Nade i strepnje
naših poglavara
O klanju i oranju
Akademik M. Ekmečić je istoričar od zanata
i tek bi neko ko bolje ne poznaje istoriju mogao
staviti neki prigovor njegovoj knjizi iz istorije
Srbije čiji je smisao sam autor sveo na sintagmu
»između klanja i oranja«. Uostalom, malo je
naroda čija se istorija ne svodi tako – pa i
rezimira – ovom sintagmom. Sasvim drugačije
stoje stvari kad se istoričar od zanata upusti
u ono što se zove istoriosofija. Tu se stvari
već komplikuju, a posebno kada se istoričar
oda geopolitičkim refleksijama koje vezuje za
sadašnje stanje – za Srbiju ovde i sada. Akademik
Ekmečić je senator RS u BiH i ovde je u ulozi
ideologa koji se svrstava u narodne – ne samo
crkvene – poglavare. Sada je u Srbiji važan
makar »jedan palac pod ruskom kontrolom na desnoj
obali Dunava na Balkanu i značio bi isto što
i rusko zauzimanje moreuza Bosfora i Dardanela«.
Od starih istoričara–ideologa slovenofila –
a tu je i F. M. Dostojevski – znamo tu strategiju,
ali niko do sada nije ponudio valjane dokaze
da bi Srbiji u toj geopolitičkoj mapi bilo bolje,
a dokaze ne nudi ni sam akademik Ekmečić. U
opširnom izlaganju u glasilu Pečat
(12. 12. 2010) akademik ne krije svoje ideološke
pretenzije pa i jasno iskazan politički stav:
nakon svega – naglašava Ekmečić – Srbiju su
pritisle mnoge nevolje, sve je manja i nekako
kao da hita u zagrljaj Vatikana. Ako bi došlo
do sukoba Rusije i Amerike, u koji akademik
ne sumnja, nama Srbima bi istorija namenila
ulogu gerilaca, naravno na ruskoj strani. Umesto
dokaza, akademik pominje i to kako SPC stremi
u zagrljaj Vatikana. On veruje da je SPC neumoljivo
krenula »putem unijaćenja«. Bauk tog unijaćenja
odavno kruži i u crkvenim i u laičkim strukturama,
a strah od unijaćenja je episkopa Artemija doveo
do sukoba sa Sinodom i Saborom SPC – i on je
razvlašćen i odstranjen iz Crkve. Sada – čini
se akademiku Ekmečiću – našu Crkvu cepaju iznutra,
pri čemu se misli na patrijarha Irineja koji
ne odustaje od susreta sa samim papom rimskim
ako ne pre ono u Nišu 2013. godine. Naravno,
akademik Ekmečić nije sam, i oni koji su donedavno
govorili o tome da papina poseta Srbiji ne bi
značila ništa loše sada se kolebaju. To se najbolje
vidi na primeru šabačkog vladike Lavrentija
– on i dalje tvrdi da u SPC »treba da se vrše
promene« i da se SPC otvara pa i reformiše.
»Ljudi ovde smatraju da je papa naš neprijatelj
čim je katolik« i to je tačno, ali patrijarh
srpski ne misli baš tako i nada se nekom otvaranju.
Episkop Lavrentije zapaža još nešto što je nažalost
tačno. U slučaju da papa rimski poseti Srbiju
»narod bi bio protiv Crkve koja je to organizovala«.
Sve je tu jasno – a dobar deo političke javnosti
tako i misli.
Bilo kako bilo, do nekih promena u SPC mora
doći, tim pre jer su neke već počele – stidljivo
i uz otpore.
U Sandžaku
ništa novo
Muftija Zukorlić tera po svome – to je politika
cik-cak ali jasna i zabrinutost je sve veća.
On smatra da je »neuporedivo veća šansa da Sandžak
postane novo Kosovo, ali se ni u Sandžaku svi
s njim ne slažu. »Zukorlić nema podršku« – kaže
narodni poslanik M. Omerović – »za novi rat«.
To misle i Čiplić i R. Ljajić ali efendija Zukorlić
ne odustaje – njegova retorika je zapaljiva
ali iz DS javljaju – J. Trivan – da muftiju
»niko ne uzima ozbiljno«. Može se to i tako
reći, ali bi ratobornog muftiju ipak trebalo
shvatiti ozbiljnije. Vlada u Beogradu se ne
snalazi najbolje i mnogo i ne mari za socijalne
prilike u ovom regionu. Iz svega o čemu govori
muftija ipak je jasno da on misli ako može Vojvodina
da ima autonomiju, zašto ne bi mogao i Sandžak.
Još se jedna ideja muftijina jasno čita iz svega
što govori i piše – ako može M. Dodik u BiH
otvoreno da igra na kartu separatizma zašto
ne bi to bilo moguće i u Sandžaku. Bez tog konteksta
– a on se jasno čita – nisu jasne tvrdnje da
sve to oko efendije M. Zukorlića ne treba shvatati
ozbiljno. Ovde nam nije nužno znanje neke davne
istorije, jer zbivanja na Balkanu poslednjih
decenija govore jasno o čemu se radi. Ako bi
se to zanemarilo – a naznaka ima i o tome –
onda bi se tako počelo razmišljati i u Bujanovcu
ili u dolini Preševa.
Bilo kako bilo, valjalo bi na vreme voditi računa
o upaljaču na bombama nacionalističke ostrašćenosti.
Dvosmislene
poruke o Kosovu – i sa Kosova
Bez Kosova se u beogradskom političkom
diskursu ne može – i sve su poruke dvosmislene,
a ima ih i lišenih nekog smisla. Patrijarh Irinej
u jednom slučaju govori o
|
mogućnosti pomirenja
s Albancima, u drugom o nečem što stvara
nove zabune: u poslanici za Božić pominje
se trgovina ljudskim organima a dokaza
još nema i svi se na neki način boje istrage
– i mi i organi međunarodne zajednice
na Kosovu. Čini se da se najbolje snašao
B. Tadić koji je na vreme opomenuo da
se bez jasnih rezultata istrage to ne
bi smelo koristiti tako uoči pregovora
Beograda i Prištine. Za sada je više odgovora
neodgovornih političara nego onih koji
odgovorno sude o svemu – to se posebno
odnosi na prvake političkih stranaka.
Oni iz dana u dan menjaju »optiku« i uvek
sve podešavaju prema potrebama trenutka.
Onako za danas – a sutra videćemo. Najprepoznatljiviji
je V. Koštunica koji neće nikakvu saradnju
ni s kim – pa ni sa SNS T. Nikolića –
»dok se ne raščiste odnosi prema EU u
vezi sa statusom Kosova«. Kako bi se to
moglo »raščistiti« o tome ni Koštunica
ni drugi prvaci ne govore ni reči. Važno
je to reći i dobiti neki »poen« za sebe,
a kakvo je stanje odnosa Srbije prema
EU to njih kao da ne zanima. Zbunjeni
su i Srbi na Kosovu i jedva da se |
|
|
nađe neko ko zna šta će i kako će sada kada su
učestvovali na kosovskim izborima. Sve je to posledica
velike zabune koja se širi iz Beograda u smislu
dvosmislenih odgovora. Za sada rešenje nude bivši
vladika Artemije i V. Koštunica ali malo je ko
siguran da li je to rešenje održivo, a u to »rešenje«
sumnjaju čak i u SNS T. Nikolića, da o svetu i
ne govorimo – nekog koraka u smeru održivog rešenja
još nema. Možda je – i sigurno je – tako i bolje
stranačkim prvacima.
Nade je sve manje a strepnje su sve prisutnije
i u političkom i u crkvenom delu javnosti u Srbiji.
 |
| |
Mirko
Đorđević |
|