Početna stana
 
 
 
     

 

Žak Segela, Izborna vrtoglavica, Clio, Beograd 2009.

Prezir ne osvaja srca

Svaki državnik je ponosan konj.
Žak Segela
 
 
Teško je na jednom mestu naći da je neka knjiga zanimljiva, dobro napisana i sa mnoštvom korisnih sugestija, kao što je to slučaj sa knjigom Žaka Segele (Jacques Seguella), nekadašnjeg novinara, a zatim jednog od vodećih kreatora političkih kampanja, tokom poslednjih 40 godina. Pisana u deset poglavlja, knjiga nas vodi kroz Segeline zahvate u političkim procesima, političkim kampanjama, od početka 80-ih godina XX veka, pa sve do kraja ovog nemirnog stoleća. Segela učestvuje u izbornim kampanjama u Francuskoj, Čileu, Izraelu, zemljama Istočne i Centralne Evrope, na svim mestima i sa svim ličnostima koje grade, razvijaju ili brane osnovne demokratske principe, sa ličnostima koje nosi plamen promena, sa ljudima koji u svojim sredinama/zemljama stvaraju istoriju, zasnovanu na preko potrebnom očuvanju plamena slobode. Ličnosti imaju potencijal, imaju neophodnu želju i stav da realnost treba menjati, naravno, nabolje, ali sa sumnjom u to da li imaju znanja i mogućnosti da u to ubede one koji su zbiljski davaoci mandata, da im to i treba omogućiti, dakle birače. Tu nastupa Segela, kao svaki dobar krojač, on oseća da li je neko dobar štof; tako i započinje ova izuzetno zanimljiva knjiga.
Segela je jednostavan u pristupu – postoje pravila koja se moraju poštovati, to je preduslov uspešne kampanje! Kampanja nije trka na 100 metara, nego 100 metara sa preponama, skok preko prepreke u datom vremenu (Segela, 2009: 19). I, da ne bude bilo kakve zabune, on navodi 10 pravila koje pacijent,potencijalni korisnik usluga, mora usvojiti kada kreće u kampanju:
  »1. Glasa se za čoveka ne za partiju.
2. Glasa se za ideju, a ne za ideologiju.
3. Glasa se za budućnost, a ne za prošlost.
4. Glasa se za spektakl, a ne za banalnost.
5. Glasa se za sebe, a ne za kandidata.
6. Glasa se za istinito, ne za lažno.
7. Glasa se za sudbinu, a ne za banalnost.
8. Glasa se za vrednost, a ne za funkciju.
9. Glasa se za aktivno, a ne za pasivno.
10. Glasa se za pobednika, a ne za luzera« (Segela, 2009: 19–21).
Tu su i podsećanja na to kako se izborna borba vodi u dvokružnom izbornom sistemu, gde u prvom krugu eliminišemo, u drugom biramo... U prvom krugu delimo, u drugom sakupljamo... U prvom krugu se borimo. U drugom krugu smo pobednik (Segela, 2009: 22). To su stavovi Žaka Segele, koje u areni izborne kampanje usvajaju, bez izuzetka, Fransoa Miteran (François Mitterand), Ehud Barak, Rikardo Lagos (Ricardo Lagos), Lionel Žospen (Lionel Jospin), Aleksandar Kvašnjevski (Aleksander Kwasniewski), Janez Drnovšek, Jožef Antal (Antall Joszef), Željo Želev, Franc Vranicki (Franz Vranitzky), uvereni da je njihovo ogromno političko znanje, iskustvo, izgrađenu lidersku poziciju, neosporni državnički potencijal moguće iskazati na valjani način tek onda kada se ukrste sa 10 Segelinih zapovesti. Oni koji ostvare tu zahtevnu kombinaciju mogu računati na uspeh, oni drugi, kao što je to slučaj sa Šimonom Peresom (Shimon Peres), ostaju da posmatraju kako ih pobeđuju oni koji im nisu dorasli po državničkom umeću, ali jesu jači u disciplini valjanja u blatu, koja nije lepa ali donosi poene u političkoj areni. Segela kaže: »veoma mi je poznata ta nemogućnost velikih ljudi da se angažuju u uličnim borbama. Stvoreni su da vladaju, a ne da preuzmu vlast. Avaj! Jedno ne ide bez drugog« (Segela, 2009: 56). Takođe, najveća zamerka koju on upućuje, ne samo Peresu: »... jedno od prvih pravila kampanje jeste da kandidat bude sam svoj vodič kroz nju« (Segela, 2009: 55). Uspešna kampanja se zasniva na jakom kandidatu, koji ima jasan stav, ostalo je posao kreatora kampanje, u našem slučaju Žaka Segele. On je taj koji kandidata vodi do uspeha, koji skida prašinu sa kandidata, osvetljava ga u pravom svetlu, dobre
karakteristike stavlja u prvi plan, one koje nisu toliko dobre pokriva karakteristikama koje daju pobedničku sliku, uz bitan uslov – Segelina ideja se mora poštovati i sprovoditi.
Segela je posvećenik svoga posla, nepogrešivo siguran u svoje stavove i procene, zasnovane na dugogodišnjem iskustvu, te veri u ljude sa kojima radi, kojima pomaže da dođu do položaja koji oni i zaslužuju. Šta je onda sporno? Za Segelu je to arogancija kandidata i njihovih partijskih kolega, te zaključuje: »neosporivi dokaz da nedostatak kampanje može da dovede do gubitka svake šanse, čak i najboljim takmičarima« (Segela, 2009: 58). Ali, to za njega lično i nije katastrofa, jer smatra da je iz poraza (u njegovom slučaju dosta retkih) više naučio, nego iz pobeda. Takođe, iz Segelinih priča se vidi da on ima omiljene političare, da mu određeni lideri više leže nego neki drugi, što smatra da je normalno. Istovremeno, to ne može da ostavi traga na njegovom radu, jer je on totalni profesionalac, jer ne uzima posao koji ne može da dovede do uspešnog ishoda.
Kao što smo već rekli, Segelina knjiga je poučna,
 
sugestivna i zabavna. Na jednostavan način nam približava određene aspekte izbornih kampanja, s neizbežnim cakama koje ih prate. Specifičan autorov humor nam dosta pomaže da ljude s kojima on radi, a koje poznajemo kao državnike i one koji odlučuju o sudbinama miliona ljudi, sagledamo u toj, ljudskoj dimenziji, kad su još uvek neopterećeni bremenom istorije koje će im pasti na pleća, kada još uvek imaju san da će nešto promeniti, a kao mala deca traže pomoć od Segele da dođu do mogućnosti da isti san i ostvare.
I, na kraju, podsetimo se još jednog od oštroumnih Segelinih zaključaka, kojima ova dragocena knjiga obiluje – »u političkim kampanjama mačka mora da se nazove mačka, a promena promena. Skupo ćemo platiti jezičku suptilnost« (Segela, 2009: 37). Segelina knjiga, baš kao i njegov rad, zbog toga su izuzetni, rezultat su krajnje doslednog pristupa. Zato Segela i kao kreator kampanja i kao pisac ima uspeha.
  Duško Radosavljević
 
Molnarova kritika Zorana Đinđića u zidinama Šmitove tvrđave
1-30. 06. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010