Početna stana
 
 
 
     

 

Pismo jednog razrešenog sudije

Anatomija demokratskog pravosuđa
ili
Put do pravde je spor i nedostižan u Srbiji

U Opštinskom sudu u Požarevcu proveo sam više od 25 godina kada sam 9. 05. 2000. godine posle radnog vremena izašao na miting tadašnje opozicije, pod nazivom »Stop teroru za demokratske izbore«. Izlaskom na lice mesta video sam da nema nikakvog mitinga, te da je grupa od stotinak građana s obeležjima tadašnje opozicije potisnuta od centralnog trga pedesetak metara. Pridružio sam se ovoj grupi, te kako nikakvog mitinga nije bilo, posle otprilike sat i po sam otišao kući.
Još iste večeri me je pozvao tadašnji predsednik suda telefonom i vrlo uspaničeno me je pitao šta mi je to trebalo. Odmah potom je usledila represija tadašnje vlasti, te mi je uručeno rešenje o suspenziji i umanjena mi je plata, tako da sam imao 1/3 od ranije plate. Skupština Srbije me je po zahtevu tadašnjeg predsednika Vrhovnog suda 12. 07. 2000. razrešila sudijske funkcije. Sve me ovo nije iznenadilo s obzirom na tadašnje političko stanje u Srbiji. Međutim, moj hod po trnju kroz demokratsko pravosuđe počinje tek dolaskom nove vlasti.
Protiv tadašnjeg predsednika Vrhovnog suda podneo sam 24. 11. 2000. godine krivičnu prijavu zbog krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja. Međutim, prva presuda je doneta 30. 10. 2006. godine. Za pet godina održana su samo četiri pretresa i na kraju je doneta oslobađajuća presuda. Po žalbi na takvu presudu, Viši sud ukida prvostepenu presudu i zbog postupanja dotadašnjeg sudije, istog izuzima iz rada po tom predmetu.
U međuvremenu, peto opštinsko javno tužilaštvo odustaje od krivičnog gonjenja prema optuženom, tako da ja preuzimam krivično gonjenje.
Novi sudija je nešto ažurniji od prethodnog, te za tri godine donosi dve presude i to obe oslobađajuće u odnosu na optuženog. Po žalbi moga punomoćnika, adv. Jovana Stanojevića, prva presuda se ukida i vraća na ponovno odlučivanje. A po drugoj žalbi Apelacioni sud u Beogradu zakazuje sednicu 13. 05. 2010. godine i donosi osuđujuću presudu. Ovome se nisam baš mnogo obradovao, jer sam znao da će apsolutna zastarelost nastupiti krajem juna meseca 2010. godine. Moje predviđanje se ostvarilo jer mi je presuda uručena 05. 07. 2010, kada je faktički nastupila apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Apelacioni sud presudu izrađuje u zakonskom roku i dostavlja Prvom osnovnom sudu u Beogradu 2. 06. 2010. godine, a meni presudu Prvi osnovni sud dostavlja tek posle više od mesec dana, 5. 07. 2010. kada je praktički već nastupila zastarelost.
Inače, drugostepeni sud ukidajući dve prvostepene presude jasno stavlja do znanja da se radi o pravnom pitanju i to da li je okrivljeni morao da sazove sednicu svih sudija ili ne odlučujući o mom razrešenju, a što inače tokom postupka nije bilo sporno da okrivljeni nije sazvao sednicu svih sudija Vrhovnog suda. Međutim, i pored toga, i treća presuda je takođe oslobađajuća, mada u Zakonu jasno stoji da je obaveza predsednika Vrhovnog suda da prilikom razrešenja sudija mora da sazove sednicu svih sudija Vrhovnog suda. Čak je i sam optuženi tokom postupka u jednom momentu izjavio da je sve to tačno, ali da nije bilo drugog načina da budem razrešen sudijske funkcije sem na način kako je on to uradio.
Napominjem, inače, da se, prema ZKP, objavljena presuda mora pismeno izraditi u roku od osam dana po objavljivanju, a u složenijim stvarima izuzetno u roku od 15 dana. Oba roka su prekoračena. Najzad, na opšte veselje Apelacioni sud mi dostavlja presudu 10. 12. 2010. u kojoj konstatuje da je u krivičnom postupku protiv optuženog nastupila apsolutna zastarelost. Tako sam uspeo za 10 godina da privedem kraju ovu tužnu priču zahvaljujući demokratskom pravosuđu.
Međutim, priča ovim nije završena, 16. 10. 2001. godine podneo sam tadašnjem saveznom Ustavnom sudu ustavnu žalbu na odluku skupštine o mom razrešenju funkcije sudije. I pored brojnih urgencija, do danas po mojoj ustavnoj žalbi nije odlučeno. Najdalje dokle sam dogurao to je da me služba predsednika Ustavnog suda 5. 10. 2010. godine na desetogodišnjicu demokratskih promena i demokratskog pravosuđa obavestila da je sudiji koji postupa po tom predmetu preporučeno da se moj predmet uzme u rad.
Međutim, pravosudna igranka se nastavlja. Videvši da sudskim putem nema ništa od toga da budem vraćen u sud kako sam zamišljao, 2009. godine prilikom izbora sudija konkurišem za izbor sudije Osnovnog i Višeg suda u Požarevcu. U radnoj biografiji navodim sve radne rezultate dok sam se nalazio na sudijskoj funkciji, kao i ukratko celu situaciju oko mog nastojanja da sudskim putem budem vraćen u sud. Međutim, oni zbog kojih sam i isteran iz suda jer sam podržavao njihovu političku opciju smatraju, možda baš i zbog toga, da sam nedostojan za sudijsku funkciju. Na moje traženje od Visokog saveta pravosuđa da mi dostave razloge za takav stav kao i da mi omoguće uvid u zapisnik kada se odlučivalo o mojoj molbi, evo ni posle godinu dana nisam dobio nikakav odgovor.
Šta na kraju, posle svega ovoga, reći? Jedino mi ostaje da se pridružim zadovoljstvu gđe Mesarović i gđe Malović radom demokratskog reformisanog pravosuđa.
  Đorđe Ranković
 
Dokle sa prevaziđenim koncepcijama urbanog razvoja Beograda
1-28.02. 2011.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2011