|
|
|
|
|
|
|
|
|
Kritički intelektualac
i »kraj povijesti«
»Treba uskliknuti, u vremenu kada neki imaju
smionosti neo-evangelizirati u ime ideala liberalne
demokracije koja se konačno finalizirala kao
ideal ljudske povijesti: nikada se dosad u povijesti
zemlje i čovječanstva nisu nasilje, nejednakost,
isključivanje, glad, tj. ekonomsko tlačenje,
doticali toliko ljudskih bića. Umjesto da slavimo
advent ideala liberalne demokracije
i kapitalističkog tržišta u euforiji kraja povijesti,
umjesto da slavimo ‘kraj ideologija’ i kraj
velikih emancipatornih diskursa, nemojmo nikada
zanemariti ovu očitu makroskopsku činjenicu,
sastavljenu od bezbrojnih singularnih točki
patnje: nikakva razina napretka ne dopušta nam
da ignoriramo kako nikada prije, u apsolutnim
brojkama, nije toliko muškaraca, žena i djece
bilo podjarmljeno, izgladnjelo ili istrijebljivano
na planeti.«1
Hegemonija suvremene doktrine »kraja povijesti«
i neoliberalnog kapitalizma kao »najboljeg od
svih mogućih svjetova« jasno ilustrira manipulativni
utjecaj apologetske i pristrane intelektualne
struje u »javnom životu«, koja uglavnom služi
kao promoter, inicijator i distributer
društvenih predrasuda, gušeći alternative i
mogućnost nezavisnog i demokratskog dijaloga.
Autentični, kritički intelektualci, s druge
strane, morali bi društvene pojave i procese
promatrati »iz ptičje, a ne iz žablje perspektive«.2
Za većinu je ta ideja, međutim, danas egzotična
kao Voltaireov Micromegas.
Raspad emancipatornih
diskursa
U kontekstu raspada emancipatornih
diskursa, nastavka makartizma, marginalizacije
progresivnih pokreta i učvršćenja pozicije reproduktivne
plaćeničke inteligencije, ponovno se nameće pitanje
karaktera i poslanja kritičkog intelektualca (u
ne-apsolutističkom smislu genusa proximusa).
Zasigurno to u pravilu nisu oni članovi akademske
zajednice ili intelektualni politički aktivisti
dominantnih političkih struja koje danas i prečesto
viđamo u masovnim medijima, gdje obično brane
vladajuće dogme i status quo, bio on
kampanilističko-nacionalistički ili parohijalno-ksenomanski
(u formi nekritičke desubjektivizacije u procesima
internacionalnih i transnacionalnih integracija,
te zaluđenosti reakcionarnim atlanticizmom – kao
po pitanju NATO-a), a ta se dva ideal-tipa često
i preklapaju.
Nije ovdje riječ niti o »slobodnolebdećim intelektualcima«
(kakve je idealizirao Karl Mannheim, npr.), koji
odbijaju konzekventno prihvatiti svoju individualnu
društvenu
odgovornost, te jalovim
kritizerstvom i odbacivanjem progresivnih
organizacija i pokreta doprinose de-konkretizaciji
društvene kritike – od misaono-materijalne
sinteze (kritike kao integralnog praxisa)
do apstraktne kritike kao verbalističkog
reduktivizma društvenosti. Upravo ta prednost
integralnog intelektualno-društvenog rada
potvrđuje aktualnost Gramscijeve koncepcije
»organskog intelektualca«, |
|
|
shvaćene ne nužno u smislu partijskog određenja
i aktivnosti (iako je to moguća, a nekada i nužna
komponenta), nego prvenstveno kao čvrsta povezanost
sa širokim blokom progresivnih društvenih snaga,
kretanja i pokreta. Nije dovoljno samo »učiniti
egzistencijalni čin« i odupirati se »moralu stada«
i »duhu vremena« (Nietzsche), iako je to elementarni
faktor kritičke misaonosti. Pored toga, potreban
je još i pragmatičan kontrahegemonski diskurs
i pokret čovječnosti i čovječanstva. Pod pokretom
i diskursom čovječnosti mislimo na očuvanje i
afirmaciju intelektualne i ljudske hrabrosti i
poštenja, kao i na afirmaciju i razvoj humanih
demokratskih alternativa sadašnjem poretku. Pod
reafirmacijom čovječanstva
kao subjekta govorimo onjegovoj aktivnoj
svjetsko-historijskoj ulozi, o pravu najširih
slojeva da autentično-demokratski (dakle participativno-demokratski)
biraju i grade svoju vlastitu budućnost, umjesto
da im se ona nameće »odozgo«. Riječ je dakle o
svjetskim integrativnim procesima s građanima
u poziciji subjekta i u kontekstu unutar-nacionalnog
i međunarodnog egalitarizma i nehijerarhijskog
»horizontalizma«. Danas ekonomsko-političko-vojni
kompleks vladajućih struktura, anarhija tržišne
džungle i diktat partikularnih interesa gospodare
ljudima, umjesto da sami građani demokratski gospodare
društvenim procesima.
Sačuvati intelektualnu
nezavisnost
Riječima profesora Todora Kuljića,
»(d)anas se kritički habitus intelektualca ne
ogleda u kritici vlastitog režima (...), nego
u sumnji u njegove temeljne epohalne pretpostavke:
nacionalizam i bezalternativnost kapitalizma«. 3
Kritika pri tom mora biti koncipirana kao »misaono
začinjanje novog« 4
uključujući popularizaciju i razvoj društvenih
alternativa. To implicira postojanje »akcijskih
intelektualaca« (ali ne nužno na način kako je
taj termin koristio Theodore White, opisujući
prelazak američkih akademskih intelektualaca u
Rooseveltovu i Kennedyevu administraciju) voljnih
suočiti se s realnostima političkog života, dakle
pragmatično principijelnih.
Autentični intelektualci, čak i kada su partijsko-politički
angažirani, moraju čuvati svoju intelektualnu
nezavisnosti i savjest, istupajući dosljedno za
najšire demokratske slobode i protiv svih zločina
i svih oblika nasilja, s koje god strane dolazili,
jer se humani demokratski socijalizam ne može
graditi na nehumanim djelima.
U sjeni kapitalističke džungle kojom lutamo, u
kojoj još uvijek, sudeći prema podacima UN-ovog
(sada već bivšeg) Specijalnog povjerenika za pravo
na hranu Jeana Zieglera, 35-40 milijuna
ljudi – uključujući
milijune djece – svake godine sasvim bespotrebno
skapava od gladi5
(a EU i SAD, da damo samo jedan primjer, uništavaju
goleme viškove žita radi kontrole cijena na svjetskom
tržištu, i troše preko bilijun dolara
godišnje na vojsku i oružje, iako je generalni
direktor FAO-a Jacques Diouf ustvrdio da bi bilo
dovoljno 30 milijardi dolara godišnje da se iskorijeni
glad 6), u
sjeni manipulacije i militarizma koji su od početka
rata u Iraku, prema istraživanju agencije Opinion
Research Business,već pomeli preko milijun života,
a nastavljaju ubijati tisuće i u terorističkom
»ratu protiv terorizma« u Avganistanu, Pakistanu
i drugdje, treba uskliknuti protiv mistifikacija,
ali se i organizirano opirati vlasti Kapitala.
Suvremenim panglosovcima usprkos.
|
|
Mladen
Jakopović |
1
Jacques
Derrida, Specters of Marx, the state
of the debt, the Work of Mourning & the
New International, Routledge, London
1994, str. 85.
2
Todor Kuljić, Post-socijalistički antikomunizam,
Novi Plamen, mart-april, 2008, str. 67.
4
Gvozden Flego, Filozofija i kritika,
u: Asja Petrović i Gvozden Flego (ur.), Zbilja
i kritika: posvećeno Gaji
Petroviću, Antibarbarus,
Zagreb 2001, str. 4.
5
Jean Ziegler, L’ Empire de la honte
( Imperij srama), Fayard, Pariz 2007,
str. 130.
|
| | | |