Knjiga o hlebu
U osvit
proleća, u restoranu Sinagoge u ulici Maršala
Birjuzova, gde se inače pripremaju topli obroci
za beogradsku sirotinju, okupilo se stotinak
ljudi da čuju priču o hlebu ispričanu u knjizi
Šest hiljada godina hleba nemačkog
Jevrejina, istoričara Hajnriha Eduarda Jakoba,
napisanoj davne 1953, a ove godine objavljenoj
na srpskom jeziku u izdanju Fondacije Balkankult
iz Beograda
U uvodnoj reči rabin Isak Asiel kazuje nekoliko
protokolarnih rečenica o hlebu, posebno o tome šta
je i koliko hleb značio u jevrejskim zajednicama
širom sveta.
Bojan Jovanović ističe da je u mnogim civilizacijama,
uključujući i današnje, hleb imao saborni i sakralni
karakter. Jedenje hleba povezuje se sa tvorcem i
hleb slavi kao svetinja, tako da je i dan-danas
u mnogim kulturama povezan i sa hramom i sa životom.
U Egiptu postoji i muzej hleba, sa mnogo raznovrsnih
i interesantnih egzemplara i prikaza načina njihovog
pripremanja. Mnogi autori, među njima i H. E. Jakob,
nisu obratili dovoljno pažnje na vezu drugih civilizacija
sa Vizantijom i slovenskim zemljama. Kod Jakoba
čak nema gotovo nikakvog osvrta na ove zemlje, izuzev
Rusije.
Vesna Marjanović se poduhvatila zadatka da prisutnima
nadoknadi nedostatak Jakobove knjige svojim izlaganjem
o pojavi hleba na Balkanu, posebno o kulturi hleba
u Srbiji. Balkanski i slovenski narodi, naglasila
je ona, pridavali su hlebu magijski, kultni i kulturni
značaj. Hleb kao kultni kolač simbolizuje održavanje
života. Pravljenje kultnog kolača održalo se u Srbiji
sve do danas prilikom rođenja deteta, proslave Božića
(koledo) i Vaskrsa i drugim prigodama. Obredni hleb
je uvek okrugao, a gornja površina je ukrašena beskvasnim
testom u obliku venca ili krsta. Posredstvom hleba
ostvaruju se komunikacija i jedinstvo u porodici
i društvu, a održava i veza sa božanstvom. Preko
hleba se pokazuju i rodne uloge u porodici i društvu,
jer dok je muž okrenut setvi, žetvi i mlevenju žita,
žena stavlja ruke u testo, mesi i peče hleb i druga
hlebna peciva.
Dimitrije Vujadinović je dodao da je prevod ove
knjige nastao u okviru istraživanja Evropskog projekta
o hrani, a ceo posao obavila je Fondacija Balkankult,
čiji je on direktor.
O čemu nam, kao čitaocima, govori ova knjiga? O
tome da hleb nije samo najvažnija prehrambena namirnica
civilizovanog čoveka nego i civilizacijska tekovina,
bitan element ljudske istorije, religije i kulture.
Zbog hleba su vođeni surovi ratovi, sklapana primirja
i savezi. Hlebom su se ukrašavale svečanosti, upriličavali
crkveni obredi i narodni običaji. U hleb se ugrađuje
nada čovečanstva da dok je njega neće biti gladi.
Hajnrih Eduard Jakob vodi nas kroz šest hiljada
godina dugu istoriju hleba, odnosno setve, žetve
žitarica, pre svega pšenice, mlevenja žitnog zrnevlja,
te mešenja i pečenja hleba i drugih peciva, snabdevanja
stanovništva, posebno vojske, agrarne politike,
bogaćenja i siromašenja, gladi i izobilja, promena
državnih granica i demografske slike svetskog stanovništva
u vezi s rodnim i nerodnim godinama i veštinom ljudskog
upravljanja proizvodnjom i raspodelom hleba.
Na početku knjige autor nas vodi u drevni Egipat,
koji je imao sreću da ga reka Nil obdari plodnom
zemljom i pšenicom i čiji su ljudi, uglavnom robovi
faraona, ovladali pripremom i proizvodnjom pšeničnog
kvasnog hleba, osnovne namirnice starih Egipćana,
poslom koji su isključivo obavljale žene. Uz hleb
se služilo i pivo, budući da je kvasac koji su Egipćani
pronašli bio »babica piva i hleba«.
Izraelci su proizvodnju hleba preuzeli od Egipćana,
a hleb su počeli da peku tek po
izlasku iz Egipta, kad
su počeli da žive »na svojoj grudi«. Hleb
su delili na sakralni, koji u sebi nije
imao kvasca, i običan kvasni hleb, namenjen
narodu i pravljen u dane kada nije bilo
verskih praznika. Izraelci su prihvatili
poruku svog boga »u znoju lica svoga, ješćeš
hleb svoj«, dok su budisti u pravljenju
hleba videli vrhunac patnje, pa su se, umesto
pšenici, radije okrenuli proizvodnji pirinča
oko kojeg je bilo potrebno manje truda i
znoja.
Stari Grci su izvorno bili pastiri i ratnici.
Početak proizvodnje hleba u Grčkoj vezan
je za kult boginje Demetre i Eleuzinske
misterije, kada je snaga grčkih država već
bila na izmaku. Prema predanju, boginja
zemljoradnje Demetra bila je tuđinka, doseljenica
iz Azije, koja je posedovala takvu harizmu
da je, gde god bi sišla na Zemlju, |
|
|
osvajala ljudska srca. Mit o Demetri i Persefoni,
njenoj kćeri koja je nevina »dopala onog sveta«,
iz kojeg je uskrsla, jedini je od prehrišćanskih
mitova od kojeg je hrišćanstvu pretila opasnost
jer se previše približio hrišćanskom mitu o transsupstanciji
– svetoj euharistiji pretvaranja Hristovog tela
u hleb i vino.
Za razliku od starih Grka, Rimljani su bili nadasve
praktični ljudi. Oni su usavršili mlinove koje su
pokretali kažnjenici, životinje ili tekuća voda,
i pravili su, za ono vreme, lepe i moderne hlebne
peći. Rimsko žito gajeno je i skupljano i izvan
Italije, u njegovim provincijama širom Sredozemlja.
To je žito držalo rimsku državu na okupu jer je
»zadovoljavalo i najbogatije i najsiromašnije«.
Rimski bogataši jeli su hleb raznih umetničkih oblika,
mlečna peciva i paštete. U njihovim kolačima bilo
je meda, ulja, pirinča, mleka, sira, susama, oraha,
badema, bibera, anisa i lovora. Rimski pekari imali
su čast da budu državni službenici. Na kraju su,
ipak, rimske latifundije upropastile Italiju, a
zatim i ostale rimske provincije. Jeftina proizvodnja
veleposednika oterala je seljake u gradove, gde
su postali »plebejci« koji su s mržnjom gledali
na državu koja ih je opljačkala. Agrarne reforme
braće Grah su propale, a braća doživela tragičan
kraj. Pogrešna agrarna politika uništila je Rimsko
carstvo.
Na razvalinama Rimskog carstva nakalemljuju se države
srednjeg veka. Na istorijsku scenu stupa nova realnost:
dok je rimski rob bio stvar, srednjovekovni
kmet, ma koliko nezaštićen, bio je osoba.
Stari narodi Sredozemlja živeli su u »kulturi« kao
da osim nje ne postoji ništa drugo. Kuću, ognjište
i njivu smatrali su središtem sveta koji se da sagledati.
Novi narodi prednost daju uhu u odnosu
na oko. Nordijske religije zalažu se za
prava prirode protiv prava čoveka. Obrađivanju njiva
oni pristupaju nečiste savesti. Običaji kojima pristupaju
sejanju i žetvi znače odbranu od uvređenih duhova
zemlje. Obrada zemlje ispunjavala je strahom i Kelte,
i Germane, i Slovene. Za razliku od njive, šuma
je oduvek bila prijateljica Germana. Ali ni od njive
nisu mogli pobeći. Hrišćanski sveštenici učili su
ih da je zemlja čovekova robinja i da je čovek namesnik
božiji na Zemlji. Boginju oblaka Freju sveštenici
su zamenili Marijom, majkom Isusovom, čiji kult
je zamenio i kult Demetre.
»Oko 1750. godine«, pisao je Volter, »nacija, prezasićena
romanima i pozorištem, počela je da razmišlja o
žitu«, ali prekasno! Ovim razmišljanjem bavio se
filozof Kene (1694–1774). Njegovi sledbenici, fiziokrati,
verovali su da fizis vlada svetom. Odnos zemlje
i ljudi je odlučujući faktor jer su ratari jedina
proizvodna klasa. Prema Keneovom mišljenju, glad
je posledica činjenice da seljaci nemaju ni stoku
ni plugove, pa su primorani da rade golim rukama.
Prirodnjaci i hemičari pokušali su da Francuskoj
podare jeftin hleb, ali bez rezultata. Rod je bio
slab, a mlinari su kvarili brašno mešajući ga s
peskom i piljevinom.
Hleb je bio jedan od vodećih glumaca Francuske revolucije.
Pred juriš na Bastilju Parižani su se pozdravljali
žakerskim pozdravom le pain se léve (hleb
ustaje). Hleba, zapravo, nije bilo. Francuskom narodu
trebao je kvasac ne bi li se digao na ustanak. Taj
kvasac bila je samo jedna ideja. Francuzi su poverovali
da hleba nema zbog zavere. Oni su se uplašili da
ne izumru od gladi. Zelenaški izvoz žita donosio
je basnoslovne prihode Luju XVI. Francuski narod
digao se 14. jula 1789. godine, na juriš zauzeo
Bastilju u kojoj su čamili poštenjaci. Bastilja
je zauzeta, ali sirotinja nije došla do hleba. Uz
to je Francusku pogodila nezapamćena suša. Stale
su vodenice i mlinovi. Ni ono malo preostalog žita
nije se moglo samleti. Pitanje kralj ili republika
postalo je nevažno! I skupština i vlada znali su
da će rulja povešati svaku vlast koja ne reši pitanje
hleba. Ali kako rešiti to pitanje kad je u Francuskoj
sve upropašćeno: putevi, prevozna sredstva, plugovi,
razboritost naroda! »A na granicama zemlje vrebaju
lihvari i dižu cene!« Hleb postaje fatamorgana.
Podivljale žene opsedaju Konvent. Golim rukama dave
poslanika Feroa, koji se poziva na red i zakon,
odsecaju mu glavu i nabijaju na koplje. Bile su
to domaćice koje više nisu htele da išta čuju o
ratu! Revolucija nije postigla mnogo jer je monarhija
ponovo uspostavljena. Napoleonov prezir prema ratarstvu
koštao ga je gubitka osvajačkih ratova. Da je izgubio
rat postao je svestan kad su njegove divizije ostale
bez hleba i kad je, vrativši se u Francusku, u njoj
zatekao glad.
H. E. Jakob dalje nam pripoveda o istoriji hleba
u Americi, o Indijancu Skvantu koji je engleskim
doseljenicima pokazao kako se gaji kukuruz, o borbi
između pšenice i kukuruza, o krompiru koji je u
Evropu donesen iz Perua, o Oliveru Evansu koji je
svetu darovao genijalni model novog mlina za mlevenje
žita, koji je svojom automatikom štedeo ljudsku
radnu snagu, o virdžinijskom farmeru Mek Kormiku
koji je izumeo prvu žetelicu, o Hajramu Muru koji
je konstruisao kombajn koji skida klasove, obavlja
vršidbu, čisti zrnevlje i sipa ga u vreće, o traktorskom
plugu na četiri točka, koji su konstruisala braća
Penok iz Pensilvanije, o Američkom građanskom ratu
i pobedi Severa koji je sve vreme imao dovoljno
žita i poljoprivrednih mašina i porazu Juga koji
je imao samo pamuk, koji se nije mogao jesti! Njegova
priča prati rađanje agrotehničkih mera u Evropi,
jer je i zemlji potreban lekar, agrarni optimizam
Justusa fon Libiga i agrarni pesimizam Roberta Maltusa,
rast američke pšenične imperije, Prvi i Drugi svetski
rat, ratna razaranja, koncentracione logore, glad
i ljudske žrtve, ruski carski i boljševički hleb,
i botaničare koji su nastojali da promene agrogeografsku
kartu sveta.
Završavajući svoju znamenitu knjigu, u samom epilogu,
godine 1953, H. E. Jakob piše: »U svim nemačkim
gradovima pekari su podigli dućane odmah pored ruševina...
Neki pastor čita na ulici iz Luterovog ‘Malog katehizisa’:
Šta znači hleb svakidašnji? – i odgovara:
‘Sve što se ubraja u hranu i potrebe tela, jelo,
piće, odeća, obuća, kuća, dvor, njiva, stoka, novac,
imanje, dobar muž, dobra deca, dobra čeljad, dobri
i verni gospodari, dobra vlada, dobro vreme, mir,
zdravlje, čast, dobri prijatelji, verni susedi...’
Koliko istine! Ono što mi ljudi nazivamo hlebom
već odavno nije samo hleb. Hleb je ono na čemu počiva
sve ostalo... U koncentracionom logoru u Buhenvaldu
nismo imali ni hleba. Ono što se tako nazivalo bilo
je mešavina krompira, graška i piljevine. Kora mu
je imala boju olova, sredina je izgledala kao gvožđe,
a imala je i ukus na njega. Pa, ipak smo to nazivali
hlebom, sećajući se pravog hleba, koji smo nekad
jeli. Voleli smo ga i jedva smo čekali da nam ga
podele«.
|
|
Ljubiša
i Vera Vujošević |
|