Početna stana
 
 
 
     

 

Knjiga o hlebu

U osvit proleća, u restoranu Sinagoge u ulici Maršala Birjuzova, gde se inače pripremaju topli obroci za beogradsku sirotinju, okupilo se stotinak ljudi da čuju priču o hlebu ispričanu u knjizi Šest hiljada godina hleba nemačkog Jevrejina, istoričara Hajnriha Eduarda Jakoba, napisanoj davne 1953, a ove godine objavljenoj na srpskom jeziku u izdanju Fondacije Balkankult iz Beograda

U uvodnoj reči rabin Isak Asiel kazuje nekoliko protokolarnih rečenica o hlebu, posebno o tome šta je i koliko hleb značio u jevrejskim zajednicama širom sveta.
Bojan Jovanović ističe da je u mnogim civilizacijama, uključujući i današnje, hleb imao saborni i sakralni karakter. Jedenje hleba povezuje se sa tvorcem i hleb slavi kao svetinja, tako da je i dan-danas u mnogim kulturama povezan i sa hramom i sa životom. U Egiptu postoji i muzej hleba, sa mnogo raznovrsnih i interesantnih egzemplara i prikaza načina njihovog pripremanja. Mnogi autori, među njima i H. E. Jakob, nisu obratili dovoljno pažnje na vezu drugih civilizacija sa Vizantijom i slovenskim zemljama. Kod Jakoba čak nema gotovo nikakvog osvrta na ove zemlje, izuzev Rusije.
Vesna Marjanović se poduhvatila zadatka da prisutnima nadoknadi nedostatak Jakobove knjige svojim izlaganjem o pojavi hleba na Balkanu, posebno o kulturi hleba u Srbiji. Balkanski i slovenski narodi, naglasila je ona, pridavali su hlebu magijski, kultni i kulturni značaj. Hleb kao kultni kolač simbolizuje održavanje života. Pravljenje kultnog kolača održalo se u Srbiji sve do danas prilikom rođenja deteta, proslave Božića (koledo) i Vaskrsa i drugim prigodama. Obredni hleb je uvek okrugao, a gornja površina je ukrašena beskvasnim testom u obliku venca ili krsta. Posredstvom hleba ostvaruju se komunikacija i jedinstvo u porodici i društvu, a održava i veza sa božanstvom. Preko hleba se pokazuju i rodne uloge u porodici i društvu, jer dok je muž okrenut setvi, žetvi i mlevenju žita, žena stavlja ruke u testo, mesi i peče hleb i druga hlebna peciva.
Dimitrije Vujadinović je dodao da je prevod ove knjige nastao u okviru istraživanja Evropskog projekta o hrani, a ceo posao obavila je Fondacija Balkankult, čiji je on direktor.
O čemu nam, kao čitaocima, govori ova knjiga? O tome da hleb nije samo najvažnija prehrambena namirnica civilizovanog čoveka nego i civilizacijska tekovina, bitan element ljudske istorije, religije i kulture. Zbog hleba su vođeni surovi ratovi, sklapana primirja i savezi. Hlebom su se ukrašavale svečanosti, upriličavali crkveni obredi i narodni običaji. U hleb se ugrađuje nada čovečanstva da dok je njega neće biti gladi.
Hajnrih Eduard Jakob vodi nas kroz šest hiljada godina dugu istoriju hleba, odnosno setve, žetve žitarica, pre svega pšenice, mlevenja žitnog zrnevlja, te mešenja i pečenja hleba i drugih peciva, snabdevanja stanovništva, posebno vojske, agrarne politike, bogaćenja i siromašenja, gladi i izobilja, promena državnih granica i demografske slike svetskog stanovništva u vezi s rodnim i nerodnim godinama i veštinom ljudskog upravljanja proizvodnjom i raspodelom hleba.
Na početku knjige autor nas vodi u drevni Egipat, koji je imao sreću da ga reka Nil obdari plodnom zemljom i pšenicom i čiji su ljudi, uglavnom robovi faraona, ovladali pripremom i proizvodnjom pšeničnog kvasnog hleba, osnovne namirnice starih Egipćana, poslom koji su isključivo obavljale žene. Uz hleb se služilo i pivo, budući da je kvasac koji su Egipćani pronašli bio »babica piva i hleba«.
Izraelci su proizvodnju hleba preuzeli od Egipćana, a hleb su počeli da peku tek po
izlasku iz Egipta, kad su počeli da žive »na svojoj grudi«. Hleb su delili na sakralni, koji u sebi nije imao kvasca, i običan kvasni hleb, namenjen narodu i pravljen u dane kada nije bilo verskih praznika. Izraelci su prihvatili poruku svog boga »u znoju lica svoga, ješćeš hleb svoj«, dok su budisti u pravljenju hleba videli vrhunac patnje, pa su se, umesto pšenici, radije okrenuli proizvodnji pirinča oko kojeg je bilo potrebno manje truda i znoja.
Stari Grci su izvorno bili pastiri i ratnici. Početak proizvodnje hleba u Grčkoj vezan je za kult boginje Demetre i Eleuzinske misterije, kada je snaga grčkih država već bila na izmaku. Prema predanju, boginja zemljoradnje Demetra bila je tuđinka, doseljenica iz Azije, koja je posedovala takvu harizmu da je, gde god bi sišla na Zemlju,
 
osvajala ljudska srca. Mit o Demetri i Persefoni, njenoj kćeri koja je nevina »dopala onog sveta«, iz kojeg je uskrsla, jedini je od prehrišćanskih mitova od kojeg je hrišćanstvu pretila opasnost jer se previše približio hrišćanskom mitu o transsupstanciji – svetoj euharistiji pretvaranja Hristovog tela u hleb i vino.
Za razliku od starih Grka, Rimljani su bili nadasve praktični ljudi. Oni su usavršili mlinove koje su pokretali kažnjenici, životinje ili tekuća voda, i pravili su, za ono vreme, lepe i moderne hlebne peći. Rimsko žito gajeno je i skupljano i izvan Italije, u njegovim provincijama širom Sredozemlja. To je žito držalo rimsku državu na okupu jer je »zadovoljavalo i najbogatije i najsiromašnije«. Rimski bogataši jeli su hleb raznih umetničkih oblika, mlečna peciva i paštete. U njihovim kolačima bilo je meda, ulja, pirinča, mleka, sira, susama, oraha, badema, bibera, anisa i lovora. Rimski pekari imali su čast da budu državni službenici. Na kraju su, ipak, rimske latifundije upropastile Italiju, a zatim i ostale rimske provincije. Jeftina proizvodnja veleposednika oterala je seljake u gradove, gde su postali »plebejci« koji su s mržnjom gledali na državu koja ih je opljačkala. Agrarne reforme braće Grah su propale, a braća doživela tragičan kraj. Pogrešna agrarna politika uništila je Rimsko carstvo.
Na razvalinama Rimskog carstva nakalemljuju se države srednjeg veka. Na istorijsku scenu stupa nova realnost: dok je rimski rob bio stvar, srednjovekovni kmet, ma koliko nezaštićen, bio je osoba. Stari narodi Sredozemlja živeli su u »kulturi« kao da osim nje ne postoji ništa drugo. Kuću, ognjište i njivu smatrali su središtem sveta koji se da sagledati. Novi narodi prednost daju uhu u odnosu na oko. Nordijske religije zalažu se za prava prirode protiv prava čoveka. Obrađivanju njiva oni pristupaju nečiste savesti. Običaji kojima pristupaju sejanju i žetvi znače odbranu od uvređenih duhova zemlje. Obrada zemlje ispunjavala je strahom i Kelte, i Germane, i Slovene. Za razliku od njive, šuma je oduvek bila prijateljica Germana. Ali ni od njive nisu mogli pobeći. Hrišćanski sveštenici učili su ih da je zemlja čovekova robinja i da je čovek namesnik božiji na Zemlji. Boginju oblaka Freju sveštenici su zamenili Marijom, majkom Isusovom, čiji kult je zamenio i kult Demetre.
»Oko 1750. godine«, pisao je Volter, »nacija, prezasićena romanima i pozorištem, počela je da razmišlja o žitu«, ali prekasno! Ovim razmišljanjem bavio se filozof Kene (1694–1774). Njegovi sledbenici, fiziokrati, verovali su da fizis vlada svetom. Odnos zemlje i ljudi je odlučujući faktor jer su ratari jedina proizvodna klasa. Prema Keneovom mišljenju, glad je posledica činjenice da seljaci nemaju ni stoku ni plugove, pa su primorani da rade golim rukama. Prirodnjaci i hemičari pokušali su da Francuskoj podare jeftin hleb, ali bez rezultata. Rod je bio slab, a mlinari su kvarili brašno mešajući ga s peskom i piljevinom.
Hleb je bio jedan od vodećih glumaca Francuske revolucije. Pred juriš na Bastilju Parižani su se pozdravljali žakerskim pozdravom le pain se léve (hleb ustaje). Hleba, zapravo, nije bilo. Francuskom narodu trebao je kvasac ne bi li se digao na ustanak. Taj kvasac bila je samo jedna ideja. Francuzi su poverovali da hleba nema zbog zavere. Oni su se uplašili da ne izumru od gladi. Zelenaški izvoz žita donosio je basnoslovne prihode Luju XVI. Francuski narod digao se 14. jula 1789. godine, na juriš zauzeo Bastilju u kojoj su čamili poštenjaci. Bastilja je zauzeta, ali sirotinja nije došla do hleba. Uz to je Francusku pogodila nezapamćena suša. Stale su vodenice i mlinovi. Ni ono malo preostalog žita nije se moglo samleti. Pitanje kralj ili republika postalo je nevažno! I skupština i vlada znali su da će rulja povešati svaku vlast koja ne reši pitanje hleba. Ali kako rešiti to pitanje kad je u Francuskoj sve upropašćeno: putevi, prevozna sredstva, plugovi, razboritost naroda! »A na granicama zemlje vrebaju lihvari i dižu cene!« Hleb postaje fatamorgana. Podivljale žene opsedaju Konvent. Golim rukama dave poslanika Feroa, koji se poziva na red i zakon, odsecaju mu glavu i nabijaju na koplje. Bile su to domaćice koje više nisu htele da išta čuju o ratu! Revolucija nije postigla mnogo jer je monarhija ponovo uspostavljena. Napoleonov prezir prema ratarstvu koštao ga je gubitka osvajačkih ratova. Da je izgubio rat postao je svestan kad su njegove divizije ostale bez hleba i kad je, vrativši se u Francusku, u njoj zatekao glad.
H. E. Jakob dalje nam pripoveda o istoriji hleba u Americi, o Indijancu Skvantu koji je engleskim doseljenicima pokazao kako se gaji kukuruz, o borbi između pšenice i kukuruza, o krompiru koji je u Evropu donesen iz Perua, o Oliveru Evansu koji je svetu darovao genijalni model novog mlina za mlevenje žita, koji je svojom automatikom štedeo ljudsku radnu snagu, o virdžinijskom farmeru Mek Kormiku koji je izumeo prvu žetelicu, o Hajramu Muru koji je konstruisao kombajn koji skida klasove, obavlja vršidbu, čisti zrnevlje i sipa ga u vreće, o traktorskom plugu na četiri točka, koji su konstruisala braća Penok iz Pensilvanije, o Američkom građanskom ratu i pobedi Severa koji je sve vreme imao dovoljno žita i poljoprivrednih mašina i porazu Juga koji je imao samo pamuk, koji se nije mogao jesti! Njegova priča prati rađanje agrotehničkih mera u Evropi, jer je i zemlji potreban lekar, agrarni optimizam Justusa fon Libiga i agrarni pesimizam Roberta Maltusa, rast američke pšenične imperije, Prvi i Drugi svetski rat, ratna razaranja, koncentracione logore, glad i ljudske žrtve, ruski carski i boljševički hleb, i botaničare koji su nastojali da promene agrogeografsku kartu sveta.
Završavajući svoju znamenitu knjigu, u samom epilogu, godine 1953, H. E. Jakob piše: »U svim nemačkim gradovima pekari su podigli dućane odmah pored ruševina... Neki pastor čita na ulici iz Luterovog ‘Malog katehizisa’: Šta znači hleb svakidašnji? – i odgovara: ‘Sve što se ubraja u hranu i potrebe tela, jelo, piće, odeća, obuća, kuća, dvor, njiva, stoka, novac, imanje, dobar muž, dobra deca, dobra čeljad, dobri i verni gospodari, dobra vlada, dobro vreme, mir, zdravlje, čast, dobri prijatelji, verni susedi...’ Koliko istine! Ono što mi ljudi nazivamo hlebom već odavno nije samo hleb. Hleb je ono na čemu počiva sve ostalo... U koncentracionom logoru u Buhenvaldu nismo imali ni hleba. Ono što se tako nazivalo bilo je mešavina krompira, graška i piljevine. Kora mu je imala boju olova, sredina je izgledala kao gvožđe, a imala je i ukus na njega. Pa, ipak smo to nazivali hlebom, sećajući se pravog hleba, koji smo nekad jeli. Voleli smo ga i jedva smo čekali da nam ga podele«.
  Ljubiša i Vera Vujošević
 
Prezir ne osvaja srca
1-30. 06. 2010.
     


Danas

 
 
 
 
Copyright © 1996-2010