilan, tadašnji premijer Velike
Britanije, konzervativac, obratio se južnoafričkom
parlamentu, pod upravom partije koja je stvorila
aparthejd kao osnov svoje vladavine. Izgovorio
je tada nešto što će biti nazvano govorom
»vetra promene«. Vredi se setiti njegovih
reči:
»Vetar promene duva ovim kontinentom i, svidelo
nam se to ili ne, porast nacionalne svesti
je politička činjenica. Mi svi to moramo da
prihvatimo kao političku činjenicu, a naša
nacionalna politika mora da je uzme u obzir«.
Hendrik Virvord, premijer Južne Afrike, ovaj
govor nije smatrao vrednim i odbacio je i
njegove premise i njegov savet. Godina 1960.
nazvana je godinom Afrike, jer je te godine
16 kolonija promenilo status i postale su
nezavisne države. Govor Makmilana obraćao
se onima iz država u južnom delu kontinenta,
u kojima su živele značajne grupe belih naseljenika
(sa čestim velikim rudnim blagom) koji su
se opirali ideji univerzalnog prava glasa,
po kojoj bi crni Afrikanci predstavljali preovlađujuću
većinu glasača.
Teško da je Makmilan bio radikalan. On je
iznosio svoje razmišljanje zapadnoj strani
u hladnom ratu s ciljem da se pobede azijski
i afrički narodi. Njegov govor bio je značajan
po tome što je signalizirao liderima Velike
Britanije (pa, prema tome, i liderima SAD)
da vide
belačku glasačku
dominaciju u Južnoj Africi kao presudan
uzrok koji može usporavati i kočiti
Zapad u njegovim ciljevima. Vetar
je nastavio da duva i u afričkim zemljama,
jednoj za drugom, afrička većina je
pobeđivala u svoju korist, sve dok
1994. i sama Južna Afrika nije stekla
univerzalno pravo glasa i izabrala
Nelsona Mendelu za predsednika. U
tom procesu, međutim, ekonomski interesi
Velike Britanije i SAD bili su nekako
sačuvani.
Postoje dve lekcije koje iz ovoga
treba izvući. Jedna je da su vetrovi
promene vrlo jaki i verovatno im je
nemoguće odoleti. Druga je da kada
jednom vetrovi oduvaju simbole tiranije
nije sigurno šta će uslediti. Kada
simboli jednom padnu svako ih žigoše
kada se osvrće. Ali svako, takođe,
želi i da sačuva vlastiti interes
u novim strukturama koje nastaju.
Druga arapska pobuna, koja je počela
u Tunisu i Egiptu, sada guta sve više
i više zemalja i, nema sumnje, novi
simboli tiranije će pasti ili će dopustiti
|
|
|
Nikola Dafo,
Pazi, umetnost
ne ujeda,
galerija O3one
|
|
veće modifikacije svojih unutrašnjih državnih
struktura. Ali, ko će biti na vlasti? U Tunisu
i Egiptu vidimo situaciju u kojoj su novi
premijeri ličnosti koje su bile ključne figure
u prethodnom režimu. A izgleda da su i armije
obe zemlje govorile i nagovarale da se prekine
sa protestima. U obe zemlje vidimo i povratnike
iz egzila koji preuzimaju položaje i traže
da se nastave, čak i prošire veze upravo sa
zemljama u zapadnoj Evropi i severnoj Americi
koje su podupirale prethodne režime.
Usred Francuske revolucije Danton je savetovao
»Hrabrost, više hrabrosti, uvek hrabrost«.
Možda je to dobar savet, ali je Danton ubrzo
posle toga giljotiniran. A oni koji su ga
giljotinirali takođe su giljotinirani. Posle
toga imali smo Napoleona, zatim restauraciju,
pa 1848, a potom Parisku komunu. Godine 1989,
na dvestagodišnjicu, virtualno je svako govorio
u korist Francuske revolucije, ali bi neko
trebalo da se upita da li je trojstvo Francuske
revolucije – sloboda, jednakost i bratstvo
– doista ostvareno.
Nešto je danas drugačije. Vetar promene sada
duva širom sveta. Sada je epicentar u arapskom
svetu, gde duva divlje i okrutno. Nema sumnje
da geopolitika ovog regiona nikada više neće
biti kakva je bila. Ključna mesta, koja treba
držati na oku, su Saudijska Arabija i Palestina.
Ako monarhija Saudijske Arabije dođe pred
ozbiljan izazov – a barem izgleda da je to
moguće – nijedan režim u arapskom svetu neće
biti siguran. A ako vetar promene ujedini
dve glavne političke snage Palestine, čak
i Izrael bi mogao da oseti da je nužno da
se adaptira na novu realnost i da uzme u obzir
palestinsku nacionalnu svest, svejedno da
li mu se to dopada ili ne – da parafraziramo
Harolda Makmilana.
Nepotrebno je reći da SAD i Zapadna Evropa
čine sve što im je u moći da kanališu, ograniče
i preusmere vetar promene. Ali ni njihova
sila nije ono što je bila. A vetar promene
duva i u njihovim kućama. Takvi su vetrovi.
Njihovi pravci i sile nisu konstantni, te
ni predvidivi. Ovaj put vetar je vrlo snažan.
Možda više nije tako lako kanalisati ga, ograničiti
i preusmeravati.
Komentar br. 300, 1. mart
2011.
Prevela Borka Đurić
|