|
Žak Segela, Izborna
vrtoglavica, Clio, Beograd 2009.
Prezir ne osvaja
srca
|
Svaki
državnik je ponosan konj.
Žak Segela
|
|
| |
Teško je na jednom mestu naći da je neka knjiga
zanimljiva, dobro napisana i sa mnoštvom korisnih
sugestija, kao što je to slučaj sa knjigom Žaka
Segele (Jacques Seguella), nekadašnjeg novinara,
a zatim jednog od vodećih kreatora političkih kampanja,
tokom poslednjih 40 godina. Pisana u deset poglavlja,
knjiga nas vodi kroz Segeline zahvate u
političkim procesima, političkim kampanjama, od
početka 80-ih godina XX veka, pa sve do kraja ovog
nemirnog stoleća. Segela učestvuje u izbornim kampanjama
u Francuskoj, Čileu, Izraelu, zemljama Istočne i
Centralne Evrope, na svim mestima i sa svim ličnostima
koje grade, razvijaju ili brane osnovne demokratske
principe, sa ličnostima koje nosi plamen promena,
sa ljudima koji u svojim sredinama/zemljama stvaraju
istoriju, zasnovanu na preko potrebnom očuvanju
plamena slobode. Ličnosti imaju potencijal, imaju
neophodnu želju i stav da realnost treba menjati,
naravno, nabolje, ali sa sumnjom u to da li imaju
znanja i mogućnosti da u to ubede one koji su zbiljski
davaoci mandata, da im to i treba omogućiti, dakle
birače. Tu nastupa Segela, kao svaki dobar krojač,
on oseća da li je neko dobar štof; tako
i započinje ova izuzetno zanimljiva knjiga.
Segela je jednostavan u pristupu – postoje pravila
koja se moraju poštovati, to je preduslov uspešne
kampanje! Kampanja nije trka na 100 metara,
nego 100 metara sa preponama, skok preko prepreke
u datom vremenu (Segela, 2009: 19). I, da ne
bude bilo kakve zabune, on navodi 10 pravila koje
pacijent,potencijalni korisnik usluga,
mora usvojiti kada kreće u kampanju:
| |
»1. Glasa se za čoveka ne za partiju.
2. Glasa se za ideju, a ne za ideologiju.
3. Glasa se za budućnost, a ne za prošlost.
4. Glasa se za spektakl, a ne za banalnost.
5. Glasa se za sebe, a ne za kandidata.
6. Glasa se za istinito, ne za lažno.
7. Glasa se za sudbinu, a ne za banalnost.
8. Glasa se za vrednost, a ne za funkciju.
9. Glasa se za aktivno, a ne za pasivno.
10. Glasa se za pobednika, a ne za luzera«
(Segela, 2009: 19–21). |
 |
Tu su i podsećanja na to kako se izborna borba vodi
u dvokružnom izbornom sistemu, gde u prvom
krugu eliminišemo, u drugom biramo... U prvom krugu
delimo, u drugom sakupljamo... U prvom krugu se
borimo. U drugom krugu smo pobednik (Segela,
2009: 22). To su stavovi Žaka Segele, koje u areni
izborne kampanje usvajaju, bez izuzetka, Fransoa
Miteran (François Mitterand), Ehud Barak, Rikardo
Lagos (Ricardo Lagos), Lionel Žospen (Lionel Jospin),
Aleksandar Kvašnjevski (Aleksander Kwasniewski),
Janez Drnovšek, Jožef Antal (Antall Joszef), Željo
Želev, Franc Vranicki (Franz Vranitzky), uvereni
da je njihovo ogromno političko znanje, iskustvo,
izgrađenu lidersku poziciju, neosporni državnički
potencijal moguće iskazati na valjani način tek
onda kada se ukrste sa 10 Segelinih zapovesti.
Oni koji ostvare tu zahtevnu kombinaciju mogu računati
na uspeh, oni drugi, kao što je to slučaj sa Šimonom
Peresom (Shimon Peres), ostaju da posmatraju kako
ih pobeđuju oni koji im nisu dorasli po državničkom
umeću, ali jesu jači u disciplini valjanja u
blatu, koja nije lepa ali donosi poene u političkoj
areni. Segela kaže: »veoma mi je poznata ta nemogućnost
velikih ljudi da se angažuju u uličnim borbama.
Stvoreni su da vladaju, a ne da preuzmu vlast. Avaj!
Jedno ne ide bez drugog« (Segela, 2009: 56). Takođe,
najveća zamerka koju on upućuje, ne samo Peresu:
»... jedno od prvih pravila kampanje jeste da kandidat
bude sam svoj vodič kroz nju« (Segela, 2009: 55).
Uspešna kampanja se zasniva na jakom kandidatu,
koji ima jasan stav, ostalo je posao kreatora kampanje,
u našem slučaju Žaka Segele. On je taj koji kandidata
vodi do uspeha, koji skida prašinu sa kandidata,
osvetljava ga u pravom svetlu, dobre
|
karakteristike stavlja
u prvi plan, one koje nisu toliko dobre
pokriva karakteristikama koje daju pobedničku
sliku, uz bitan uslov – Segelina ideja se
mora poštovati i sprovoditi.
Segela je posvećenik svoga posla, nepogrešivo
siguran u svoje stavove i procene, zasnovane
na dugogodišnjem iskustvu, te veri u ljude
sa kojima radi, kojima pomaže da dođu do
položaja koji oni i zaslužuju. Šta je onda
sporno? Za Segelu je to arogancija kandidata
i njihovih partijskih kolega, te zaključuje:
»neosporivi dokaz da nedostatak kampanje
može da dovede do gubitka svake šanse, čak
i najboljim takmičarima« (Segela, 2009:
58). Ali, to za njega lično i nije katastrofa,
jer smatra da je iz poraza (u njegovom slučaju
dosta retkih) više naučio, nego iz pobeda.
Takođe, iz Segelinih priča se vidi da on
ima omiljene političare, da mu određeni
lideri više leže nego neki drugi,
što smatra da je normalno. Istovremeno,
to ne može da ostavi traga na njegovom radu,
jer je on totalni profesionalac, jer ne
uzima posao koji ne može da dovede do uspešnog
ishoda.
Kao što smo već rekli, Segelina knjiga je
poučna,
|
|
|
sugestivna i zabavna. Na jednostavan način nam približava
određene aspekte izbornih kampanja, s neizbežnim
cakama koje ih prate. Specifičan autorov
humor nam dosta pomaže da ljude s kojima on radi,
a koje poznajemo kao državnike i one koji odlučuju
o sudbinama miliona ljudi, sagledamo u toj, ljudskoj
dimenziji, kad su još uvek neopterećeni bremenom
istorije koje će im pasti na pleća, kada još uvek
imaju san da će nešto promeniti, a kao
mala deca traže pomoć od Segele da dođu do mogućnosti
da isti san i ostvare.
I, na kraju, podsetimo se još jednog od oštroumnih
Segelinih zaključaka, kojima ova dragocena knjiga
obiluje – »u političkim kampanjama mačka mora da
se nazove mačka, a promena promena. Skupo ćemo platiti
jezičku suptilnost« (Segela, 2009: 37). Segelina
knjiga, baš kao i njegov rad, zbog toga su izuzetni,
rezultat su krajnje doslednog pristupa. Zato Segela
i kao kreator kampanja i kao pisac ima uspeha.
 |
| |
Duško
Radosavljević |
|