Fašizam
u savremenosti,
Fakultet političkih nauka, Savez antifašista Srbija,
zbornik radova, Beograd 2009, str. 238
Teorijski doprinos
reafirmaciji antifašizma
Pojave falsifikovanja novije srpske istorije, rehabilitovanje
ovejanih ratnih zločinaca i saradnika nemačkih nacista
te njihovo proglašavanje za istaknute ličnosti srpske
prošlosti stvorili su društvenu klimu u kojoj je
bilo moguće tolerisanje grupa i pojedinaca koji
su u našoj javnosti otvoreno zagovarali nasilje
i govor mržnje i afirmisali klerofašističke ideje.
Poslednjih nekoliko godina te ideje su ovaploćene
u nečuvenom fizičkom nasilju prema onima koji misle
drugačije. Dovoljno je prisetiti se brutalnog obračuna
nad pripadnicima gej organizacija tokom održavanja
prve »Parade ponosa« na Trgu Republike u Beogradu,
pa sve do otvorenih fašističkih provokacija Gorana
Davidovića, zvanog »Firer«, vođe tzv. Nacionalnog
stroja i sukoba sa policijom u Novom Sadu i – sa
blagoslovom vlade Vojislava Koštunice – divljačkog
paljenja američke ambasade u februaru 2008. godine,
pa da se shvati ozbiljnost političke i nadasve moralne
krize srbijanskog postkomunističkog društva.
U takvoj situaciji, kada je nasilje pretilo da eskalira
i izazove ozbiljne društvene prelome, oktobra 2008.
godine održan je okrugli sto koji je trebalo da
javnosti pruži različite teorijske uvide u fenomenologiju
nacifašizma u našem društvu koristeći se pri tom
komparativnom analizom istih ili sličnih pojava
u istočnoevropskim zemljama tzv. tranzicije ali
i drugde u svetu. S tog okruglog stola iznedren
je ovaj zbornik, objavljen naredne, 2009. godine.
Njegovu osnovu čine izlaganja 23 autora, profesora
univerziteta, publicista, uglednih javnih radnika
i predstavnika nevladinih organizacija, među kojima
su i imena poput Radoslava Ratkovića, Radivoja Stepanova,
Boška Kovačevića, Milenka Markovića, Seada Hadžovića,
Zorana Petakova, Todora Kuljića, Dragana Simeunovića
i drugih.
Selekcijom tema i njihovim rasporedom, urednici
zbornika su kroz konceptualni okvir eksplikacije
fenomena nacifašizma u savremenosti uspeli da štivu
daju dinamičku komponentu. Sledeći taj dinamizam
većina radova tematizuje tzv. obnovljeni fašizam
ili ispravnije nacifašizam, koji niče na plodnom
tlu ekonomski nerazvijenih zemalja s nestabilnim
institucionalnim sistemom i opterećenih siromaštvom
i bedom, komparirajući ga, s jedne strane, s izvornim
i davno poraženim nemačkim nacizmom, odnosno italijanskim
fašizmom, a s druge, sa savremenim desnim ekstremizmom
u zapadnim i istočnoevropskim društvima, kao i verskim
fundamentalizmom. Termin »desno« označen je kao
ideja nazadnosti i konzervativizma, a »ekstremizam«
kao čin nasilja kojim se takve ideje realizuju.
Iako su radovi predstavljeni u ovom zborniku rezultat
poimanja i definisanja fenomena »savremenog fašizma«
od strane autora najrazličitijih intelektualnih
temperamenata i dakako ostalih razlika koje postoje
među različitim individuama, oni se izvrsno uklapaju
unutar rama slike koja treba da odgonetne suštinu,
karakteristike i oblike nacifašizma našeg doba.
Takva slika bi trebalo da pruži objašnjenja u vezi
s terminologijom i pojmom tog novog fašizma, da
stvori mogućnost prepoznavanja faktora koji pogoduju
njegovoj pojavi, kao i činjenica koji su društveni
slojevi podržavaoci i saveznici novog fašizma, odnosno
»fašizma u savremenosti«.
Za novonastale balkanske državice naročito je važna
teorijska eksplikacija nastanka nacifašizma, ali
i veza između nacifašizma, klerikalnog fašizma i
islamskog terorizma s obzirom na to da su pravoslavni
i islamski fundamentalizam permanentna opasnost
koja i danas, posle krvavih zbivanja u nedavnom
nesrećnom bratoubilačkom ratu, vreba iz busije i
koja je na ovim prostorima ne jednom pokazala svoje
zločinačko lice. Fanatizam nacionalnih i verskih
ubeđenja (primeru Srbije, po autoru ovog teksta,
više pristaju termini kvaziverski i kvazinacionalni)
isključuje drugačije ideološke stavove na vrlo rigidan
pa čak i nasilnički način. On se zasniva na slepoj
i nesumnjivoj veri u sopstvene ideje potiskujući
i negirajući svaku drugačiju misao čak i unutar
sopstvenih redova.
Ali još veći problem, koji autori radova u ovom
zborniku tematizuju, predstavlja manipulacija fašističkim
i nacističkim grupacijama od strane samih vladajućih
struktura sve u cilju postizanja određenih političkih
ciljeva. Rehabilitacija srpskih kvislinga tokom
poslednjih petnaestak godina pravdana je od strane
nove srpske političke elite kao tobožnje »otkrivanje
istine« koju je navodno skrivala »poluvekovna komunistička
diktatura«. Na taj način su se negiranjem jednog
ideološkog diskursa, svesno ili ne, počeli pravdati
fašizam i kolaboracija Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića
i drugih, za vreme nacističke okupacije. Tako je
srpska kultura sećanja zaslugom konzervativne političke
elite (koja je sebe, kroz sve vlade od 5. oktobra
2000. do danas, smatrala i smatra demokratskom!)
dobila svoju najsramniju stranicu. Naposletku –
ovo je lično mišljenje autora ovog prikaza – takav
odnos prema novijoj prošlosti puka je replika odnosa
te iste političke elite i prema onoj najnovijoj,
iz ratova devedesetih. Pravdanje ratova vođenih
za teritorije »borbom za interese srpskog naroda«
i negiranje ili čak opravdavanje genocida u Srebrenici
i ostalih ratnih zločina učinjenih u Hrvatskoj i
Bosni, samo su logičan i zakonomeran produkt takvog
odnosa.
Čitajući tekstove iz ovog zbornika ne možemo se
oteti utisku da su oni, svaki na svoj način, na
vrlo plastičan način približili čitaocu filozofsku
osnovu savremenog nacifašizma, kao i njegove višestrane
manifestacije kod nas i u svetu i dali značajan
teorijski doprinos procesu reafirmacije antifašističkih
vrednosti koje su utkane u sam temelj demokratije
koju mi kao država i društvo – barem na rečima –
želimo da izgradimo.
 |
|
Zlatoje
Martinov |
|