U ovom vremenu čelnici država nastalih na području Jugoslavije ljubazno izražavaju međusobno saglasje kako nema izgleda za bratstvo i jedinstvo naroda. Težište stavljaju na interese. Jedino nije jasno kako su utvrdili da bratstvo nije interes naroda. Dosljedno, jugoslavenski prostor unisono nazivaju »zapadnim Balkanom« domaći i strani nebrojeni političari i birokrati. Indikativno je da im tu ne smeta jedinstvo, a bratstvo ostvaruju kao dobro plaćena gospoda.
Godine 1952, kada je izgledalo da je Staljin besmrtan, pjesnik koji je među prvima u svijetu pozdravio plameni vjetar Oktobarske revolucije, Miroslav Krleža, govorio je pred partizanskim borcima, tada već oficirima JNA: »Minulo je upravo stotinu godina kako su mladohegelijanci uznastojali, da filosofski (dijalektički) objasne svijet. Mora se priznati, da je (u okviru te škole) jedino mladom Marxu pošlo za rukom da ovoj Hegelovoj supstanci, ‘koja je samoj sebi postala subjektom’, udahne socijalističku misao. Marx nas je naučio misliti. On nam je pokazao da nema pojave koja bi bila zatvorena, zaokružena, u sebi mirujuća kao ‘stvar po sebi’, jer da na svijetu nema stvari koja bi se odnosila spram drugih tako, te se one ne bi od nje razlikovale ili joj se protivile. Marx nam je na bezbrojno mnogo primjera objasnio kako se raspadanje i trulež građanskog društva objavljuju u suludoj trgovini s ljudskim mesom, po političkim klaonicama, u industrijalnoj otimačini, u kriminalu, u slijepom i barbarskom nasilju, u sve većem i sve bezumnijem vrtloženju ratova i katastrofa, u intelektualnom i moralnom ludilu, u slijepim umorstvima, u masovnome klanju i uništavanju civilizacija, a sve na bazi profita, na temelju negacija onih plemenitih ideala, na kojima bi ljudsko društvo trebalo da bude sazdano!
Socijalizam nije, prema tome, nikada bio drugo nego negacija ‘rasčovječenja’, po načelu čiste i moralne, sublimne čovječnosti. Socijalizam je bio poricanje onih građanskih konvencionalnih laži, koje su svojim rogatim i krvavim ‘rodoljubljem’ trgovale po klaonicama evropskih ratišta, socijalizam je propovijedao miroljubive formule o međunarodnoj solidarnosti proleterskih masa, kao jedinom garantu da će socijalnu nepravdu, pljačku i anarhiju prevladati ljudska pamet, u obliku pravednosti, socijalne jednakosti i višeg konstruktivnog plana. Da bi to proletarijat, svim razornim silama uprkos, mogao da sprovede u djelo, Marx je formulisao svoje klasične teze, kako je bezuslovno potrebno da u ovoj krvavoj političkoj areni proletarijat postane političkim subjektom, a Lenjin je toj političkoj subjektivnoj svijesti proletarijata stvorio prvu stvarnu, zemaljsku, materijalnu bazu u obliku državne sile. Dogodilo se, međutim, i događa se pred našim očima da se lenjinska državna sila stala pretvarati u očitu negaciju svih idealnih socijalističkih principa, i umjesto da kvantitativan porast nesumnjivog barbarskog besmisla građanske civilizacije prevlada socijalističkim kvalitetom, ta je ‘socijalistička’ dovedena do bezidejnog apsurda«.
Ima tome tri decenije, 1981, otišao je Krleža. Pokrov mu je bila, kako je i tražio, proleterska, crvena zastava sa srpom i čekićem. Narodima Jugoslavije ostavio je činjenice i stvarnu mogućnost za izgradnju samosvijesti uz pomoć Enciklopedije Jugoslavije.
A na Petom kongresu Komunističke partije Jugoslavije, jula 1948. u Beogradu, govorio je i predsjednik Saveza književnika i umjetnika Jugoslavije i, pored ostalog, rekao: »Stoga književnici i umetnici Jugoslavije, okupljeni u svojim savezima, pa bili članovi Partije ili vanpartijni, ne mogu da stoje ravnodušno prema takvom značajnom događaju kao što je ovaj prvi kongres KPJ u oslobođenoj zemlji.
Književnici, umetnici i kulturni radnici Jugoslavije znaju, kao što ceo svet zna, da je KPJ pokrenula i organizovala pod Titovim vođstvom rodoljube i napredne snage naše zemlje u borbi protiv fašističkog okupatora; ona je tada, u godinama velikog fašističkog pomračenja i bratoubilačke borbe, hrabro i čovečno pronela i utvrdila ideju bratstva i jedinstva i socijalne pravde; ona je, KPJ, uz pomoć slavne i bratske Crvene armije, izvojevala slobodu; ona je vodeća snaga za sve naše radne i napredne ljude i danas, kad se u našoj zemlji ruši što je dotrajalo, silnim poletom podiže novo i radosno korača kroz rad i borbu ka ostvarenju socijalizma...«
Tako je govorio »mladobosanac«, komunista, nobelovac. Ivo Andrić.
U današnjoj »demokratiji« nema socijalne pravde. Potencijal za misao i borbu je nesumnjiv. Potencijal.