boravlja se da je jedna takva KP, isprva mala stranka,
a kasnije masovna organizacija, bila sačinjena od velikog
broja ljudi koji su imali svoja osobna iskustva, stajališta i
na kraju krajeva različita mišljenja

Dometi i granice kritičke misli u KPJ (SKJ) – Slučaj Vicko Krstulović

O povijesti Komunističke partije u Hrvatskoj napisan je popriličan broj radova. Međutim, većina tih radova bavi se odnosima Komunističke partije prema drugim ustanovama, institucijama, organizacijama itd., dakle proučava se odnos i djelovanje Komunističke partije prema drugim subjektima. U brojnim takvim istraživanjima uglavnom se na Komunističku partiju gleda kao na monolitnu strukturu, jedinstven subjekt jednoznačnog karaktera od njenog postanka do nestanka. Također, takav pogled poprilično se ukorijenio i u svijesti ljudi pa ju se promatra s pozicija apsolutnog negiranja (kao zlu i zločinačku organizaciju) ili ju se, na drugoj strani, »diže u nebesa«. Međutim, zaboravlja se da je jedna takva KP, isprva mala stranka, a kasnije masovna organizacija, bila sačinjena od velikog broja ljudi koji su imali svoja osobna iskustva, stajališta i na kraju krajeva različita mišljenja. Zaboravlja se da su brojni partijci u komunističkoj Hrvatskoj

Ovo je grad u kojem se rodio Vicko... (Dioklecijanova palača, Split) Rodna kuća Vicka Krstulovića, okružena stablima, u Velom Varošu, ulica Kamenita br. 26, danas 42. Pola kuće srušeno je bombom u Drugom svetskom ratu. Ta kuća bila je utočište komunista i skojevaca. Vicko je rođen 27. 04. 1905. u Splitu. Od oca Marka i majke Ane. Otac Marko bio je istaknuti splitski socijalista, imao je tu čast da za praznik 1. maj bude nosilac crvenog barjaka na čelu kolone. Svi članovi porodice bili su u narodnooslobodilačkom pokretu 1941-1945. Vickov pseudonim u ratu je Kosta Jović, "drug Jović". Sa 15 godina, 1920, postaje član SKOJ-a (osnovan je u Zagrebu 1919. godine). Sa 17 godina, 1. maja 1922, postaje član zabranjene Komunističke partije Jugoslavije. Nije "moskvič", nije bio na školovanju u SSSR-u. Bio je ilegalac punu 21 godinu, do rata 1941. više puta hapšen, zatvaran, tučen na policiji. Provala u redove Partije zaustavljena je Vickovom šutnjom. Šta je to što Vicka čini drugačijim u odnosu na ostale rukovodioce-funkcionere KPJ, do 1941. i kasnije? Do rata 1941. Vicko i porodica žive isključivo od svoga rada. Nije bio "profesionalni" revolucionar, već iz uvjerenja i idejnog usmjerenja koje je dobio od oca Marka, starog socijaliste. Vicko nije primao "crvenu pomoć" niti je bio plaćeni funkcioner KPJ iz fondova Kominterne. Do 1941. Vicko je u ilegalnom komunističkom, radničkom pokretu proveo punu 21 godinu! U tom dugom periodu bio je politički sekretar PK SKOJ-a za   Dalmaciju i politički sekretar PK KPH za Dalmaciju. Bio je na čelu SKOJ-a, odnosno komunista Dalmacije, a istina je da su Split i Dalmacija imali najbrojnije članstvo KPJ i SKOJ-a u čitavoj Jugoslaviji! Dakle, Vicko je bivao na čelnim pozicijama upravo u onom kraju Jugoslavije gdje su komunističke ideje i članstvo bili najšire zastupljeni! Vicko pripada legendarnim sekretarima SKOJ-a. U dugogodišnjem revolucionarnom iskustvu Vicka Tito nije prvi generalni sekretar s kojim se sreće i surađuje.

imali raznolika opredjeljenja u rasponu od boljševizma i staljinizma, preko titoizma do jugounitarizma i hrvatskoga velikonacionalizma. Odnos prema brojnim izazovima i različitim otvorenim pitanjima nije kod svih hrvatskih komunista bio jednak, a također niti sam naziv komunist nije nosio isti sadržaj kroz čitav vijek Komunističke partije Jugoslavije. Proučavati te raznolikosti i proučavati te razlike među njima nije bilo »pametno« niti politički oportuno do 1991. godine, pogotovo ako se pronašlo te razlike, a nakon te godine problem je postao nezanimljiv za povjesničare sve do danas, što stvarno začuđuje.1
Istražujući neke aspekte hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća sasvim slučajno sam »naletio« na lik Vicka Krstulovića i uočio zanimljiv »slučaj« koji u dosadašnjoj historiografskoj produkciji nije obrađen, a sasvim sigurno je i malo kome poznat. Rođen u Splitu 1905, umro 1988. u istom gradu, prošao je zanimljiv životni put od radnika u kamenolomu, preko robije, do partijskog rukovodioca u splitskom brodogradilištu pa sve do visokih pozicija u vlasti i Komunističkoj partiji. Međutim, njegovo djelovanje od kraja 1960-ih pa do smrti obavijeno je spoznajnom sjenom, prvenstveno u historiografiji. U tom razdoblju dogodili su se brojni povijesno-politički događaji i promjene, ali u svim tim događajima Vicko Krstulović, čovjek s najdužim stažem u Komunističkoj partiji Jugoslavije (1922–1988), gotovo se ne pominje. Analizom njegova djelovanja uočio sam da je zbog razilaženja u mišljenjima s Josipom Brozom Titom, Andrijom Hebrangom, Aleksandrom Rankovićem, Vladimirom Bakarićem, ali i drugim visokopozicioniranim članovima KPH/SKH i KPJ/SKJ, došlo do svojevrsne marginalizacije Vicka Krstulovića koji je diskretno uklonjen sa značajnijih funkcija vlasti.
Vicka Krstulovića ipak ne možemo smatrati disidentom. Ako pođemo od tipologije disidentstva njemačkog politologa i povjesničara Erharta Neuberta i definiramo disidente kao: »prijašnje članove Komunističke partije/Saveza komunista koji su napustili komunističku ideologiju u korist druge ideologije, odnosno pojedince i skupine koji su kritizirali komunistički režim zbog neostvarivanja proklamiranih ideja i normi i koji su nakon sukoba isključeni iz monopolističke komunističke partije pa postali kritičari tog sustava s demokratskih ili nacionalnih/nacionalističkih pozicija«,2 onda Vicka Krstulovića

ni u kojem slučaju ne možemo svrstavati među disidente. Uzmemo li primjer Milovana Đilasa, Mihajla Mihajlova, Marka Veselice ili pak Franje Tuđmana kao neke od modela za definiranje disidenata u socijalističkoj Jugoslaviji, Vicka Krstulovića nikako ne bismo mogli staviti u istu »ladicu«. Krstulović nikad nije doživio javnu osudu niti je bio zatvaran, a na kraju krajeva nije se javno ni suprotstavljao politici Partije. Brojna su njegova istupanja na raznim partijskim
		Krstulović nikad nije doživio javnu osudu niti je bio zatvaran, a na kraju krajeva nije se javno ni suprotstavljao politici Partije

okupljanjima (kongresima, plenumima i sl.), ali to ipak ne možemo smatrati otklonom od Partije jer gotovo ništa od toga nije izlazilo izvan okvira same Partije. Ipak, proučavajući lik i djelo Vicka Krstulovića opazio sam mnoštvo pojava koje pokazuju da je Krstulović u mnogo čemu »iskakao iz kolosijeka kojim se vozilo« partijsko vodstvo. Brojni Krstulovićevi stavovi bili su u suprotnosti sa stavovima kolega unutar Centralnog komiteta KPH/SKH i KPJ/SKJ zbog čega je često dolazio u sukobljavajuće situacije. Protekom vremena, kako je blijedio sjaj njegovih ratnih zasluga, a u prvi plan izlazila njegova oštra kritika (kritika vlasti čiji je i on bio dio), bivao je sve dalje od visokih funkcija u vlasti, a i njegov društveni utjecaj bivao je sve uži.
Dobar dio ovog teksta referirat će se na prikazivanje Krstulovićevih gospodarsko-političkih stavova, ali i njegovog temperamentnog karaktera zbog kojih je često dolazio u sukobe. Predstavljanje pojedinih incidenata poslužit će da se uoči Krstulovićev koncept i njegova gotovo stalna suprotstavljenost nekim partijskim kolegama, a time ću ujedno naznačiti koji su bili bitni trenuci i sukobi koncepcija koji su mogli utjecati na njegov položaj u partijskoj hijerarhiji.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Krstulović je svojim brojnim postupcima i stavovima dolazio u sukobe s osobama koje su po partijskoj hijerarhiji bile na višim položajima od njega.3 Već 1941. dolazi do prvog sukoba Vicka Krstulovića, odnosno Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju4 kojem je on bio na čelu, sa Centralnim komitetom KPH. Sukob je izbio zbog različitih koncepcija o ustanku na području Dalmacije. Naime, CK KPH je forsirao da Pokrajinski komitet digne ustanak odmah 1941. i da uputi partizanske odrede u borbu, bez ikakve ozbiljnije pripreme. Vicko Krstulović se protivio toj odluci, ali je PK, nakon što je optužen za oportunizam, tu odluku ipak proveo. Krstulović se na ove događaje osvrće više puta, a u jednom intervjuu kaže:

»(...) u Splitu se pojavio Šilja (Pavle Pap), kao i Mirko Kovačević, sa vrlo oštrim pismom CK KP Hrvatske. U tom pismu nam je dat rok za početak oružane borbe: tri dana! Mirko Kovačević je tad postavljen za komandanta. Ovaj smjeli Crnogorac i španski borac se u Španjolskoj proslavio hrabrošću kao artiljerac. Ali Kovačević nije poznavao ni dalmatinski teren, ni prilike koje su tada ovdje vladale... Za komesara je postavljen Pavle Pap Šilja. Na sastanku pokrajinskog komiteta opet sam se usprotivio, upozoravajući na jake okupatorske snage, na petu kolonu i ustaše, na popove, zatim na teško prohodan kamenjar, teren bez vode i strašne ljetne vrućine, dodajući da se tako brzopleto ne ide ni u skaute. Ali ostao sam usamljen u takvom stavu«.5

U kolovozu 1941. iz Splita i drugih mjesta prema Dinari je krenulo sedam partizanskih odreda koji su potučeni u roku od četiri dana.6 Katastrofu koja je zadesila te odrede7 Krstulović je predviđao i na to upozoravao, ali nakon tragedije PK je od CK KPH optužen za avanturizam. Naime, PK je formirao posebnu komisiju8 koja je istraživala uzroke koji su odrede doveli do neuspjeha, i koja je potvrdila ono što je Krstulović govorio.9 Ali, tada je CK KPH poslao Otvoreno pismo10 u kojem je ocijenio da se PK ponio oportunistički jer nisu digli ustanak kada je do njega došlo u Lici, na Baniji i Kordunu i da je Talijane, obzirom na to da je Dalmacija revolucionarna, trebalo već istjerati. Stradanje odreda ocijenjeno je kao avanturizam te je PK kažnjen kolektivnim ukorom s čime su trebali upoznati i čitavo partijsko članstvo u Dalmaciji.
Pokrajinski komitet nije proveo odluku Centralnog komiteta KPH te partijsko članstvo Dalmacije nije upoznao s njegovim Otvorenim pismom, nego je u svom pismu11 Centralnom komitetu KPH pojasnio svoja ograničenja i probleme. Pojasnio je i to zašto se u Dalmaciji ustanak nije digao odmah navodeći najvažnije razloge za tu dalmatinsku posebnost u odnosu na druge krajeve Hrvatske.12 Krstulović je, dakle, kao najodgovorniji u Pokrajinskom komitetu zaustavio tu odluku Centralnog komiteta KPH, čime je svjesno narušio vertikalu rukovođenja u Partiji. Ovaj sukob s Centralnim komitetom KPH nastavit će se 1944. godine.

Značajan događaj dogodio se za vrijeme bitke na Neretvi13 početkom ožujka 1943. godine, kad je Krstulović prvi put odbio izvršiti naređenje Josipa Broza Tita. Naime, uslijed teških borbi Vrhovni štab je donio odluku da Deveta dalmatinska divizija s dijelom Centralne bolnice ostane na desnoj strani Neretve i da se zajedno s ranjenicima probije do planina Kamešnice, Dinare i Biokova. Štab Devete dalmatinske divizije, kojoj je Krstulović bio na čelu, procjenjujući situaciju na terenu, nije izvršio zapovijed nego je donio odluku o povlačenju prema Posušju i Duvanjskom polju, u pravcu glavnine partizanskih snaga. Kad je Deveta divizija došla u selo Soviće, Vrhovni štab je zapovjedio da se divizija s ranjenicima pokuša probiti natrag i prebaciti do Kamešnice i Biokova. Zbog te odluke Vrhovnog štaba Krstulović je sazvao sastanak štaba divizije na kojem je povedena diskusija da li da izvrše tu naredbu. Iako su neki komesari brigada imali drugačija mišljenja, Krstulović se odlučno zalagao da divizija pođe s Centralnom bolnicom pravcem kuda se probijala glavnina.14 Nakon dogovora odlučeno je da Krstulović osobno pođe kod Josipa Broza Tita u Vrhovni štab, u selo Gračanicu, i da ga obavijesti da divizija odbija provedbu odluke Vrhovnog štaba.15
Vicko Krstulović je odbio naređenje Josipa Broza Tita da Deveta dalmatinska divizija s ranjenicima krene sama na Biokovo. Iako je insistirao, Josip Broz je na kraju ipak prihvatio odluku štaba divizije,16 te se ona u noći s 14. na 15. ožujka prebacila na lijevu obalu Neretve, a noć poslije počela je s prijenosom ranjenika.17 Nakon prijenosa ranjenika preko Neretve divizija je dobila naređenje od Vrhovnog štaba da zajedno s jedinicama Treće udarne divizije vodi borbe protiv Talijana i četnika na području oko Nevesinja i Gackog.18 U tim borbama u istočnoj Hercegovini,19 u drugoj polovici ožujka i prvoj polovici travnja 1943, Deveta dalmatinska divizija je doživjela velike gubitke, ali je ipak uspjela pobijediti četničke formacije.20 No, unatoč pobjedi Krstulović neće doživjeti satisfakciju. Vrhovni komandant je 12. travnja 1943. donio odluku21 o rasformiranju Devete dalmatinske divizije.
Dakle, Deveta dalmatinska divizija prešla je most na Neretvi, razbili su četnike i nakon velikih gubitaka Josip Broz Tito je, umjesto pohvale i odlikovanja, donio odluku o rasformiranju, što je, prema mojim saznanjima, bio jedinstven slučaj u NOB-u. Vicko Krstulović se i toj odluci protivio, ali je ona provedena i on ju je kao takvu i prihvatio. Krstulović je razriješen dužnosti komandanta divizije i stavljen je na raspolaganje Vrhovnom štabu.22
Nova razmirica došla je vrlo brzo, već za vrijeme borbi na Sutjesci.23 Sve je, prema Krstuloviću, počelo vrijeđanjem Dalmatinaca od strane Ljubinke Milosavljević (tada bila član rukovodstva SKOJ-a) koja je neopravdanim klevetanjem Dalmatinaca izazvala reakciju Vicka Krstulovića. Krstulović je bio temperamentnog karaktera i često je znao burno reagirati, ne vodeći računa o posljedicama, a ovim vrijeđanjem Dalmatinaca bio je jako razočaran i revoltiran, te je oštro reagirao, pogotovo iz razloga što je znao koliki su doprinos u borbi dale dalmatinske jedinice.24 U svojim sjećanjima Krstulović piše:

Bili smo u zgradi. Bilo nas je mnogo. Bili su tu dr Ivan Ribar (...) Odjednom čujem nekakvu viku, dreku. Psuje netko Dalmatince. Psuje zbog konja što su ostavljeni, pa da su pljačkaši, pa da su kukavice, da su kazandžije, i sve najgore. Iziđem vani i vidim da to viče Ljubinka Milosavljević. Ona je bila omladinski rukovodilac i djelovala je na beogradskom univerzitetu. A važila je kao povjerljiva osoba Aleksandra Rankovića. Šta su nju raspalili ti konji koji nisu pripadali ni nama ni nikakvim Dalmatincima, ja ne znam. Ali to nije bio jedini ispad prema Dalmatincima. Bilo ih je već i ranije i ispoljavali su se na razne načine. Od potcjenjivanja na riječima i odnosima pa do strijeljanja radi primjera boraca koji su uzeli krompir ili glavu luka. (...) Rekao sam: »Dokle ćete vi psovati i klevetati Dalmatince, božju vam majku! Dokle ćete klevetati Dalmatince da su pljačkaši i tako se odnositi prema nama?!« (...) I opsovao sam je na kraju grubo. Ona je pokupila ono što se dugo taložilo ne samo u meni nego u svim našim borcima. Osjećao sam – nakon što sam izgovorio ono što sam rekao – da to neće proći glatko.25

I nije trebalo dugo čekati. Ljubinka Milosavljević bila je bliska s Aleksandrom Rankovićem koji ju je uzeo u zaštitu. Dan nakon incidenta Krstulović se sastao s Rankovićem koji ga je kritizirao zbog njegovog psovanja i reakcije. Krstulović mu je žučno odgovorio objašnjavajući razloge govoreći »da svako strpljenje ima granica«, te da se stoga »ne smije dovoditi u iskušenje da se vidi gdje su te granice«.26 Razgovor je ostao nedovršen. Nešto kasnije, sredinom srpnja 1943. u Kladnju, Vicka Krstulovića su pozvali u pećinu kod Josipa Broza Tita. O tom susretu Krstulović govori:

... pozovu me u pećinu kod Tita. (...) Ocjenio sam da je došao brus na sjekiru. Došao sam gore u pećinu. Bilo je puno kao u košnici. Bili su tu Tito, Ranković, Milutinović, Žujović, Đilas. Upitam Tita što me je tražio? »Druže Vicko, mi smo te pozvali ovamo da s tobom porazgovaramo. Ja sam na tebe mnogo polagao, od tebe mnogo očekivao i u tebe vjerovao, ali sam se u tebi razočarao.« Zemlja se ispod mene otvorila. Šutim. On nastavi. Kad je završio, pitam ga: »Mogu li dati odgovor?« Kaže: »Možeš«. Ja sam počeo da govorim. Govorio sam mirno, staloženo, ali osjećao sam da su se kočnice počele opuštati. Govorim i slušam avijaciju, bombardovanje, tenkove.27

Zbog neprijateljskog napada Krstulović nije završio svoj govor pa nije niti izrekao sve ono što je htio reći. Nakon što su izdržali napad i nastavili put prema Zavidovićima, Krstulović je nekoliko dana čekao da ga Tito opet pozove. No, kako poziva nije bilo odlučio se sam uputiti i završiti započeti razgovor.

Došao sam kod Tita. – »Zdravo, šta je?« – »Druže Stari, došao sam da završimo onaj razgovor. Čekao sam hoćeš li me zvati, pa kad nisi zvao ti onda sam došao ja sam. Znam kakva je situacija i kakve ti odgovornosti imaš, ali ni onaj naš razgovor nije mačji kašalj.« Onda sam nastavio. Kad sam završio on mi je odgovorio: »Nemoj, Vicko, ti si komunista!« – »Baš zato što sam komunista! Da nisam bio čvrsti komunista, nakon onoga što si meni rekao, ja bih bio izvršio samoubistvo i ne bih bio kriv ja nego ti. I zato ti skrećem pažnju da ubuduće više nikad ni sa kim ovako ne razgovaraš. A od tvojih najužih saradnika, koji ti daju informacije, prije provjeri, pa ako se utvrdi krivica onda reži glavu, bilo meni bilo kome drugome.« (...) Od tada su bili kratki spojevi.28

Tu je, prema riječima Vicka Krstulovića bio ljudski razlaz između njega i Josipa Broza Tita koji ga je nakon tog događaja maknuo s vojne dužnosti komandanta ostavivši mu samo partijsku funkciju. Uskoro će, u listopadu 1943, Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju biti preimenovan u Oblasni komitet KPH za Dalmaciju.29

Odmah nakon kapitulacije Italije Krstulović je bio jedan od glavnih aktera prilikom akcije zauzimanja Splita. S Ivom Lolom Ribarom otišao je 10. rujna 1943. u Split na pregovore30 s talijanskim zapovjednicima. Iako je talijanskoj vojsci prema naređenju iz Italije bilo zabranjeno da predaju oružje, a jedinice NOVJ nisu imale snage da ih sami razoružaju, Krstulović i Ribar su uspjeli, praktički na blef, prisiliti talijanskog generala Emilia Becuzzia, zapovjednika divizije »Bergamo«, da preda Split i oružje.31 Nakon toga Krstulović ulazi u neke samoinicijativne akcije na moru, koje iako su ispale uspješne, nisu gledane s potpunim odobravanjem jer se njima zaobilazila vojna hijerarhija. Krstulović samoinicijativno šalje u misiju NOVJ brod »Bakar«32 u Bari33 i osniva baze NOVJ u Italiji zajedno sa saveznicima zbog čega je došlo do trzavica s Vrhovnim štabom.
Također, talijanskom kapitulacijom bilo je moguće da se Vis potpuno zauzme, što je i

učinjeno 12. rujna 1943.34 Međutim, kako su Nijemci u jesenskim i zimskim operacijama 1943/1944. nastojali vratiti pozicije izgubljene slomom fašističke Italije, već u jesen 1943. došlo je do njemačkog protuudara i na Jadranu. Nijemci su brzo osvojili šibenske otoke, Pelješac i obalu od Splita do ušća Neretve, Cres, Lošinj i Krk te se u drugoj polovici prosinca iskrcali na Korčulu.35 Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, čiji je sekretar bio Krstulović, nakon njemačkog zaposjedanja obale povukao se najprije na Brač i Hvar, a zatim na Vis, što im je Vrhovni štab zamjerio kao »udaljavanje od vojske i od rada na vojničkom i političkom učvršćivanju vojnih jedinica«.36 Uskoro se, krajem prosinca 1943. ili u prva dva mjeseca 1944, očekivao napad i na Vis.37 Krstulović je samoinicijativno odlučio da se utvrdi otok Vis, a Oblasni komitet KPH za Dalmaciju, na čijem je čelu bio, odbijao je naređenje Štaba Osmog
		Albreht Direr, Portret Fridriha Mudrog

korpusa NOVJ za napuštanje otoka početkom 1944. godine.38 Od studenog 1943. do siječnja 1944. trajalo je nadmudrivanje oko odluke o obrani Visa. Krstulovićev OK KPH za Dalmaciju i Štab Ratne Mornarice NOVJ zagovarali su ostanak, utvrđenje i borbu za Vis, dok su na suprotnoj strani Tito, Vrhovni štab i Štab Osmog korpusa smatrali da Vis treba napustiti.
Odlukom da se ipak brani Vis, koju je nakon upornog Krstulovićeva ustrajanja ipak potvrdio i Vrhovni Štab, OK KPH za Dalmaciju i Vicko Krstulović kao njegov vođa preuzeli su na sebe veliku odgovornost, jer je mogući veći poraz na Visu mogao vrlo ozbiljno poljuljati snagu NOVJ. Ipak, kako je Vis obranjen, on je i postao bitna stanica u razvoju NOB-a i izgradnji nove Jugoslavije. Osiguravanjem Visa najviši jugoslavenski državni, partijski i vojni organi (AVNOJ, NKOJ, Politbiro CK KPJ, Vrhovni štab) dobili su sigurno sjedište.39 Unatoč tomu što je odluka o obrani Visa bila od velikog značaja za daljnje ratne operacije i konačnu pobjedu partizanskih snaga, ostaje činjenica da je u hijerarhiji vojnog i političkog zapovijedanja Vicko Krstulović dugo odbijao provedbe naređenja i time »preskočio« neke više instance.

Godine 1944. ponovno dolazi do sukoba sa CK KPH, točnije s Andrijom Hebrangom, političkim sekretarom CK KPH, i s Ivanom Krajačićem Stevom, organizacionim sekretarom CK KPH. Hebrang i Krajačić oštro su optuživali Vicka Krstulovića i partijsku organizaciju KPH u Dalmaciji da djeluju nepravilno i da je partijska organizacija u Dalmaciji u katastrofalnom stanju.40
Naime, 1944. godine Oblasni komitet KPH za Dalmaciju bio je smješten na Visu i ignorirao je Hebrangov zahtjev da se utabore u sjevernoj Dalmaciji kako bi suzbili četničku djelatnost.41 Hebrang im je pored toga prigovarao da je promidžba u Dalmaciji puna »lijevog frazerstva« i »sektašenja«, te da je dalmatinski regionalizam najgora tendencija partijskog razvoja. Otvoreno se okomio na pisanje lista Slobodna Dalmacija zato što su neprestano rabili nazive regionalnog karaktera, te je zaključio da dalmatinsko vodstvo pretjerano naglašava jugoslavenstvo i razbacuje se ljevičarskim frazama.42 S tim u vezi u Dalmaciju su upućeni Duško Brkić (kao član CK KPH) i Jakov Blažević (kao član ZAVNOH-a) da ispitaju stanje u Dalmaciji, odnosno rad partijske organizacije i NOO.43 Nakon obilaska njihovi izvještaji bili su prilično negativni po Dalmatince, a Brkić je taj izvještaj podnio Centralnom komitetu KPH 1. srpnja 1944. u Topuskom.44 U tom izvještaju Oblasnom komitetu je, između ostalog, oštro zamjereno što nisu eliminirali četnike u Dalmaciji, konstatirano da ne poznaju stanje na terenu, da stalno pričaju o velikoj njemačkoj vojnoj sili itd. Posebno je značajna optužba bila da ni Oblasni komitet ni Oblasni NOO ne smatraju kao svoje više forume, odnosno ustanove CK KPH i ZAVNOH, te da se u Dalmaciji u vrijeme trećeg zasjedanja ZAVNOH-a raspravljalo o autonomiji Dalmacije u Hrvatskoj,45 što je Brkić protumačio kao »uskogrudni lokalpatriotizam«.46 Na sastanku Politbiroa CK KPJ na dnevnom redu bio je i izvještaj o stanju u Hrvatskoj. Ivan Krajačić, koji je Politbirou podnosio izvještaj o stanju u Hrvatskoj, na kraju svoga izlaganja počeo je, na osnovi izvještaja Duška Brkića, govoriti i o Dalmaciji.47 Krajačić je iznio ocjenu Centralnog komiteta KPH da je partijska organizacija u Dalmaciji najgora u Hrvatskoj. Krstulović je na to reagirao burno:

Kad sam to čuo, trenutno sam skočio a Tito je prekinuo Stevu: »Pusti Dalmaciju, Vicko će o tome dati ocjenu!« (...) Ja sam na to rekao: »Druže Tito, meni je dojadilo ovako s njima od 1941. i kad smo već počeli, ja bih želio da naš prljavi veš ovdje i operemo. Bilo naš, bilo njihov«. A on govori: »Ne može«.48

Kako je Josip Broz Tito tu večer imao važan sastanak prekinuo je Krstulovićevo izlaganje i naredio je da se pitanje ocjene stanja u Dalmaciji riješi u Oblasnom komitetu. Krstulović je izrazio negodovanje zbog odgode rješavanja tog problema, ali je prihvatio tu odluku, s tim da ga je zamolio da odredi tko će tome sastanku prisustvovati u ime Politbiroa. Tito je odredio Kardelja u ime CK KPJ, a sastanku su prisustvovali Bakarić i Krajačić, u ime CK KPH.49 Na tom su sastanku Kardelj, Bakarić i Krajačić bili kritični, ali ipak se utvrdilo da slika koja se o Dalmaciji nametala iz izvještaja (slanih iz CK KPH) nije odgovarala činjeničnom stanju.50 Međutim, ocjena rada NOO, i partijskih organizacija u Dalmaciji u Oblasnom komitetu nije zaključena. Krstulović i Gizdić morali su otići u Topusko kod rukovodstva KPH sredinom srpnja te su podnijeli izvještaje koji su umnogome pridonijeli boljem i potpunijem upoznavanju pravog stanja na području Dalmacije.51 Ipak, u kolovozu 1944, Andrija Hebrang i Ivan Krajačić su iz Topuskog poslali pismo Politbirou CK KPJ u kojem su opet oštro napali Oblasni komitet PK KPH za Dalmaciju.52 Hebrangov pokušaj discipliniranja dalmatinskog vodstva Politbiro je držao preoštrom reakcijom, a Kardeljev izvještaj ustvrdio je da su ocjene partijske organizacije u Dalmaciji bile pretjerano negativne, te da su sami Hebrangovi napadi bili neopravdani.53 Kardelj je zaključio da je Hebrangova »paljba po Dalmaciji« bila potaknuta političkom ljubomoromjer Dalmacija ima »pravilniji odnos prema Jugoslaviji i CK KPJ« nego što ga ima Hebrang osobno.54 Nedugo nakon ove Kardeljeve ocjene došlo je do promjena u vrhu CK KPH. Odlukom Politbiroa CK KPJ Hebrang i Krajačić su u listopadu 1944. smijenjeni s dužnosti političkog (Hebrang), odnosno organizacionog (Krajačić) sekretara CK KPH. Za političkog sekretara izabran je Vladimir Bakarić, a za organizacionog sekretara Duško Brkić.55 U novo rukovodstvo (sekretarijat) izabran je i Vicko Krstulović. Krstulović je bio uvjeren da je ova smjena bila izravna posljedica ovog sukoba,56 a sam sukob samo jedan u nizu pokušaja diskreditacije Dalmatinaca i dalmatinskog doprinosa NOB-u. Da li bismo ove promjene mogli komentirati kao »presudu« Josipa Broza Tita u korist Vicka Krstulovića, a protiv Hebranga i Krajačića koji su smijenjeni s dužnosti, ostaje otvoreno pitanje, jer su i Hebrang i Krajačić i dalje obavljali visoke funkcije – Hebrang je ušao u najviše rukovodstvo KPJ (Politbiro), a Krajačić je ostao na čelu Ozne Hrvatske i bio je izuzetno blizak s Josipom Brozom Titom sve do njegove smrti.57 Ipak, smjenu Hebranga i Krajačića ne možemo promatrati isključivo kao posljedicu pomenutog sukoba ove dvojice s Krstulovićem. Taj sukob, iako vjerojatno odlučujući, bio je jedan u nizu događaja koji su doveli do smjene Andrije Hebranga i Steve Krajačića sa funkcija u CK KPH.58

Unatoč svim navedenim događajima Vicko Krstulović iz rata izlazi ne samo kao neprikosnoveni ratni heroj Jugoslavije, pogotovo u Dalmaciji, nego i kao jedna od najviših partijskih ličnosti. Na njegovoj partijskoj knjižici (članska knjižica KPJ) 1946. godine stajao je redni broj 12. Člansku knjižicu broj 1 imao je Tito. Ipak, kako su godine prolazile, Vicko Krstulović je sve češće dolazio u konfrontaciju s drugim visokim partijskim i državnim dužnosnicima, a redni broj njegove partijske knjižice postajao je sve veći. Godine 1963. vlasnik je knjižice broj 68, a 1985. broj 3.045.268.59
Još prije nego je rat bio završen, Krstulović je u travnju 1945. došao u sukob s Bakarićem prilikom formiranja prve narodne Vlade. Na inicijativu Vicka Krstulovića prva Vlada Demokratske Federalne Hrvatske formirana je u Splitu 14. travnja 1945, ne čekajući da to bude tek u Zagrebu. Dan ranije, kad se raspravljalo koji će uzvanici biti pozvani na svečano zasjedanje, osim predstavnika antifašističkih organizacija, partizanskih komandi i savezničkih misija, bilo je pozvano i pet dalmatinskih biskupa. Krstulović se oštro usprotivio inicijativi Vladimira Bakarića, koji je imao mandat za sastav Vlade, oko pozivanja biskupa Kvirina Bonefačića da prisustvuje svečanom formiranju Vlade.60 Naime, Krstulović je imao izrazito negativno mišljenje o biskupu,61za kojeg je smatrao da se kompromitirao suradnjom s okupatorom za vrijeme rata, te je uvjetovao da on (Krstulović) neće sudjelovati na svečanoj sjednici na kojoj bi se pozvao dotični biskup.62 Biskup nije pozvan. Ovo je bila prva iskra neslaganja na relaciji Krstulović–Bakarić koja će kasnije prerasti u tihi unutarpartijski sukob iz kojeg će Krstulović ipak izvući deblji kraj. U pomenutoj Vladi Vicko Krstulović je postao ministar unutrašnjih poslova. Međutim, već će

1946. biti premješten u saveznu Vladu (ministar rada), a značajna je činjenica da Krstulović, kao ministar unutrašnjih poslova, nije imao gotovo nikakve prerogative jer je svu stvarnu vlast resora u svojim rukama imala Ozna, odnosno njen dugogodišnji šef Ivan Krajačić Stevo, koji će Krstulovića zamijeniti na mjestu ministra unutrašnjih poslova.63 Godina 1952. značajna je u povijesti Komunističke partije Jugoslavije. Te godine, na njenom Šestom kongresu u Zagrebu, ona se deklarativno odrekla svoje vladajuće uloge definiravši sebe kao ideološku avangardu koja ne vlada nego samo usmjerava politički i društveni život.64 U skladu s tim ona je promijenila i svoj naziv u Savez komunista Jugoslavije.65 Ta promjena težila je razgraničenju Partije i državne vlasti, odnosno odvajanju partijskih od funkcija u državnoj vlasti, a nakon Kongresa dobila je potvrdu novim ustavnim zakonom iz 1953. godine.66 Krstulović se protivio promjeni imena govoreći da se od »dobrog vina pravi bevanda«.67 Smatrao je da bi i pod starim imenom i u mogućnosti biranja više stranaka KPJ i dalje bila vodeća politička opcija. Kasnije će u svojim sjećanjima često govoriti da je to bio
		Albreht Direr, Portret Elšpet Tuher

prijelomni trenutak kad su »jugoslavenska kola krenula nizbrdo«,68 odnosno kad je društveni, politički, a time i gospodarski razvoj Jugoslavije krenuo krivim putem.
Njegovo neslaganje s gospodarskom politikom uskoro je postajalo sve očitije. Kao ministar rada i ministar pomorstva (1946–1951) dao je inicijativu da se napravi projekt za izgradnju pruge Split–Livno–Duvno (danas Tomislavgrad)–Zenica – i priključak na prugu Beograd–Zagreb, a prijedlog je prihvatio i tadašnji ministar željeznica Todor Vujasinović.69 Na osnovu tog prijedloga inženjer Hugo Kolb napravio je nacrte i idejni projekt. Kad se 1955. raspravljalo o izgradnji pruga, razrađene projekte s popratnim pismima Krstulović je poslao Josipu Brozu Titu, Vladimiru Bakariću, Svetozaru Vukmanoviću Tempu (tadašnji predsjednik privrednog savjeta), Ratnom savjetu i Politbirou CK SKJ. Nitko mu nije odgovorio, a uskoro je odlučeno da se grade pruge Beograd–Bar i Sarajevo–Ploče.70 Krstulović je smatrao da su ti projekti izgradnje željeznica, koje su Tito i Ratni savjet usvojili, bili projekti iz vremena Karađorđevića, te da nisu vodili dovoljnog računa o geografskim, gospodarskim i nacionalno-političkim kriterijima koji bi jačali gospodarstvo i nacionalno jedinstvo Jugoslavije. Uzaludno je pokušavao dokazati da ti projekti ne vode računa o iskorištavanju morskih resursa i povoljnih pozicija jadranskih luka te da ostavljaju u mrtvom kutu sva četiri velika dalmatinska grada: Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar.71

Krstulović je od 1962. godine počeo podržavati i zagovarati odlazak starih kadrova i pomlađivanje u partijskim i državnim strukturama, držeći da je za nastavak razvoja

potrebna nova generacija koja bi unijela novu energiju i stručnost. U krajnjem slučaju to se odnosilo i na postupno povlačenje Josipa Broza Tita, iako to tada još nije javno izjavljivao. Početkom travnja 1962. u Zagrebu je održana zatvorena sjednica Izvršnog komiteta CK SKH na kojoj je Krstulović prvi put iznio otvorenu kritiku partijskog upravljanja gospodarstvom, a bio je potaknut referatom i konstatacijom Josipa Broza Tita na Izvršnom komitetu CK SKJ (iz ožujka iste godine u Beogradu)72 da je čitavo jugoslavensko gospodarstvo zašlo u slijepu ulicu te da se
		Krstulović je od 1962. godine počeo podržavati i zagovarati odlazak starih kadrova i pomlađivanje u partijskim i državnim strukturama, držeći da je za nastavak razvoja potrebna nova generacija koja bi unijela novu energiju i stručnost

zemlja nalazi u političkoj krizi. Krstulović je govorio o promašenim političkim investicijama, pojedinačnoj odgovornosti, nedostatku samokritike, a zaključio je da je osnovni problem u političkoj birokraciji.73 Na taj njegov prilično neuobičajen govor nije reagirao nitko, a sjednica je nastavljena kao da nije niti govorio.74 Ipak, sutradan je Aleksandar Ranković tražio da se dostave stenografske bilješke Krstulovićeva govora. Krstulović se u jednom od svojih posljednjih intervjua sjećao tih događaja:

Ali nisam imao dlake na jeziku ni 1962, kada je 1. aprila u Zagrebu održana zatvorena sjednica Izvršnog komiteta CK SKH. Tu sam prvi put udario po vrhuški jer je Izvršni komitet CK SKJ marta iste godine u Beogradu konstatirao da je čitava naša privreda zašla u slijepu ulicu. Za privredu je tada bio zadužen Plavi (Mijalko Todorović). Oštrica kritike uperena je na administraciju, pa je ispalo da su za sve krivi direktori. Tada sam u Zagrebu dva puta uzimao riječ. Rekao sam da sam rukovodio ministarstvima i da nikad nisam prebacivao odgovornost na administraciju jer je ona radila po mojim uputstvima i naređenjima. Tako je bilo i u Oblasnom komitetu, tako i u Matici iseljenika, u Narodnoj tehnici, pa se tako mora gledati i na teškoće u privredi. Pošto očigledno nismo sprovodili planske zadatke, mora se utvrditi pojedinačna odgovornost. A ona je, prema tome, na onima koji su nas za ovih dvadeset godina, skrivajući se iza administrativno-političkih paravana, doveli u »slijepu ulicu«. Administracija nije kriva, kriva je politička birokracija. Sutradan, zove me jedna drugarica iz CK KPH i kaže da je drug Ranković iz Beograda tražio hitno moju diskusiju.75

Posljedice njegovog prvog istupanja uskoro su došle na vidjelo. Godine 1964. na Osmom kongresu SKJ76 Krstulović nije izabran za člana Centralnog komiteta SKJ. Ležao je teško bolestan u Splitu, uslijed perforacije slijepog crijeva i teške upale pluća77 te tako nije prisustvovao Kongresu. Iako je bio stalni član CK od 1940, njegov izostanak u izvještajima nije posebno komentiran, osim što je zabilježen kao odsutan. Kandidaciona komisija nije ni predložila Krstulovića za CK,78 iako je broj članova CK proširen sa 135 na 155. Potrebno je naglasiti da Krstulović nije bio jedini dotadašnji član CK koji nije izabran u ovome sazivu. Kandidaciona komisija je od 128 starih članova predložila njih 84 za ponovni saziv, što znači da su uz njega još 43 člana također izostavljena. Kandidaciona komisija je to objašnjavala kao princip osvježavanja rukovodećih funkcija kojim se predviđalo da se prilikom svakih izbora mijenja najmanje jedna četvrtina dotadašnjeg rukovodstva.79 Ipak, ostaje otvoreno pitanje kako je Krstulović, koji je tada imao 59 godina, te ogroman partijski i ratni ugled, bez ikakve prethodne najave otpisan kao stari kadar.

Državno-partijski vrh Hrvatske u prvih dvadesetak godina vlasti praktički nije pokretao nikakve značajnije političke akcije, niti je reagirao na poticaje iz života stanovništva. Samoinicijativne akcije bile su prava rijetkost pa je republička vlast djelovala samo kao transmisija vrhovne savezne vlasti dosljedno izvršavajući savezne direktive. Vladimir Bakarić učvrstio je svoju vlast u Hrvatskoj u tolikoj mjeri da su ga zapravo smatrali Titom na republičkoj (hrvatskoj) razini. Njegova vještina vladanja i takoreći »lukava« taktika osigurat će mu položaj prvog komuniste u Hrvatskoj sve do kraja njegova života.80
Dvadeseta godišnjica završetka rata ključna je godina za svojevrstan »pad« Vicka Krstulovića. Naime, krajem travnja 1965. godine na Petom kongresu Saveza komunista Hrvatske (Zagreb, 26–29. travnja 1965),81 Krstulović će učiniti svoj najznačajniji istup nakon kojeg će njegov položaj unutar Partije, a time i njegov državničko-politički status, doživjeti strmoglavi pad.
Republički partijski kongresi tada su imali uglavnom manifestacijski karakter te su trebali

iskazivati monolitnost i odlučnost u provedbi zacrtanog partijskog programa. Diskusije vođene na njima bile su gotovo stereotipne, obično nabrajajući postignute uspjehe Partije, nekonkretno kritizirajući birokratizam i administraciju i predstavljajući prioritete u budućim aktivnostima. Kongresi su imali i stalni »ritual« pohvale rada partijskog vrha što se na republičkim manifestiralo stalnim biranjem istih osoba na čelne pozicije. Njihovo ostajanje na dužnostima značilo je potvrdu ispravnosti njihovog političkog djelovanja.82 Peti kongres SKH bio je ujedno i posljednji koji se održavao nakon saveznog83 pa se i tu očekivalo kako će se ponoviti sve ono o čemu se govorilo u Beogradu. Kongres je prolazio ritualno te je više ličio na gospodarsko-promidžbeno savjetovanje o samoupravljanju i raspodjeli dohotka nego na stranački skup.84 Međutim, Kongres će »prodrmati« istupanje Vicka Krstulovića. Nakon definiranja glavnih problema i plana buduće politike Saveza komunista Hrvatske otvorena je diskusija, odnosno čitani su referati pojedinih članova koji su bili podijeljeni u nekoliko komisija. Krstulović je izlagao u komisiji za razvoj, unutrašnje odnose, organiziranost i
		Albreht Direr, detalj slike Lot sa kćerkama

djelovanje SKH. Drugog dana Kongresa, 27. travnja 1965, kritički je govorio o upravljanju gospodarstvom gdje je za neuspjehe okrivio prvenstveno vrhovnu vlast čiji je dio bio i on sam. U tom kritičkom govoru Krstulović je prvo pokušao objasniti pojmovnu i praktičnu komponentu kritike nakon čega se usmjerio na kritiku samog vrha SKH, ne izuzimajući ni samoga sebe od odgovornosti za lošu gospodarsku i političku situaciju. Njegova kritika vrtjela se najviše oko pitanja jadranske orijentacije, pitanja inteligencije (gdje je pominjao i pojam »đilasovštine«), ali ono što je najviše uzburkalo atmosferu bilo je izdvajanje Vladimira Bakarića kao najodgovornije osobe. Bakarić, igrom slučaja, odnosno zbog bolesti, nije nazočio Kongresu.85 Krstulovićev govor sačuvan je u stenografskim bilješkama Petog kongresa SKH,86 a ovdje ću citirati njegove glavne teze i kritike:

U svom izlaganju na proširenoj sjednici Sekretarijata Gradskog komiteta SK Zagreb drug Vladimir Bakarić opširno je iznio svoja gledišta o izmjeni ekonomskog sistema kod nas. Da otklonim svaki nesporazum, kažem odmah: tu smo izmjenu trebali i ranije. No sada kad smo je dočekali, treba neke stvari dobro razmotriti. Na početku on između ostalog kaže da za uspješnu smjenu starog sistema novim »treba, naime, mnogo štošta najprije ispitati, provjeravati i onda izgraditi novi sistem«. S tim se u potpunosti slažem, međutim, radimo li mi to i radi li to i sam drug Bakarić. Po mom mišljenu ne. Zbog toga ću svoju analizu započeti iz korijena stvari, jer smatram da se u protivnom ne može doći do pravilnih zaključaka. Polazim od postavke druga Vladimira Bakarića koja glasi: »da se stari sistem predugo zadržao i da ga upravo zato mijenjamo«. Činjenica je da se stari sistem predugo zadržao, međutim, ne bih se složio da ga upravo zato ili samo zato mijenjamo, jer to ne stoji ni kao formalno logički zaključak. Ako smo se složili da se stari sistem predugo zadržao, a jesmo, onda smo dužni da tu činjenicu objasnimo otvoreno do kraja. Zašto se i po čemu taj sistem predugo zadržao? To je po mom mišljenju prava stvar na koju drug Vladimir Bakarić nije dao odgovor. A vrlo je važno upravo to objasniti. Ako se taj sistem predugo zadržao, znači da su i njegovi nosioci bili otporni prema potrebi da se mijenja. Da bismo to objasnili, moramo iznijeti njegove bitne karakteristike, a to su političko-administrativno upravljanje povezano sa subjektivnim faktorom vršioca političko-administrativne vlasti. Dalje je veoma važno utvrditi iz čega su proizašli slabi rezultati tog perioda koji nisu zadovoljavajući ni za takav način upravljanja privredom. Bitno loše u starom sistemu nije bilo to da je politika bila prisutna u našoj ekonomici, jer politika nikad ne može i neće u potpunosti izaći izvan sfere ekonomike i obratno, nego je bitno loše bilo to da su pojedini administrativno-politički forumi i pojedinci podvrgli konkretnu ekonomsku praksu svojoj volji i tako zamijenili ekonomsku logiku svojom voljom. Od bitne važnosti je da se utvrdi da se to događa još i danas. (...) Dakle, vršilo se administrativno-političko nasilje nad ekonomskom logikom i zakonima. To se nije moglo odraziti drugačije nego negativno. (...) Prisutnost politike u ekonomici koja je, naravno, neosporna treba dakle da se u budućnosti očituje u našem ekonomskom zakonodavstvu koje će stimulirati i usmjeravati pravce ekonomskih kretanja ili stanja, a nikako u daljnjem zamjenjivanju ekonomske prakse bilo kakvim novim vidom političke jednostranosti. Veliki je problem po mom mišljenju u objektivnoj teškoći u kojoj se naš proizvođač – upravljač našao u ad hoc preda nj stavljenom zadatku da također ad hoc popravi sve krive Drine i istodobno stvarno rješava svoje probleme. Mi moramo sagledati svu težinu preobražaja i ne tražiti, na nezgodan način, od drugih isto mnogo više nego što smo sami bili sposobni sagledati i dati. (...) Iz cjelokupnosti izlaganja druga Vladimira Bakarića proizlazi da su glavni otpori smjeni sistema negdje dolje.   Albreht Direr, Evina glava, detalj slike Eva Ima i toga. No je li to suština i glavnina problema? Tko je tek danas ili nedavno sagledao da privredu treba voditi naučno-ekonomskim metodama, a ne u političkim forumima? Tko je tek nedavno shvatio da su nam neophodno potrebni ekonomski instituti i zavodi INGRE itd.? Čija je primarna dužnost bila da to shvati? Nas gore, ili onih dolje? Nije li to bilo neophodno već kod prvog petogodišnjeg plana? Uočljiv je još jedan navodni krivac za sve, a to je administrativni aparat. Je li ozbiljna tvrdnja ili formulacija iz kojih treba da proiziđe zaključak da su krupne greške plod administrativnog aparata – ne mislim ga braniti (da se krivo ne uzme) – koji prema tome znači da je donosio odluke za koje znamo da nisu spadale u njegovu nadležnost. Smatram da takvo argumentiranje i analiziranje naših rezultata i nedostataka predstavlja uporno nesagledavanje naše vlastite uloge i odgovornosti u čitavom kompleksu razvijanja našeg društvenog sistema. (...) Tko je u proteklom periodu, u starom sistemu, zaledio nekoliko stotina milijardi krupnih investicija? Tko nije na vrijeme sagledao nužnost naučno-ekonomskog usmjeravanja razvoja privrede, međunarodnu podjelu rada itd.? Tko je stvarao ekstenzivnu privredu? Od koga mi to sada tražimo da to sve odjednom popravi? Može li se makar i pretpostaviti da ćemo imati uspjeha u novom sistemu ako preko bitnih grešaka staroga prijeđemo šutke ili izvlačeći efektne i jeftine vidove kritike otpora novom sistemu. Treba prestati s pronalaženjem krivaca za sve isključivo na nižim nivoima naše rukovodeće strukture. To je već postalo neefikasno, to sve oko direktora, pa nešto malo iznad direktora i komuna i kotara, jer se iz svega toga nameće kao zaključak da su ti direktori, kotari i komune do sada u svemu odlučivali, pa su i sve greške njihove, a dobro znamo da to nije tačno. (...) Još bih se jednom osvrnuo na konstataciju druga Vladimira Bakarića: »mnogi argumenti o ozbiljnim nepravdama apsolutno stoje. Stoje upravo zato jer se stari sistem predugo zadržao«. Pitam se: tko je kreirao stari sistem, tko ga je nosio i što ga je produžavalo i zadržavalo? To svakako nisu bili niži nosioci vlasti, već mi gore. Današnja inercija i neshvaćanje jednog dijela kadrova posljedica su predugog zadržavanja starog sistema od nas gore, jer život je davao dovoljno simptoma za mijenjanje. (...) Smatram da je propustio da ukaže na najozbiljniji i najkrupniji plan tog problema, a to su oni drugovi koji su na krupnim stvarima dali negativne rezultate, a ipak se i dalje forsiraju na ljestvici višeg nivoa, i to upravo tako da se posljedice njihovog promašenog rada ili koncepta svaljuju na leđa drugova na nižem nivou. Svojom praksom mi smo stvorili negativnu kategoriju tzv. »političke investicije« koja je postala krilatica protiv naše Partije i društvenog sistema u zemlji i na strani. I to potkrepljuje naša praksa koja ne uklanja nosioce promašenih koncepcija, pa se sva težina moralne odgovornosti svaljuje na Partiju i društveni sistem. Tako umjesto da pojedinci gube svoj lični prestiž, gubi ga Partija za njih. Dakle, treba da idu u »političku penziju« svi oni koji se nisu afirmirali rezultatima svoga rada i koncepcija što su ih zastupali ili ih zastupaju. Treba posebno izbjegavati da više malih ide u penziju zbog grešaka jednog velikog. (...) Dakle, o tim neshvaćanjima bilo jučer, bilo danas, drug Vladimir Bakarić govori kao o nečijim tuđim neshvaćanjima. Pomorstvo, jadranska orijentacija, neki vidovi međunarodne podjele rada, saobraćaj i turizam, pitanje pariteta iseljeničkog dolara i dinara, aluminijska industrija, željezara na moru itd. to su problemi koje Hrvatska nije shvatila i za čije se rješenje nije zalagala u okviru i interesu Jugoslavije. Sve je to beznačajno ako se lokalistički shvati i podržava, kao što nam je praksa pokazala. Ti problemi zahtijevali su i zahtijevaju jugoslavensku interpretaciju, jer što je ekonomski dobro za sve je dobro i obratno.87

Krstulovićev govor nije bio popraćen nikakvim aplauzom, čak ni onim uobičajenim nakon završetka govora. Iako je Krstulović svoj govor završio rečenicom: »Sa svim postavkama u Izvještaju našeg Kongresa i referatu slažem se i založit ću se za njihovo ostvarenje«, čime je izričito naglasio da stoji iza politike definirane na Kongresu, njegov govor izazvao je burne reakcije. Naime, nakon Krstulovića nekoliko idućih delegata uopće nije reagiralo na njegov govor tako da taj dan nije bilo niti negiranja niti potvrde Krstulovićevih stavova. Reakcije će uslijediti tek idućeg dana. Milutin Baltić, Mika Špiljak i Josip Šentija reagirali su smatrajući Krstulovićeve kritike neopravdanima, a Mika Tripalo, mnogo godina kasnije, u svojoj knjizi Hrvatsko proljeće piše da se u Krstulovićevom napadu na Bakarića oslikavao stari sukob Krstulovića s rukovodstvom KPH još iz vremena ustanka. Također, tvrdi da se za vrijeme stanke na Kongresu sastao Izvršni komitet SKH na kojem je Ranković88 rekao (ponudio) da će poslati materijal s prijeratnog suđenja Krstuloviću 1937.89 koji bi se upotrijebio za njegovo »urazumljivanje«, jer se, navodno, »slabo držao pred policijom«, ali da je takvu akciju on (Tripalo) smatrao nepotrebnom pošto je na Kongresu dat odgovor na kritike upućene Bakariću.90 Tripalo nije uočavao bit Krstulovićeva govora, odnosno sam sadržaj konstruktivne kritike, nego je motivaciju Krstulovićevog istupanja vidio u osobnom antagonizmu Krstulovića prema Bakariću, utjecaju »praxisovaca« oko kruga Gaja Petrovića i navodnom Krstulovićevom željom da Dalmaciju izdvoji iz Hrvatske kao posebnu pokrajinu u kojoj bi on bio »dalmatinski Tito«.91
Dan nakon Krstulovićeva govora Milutin Baltić održao je govor koji je bio zapravo odgovor na Krstulovićevu kritiku. Baltić je dao svoju interpretaciju gospodarskog stanja, političkog sustava i potrebnih reformi kojima je želio pobiti Krstulovićeve teze. Ipak, suština njegova govora bila je obrana lika i djela Vladimira Bakarića:

Zbog toga u diskusiji koju je drug Vicko Krstulović dao u ovoj komisiji o tome da je ta kritika isključivo uperena prema dolje, ona ne stoji, drugovi. Ona ne stoji. I još manje stoji da je jedan od najaktivnijih ljudi danas u našoj zemlji na pitanjima razvoja sistema i novih odnosa drug Bakarić, da je on uperio kritiku na radne organizacije i traženje krivaca tamo gdje krivci ne postoje. (Pljesak.) Dopustite, drugovi, ja i ne smatram potrebnim da pred ovim skupom, pred komunistima Hrvatske, pred narodom Hrvatske i narodom Jugoslavije branim druga Bakarića, nema potrebe za to. Njegovo djelo, njegov rad to dokazuju. (...) Što se tiče te kritike i propusta mislim da oni mogu bili vrlo konkretni, jer ovdje je po mom mišljenju upućena kritika i personificiran je čovjek koji je najviše pridonio i pridonosi da se upravo takva situacija koju kritiziramo mijenja, a ne vršimo kritiku tamo gdje bi eventualno trebalo da se uputi. Zbog toga mi je takav način kritike, ne znam, ne bi čovjek mogao reći nerazumljiv, ali teško bih mogao razjasniti – u najmanju ruku je neprihvatljiv.92

Krstulović je pred kraj Baltićeva izlaganja, očito iziritiran, nekoliko puta reagirao na pojedine Baltićeve izjave upadajući mu u riječ te je tražio pravo na repliku koje je nakon stanke i dobio. Posebno ga je iritirala Baltićeva izjava da je diskusija nakon završetka stvari diskusija »poslije boja«.93 Krstulović je molio Baltića da mu kaže gdje je on (Krstulović) bio za vrijeme bojeva Partije, aludirajući da je, kao jedan od najstarijih članova, bio uključen u sva važnija partijska događanja. Nakon Baltića, Krstulovića će slično kritizirati Mika Špiljak i Josip Šentija.94 Šentija je Krstuloviću posebno zamjerio »regionalno grupiranje« što je okarakterizirao opasnijim čak i od »nacionalnih proturječja«, te je ustvrdio da se Krstulović zalaže za osobni hegemonizam u svojoj regiji.95 Mika Špiljak je pak nakon Kongresa, referirajući 5. svibnja 1965. Izvršnom komitetu CK SKJ, rekao da je Krstulović na Kongresu pokušao organizirati smjenjivanje Bakarića i da ne bi prošao na izborima za člana CK SKH da se nije založio vrh CK. Josip Broz Tito ga je pitao zašto su spriječili da propadne na izborima na što mu je Špiljak odgovorio da su se bojali da bi tako Krstulović ispao žrtvom.96
Kako je Kongres bio svakodnevno praćen u medijima tako ni Krstulovićev govor nije mogao proći neopaženo. Međutim, prilikom Krstulovićeva govora direktni televizijski i radio prijenos je naprasno prekinut.97 Također, u tiskanim medijima koji su najšire prenosili događanja s Kongresa, iako su navedene neke osnovne Krstulovićeve teze i kritike, nije procurila činjenica da je Krstulović otvoreno kritizirao Bakarića.98
Nakon Kongresa, partijskim organizacijama je razaslana okružnica kojom se nalagalo da se Krstulovića osudi i da ga se više nigdje ne poziva,99 a Izvršni komitet CK SKH je formirao internu komisiju u sastavu Ivan Krajačić, Mika Špiljak i Miloš Žanko koja je provela istragu o Krstulovićevom istupu i diskusiji na Kongresu.100 Nakon Špiljkova uvoda i objašnjenja svrhe razgovora (komisije)101 Krstulović je morao obrazložiti i pojasniti svoje stavove. Krstulović je ponovio osnove svoje kritike govoreći o etatizmu i nekompetenciji u gospodarstvu, preuzimanju odgovornosti za neuspjele projekte, potrebnoj smjeni nekompetentnih kadrova, o jadranskoj orijentaciji itd. Komisija je Krstuloviću zamjerala što svoje stavove nije iznio članovima Centralnog komiteta prije Kongresa, a posebno su mu zamjerili što je napao odsutnog Bakarića. Krstulović je naglasio da mu namjera nije bila iskoristiti Bakarićevo odsustvo jer nije niti znao da je Bakarić bolestan te da bi održao isti govor i da je Bakarić bio prisutan.102 Kroz razgovor se provuklo i pitanje autora Krstulovićeva izlaganja na Kongresu jer je kružila glasina da ga je napisao netko drugi.103 Iz kasnijih njegovih zapisa i intervjua vidljive su njegova razočaranost i ljutnja zbog takvih insinuacija, a i u samom razgovoru s istražnom komisijom Krstulović je demantirao te glasine naglašavajući da ne treba nikog da mu piše jer je sam autor popriličnog broja članaka o partijskoj, pomorskoj i drugoj problematici.104 Krstulović je odlučno odbio optužbe koje su implicirale da unosi razdor u jedinstvo Partije, ali je prihvatio stav da je mogao Bakarića i ostale obavijestiti ranije o svom govoru i s njima osobno prodiskutirati. Dogovoreno je da Krstulović, uz pomoć Miloša Žanka, napiše dodatnu izjavu kojom će pojasniti svoje stavove i naglasiti da i dalje podržava generalnu liniju Saveza komunista, a da će komisija u jednom partijskom biltenu ispraviti negativnu ocjenu Krstulovićeva govora.105 Izvještaj te komisije i priložena izjava Vicka Krstulovića analizirani su na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH od 29. lipnja 1965:106

Rezimirajući razgovor sa Vickom Krstulovićem, drug Špiljak je rekao da su u razgovoru s njim pošli od toga da on iznese svoje primjedbe i neslaganja sa politikom koju je Centralni komitet vodio. Prema njegovom izlaganju ispostavilo se da on nekih naročitih primjedbi na tu politiku nema. Neke primjedbe ima na raniju politiku, kao što je nedavanje podrške za prugu Zenica–Split i još neke. Nakon što mu je objašnjeno kako je shvaćen onaj dio njegove diskusije u kojem govori o intelektualcima, on je rekao da on tako nije mislio i da on iza toga ne stoji, te da takvo mišljenje nije njegovo. Slične je odgovore dao i po drugim pitanjima o kojima je govorio na Kongresu, tako da nije bilo nikakvih teškoća u tome da se s njim nađe sporazum i zajednički jezik. Prilikom razgovora stavio je primjedbu na uvodni dio informacije Centralnog komiteta u kojoj je objavljena njegova diskusija. Nakon razgovora on je sam ponudio da će napisati jednu izjavu u kojoj će objasniti te svoje stavove i gledanja na pojedina pitanja o kojima je bilo riječi. Drugovi koji su sa Vickom vodili razgovore smatraju da se on nalazi u određenoj krizi, te da su taj momenat ocijenile i neke druge snage koje pokušavaju da ga otrgnu od Partije, demorališu i gurnu u bitku sa Partijom.107 Kroz cijelo vrijeme razgovora on je pokazao želju za suradnjom. Drugovi su istakli da ima puno indicija koje upućuju na zaključak da na njega vrši određeni pritisak njegova vlastita familija, a onda i oni koji su vezani s njom. Zbog toga je neophodno da naš odnos prema njemu bude takav da ga se ne gura od nas nego obrnuto, da ga se što je moguće više veže za nas i naše akcije. To je naročito važno zbog drugova koji se danas češće s njim kreću bilo u Beogradu, bilo u Dalmaciji. Neke od njih bilo bi možda dobro i posebno obavijestiti i upoznati ih sa stavom Izvršnog komiteta i razgovorima koji su sa Vickom vođeni. Potrebno ga je uključiti negdje gdje će aktivno raditi. Mora se računati i sa time da će ove druge snage koje zapravo i stoje iza njegove diskusije i ubuduće vršiti jak pritisak na njega, pa mu se u tom pravcu treba pomoći i kao komunisti i kao rukovodiocu. U diskusiji je rečeno i to da nakon njegovog istupanja na Kongresu, kod jednog dijela partijskog članstva, na primjer u Rijeci, postoji prema njemu izvjesna rezerviranost. Tom članstvu treba reći o čemu se radi, kako ta rezerviranost ne bi ostala i dalje. Zaključeno je da se izjava druga Krstulovića objavi u biltenu u kojem je objavljena i njegova diskusija. Drugovi koji su vodili ovaj razgovor (Krajačić, Špiljak i Žanko) napisati će kraći uvod koji bi se objavio uz izjavu. Na području Dalmacije sa tom izjavom upoznati nešto širi krug ljudi, nego što se to inače putem biltena upoznaje.108

Izjava Vicka Krstulovića109 kojom pojašnjava stavove iznesene na Kongresu pročitana je i na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH. Izjava se sastoji od četiri cjeline. U prvoj Krstulović pojašnjava stavove izrečene o jadranskoj orijentaciji, u drugoj o pitanju i ulozi inteligencije, u trećoj o pojmu »đilasovština«, a u četvrtoj pojašnjava kako su njegove riječi o Bakariću krivo shvaćene jer ih on nije iznio u težnji da ga potcijeni »već sa primjedbom i željom da bude još konkretniji i određeniji u definiranju odgovornosti za zajedničke slabosti i propuste u centru«.110 Krstulović je na kraju izjave naglasio da podržava Bakarićeve stavove o pitanjima privrednog i kulturnog života koja je ovaj iznosio u pretkongresnim pripremama i izlaganjima.111 Izvršni komitet CK SKH prihvatio je izvještaj komisije i dopunsku izjavu Vicka Krstulovića, »jer po mišljenju Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske obavljeni razgovor i dopunska izjava pokazuju da drug Vicko Krstulović podržava generalnu liniju SK i daje podršku politici SK u pitanjima koja su razmatrana«.112 Izvršni komitet je ovim povukao negativnu ocjenu Vicka Krstulovića koju mu je dao nakon Kongresa.
Ipak, posljedice istupanja na Petom kongresu SKH, unatoč službenom povlačenju

negativne ocjene, doći će nakon dvije godine kada je u praksi realizirana ideja iznesena na sjednici Izvršnog komiteta CK SKH od 29. lipnja 1965. da se Krstulović »uključi negdje gdje će aktivno raditi«. Taj »aktivan rad« bilo je postavljanje Krstulovića na funkciju člana Savjeta Federacije 1967. godine. To je bila funkcija koja nije imala gotovo nikakav stvarni značaj i na taj su položaj stavljani oni koji su završili svoju političku karijeru.113 Iste godine Krstulović odbija kandidaturu za Sabor i Saveznu skupštinu jer drži da je tu mjesto mlađima, što je bilo u skladu sa stavom o pomlađivanju rukovodstava što ga je nominalno definirala službena politika nakon Osmog kongresa SKJ.114 Također, sam Krstulović je tvrdio da je, od pomenutog
		Sam Krstulović je tvrdio da je, od pomenutog Kongresa, po partijskoj liniji praktički izoliran, da nije uspio skinuti sumnju u svoje političko djelovanje, te da mu se zbog toga i obitelj našla u nemilosti moćnika, što je na kraju završilo i tragičnom smrću njegova sina Maksima

Kongresa , po partijskoj liniji praktički izoliran,115 da nije uspio skinuti sumnju u svoje političko djelovanje, te da mu se zbog toga i obitelj našla u nemilosti moćnika, što je na kraju završilo i tragičnom smrću njegova sina Maksima.116 Godinama kasnije špekuliralo se i o navodnim Krstulovićevim vezama s Aleksandrom Rankovićem, ali su se ti navodi pokazali neutemeljenim,117 ali i nelogičnim jer Krstulović nikad nije simpatizirao Rankovića već je, naprotiv, i s njim dolazio u konfliktne situacije.118

I u narednim godinama Krstulović će osjećati značajne posljedice svoga istupanja i kritike Bakarića. Osim što je bio političar, Krstulovića možemo smatrati i publicistom jer je za vrijeme svoga života pisao i objavio brojne tekstove, najviše iz oblasti pomorstva,119 ali i brojne tekstove koji su se ticali ratne tematike, pogotovo dalmatinskog doprinosa NOB-u. Ta njegova publicistička djelatnost doživjet će znatan udar uslijed svojevrsne medijske blokade kojoj će biti izložen pogotovo u sedamdesetim godinama. Krstulović će se suočiti s problemom cenzure već 1967. godine, kada izlazi prvo izdanje njegove knjige Jadranska orijentacija Socijalističke Jugoslavije.120 Knjiga je objavljena, ali tek nakon što je cenzurom iz nje izbačeno Krstulovićevo pismo Titu o prugama i razvoju zemlje, koje je već pomenuo nekoliko stranica prije u tekstu. Akademik Vladislav Brajković, koji je sudjelovao u izdavanju knjige, rekao je da on neće biti potpisan u knjizi ako se u njoj objavi to pismo te je knjiga tako i izišla bez tog spornog pisma.121
Značajan slučaj provlačit će se u drugoj polovici 1970-ih godina. Naime, Krstulović je bio član Izdavačkog vijeća izdavačkog poduzeća »Horizont-Yugoslavia«, osnovanog 1970. u Zagrebu, koje je planiralo tiskati časopis Bratstvo-jedinstvo – socijalistički patriot. Časopis je bio zamišljen kao političko-društveni, s orijentacijom suprotnu maspoku, a definirao se kao »glasilo za njegovanje bratstva i jedinstva naših naroda i historijsko-revolucionarnih i NOR-a tekovina i socijalističkih ostvarenja, antiimperijalističke borbe i ekonomskih, društvenih i kulturnih dostignuća gradova pobratima«.122 Izbile su afere u tisku, pogotovo u Vjesniku, te se slučaj dugo vremena povlačio medijskim prostorom. Vjerojatno je došlo do partijskog pritiska, a sve je završilo suđenjem Krstuloviću u Zagrebu 1978. i ukidanjem izdavačkog poduzeća »Horizont-Yugoslavia« i zabranom tiskanja nikad izdanog časopisa.123
Kako su sedamdesete bile nepovoljne godine za Krstulovićeva javna istupanja pokazuje i slučaj iz 1976. godine. Naime, u Vjesniku je te godine objavljen intervju s Vladimirom Bakarićem pod naslovom »Dalmacija nam je bila prvi problem«,124 u kojem je Bakarić tvrdio da je Dalmacija bila glavni problem u dizanju sveopćeg ustanka 1941. godine. Krstulović je reagirao na taj intervju napisavši tekst »1941. – ustanička godina Dalmacije«125 u kojem je odgovorio na Bakarićeve tvrdnje da je Dalmacija bila osnovni problem dizanju ustanka.126 Krstulović je, iznoseći brojne argumente127 za svoje tvrdnje, demantirao Bakarića i ukazivao na njegovu nedosljednost.128 Krstulović je napisao i pismo129 glavnom uredniku Vjesnika u kojem ga moli da objavi pomenuti tekst. Međutim, od uredništva Vjesnika Krstulović nije dobio odgovor pa je nakon mjesec dana ponovno pisao glavnom uredniku Peri Pletikosi s upitom da li će se njegov tekst objaviti.130 Niti na ovo pismo Krstulović nije dobio odgovor. Nakon toga Krstulović svoj tekst s popratnim pismom131 šalje uredništvu Slobodne Dalmacije i moli glavnog urednika Marina Kuzmića da se njegov tekst objavi. Nakon dvadesetak dana od Kuzmića je dobio pismeni odgovor u kojem mu je napisao slijedeće:

(...) Uvažavajući Vašu želju da se Vaše reagiranje objavi u sredstvima javnog informiranja, smatramo da je samo list u kojem je objavljen napis na koji se osvrćete, mjesto gdje treba da se objavi i Vaš odgovor. S ovakvim stavom našeg lista upoznali smo društveno-političko rukovodstvo Dalmacije koje je u principu protiv da jedan list polemizira s drugim, već da polemika treba da se vodi ondje gdje je i započela. (...) Vjerujem da ćete kao dugogodišnji, istaknuti i iskusni politički radnik to razumjeti i prihvatiti.132

Očito je da je uredništvo prije same odluke s tekstom »upoznalo društveno-političko rukovodstvo« koje je stopiralo objavu Krstulovićeva teksta, a misao da je jedino Vjesnik pravo mjesto za odgovor uredniku je došla kao prigodna izlika. Krstulović je pokušao još jedanput da njegov tekst bude objavljen u sredstvima javnog informiranja te se obratio133 uredništvu beogradske Politike,ali ni od njih, kao ni od Vjesnika, nije dobio nikakav odgovor. Kad ni tu nije uspio, Krstulović je napisao pismo134 od dvanaest stranica u kojem je naveo ovu medijsku blokadu te argumentirao o brojnim spornim događajima iz povijesti NOB-a u Dalmaciji. To pismo poslao je Institutu za historiju radničkog pokreta za Dalmaciju, Međuopćinskom odboru Saveza boraca za Dalmaciju i Općinskom odboru Saveza boraca u Splitu. Uz pismo je poslao i sporni tekst svjestan da on neće uskoro doći do šire javnosti. Ovim pismom Krstulović je želio sačuvati tekst i brojne podatke koje je naveo te ga učiniti dostupnim budućim istraživačima povijesti Dalmacije.
Na kraju ove podteme dužan sam pomenuti još jednu zanimljivost. Nakon objavljivanja pomenute Krstulovićeve knjige Jadranska orijentacija Socijalističke Jugoslavije došlo je do raznih inicijativa da on, kao jedan od prvaka Partije i NOB-a u Dalmaciji, napiše i objavi svoja sjećanja. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja u sedamdesetima, najbliže realizaciji objave memoara Krstulović je došao tek početkom osamdesetih kad su njegovi memoari trebali biti objavljeni u izdanju izdavačke kuće »Otokar Keršovani«. Krstulović je, kroz razgovore s filmskim i kazališnim redateljem i književnikom Vojdragom Berčićem, »kazivao« svoja sjećanja u kojima je otvoreno progovorio o svom životu, ratnom iskustvu, izgradnji nove vlasti nakon 1945, ali i svim sukobima o kojima je bilo riječi u ovome članku. Međutim, uredništvo izdavačke kuće »Otokar Keršovani« je prije realizacije projekta bilo smijenjeno, a Krstulovićevi memoari nisu bili objavljeni. Drugi pokušaj, krajem osamdesetih,135 da memoari Vicka Krstulovića ugledaju svjetlo dana, također nije bio uspješan. Ovu spoznaju možemo interpretirati na dva načina: kao puku slučajnost ili kao jedan od segmenata medijske blokade Vicka Krstulovića.

Druga Jugoslavija ustavno-pravno je bila federacija, zajednica ravnopravnih naroda, ali centralistički društveno-politički sustav i etatistička ekonomska struktura stvorili su izrazito centraliziranu saveznu državu u kojoj su republički organi bili uglavnom izvršitelji odluka vrha federacije. Takav sustav imao je niz opasnosti za međunacionalne odnose,136 pa su stabilizacija i budućnost Jugoslavije ovisile o tome hoće li se nacionalne državotvorne ideologije oživjeti u svijesti rukovodstva i članstva KPJ i time razbiti monolitnost pokreta. Već u prvim poratnim godinama pojavljivali su se znakovi koji su najavljivali međunacionalne sporove. Na primjer, Bakarić je 1947. u trenutku dovršene centralizacije već najavljivao da se ondašnji sustav može promijeniti, što znači da se u Hrvatskoj vrlo rano pojavila naznaka buduće borbe za promjenu odnosa u federaciji.137
Vicko Krstulović bio je svjestan tog problema i opasnosti koji iz njega izviru. Jedini mogući način održanja Jugoslavije Krstulović je vidio u homogenizaciji čitavog stanovništva u smislu doslovnog »bratstva i jedinstva«, te u izgradnji jedinstvene države ravnopravnih naroda u kojoj republičke granice ne bi imale gotovo nikakvu ulogu. Stoga, iako je etnički bio Hrvat, u nacionalnom smislu smatrao se Jugoslavenom. U tom smislu treba promatrati i njegove gospodarske koncepte, prvenstveno njegovu jadransku orijentaciju i prometnu politiku. Smisao njegovog jadranskog koncepta nije bio isključivo dalmatinski, odnosno lokalpatriotski, kako su mu prebacivale brojne partijske kolege, nego upravo u omogućavanju privrednog opstanka i razvoja cjelokupne Jugoslavije. Ivo Perić je nekoliko dana nakon smrti Vicka Krstulovića o njegovoj jadranskoj orijentaciji napisao: »... nije dovoljno samo ukazati da je on zastupao pomenutu tezu nego da se ona pokazala utemeljenom i opravdanom. Pomorska orijentacija počinje se sve više uvažavati i unositi u ukupnu razvojnu politiku naše zemlje, iako još uvijek nedovoljno«.138
Jedna od pojava s kojom je Krstulović bio razočaran bio je odnos komunističkog vodstva prema Dalmaciji i Dalmatincima. U svojim intervjuima i sjećanjima to je često isticao, a najzornije se to vidi iz njegovih dnevničkih zapisa. Već sam pominjao da je Krstulović često bio napadan i etiketiran kao lokalpatriot. Međutim, sagledavajući njegove brojne istupe, intervjue, kao i osobne zapise jasno je da takva simplificirana klasifikacija Krstulovića nije održiva. Krstuloviću je zaista bilo stalo do Dalmacije, ali je na njen položaj gledao realno, ne želeći Dalmaciju promovirati nauštrb drugih krajeva. Također, njegova stalna »borba« za priznanje dalmatinskih zasluga u NOB-u uvjetovana je njegovim mišljenjem da dalmatinski doprinos nije bio realno vrednovan te da je iz toga proizlazila znatna politička šteta. Dalmatinski prilog NOB-u i revoluciji Krstulović je promatrao na liniji jugoslavenskog patriotizma, a ne kao naglašavanje i veličanje hrvatskih zasluga (što su mu prebacivali Srbi) ili pak kao uklapanje u unitaristički koncept (što su bile kritike upućivane od hrvatskih političara).139

Komunisti su vjerovali da »znanstveni socijalizam« osigurava takav društveni razvoj u kojem je nemoguće stvaranje novog vladajućeg sloja ili klase nad radničkom klasom. Povijest je demantirala to ideološko uvjerenje. Vrh Partije bio je jedini kreator društvenoga poretka i praktične politike. Svoje je spoznaje prenosio na mase sustavnim ideološkim obrazovanjem što je vodilo dogmatiziranju i sprečavanju stvaralačkog mišljenja i razvoja. Početna etatistička struktura se učvrstila (okamenila) i prestala biti nosilac trajnih promjena u društvu. KPJ nije bila svjesna tog problema, odnosno tih tendencija preobražaja revolucionara u birokratski sloj vlastodržaca.140 Rukovodeći sloj nastao u ratu postupno se odavao zadovoljstvu vladanja nad ljudima i stvarima, podlijegao privilegijama, a također iz sebe potiskivao revolucionarni idealizam i »klasnu« svijest o služenju narodu. Nesvjesni društvenih zakonitosti, komunisti su podlijegali procesu pretvaranja revolucionara u birokrate i vlastodršce, zavaravajući se kako ih »teorija« spašava od takva »izrođivanja«.141 Jasnu ilustraciju tog procesa uočio je Dušan Bilandžić koji je napisao:

Društvene deformacije koje je rađao birokratski centralizam nisu pogađale samo »običnog« čovjeka. Pogađale su i vodeće društvene snage, posebno one što su izrasle u oružanoj revoluciji koja ih je izgradila kao samoinicijativne ličnosti. Zato bi pobjeda birokratskih odnosa bila nemoguća bez borbe protiv slobodnog »partizanskog duha« i poraza njegovih nosilaca, dakle bez žrtvovanja jednoga dijela onoga rukovodećeg sastava koji se rodio u revoluciji.142

Upravo kroz ovu konstataciju možemo promatrati slučaj Vicka Krstulovića koji je i same razloge svoga »pada« vidio u svojevrsnoj deformaciji revolucije kad su pojedinci počeli sami sebi graditi spomenike, brinuti o svojim foteljama i vlasti, nemilosrdno uništavajući ljudske ideale i vrijednosti. Vječno uvjeren u ideale Partije Krstulović je smatrao i upozoravao da Partija gubi ugled zbog toga što se iza njenog imena i autoriteta skrivaju loši rukovodioci. Krstulović je bio protiv toga da se živim rukovodiocima stavljaju slike po muzejima, daju imena tvrtkama, ulicama, jer je smatrao dadok je čovjek živ uvijek ima mogućnost da se promijeni na loše. Pred kraj života Krstulović je bio jako ogorčen i razočaran svojim bivšim kolegama a jedna od glavnih zamjerki je bila da »nisu uspostavili kult rada, nego kult ličnosti«, misleći prvenstveno na Josipa Broza Tita.

Krstulović je u brojnim aspektima svoga djelovanja bio jedinstven u vrhu Komunističke partije. Kao jedan od najstarijih partijskih kadrova, ali i kao jedan od najvećih ratnih vođa, iskazivanje svojih stavova, prijedloga i kritika, smatrao je svojom osnovnom partijskom dužnošću. Ovim radom pokušao sam pokazati zbog čega se Krstulović razilazio sa svojim partijskim kolegama, zbog čega je s njima dolazio u sukobe te zbog čega je na kraju krajeva bio i marginaliziran. Iako nisam mogao prikazati sve ono što potpada pod samu temu, mislim da se iz priloženog ipak vidi osnovna »nit« priče, odnosno da je bio marginaliziran te diskretno uklonjen sa značajnijih funkcija, pogotovo nakon istupanja 1965. Krstulović je svojim istupom postao »pjevac koji je prerano zakukurijekao« jer tadašnje poimanje stupnja partijske demokracije nije moglo izdržati težinu Krstulovićeva kongresnog istupanja. Njegove ekonomske opservacije i teze postale su aktualne osamdesetih godina kad se vidjelo da je njegova koncepcija imala realnih osnova, ali, iako se ispostavilo da je u mnogo čemu bio u pravu nije imao razloga za satisfakciju jer je propast jugoslavenske privrede, a kasnije i državne zajednice i same Partije bio njegov najveći strah. Međutim, ta aktualnost (potraga za rješenjem jugoslavenskih problema i borba za očuvanje države) neće dugo trajati jer će sve završiti ratom i raspadom Jugoslavije. Od raspada Jugoslavije Krstulović više nije bio aktualan niti povjesničarima, a niti do danas nije historiografski obrađen.

Autor je znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest

1 Na taj problem je 2004. godine upozorio akademik Petar Strčić na znanstvenom skupu o hrvatskoj politici u dvadesetom stoljeću koji je održan u palači Matice hrvatske. Petar Strčić, »Hrvatsko nacionalno pitanje u KPH/SKH i u hrvatskih ‘komunista’«, Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb 2006, 263.
2 Ovu definiciju disidentstva formuliranu na osnovu Neubertove tipologije preuzimam iz: Katarina Spehnjak / Tihomir Cipek, »Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945–1990«, Časopis za suvremenu povijest, 39/2007, br. 2, 258.
3 Krstulović je od 1940. bio jedan od sedam članova Centralnog komiteta KPJ koji su dolazili iz Hrvatske (J. Blažević, V. Janić, R. Končar, J. Kraš, V. Krstulović, M. Orešković i S. Romac). Jedino više tijelo od CK bilo je njegov Politbiro u koji je iz Hrvatske izabran jedino Končar (J. Broz Tito, E. Kardelj, A. Ranković, M. Đilas, F. Leskošek, I. Milutinović). Ivan Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1941, Zagreb 1972, 320.
4 U nastavku za Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju koristim skraćeni oblik Pokrajinski komitet, odnosno PK.
5 »Za šta smo se borili«, Ilustrovana politika (Beograd) br. 1.521, 29. XII 1987, 11; O tome također u: »Žrtve su osvećene«, Nedjeljna Dalmacija br. 838, 24. V 1985, 12–13.
6 O stradanju prvih partizanskih odreda pogledati u: Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945. Zbornik dokumenata, knjiga 1, 1941. godina, Split 1981; Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije: pregled razvoja oružanih snaga narodnooslobodilačkog pokreta 1941–1945. (ur. Nikola Anić, Sekula Joksimović, Mirko Gutić), Beograd 1982.
7 U Istorijskom arhivu Beograda čuva se skup Krstulovićevih spisa o prvim partizanskim odredima u Dalmaciji. Istorijski arhiv Beograda (dalje: IAB), Legat Vicka Krstulovića (dalje: LVK), Arhiva – prvi splitski odred, invent. br. 11.
8 Članovi komisije bili su Andrija Božanić, Maks Baće i Zdenka Šegvić.
9 Veze nisu funkcionirale, sela nisu bila dostupna ilegalnom radu Partije, teren je bio izrazito nepovoljan za kretanje i partizanski način djelovanja zbog nedostatka šuma, nedostataka vode u ljetnim mjesecima itd.
10 »Otvoreno pismo Centralnog komiteta KPH od 16. studenog 1941. god. članovima Partije u Dalmaciji povodom neuspjeha partizanskih odreda i nezdravih pojava u partijskim redovima«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 1, 300–302.
11 »Pismo Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju od 20. prosinca 1941. god. Centralnom komitetu KPH o rezultatima rada u prvim mjesecima borbe i uzrocima neuspjeha prvih partizanskih odreda«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 1, 335–339.
12 Kao najznačajnije elemente izdvajaju: pasiviziranost većine stanovništva koje, zbog talijanske taktike nezaoštravanja odnosa sa stanovništvom, nije imalo većeg motiva za odlazak u partizane; značajno sužen manevarski prostor Partije u gradovima u kojima je Partija prije imala najjači utjecaj zbog stacioniranja jakih talijanskih snaga baš u tim gradovima; nedostatak pravoslavnog stanovništva koje je u drugim krajevima Hrvatske, bježeći pred ustaškim progonima, puno lakše pristupalo ustanku itd. Isto, 336; Krstulović je smatrao da je dalmatinska partijska organizacija počela ostvarivati puno bolje rezultate nakon što se donekle osamostalila od utjecaja CK KPH: »Tek kad smo se otrijeznili od, rekao bih, dogmatske discipline prema CK KP Hrvatske, mi smo počeli postizati vidne rezultate koji su Dalmaciju izdigli među vodeća jugoslavenska područja u NOP«. Prema: »Krvavo iskustvo ustanka«, Nedjeljna Dalmacija br. 837, 17. V 1985, 12–13.
13 Bitka na Neretvi trajala je mjesec dana, od 15. veljače do 15. ožujka 1943. godine. Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999, 147.
14 V. Krstulović, »Proizvoljno i potcijenjivački«, Politika br. 24.964, 6. IV 1983, 12.
15 V. Krstulović, »Deveta dalmatinska divizija: rođena i sagorjela u najhumanijoj bici«, Vojno delo, 35/1983, br. 4, 155–157; s Krstulovićem je išao i Ljubiša Urošević, zamjenik načelnika Devete dalmatinske divizije. Vidjeti: V. Krstulović, »Proizvoljno i potcijenjivački«, 12.
16Isto, 158.
17 »Operativni izvještaj štaba Devete dalmatinske NOU divizije od 1. travnja 1943. Vrhovnom štabu i PO Jugoslavije o akcijama izvedenim od veljače do konca ožujka 1942. godine«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 6, travanj–lipanj 1943. godine, Split 1984, 761.
18 V. Krstulović, »Proizvoljno i potcijenjivački«, 12.
19 Radi se o području Glavatičeva, Nevesinja, Krstaca, Uloga i Kalinovika. Titov ratni put 1941–1945, Sarajevo 1980, 184, 190.
20 Poraz glavnine četničkih snaga bila je najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu IV i V ofanzive. Nakon ovog poraza četničke snage neće se oporaviti do završetka rata. D. Bilandžić, 147; Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb 2003, 293; o sudjelovanju dalmatinskih jedinica u ovim bitkama s četnicima opširnije u: Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 6.
21 »Naređenje Vrhovnog komandanta NOV I POJ druga Tita od 12. travnja 1943. štabu Devete NOU divizije da od ljudstva čitave divizije formira jaku Treću dalmatinsku NOU brigadu, a ostatak ljudstva uputi na popunu Prve i Druge dalmatinske NOU brigade«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 6, 802.
22 »Naređenje Vrhovnog komandanta NOV I POJ druga Tita od 12. travnja 1943. štabu Devete NOU divizije...«, 803–804.
23 Bitka na Sutjesci, odnosno njemačka operacija »Schwarz«, trajala je od 15. svibnja do 14. lipnja 1943, prema: Viktor Kučan, Borci Sutjeske, Beograd 1996.
24 U bici na Sutjesci posebno se istakla II dalmatinska brigada koja je od 5. do 9. lipnja vodila najžešće borbe na Donjima Barama i planini Tovarnica štiteći probijanje brigada i Vrhovnog štaba iz doline Sutjeske na Zelengoru.Vidjeti: Titov ratni put 1941–1945, 203–227; V. Kučan, 24.
25 IAB, LVK, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića u saradnji s Vojdragom Berčićem, crveni registrator br. 6, KVK I 1/2, 1, 842/2–842/3.
26Isto, 842/4.
27Isto, 844–845.
28Isto, 847.
29 I. Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, Zagreb 1981, 330; Ivan Jelić promjenu Pokrajinskog u Oblasni komitet nije posebno komentirao nego samo kao promjenu imena i kao dio širih organizacijskih promjena unutar KPH tokom 1943. kojima je glavni cilj bio da se osnivanjem viših partijskih rukovodstava u pojedinim regijama Hrvatske poradi na čvršćem povezivanju partijskih organizacija. Međutim, u slučaju Dalmacije nije osnovano više partijsko rukovodstvo, nego upravo obrnuto. Da li je ova promjena imena značila »spuštanje« razine koju je Dalmacija kao partijska organizacija imala, i da li je ona bila potaknuta ovim sukobom Krstulovića i Broza otvoreno je pitanje koje zahtijeva dublju analizu koju ograničenost ovoga rada ipak ne dopušta, ali je zasigurno pitanje koje zahtjeva odgovor.
30 »Depeša štaba Četvrte operativne zone od 11. rujna 1943. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o borbama kod Klisa, pregovorima s Talijanima u Splitu i prodoru Nijemaca u sjevernu Dalmaciju«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 8, rujan–listopad 1943. godine, Split 1985, 115–116; V. Krstulović, »Izaslanik Vrhovnog štaba u Splitu«, Ivo Lola Ribar (biografija) (autor Jozo Petričević), Zagreb 1964, 383–387.
31 »Sporazum o kapitulaciji talijanske divizije ‘Bergamo’ u Splitu sklopljen 12. rujna 1943. između komandanta divizije i predstavnika Četvrte operativne zone«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 8, 122; Pogledati također i: »Izvještaj Štaba Četvrte operativne zone od 13. rujna 1943. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske o oslobođenju Splita i razoružanju talijanskih jedinica«, isto, 128.
32 U Istorijskom arhivu u Beogradu čuva se skup Krstulovićevih spisa o brodu »Bakar«. IAB, LVK, Ratna mornarica – dosje »Bakar«, invent. br. 6.
33 Od listopada do kraja prosinca 1943. u Bariju je bilo sjedište mornarice NOVJ, a u taj grad smješteno je i preko 30.000 izbjeglica s dalmatinske obale. Prema: Titov ratni put 1941–1945, 242–243.
34Titov ratni put 1941–1945, 272.
35 Ti gubici jasno pokazuju da se od njemačkih napada nisu mogli braniti svi otoci istovremeno. I. Jelić, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941–1945, Zagreb 1978, 235.
36 »Uputstvo Centralnog komiteta KPJ od 8. veljače 1944. Oblasnom komitetu KP Hrvatske za Dalmaciju o partijsko-političkom radu u jedinicama 8. korpusa«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 10, siječanj–ožujak 1944. godine, Split 1986, 510–511.
37 V. Krstulović, »Historijska odluka o obrani Visa«, Pomorski zbornik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, knj. 2, Zadar 1964, 9.
38Isto.
39 I. Jelić, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941–1945,235–236; o događajima koji su doveli do odluke o smještaju Vrhovnog štaba na Vis vidjeti: Radovan Kovačević, »Komandni most revolucije«, Nedjeljna Dalmacija br. 678, 6. V 1984, 6–7.
40 Više o Hebrangovoj i Krajačićevoj kritici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju vidjeti u: Nada Kisić Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenja, Zagreb 1996; »Dalmacija i Hebrang«, NIN: nedeljne informativne novine (Beograd) br. 2021, 24. IX 1989, 79–81.
41 Oblasni komitet je potrebu ostanka na Visu obrazlagao ukazivanjem na nužnost angažiranja partijskog rukovodstva u osposobljavanju jedinica i Mornarice NOVJ na otoku, na izvlačenju zbjega, u održavanju veza sa ustanovama NOP-a u Italiji itd. Te razloge prihvatio je i Vrhovni štab, odnosno sam Josip Broz Tito. I. Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, 330.
42 N. Kisić Kolanović,113.
43 »Dalmacija i Hebrang«, 79.
44Izvori za istoriju SKJ: Dokumenti centralnih organa KPJ, NOR i revolucija (1941–1945). Serija A. Tom II, knjiga 19 (4. avgust–24. septembar 1944), Beograd 1987, 129–151.
45 Krstulović je na insinuacije o autonomnosti Dalmacije pred kraj svog života, na pitanje jednog novinara rekao: »Jesu li postojale ideje o nekakvoj autonomiji Dalmacije. Postojale su! Međutim, nikada Partija, nijedan njezin forum nisu o tome raspravljali. Mi komunisti nismo to pitanje postavljali ni po jednoj liniji. Istina, građanski političari su postavili to pitanje u Saveznoj skupštini. U Partiji nije bilo dileme. Ja i Đilas smo reagirali, bili smo tada na istoj liniji. On je u načinu bio malo grublji«. Prema: Srećko Lorger, »Htjeli su nas ocrniti«, Nedjeljna Dalmacija br. 875, 7. II 1988, 4.
46Izvori za istoriju SKJ: Dokumenti centralnih organa KPJ, NOR i revolucija (1941–1945), 144; nešto kasnije, u Žena-Glavi na Visu, ovaj izvještaj Krstuloviću je pokazao Aleksandar Ranković. Prema: D. Stuparić, 208.
47 D. Stuparić, 208.
48 »Trn u ministarskoj fotelji«, Ilustrovana politika (Beograd) br. 1.522, 5. I 1988, 24.
49 D. Stuparić, 208.
50 Krstulović u sjećanjima kaže: »Krajačić je tada rekao da su četnici oko Knina glavno uporište neprijatelja u Hrvatskoj i da se partijska organizacija nije do kraja založila da ih razbije. Ali kninska tromeđa nije bila problem samo zbog četnika, nego i zbog svojega strateškog položaja, jer da smo njome ovladali, lakše bismo upućivali jedinice. Mi sami, iz Dalmacije, to nismo mogli učiniti i ovladati tom tromeđom, a iz Glavnog štaba nisu imali sluha za to. D. Stuparić, 208.
51 I. Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, 331.
52 Na Visu je u to vrijeme uz Politbiro CK KPJ bio smješten i Oblasni komitet CK KPH za Dalmaciju. Aleksandar Ranković je ovo pismo pokazao Krstuloviću u Žena-Glavi na Visu. Prema: D. Stuparić, 208; S. Lorger, »Htjeli su nas ocrniti«, 4.
53 I. Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, 331; »Dalmacija i Hebrang«, 80.
54 N. Kisić Kolanović, 114.
55 I. Jelić, Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, 329; »Osuda falsifikata«, Slobodna Dalmacija br. 12.905, 25. X 1986, 3; Vicko Krstulović se slagao s izborom Vladimira Bakarića za političkog sekretara, a bio je protiv izbora Duška Brkića za organizacionog sekretara CK KPH. Prema: »Pismo Vicka Krstulovića Predsjedniku Saveza boraca Vladi Bubiću«, 12. XI 1976, 2, kopija pisma u autorovu posjedu.
56 Vidjeti u: S. Lorger, »Povuci – potegni, vlada ipak u Splitu«, Nedjeljna Dalmacija br. 876, 14. II 1988, 4.
57 U jednom intervjuu pred kraj života Krstulović je sam posumnjao u svoju tvrdnju da im je »zavrnuo šiju« izjavivši: »Kad malo bolje promislim, ta smjenjivanja su zapravo bila unapređenja. Hebrang je povučen u Politbiro CK KP Jugoslavije i u Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, a Krajačić ostade šef Ozne za Hrvatsku«. Vidjeti: S. Lorger, »Povuci – potegni, vlada ipak u Splitu«, 4.
58 O okolnostima i razlozima smjene Andrije Hebranga opširno u: N. Kisić Kolanović, nav. djelo.
59 Partijske knjižice Vicka Krstulovića nalaze se u IAB, LVK, Lična dokumenta V. K., invent. br. 1.
60 Bruno Profaca, »Prva narodna vlada Hrvatske«, Vjesnik br. 13.504, 14. IV 1985, 3; I. Jelić, Hrvatska u ratu i revoluciji, 244; D. Stuparić, 209; S. Lorger, »Povuci – potegni, vlada ipak u Splitu«, 4.
61 Treba naglasiti da je ateizam bio sastavni dio partijske ideologije, a sama religija interpretirana kao kategorija prošlosti. U skladu s tim Vicko Krstulović je bio izraziti antiklerikalac, a religiju je smatrao opijumom za narod. Pogledati: Mila Štula, »Gdje su bili očevi«, Danas br. 195, 12. XI 1985, 24–26; »Krvavo iskustvo ustanka«, 12–13.
62 B. Profaca, »Prva narodna vlada Hrvatske«, 3.
63 »Krstulović i pandur«, Danas br. 288, 25. VIII 1987, 29; Krstulović je sam bio toga svjestan: »Bio sam ministar unutrašnjih poslova DF Hrvatske do konca siječnja 1946. godine. Ozna je bila pod Krajačićevom upravom. Oni su pokupili sav ustaški arhiv. Osam mjeseci sam bio ministar unutrašnjih poslova, a pojma nisam imao što se zbiva oko Stepinca, s dokumentacijom o Jasenovcu, ‘slučaju’ Hebrang... To su rješavali drugi – Bakarić, Krajačić, Blažević, Brkić... Nisam imao nikakva uvida u sve to. Štoviše, osjećao sam kao da oni mene prate na svakom koraku. A ja sam ipak svakome govorio u brk ono što sam imao kazati«. S. Lorger, »Povuci – potegni, vlada ipak u Splitu«, 4.
64Borba komunista Jugoslavije za socijalističku demokratiju: VI kongres KPJ (Saveza komunista Jugoslavije), Beograd 1952.
65 Statut je, osim promjene naziva Partije, promijenio i naziv izvršno-političkog tijela Politbiroa u Izvršni komitet. Prema: Zapisnici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1952–1954, svezak 3 (priredila Branislava Vojnović), Zagreb 2008, 9–11.
66Ustavni zakono osnovama društvenog i političkog uređenja Federativne Narodne Republike Jugoslavije i saveznim organima vlasti (1953).
67 Prema mojim saznanjima, stenografske bilješke toga Kongresa nisu sačuvane. Ova tvrdnja bazira se na osobnim Krstulovićevim zabilješkama i njegovim kasnijim intervjuima. Pogledati: M. Štula, 24–26; »Riječi koje su ostale u gluhom vremenu«, Slobodna Dalmacija: novogodišnja panorama (Split) br. 13.328, 31. XII 1987, 21–22.
68 IAB, LVK, Lične bilješke Vicka Krstulovića, kutija 1, bilješke od 23. XI 1986–2. VII 1987, zapis pod datumom 27. XI 1986.
69 IAB, LVK, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića u saradnji s Vojdragom Berčićem, kutija br. 30, Kazivanje Vicka Krstulovića, »Kuda idu naše pruge«, 815–821.
70 Ljubomir Kljakić, »Otimanje Dalmacije«, NIN: nedeljne informativne novine (Beograd) br. 2.022, 1. X 1989, 63.
71 IAB, LVK, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića, »Kuda idu naše pruge«, 815–821; M. Štula, 24–26; »Razgovor: Vicko Krstulović«, Polet br. 358, 12. XII 1986, 6–7; godine 1957, u vrijeme rasprave o društvenom planu 1957–1961, kotari Livno i Split uputili su Saveznom izvršnom vijeću i Saveznoj skupštini zajedničku predstavku koja se bazirala na Krstulovićevoj ideji, ali ni ona nije prihvaćena. Prema: Lj. Kljakić, »Otimanje Dalmacije«, 63.
72 O toj sjednici i referatu Josipa Broza Tita u: D. Bilandžić, 416–432.
73 IAB, LVK, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića, »Zatvoreni plenum CK SKH«, 835–840.
74Isto, 839.
75 »Trn u ministarskoj fotelji«, Ilustrovana politika (Beograd) br. 1.522, 5. I 1988, 26.
76Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1964.
77 IAB, LVK, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića, »Kako sam ‘rotiran’ iz CK SKJ«, 843–846.
78 U jednom neobjavljenom tekstu Marina Cetinića stoji da je Vicko Krstulović bio predložen za CK, ali da je skinut s liste predloženih što je izazvalo proteste delegata iz Dalmacije, posebno dvojice delegata iz Dubrovnika, Bore Kosovića i Tomislava Buška, koji su to pitanje otvoreno postavili kao problem. Stvar je, prema ovom izvoru, završila tako da je umjesto Krstulovića u CK izabran Marijan Cetinić, a Kosović i Buško su nakon Kongresa ispitivani zašto su postavljali pitanje Krstulovićeva nekandidiranja te su potom smijenjeni iz rukovodeće strukture u Općinskom komitetu SKH u Dubrovniku.
79 To je bila novina u Statutu SKJ. Prijedlog Komisije s listom kandidata usvojen je jednoglasno i bez protuprijedloga.Vidjeti: VIII kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 7–13. decembra 1964. Stenografske bilješke, knj. I–III. Beograd 1965, 575–580, 786–800, 2.042–2.045; Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1964, 218.
80 Vladimir Bakarić bio je naobrazbom superioran svim ostalim hrvatskim komunističkim prvacima jer je, za razliku od gotovo svih ostalih, imao visoka i široka znanja iz povijesti, političke ekonomije, prava, sociologije, marksizma, čime je fascinirao gotovo sve vodeće kadrove u Hrvatskoj. Za razliku od većine ostalih hrvatskih komunističkih prvaka Bakarić se nije bavio svakodnevnim političkim radom, radom na terenu. Politički je uvijek djelovao tako da je izbjegavao otvaranje značajnijih pitanja ako ne bi bio siguran u svoj politički uspjeh i bezrezervnu podršku Josipa Broza Tita. Više o Bakarićevoj političkoj strategiji u: D. Bilandžić, 440–443.
81 Peti kongres Saveza komunista Hrvatske, Zagreb, 1965: stenografske bilješke, Zagreb 1966; Peti kongres Saveza komunista Hrvatske, Zagreb 1965; 1965. Kongresi Saveza komunista socijalističkih republika, Beograd 1965; druge dvije ovdje navedene jedinice literature ne navode ništa o Krstulovićevom govoru; u Krstulovićevoj ostavštini u Beogradu nalazi se i skup dokumenata o V kongresu SKH koji nisam uspio pregledati. IAB, LVK, V kongres SKH 1965, invent. br. 32.
82 Od te prakse se odustalo tek u vrijeme političke krize 1971/1972.
83 Radi se konkretno o Osmom kongresu SKJ.
84 Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1990: od zajedništva do razlaza, Zagreb 2006, 430.
85 Bakarić je Kongresu poslao pismo u kojem navodi: »Slučajne posljedice jedne vakcinacije još me uvijek čvrsto drže u bolesničkoj sobi pa mi liječnici ne dopuštaju ni da formalno prisustvujem sjednicama Kongresa«. Prema: Lj. Kljakić, »Otimanje Dalmacije«, 64.
86Peti kongres Saveza komunista Hrvatske, Zagreb, 1965: stenografske bilješke, 228–240.
87 Isto, 231–240.
88 Ranković je na Kongresu sudjelovao kao delegat CK SKJ!
89 Krstulović je prije rata bio tri puta uhićivan. Prvi put je uhićen u srpnju 1929. i osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u splitskom zatvoru. U ožujku 1933. ponovno je uhićen i osuđen na pet mjeseci zatvora. Posljednji put uhićen je u travnju 1937. i u zatvoru je boravio do studenog iste godine kad je zbog nedostatka dokaza pušten s ostalim uhićenim komunistima. »Neugašeni plamen«, 1919–1969: radnici brodogradilišta »Split« pod zastavom partije (glavni ur. Mate Matković), Split 1969, 4.
90 Mika Tripalo, Hrvatsko proljeće, Zagreb 1990, 76; Tripalo je već u drugoj polovici 1980-ih, dok je Krstulović još bio živ, u razgovoru s Josipom Šentijom koji je objavljen tek 2005. godine rekao slijedeće: »Imali smo sastanak Izvršnoga komiteta na kojem su bili Gošnjak i Ranković. Ranković je tada rekao da će nam poslati materijal o držanju Vicka Krstulovića na Sudu za zaštitu države, prije rata, iz kojega se vidi njegovo kapitulantsko držanje, da je odao partijsku organizaciju, da je priznao, i da bi se to moglo iskoristiti protiv Vicka u toj polemici. Ja sam na tom sastanku rekao da mislim da to nije potrebno, jer da mi možemo s Vickom diskutirati na osnovi ovoga što on sada govori, a kad taj policijski dosje nije upotrijebljen do sada, zašto bi sad bio upotrebljavan?! Mislio sam da je to skinuto s dnevnog reda. Međutim, kad sam kasnije postao sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, i kad mi je Marijan Cvetković predao kasu s različitim materijalima, u njoj sam našao i Vickov dosje pred Sudom za zaštitu države. Dakle, ipak je stigao. Nije upotrijebljen, ali je stigao. Možda je upotrijebljen u nekim razgovorima, ali ja to ne znam...«, Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Zagreb 2005, 47; koliko je istinit Tripalov iskaz prilično je upitno, jer u dokumentima komisije koja je nakon Petog kongresa SKH istraživala Krstulovićev istup, ta navodna Rankovićeva »ponuda« se nigdje ne pominje. Ovu priču o dosjeu i Rankovićevoj ponudi Tripalo je iznio i na televiziji gostujući 15. veljače 1990. u emisiji »Crna kutija« TV Sarajevo. Potaknut tim Tripalovim javnim istupom Vojdrag Berčić, dugogodišnji Krstulovićev suradnik i biograf, poveo je istragu za pronalazak toga dosjea. Došao je do zaključka da taj sporni dosje ne postoji. Vidjeti: V. Berčić, »Vicko nije propjevao«, Borba br. 91–92, 31. III–1. IV 1990, 10.
Iako nevezana direktno s ovom, jedna druga priča, sličnih konotacija, bit će plasirana deset godina nakon Petog kongresa SKH, pa smatram logičnim da je na ovome mjestu i pomenem. Naime, 1975.izišla je knjiga Klopka za koljače koju je, pod pseudonimom Goran Vuković, napisao Gabro Vidović, major Ozne Hrvatske, u kojoj je, u poglavlju »Poglavni pobočnik«, navedeno da je 1941. Krstulović bio prokazan pa uhićen u Zagrebu od ustaških vlasti, ali da je kasnije pušten. Ta tvrdnja je sama po sebi implicirala da je Krstulović surađivao s ustaškim vlastima jer ga, kao poznatog i visoko pozicioniranog komunistu, ustaške vlasti sigurno ne bi olako pustile. Tu knjigu i tvrdnju Krstulović je vidio tek 1986, nakon njenog trećeg izdanja (1985), oštro ju je demantirao, upozorio autora, te je sa slučajem upoznao više institucija (Institut za historiju radničkog pokreta, republička i savezna ministarstva unutarnjih poslova, javna tužilaštva itd.) i dobio podršku stručne javnosti koja je navod okarakterizirala kao falsifikat. Vidjeti: IAB, LVK, Dosije »Klopka« 1985–1986, inv. br. 16.; Goran Vuković, Klopka za koljače,Daruvar 1980, 185; »Osuda falsifikata«, 3.
91 U već pomenutoj Šentijinoj knjizi Tripalo i Šentija poveli su dijalog: »†Tripalo‡: A između Bakarića i Krstulovića postojala je stara netrpeljivost zbog ocjene oko onog odlaska prvog partizanskog odreda iz Splita u kolovozu 1941. (...) – †Šentija‡: Dakle, još iz tog doba je postojao antagonizam između Krstulovića i Bakarića. Nakon tog istupa, i vaših istupa – tko je govorio sve o tome... †Tripalo‡: Špiljak, Baltić i ja... Da, da... (...) A onda je vjerojatno bilo sukoba i oko tzv. jadranske orijentacije, Vicko je i u zadnjem istupu, kao što vidiš, o tome govorio... – †Šentija‡: On je htio biti vlast u Dalmaciji, neprikosnovena... – †Tripalo‡: Da, dalmatinski Tito... – †Šentija‡: Neka vrsta dalmatinskog vicekralja... – †Tripalo‡: Da, zato on i nije inzistirao na vezama s Hrvatskom, nego na saobraćajnim vezama s Bosnom, što je, doduše, u redu, ali pitanje je što je s ovim. – †Šentija‡: Tu je očito posrijedi jedna druga vizija Dalmacije u Hrvatskoj i u odnosu na Jugoslaviju...«, J. Šentija, 47–48.
92 Peti kongres Saveza komunista Hrvatske, Zagreb 1965: stenografske bilješke, 336–337.
93 Isto, 338.
94 Lj. Kljakić, »Otimanje Dalmacije«, 64.
95 Željko Krušelj, »Prerano kukurijekanje«, Danas br. 289, 1. IX 1987, 21–23.
96 Ovaj podatak donosi Bilandžić citirajući dokument iz Arhiva Centralnog komiteta SKJ, III/110, Vidjeti: D. Bilandžić, 454.
97 Tadašnji direktor Radio-Zagreba bio je upravo Josip Šentija. Prema: Ž. Krušelj, 21–23.
98Politika (Beograd) br. 18.522, 28. IV 1965, 5–6; Slobodna Dalmacija br. 6.276, 28. IV 1965, 1.
99 Lj. Kljakić, »Vodvilj kao tragedija«, NIN: nedeljne informativne novine (Beograd) br. 2.023, 8. X 1989, 73.
100 HDA, 1220, fond CK SKH, »Nekorigirani tekst magnetofonskog snimka sastanka sa drugom Vickom Krstulovićem, održanim 7. VI 1965«, 1–42.
101 Na samom početku razgovora Mika Špiljak Krstuloviću naglašava da to nije nikakva istraga, niti komisija, već »grupa za razgovor i raščišćavanje stavova i pitanja za razjašnjavanje odnosa«. HDA, 1220, fond CK SKH, Nekorigirani tekst, 1–2.
102 Isto, 8.
103 Kružile su glasine da je Krstuloviću govor pisao Gajo Petrović, poznati filozof praksisovac koji je s Krstulovićem bio rodbinski povezan, ili čak i sam Krstulovićev sin Maksim. Ž. Krušelj, 21–23; Mika Tripalo je u svojim, već pomenutim razgovorima (sjećanjima) sa Šentijom rekao slijedeće: »†Tripalo‡: Naime, neposredan povod napada Vicka Krstulovića na Bakarića bila je činjenica da je kćerka udana za Svetu Petrovića, Gajina brata. Vicko je proveo nekoliko večeri u tome krugu. Ja mislim da je na Bakarića bila upravljena ta ‘praxisovska’ oštrica, jer onaj govor nije napisao Vicko. – †Šentija‡: Po sintaksi i po razini, po pismenosti... – †Tripalo‡: Da, da, a Krstulovića nije bilo teško nagovoriti, po mojemu mišljenju zato jer je u to vrijeme bio već potpuno izgubio vlast«. J. Šentija, 47.
104 HDA, 1220, fond CK SKH, Zapisnici IK CK SKH, Nekorigirani tekst, 10.
105 Isto, 35–37.
106 HDA, 1220, fond CK SKH, Zapisnici IK CK SKH, »Zapisnik sjednice Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske održane 29. VI 1965. godine«, 1–3.
107 Najvjerojatnije se misli na krug oko Gaje Petrovića i časopisa Praxis.
108 HDA, 1220, fond CK SKH, Zapisnici IK CK SKH, Zapisnik sjednice Izvršnog komiteta, 1–3.
109 HDA, 1220, fond CK SKH, Zapisnici IK CK SKH, »Izjava Vicka Krstulovića, 29. VI 1965. godine«, 1–4.
110 Isto, 3.
111Isto, 4.
112 HDA, 1220, fond CK SKH, Zapisnici IK CK SKH, Zapisnik sjednice Izvršnog komiteta, list bez oznake stranice.
113 D. Stuparić, 26.
114Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije, Beograd 1964, 218.
115 M. Štula, 24–26.
116 Ž. Krušelj, 21–23.
117 Z. Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945–1990, 363.
118 Pomenuti incident na Sutjesci, Rankovićeva istraga 1962, Rankovićevo nuđenje »kompromitirajućeg« materijala.
119 Brojna izlaganja i članke objavio je u časopisima Naše more, Pomorstvo, Jugoslavenski Jadran, Mornarički glasnik, Pomorski zbornik, Matica itd.
120 V. Krstulović, Jadranska orijentacija Socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1967.
121 Sporno pismo nalazi se u Istorijskom arhivu Beograda.
122 Iz pisma izdavačkog poduzeća »Horizont-Yugoslavia« od 15. III 1975. kojim se građanstvo poziva na pretplatu za glasilo Bratstvo-jedinstvo – socijalistički patriot, str. 1. Pismo u autorovu posjedu.
123 IAB, LVK, Slučaj časopisa Bratstvo-jedinstvo – socijalistički patriot i izdavačkog preduzeća »Horizont-Yugoslavia«, invent. br. 25; ovaj, za temu marginalizacije Vicka Krstulovića, izrazito značajan slučaj nisam uspio potpuno istražiti do mog izlaganja na Međunarodnom znanstvenom skupu »Disidentstvo u suvremenoj povijesti«, te stoga na ovome mjestu niti ne mogu ući dublje u problematiku samog slučaja. Mnogobrojni izvori i dokumenti postoje i zasigurno zaslužuju dublju analizu te se nadam da ću ih obraditi u nekom od mojih budućih radova. U ovom članku naveo sam samo neke osnovne informacije.
124 »Dalmacija nam je bila prvi problem«, Vjesnik br. 10.477, 20. X 1976, 5.
125 IAB, LVK, Polemike, inv. br. 12, »1941. – ustanička godina naroda Dalmacije« – neobjavljeni tekst iz studenog 1976.
126 Godine 1961. »Vojno delo« pripremalo je jubilarni zbornik radova koji je trebao biti posvećen ustanku 1941. godine. Vicko Krstulović je dobio poziv da obradi temu »Ustanak u Dalmaciji«, ali su objavu njegovog članka zabranili Vladimir Bakarić i Vladimir Popović. Nakon brojnih telefonskih dogovaranja edicija »Vojnog dela« u povodu dvadesete godišnjice ustanka izišla je bez teksta o Dalmaciji. IAB, Legat Vicka Krstulovića, Razgovori, sjećanja i kazivanja Vicka Krstulovića, »Odbijen prilog o Dalmaciji za Vojno delo«, str. 833–834; D. Stuparić, 213; Lj. Kljakić, »Vodvilj kao tragedija«, 73.
127 Valja izdvojiti činjenicu da je Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju samoinicijativno, bez direktiva s viših partijskih foruma, čak i prije njih uputio proglas čitavom hrvatskom narodu u kojem ga poziva na otpor i borbu protiv ustaških vlasti. Vidjeti: »Proglas Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju od 12. travnja 1941«, Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: 1941–1945, knjiga 1, 13–15.
128 U prilog tvrdnjama Vicka Krstulovića ide i tekst Vladimira Bakarića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 13. kolovoza 1944. u kojem naširoko piše o Dalmaciji kao o »stupu oslobodilačke borbe«, koja je »bila u Hrvatskoj na prvom mjestu po masovnim pripremama za oružanu borbu za oslobođenje«, koja je »počela prati ljagu s hrvatskog imena« itd. Vidjeti: V. Bakarić, »Dalmacija – stup oslobodilačke borbe«, Slobodna Dalmacija br. 58, 13. VIII 1944, 1.
129 Pismo Vicka Krstulovića glavnom i odgovornom uredniku Vjesnika Peri Pletikosi, 11. XI 1976. IAB, Legat Vicka Krstulovića, Polemike, inv. br. 12.
130 Pismo Vicka Krstulovića glavnom i odgovornom uredniku Vjesnika Peri Pletikosi, 14. XII 1976, na ist. mj.
131 Pismo Vicka Krstulovića glavnom i odgovornom uredniku Slobodne Dalmacije Marinu Kuzmiću, 14. I 1977, na ist. mj.
132 Pismo glavnog i odgovornog urednika Slobodne Dalmacije Marina Kuzmića upućeno Vicku Krstuloviću, 5. II 1977, na ist. mj.
133 Pismo Vicka Krstulovića direktoru i glavnom i odgovornom uredniku Politike Vukoju Bulatoviću; pismo je bez datacije, ali je napisano vjerojatno isti dan kad i pismo uredništvo Slobodne Dalmacije, na ist. mj.
134 Pismo Vicka Krstulovića upućeno Institutu za historiju radničkog pokreta za Dalmaciju, Međuopćinskom odboru Saveza boraca za Dalmaciju i Općinskom odboru Saveza boraca u Splitu, 14. II 1977, na ist. mj.
135 O tome pogledati: »Riječi koje su ostale u gluhom vremenu«, 21–22.
136 Kao najopasnije Dušan Bilandžić navodi da se time otvorila borba za podjelu centraliziranog nacionalnog dohotka među republikama, da je postojala stalna opasnost favoriziranja jedne od nacija, da su nacionalna politička tijela često svođena na razinu pukih izvršilaca odluka centra itd. Vidjeti: D. Bilandžić, 281.
137Isto, 281–283.
138 Ivan Perić, »Trajni pečat druga Vicka«, Nedjeljna Dalmacija br. 909, 2. X 1988, 3.
139 S. Lorger, »Htjeli su nas ocrniti«, 4.
140 D. Bilandžić, 281–283.
141 Isto, 288.
142 Isto, 289.